Istorija

Jovanović: Tužilaštvo da ispita da li u potpisivanju ugovora sa SPC ima elemenata krivičnih djela koja se gone po službenoj dužnosti

Avg 26, 2022 3 Komentara

(15 riječi)

Jovanović: Tužilaštvo da ispita da li u potpisivanju ugovora sa SPC ima elemenata krivičnih djela koja se gone po službenoj dužnosti

Publicista i kolumnista portala Aktuelno Slobodan L. Jovanović u saradnji sa pravnim stručnjakom uputio je otvoreno pismo Državnom tužilaštvu Crne Gore, u kome poziva da ispitaju nepoštovanje zakonom propisane procedure prilikom potpisivanja takozvanog temeljnog ugovora sa SPC.

Navodi da je potrebno ispitati da li je prilikom potpisivanja takozvanog temeljnog ugovora sa SPC bilo elemenata bića krivičnog/ih djela koja se gone po službenoj dužnosti.

Pismo prenosimo u cjelosti

Vlada Crne Gore je u ime države Crne Gore, dana 03.08.2022.godine, potpisala tzv. Temeljni ugovor sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom.

Svjedoci smo da su brojne odredbe ovog Ugovora problematizovane od strane stručne i naučne javnosti, kao i uglednih NVO i pojedinaca, kako sa stanovišta njihove ustavnosti i zakonitosti, tako i ništavosti istog.

O tim pitanjima, shodno našem ustavno-pravnom sistemu, svoje odluke donijeće Ustavni, odnosno redovni sud.

Međutim, jedan veoma značajan aspekt tog Ugovora je takođe od suštinskog značaja za naš pravni sistem i vladavinu prava, koja je preduslov za uspješan razvoj i evropske integracije Crne Gore, ostao izvan pažnje javnosti.

Riječ je o proceduri i postupku koji je prethodio zaključenja Ugovora, a koji je shodno Zakonu o državnoj imovini bio obavezan i koji je, čini se, ovom prilikom izostao.

No, član 61. Zakona o državnoj imovini nalaže obavezu Vladi Crne Gore da zaključeni ugovor ove vrste, kada se radi o državnoj imovini, dostavi, pored Zaštitnika imovinsko-pravnih interesa, Državnoj revizorskoj instituciji i Državnom tužilaštvu Crne Gore i to u roku od 15 dana od dana ovjere istog. Dakle, član 61. Zakona o državnoj imovini propisuje da se zaključeni ugovori o sticanju i raspolaganju nepokretnim stvarima i pokretnim stvarima i drugim dobrima veće vrijednosti dostavljaju i Državnom tužilaštvu Crne Gore. Cilj zakonodavca je da i ovaj organ izvrši provjeru sa stanovišta svojih nadležnosti ugovora koji se zaključuju u ime države, a koji se odnose na raspolaganje sa državnom imovinom.

Začudjujuće je da Vlada ni nakon tri neđelje od dana potpisivanja tog Ugovora isti nije objavila u “Sl. listu CG”, iako je u međuvremenu objavljeno 7 službenih listova.

Iz navedenog razloga postoji opravdana bojazan da li će Vlada Crne Gore izvršiti svoju zakonsku obavezu.

Pozivamo Tužilaštvo da odmah pribavi i pažljivo razmotri sve aspekte tog Ugovora koji se odnose na pitanja iz svoje nadležnosti.

Slobodni smo da ovim Otvorenim pismom ukažemo na nekoliko krucijalnih pitanja koja bi trebala da budu u fokusu pažnje Državnog tužilaštva ovim povodom.

Prvo, da li je Vlada, odnosno njen nadležni organ u postupku, koji je prethodio zaključenju Ugovora sa SPC, poštovala odredbe Zakona o državnoj imovini koje se odnose na raspolaganje i mogućnost otudjenja državne imovine, posebno imajući u vidu da je pored ostalog riječ o dobrima od opšteg interesa, kako ih definiše Zakon o državnoj imovini (spomenici kulture u svojini Crne Gore i kulturno-istorijska dobra) u državnom vlasništvu?

Drugo, da li je Vlada Crne Gore u postupku koji je prethodio zaključenju Ugovora sa SPC izvršila sama, ili preko nadležnog organa, provjeru i popis državne imovine iz Katastra nepokretnosti i Evidencije državne imovine, njenu procjenu vrijednosti, kako bi se utvrdila nadležnost organa za zaključenjeUgovora, te da li je popis imovine i dobara koji su Ugovorom prenijeti na SPC sastavni dio tog Ugovora?

Treće, da li je Vlada Crne Gore zaključivanjem predmetnog Ugovora postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti kulturnih dobara Crne Gore, posebno kada je riječ o zabrani otuđivanja i ustupanja kulturnih dobara u državnoj svojini iz člana 9. tačka 2. i člana 42. Zakona o zaštiti kulturnih dobara, te koliko je takvih dobara, posebno onih koji imaju status kulturnog dobra od nacionalnog značaja iz člana 34. Zakona?

Sve prethodno navedeno naravno treba cijeniti i sa stanovišta sadržine preambule Ugovora i člana 2. stav 1. istog, konkretno rečeno, kako se nekome ko je nekako postao korisnik, ovim Ugovorom de facto mijenja staus u vlasnika državne imovine i kulturno-istorijskog blaga Crne Gore?

Četvrto, da li je Vlada Crne Gore zbog člana 12. Ugovora sa SPC koji se odnosi na restituciju, grubo prekršila domaće (odluka Ustavnog suda br 33/03) i međunarodno pravo (Presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strazburubr 26501/05), kojima je SPC eparhijama i državi Srbiji, koja se njihovoj tužbi pridružila, odbijeno kao neosnovano pravo na restituciju nacionalizovane imovine poslije II svjetskog rata. Čak, štoviše, Evropski sud je utvrdio da podnosioci tužbe nijesu pośedovali traženu imovinu, niti mogu imati legitimno očekivanje za njen povraćaj. Uprkos tome, Vlada Crne Gore priznaje Ugovorom SPC pravo na restituciju, čak joj daje mogućnost zajedničkog rada na “rješavanju” već presuđene stvari (res judicata).

Vjerujemo da ćete imajući u vidu javni interes, pomenute i druge pravne propise, a u skladu sa vašim zakonskim ovlašćenjima, postupajući bez bilo kakvih pritisaka ili opterećenja, analizirati navedena i druga pitanja u ovom Ugovoru i u vezi sa tim obavijestiti javnost- da li u izvršenim radnjama ima elemenata bića krivičnog/ih djela koja se gone po službenoj dužnosti?