Piše: Miodrag Vlahović

Eto, i to smo čuli!

Kolekcija propagandnih nesuvislosti, političkih prijetnji i izliva mržnje upakovanih u “borbu protiv mržnje”, zloba uvijenog nacionalizma koji anti-nacionaliste žigoše kao ekstremiste i tako dalje – konačno je dopunjena vrhovnom laži.

Gleda nas, iza govornice, mladi premijer, kojem se funkcija okončava poslije stotinu i sitniš dana, i besramno optužuje, sve zajedno, opet, da smo zatočeni “u kavezu nacionalizma”. Pominje i imena, crta mete i nudi za odstrijel. Medijski, naravno.

Zamjena teza je stigla na vrh brda, nema kuđ naviše! Može samo naniže, do dna. To je, uostalom, od početka bila jednosmjerna ulica.

“Apsurd se apsurdom izbija”, pomisli predsjednik manjinske vlade, bivši potpredsjednik i koordinator službi bezbjednosti. I reče.

“Vama smeta što sam Albanac!”

I sada, dok čitamo odjeke te pogane i lažave izjave, koja ne ignoriše samo aktuelnu crnogorsku političku i društvenu stvarnost, već i vjekove zajedničke istorije svih u Crnoj Gori, koja se diči i ponosi, s pravom, svojom tradicijom i brojnim divnim primjerima međusobnog poštovanja i uvažavanja, u pamet nam dolazi jedna neočekivana, a sasvim logična misao.

Ne, Abazoviću, niko ti u Crnoj Gori ne prigovara i nikome ne smeta što si Albanac. To je laž.

Problem je mnogo teži i on, zapravo nije vezan za Crnu Goru i za bilo koga u njoj koji joj želi dobro i koji ne dijeli njene građane zbog njihove pojedinačne ili grupne nacionalne i/ili vjerske pripadnosti.

Politički problem je što građanin Abazović nije Albanac. To je stvarni politički problem građanina Abazovića..

Abazovićeva politika ima korijene, rezone, razloge i posljedice koji njegovu nacionalnu pripadnost marginalizuju i potiru do negacije.

I prije nego što neko iz Abazovićeve partijsko-gradanske grupe URA ili iz domaćih ili srpskih medija i službi koji ga prate i promovišu (izvjesnu crkvenu organizaciju da ne pominjemo), pomisle kako ga sada mogu odbraniti od ove “čudne” teze, da im, a i njemu, odmah objasnimo.

Prvo – ako ga neko bude dirao zato što je Albanac – naša obaveza, svih nas u Crnoj Gori, je da ga odbranimo.. To je vazda bilo temeljno crnogorsko pravilo.

Drugo, takođe značajno – postojala je nada, nekada, davno, a svakako prije avgusta 2020, da će mladi političar, a sada odlazeći premijer, biti moderni, evropski političar kojega nikada, u tome, neće ograničiti činjenica što je pripadnik manjinskog naroda u Crnoj Gori.

Istovremeno, da bi njegova politika, koja je, sticajem okolnosti, dobila najvažnije poluge uticaja, bila održiva, autentična i kredibilna, nikad nije smio da zaboravi – da jeste Albanac.

“Ne smiješ nikad da se ponašaš kao da si samo Albanac, ali ne smiješ nikada da zaboraviš da jesi Albanac”.

U “prevodu”: prostor i vrijeme u kojima živimo zahtijevaju svijest i o jednom i o drugom aspektu političke ličnosti i političkog angažmana.

(Ovo sam samom Dritanu Abazoviću, sticajem okolnosti, rekao dva puta. Prvi put, u ljeto 2011, kada je pitao za savjet što i kako da čini. Drugi put, četiri ili pet godina kasnije, podsjetio sam ga na taj moj savjet. Nikakvoga čuda – savjet je bio uzaludno naivan – ili naivno uzaludan. Sada se to sasvim jasno vidi.)

Ono što je, dakle, anomalija i problem sa bivšim premijerom nije da li bilo ko zamjera Abazoviću njegovo etničko porijeklo i nacionalnu pripadnost.

Takva kulturna, to jest nekulturna, matrica nije svojstvena Crnoj Gori. Nije nikada ni bila, još od vremena stare Crne Gore. Ne treba, valjda, sada pominjati ime Mark Miljani, kako su ga Arbanasi zvali, da bismo podsjetili i na tu fundamentalnu vrijednost i primcip naše zajedničke povijesti.

A za taj pogrdni i upravo rasiistički odnos prema Albancima, Abazović i njegovi bližnji treba da pogledaju izvore, dokaze i primjere pod stavkom “Srbija”.

Taj problem u Crnu Goru mogu da uvezu samo oni na koje se Abazović i sinoć oslonio. Neka pojede još malo soli sa njima, pa će čuti i vidjeti ko ga može “grditi” nacionalnim porijeklom.

Da ne gubimo, dakle, previše prostora oko toga. Tamo – u centrima i zabitima, u akademijama i krčmama, u ratnim zločinima i etničkim čišćenjima srpskog nacional-šovinizma i fašizma – Albance, i nezvanično i zvanično, tretiraju i nazivaju na jedan drugi, pogrdni i ružni način. Svi znamo koji. Pomenuo ga je juče i sam lider GP URA i tako pritvrdio svoju zlobnu i zlokobnu izmišljotinu.

Da dopunimo, na kraju priče, populističku nabrajalicu bivšeg premijera – “nije četnik, ni partizan, nit je bijeli, ni zeleni, nit komita, ni litijaš …” Nisi ti, Abazoviću, ni Albanac, ni “Šiptar”. Ne brini i ne žali se.

Ti si samo Dritan Abazović.

I tvoje greške su samo tvoje. Albanci s tim nemaju veze.