Piše: Slavko Mandić

Da podgrije usijanu atmosferu, koju su popovi njegove crkve podizali  godinama unazad, a ove potonje dvije sa velikim uspjehom, juče je u pośetu Herceg Novom došao lično Prle Perić. Doveo ga je morski vuk Jovan nedostojni ,gliserom iz Tivta, jer je nešto zaštropala sveta propela Injac helikoptera, pa se slabije obrće oko njegove ose. Pušti đavola, pomislio je nikšićki maljugan. Da se ne bi stropošta u plavu Boku, đe su sve sami Srbi naređani jedan do drugoga od praistorije još, Jovan bistroumi nabavi za ovu priliku plovni objekat visoke kategorije, nešto poput onog kojim aveta po Bojani smijenjeni afrodizijak.

Kad je čula da dolazi Prle, pomamila se i novska vlast. Prvo nijesu vjerovali jer, istini za volju, popovima ni popovi ne vjeruju, najbolje znajući ko su, kakvi su i od kakvog su materijala načinjeni. Ali ovaj nije bilo koji. Vrhovnik je, što će reći da je Herceg Novi juče bio prava pravcata turistička atrakcija u crnom, sa bradurinama i poetski nadahnutim litijaškim performansima brojnih političkih apostolčića, tipa preśednice crnogorskog parlamenta, išćeranog ambasadora, SNP kompleta i ostalih snishodljivaca kojima je zadatak partijski bio nedvosmisleno saopšten: Svi na Prla. Da im ne zamjeri maesto.
I dođoše svi do jednoga. Kako li im je samo srce igralo kad su komunalci, po nalogu vlasti poskidali svako crnogorsko obilježje i poperili ona srbijanske crkve i države. Sa transparentima na kojima su ispisane lažotine, kao što je običaj kad su ovakve i slične manifestacije u pitanju. Činili su to organizatori u mrklim URAMA, da ih ko ne vidi, jer je i njima jasno kakvu blasfemiju čine. Bogohule kad javno lažu, a znaju podupirači poruka po banderama da Boka nikad nije bila srpska. I neće biti, jasno je i njima, kao i da je istorijska istina da se srpstvo u Boki javlja tek u 19. vijeku i da je za to zaslužan Njegošev učitelj, Srbin sa dna kace, Sima Milutinović Sarajlija. Tu je potom Vuk Karadžić i srpsko jato počinje da se mrijesti. Dakle, javno izrečena laž po ko zna koliko vjekova prisustva Srba u Boki istinske vjernike vrijeđa, jer znaju da je jedna od 10 Božjih zapovijesti ona koja poziva da se ne laže. Ali to ne važi za ovu družinu koja se zaklinje u vjeru a sa njom nema dodirne tačke.

Prle je zapojao u manastiru Savina povodom Uspenja presvijete Bogorodice. Ispod glasa ga je pratio Jovan, a ispod njegovog čuo se cvrkut dovedenih ko zna otkud. A ima ih, reče prije neku godinu tadašnji pravno-crkveni autorit Velibor Džomić više no vojske Crne Gore. Da, nije slučajno kazao vojske. Jer, pokazalo se da su popovi spram onih koji nijesu na njihovoj bandi, raširenih čeljusti spremni da komadaju kad procijene da treba. Viđeli smo devedesetih prošloga vijeka koliko im je puta trebalo i koliko su se naradili blagosiljali oružje kojim su ubijani drugi narodi i druge vjere.
Zato je jasno da Prletu neće vjerovati niko normalan kad juče u manastiru Savina izgovori da se molitvom Bogorodici preobražava mržnja u ljubav, uz poruku da treba da prigrlimo svakog čovjeka bez obzira na vjeru i naciju.
Ko šjor Prle? Vi kojima su potrebni kalašnjihovi za širenje bratske ljubavi i sloge? Ili vi koji ste dolećeli na Cetinje među svoje naoružane kriminalne strukture, kojima je bio zadatak da udare na Cetinjane, ako zatreba? Vi koji neskriveno izražavate netrpeljivost prema svemu što ima i predznak crnogorski, ne priznajući ni državu ni njenu tradiciju, kulturu, njen slobodarski duh, njeno čojstvo i sojstvo?

A da ima što nema, u situaciji koja je zapaljiva, upravo zbog činjenja njegove materijalno prebogate sekte, koja bi samo još, i još, da otima i čerupa, vrhovnik ne bi doša u Herceg Novi da bači koju novu kost među svoju pastvu. Da im reče ko su, a nijesu, da ih slaže a da ga oni urlikom pozdrave mlatarajući rukama kao njihov darodavac crnogorskih svetinja, što pripada korpusu veleizdajničkih činova prve vrste.
A da i on odlazeći pokaže svu neophodnu servilnost, potčinjenost i ljubav prema domaćem gostu Prletu, poveo ga je da se dobro nabapaju crnogorskih specijaliteta.
Sve će to narod pozlatiti, obostrano se čitalo na likovima s obje strane trpeze, čije je kreveljenje podizalo duhovnost na bar jednu hercegnovsku skalu više.