Piše: Slavko Mandić

Kopao je rukama i nogama da ga ne ćeraju s mjesta premijera. Molio i kumio. Pa kad je vidio da to ne prolazi, onda je prijetio da će drugi biti kriv ako se prolije krv zbog njegove smjene. Možda je taj politički poluproizvod, ali i ljudski nepomenik, zaista mislio da je važan i da nešto znači i da će se zbog njega izubijat narod međusobno, onaj isti kojega je uspješno prethodno podijelio? Prevario se neznavenik. Za njim su jedino popovi zakukali. Lelekali su mu premijersku funkciju sve do rane zore. I nastaviće danas uz red litija, parastosa, liturgije. A imaju i zašto. Sipao im je Dritan i šakom i kapom. Davao im ono što su naši preci gradili i čuvali ljubomorno vjekovima. Uspravljeni u visine, s Lovćenom kao čelnikom slobodarske misli i ideje, odakle je sve počinjalo i završavalo se.
Služeći bradatim čudovištima, među kojima je svega i svačega, od Kačevende, Pahomija, seksualnih izopačenika i pedofila, pa do otvorenih mrzitelja Crne Gore i svega što je uz njeno plemenito ime vezano. Ta sekta ostrašćenika, kojoj je pruženo utočište u zemlji koja je naučena da prima i pruži ruku svakome kome je potrebno, krenula je da je satre kako joj se strva ne bi znalo. Ali kako to obično biva, pred državom koja ima mitski karakter, služeći kroz istoriju čojstvu i svim ljudskim pregnućima časno i dostojanstveno, popovi su ustuknuli. Ni njihov vjerski i politički izdanik, doskorašnji premijer, istorijska sramota države na čijem je čelu izvršne vlasti bio, nije im mogao pomoći. A htio je. Nije da nije. Po svaku cijenu čak. Dajući im njen veliki dio, misleći valjda da može za vazda. Taj foj karte koji je potpisao ilegalno sa krijući dolećelim Prletom, šefom crkve Srbije, koji se nije usudio da sleti ka svi koji su Crnoj Gori u pohode dolazili, poslužiće za sprdnju i pokazivanje bijede jedne neuspjele prljave namjere. Jer ovo što je premijer države uradio protiv svoje zemlje, čin je veleizdaje koje pravosudni sistem, kad profunkcioniše u punom kapacitetu, mora prioritetno procesuirati. A onda ćemo znati što je ko činio. I što je sa spominjanjem u sky aplikacijama, zbog koji su neki i dalje u Spužu, bez ikakvih drugih dokaza. E pa red je da se i za ovoga, koji je bio čelnik Vlade primijene isti aršini. Pa kome opanci a kome obojci. Samo da se ustanovi istina, jer je zaista previše laži i obmana od 30. 08. 2020. godine do dana današnjega.

Mnogi se pitaju zašto je, sad već bivši, premijer mislio da će stotinu godina. I više, jer su mu popovi obećali. A oni kad se zakunu, slažu bar duplo više od njega, koji je u ovoj disciplini proglašen apsolutnim pobjednikom, otkad je na političkoj sceni. Valjda zbog toga što su oni kojima je služio, i za čiji je interes lagao i varao i državu i građana Crne Gore, od njega u njegovim očima načinili nešto što je ličilo na važnog čoˊeka. A nije bio ni važan ni čoˊek. To se najbolje viđelo u noći kada je postao svjestan da mu spasa nema. Počeo je da se nudi svima. I onima koji su mu svašta zborili, psovali ga i pljuvali, i onima koje je on klevetao i vrijeđao, lažući o njima koliko je god mogao. A imao je kapacitet lažca, bar tri puta veći, što bi svetosavci rekli, od ostalih.
Jaukanje u parlamentu sa govornice odakle je nešto ranije prijetio mlatarajući rukama, kao kakav besprizornik, pokazao je da će dati i to malo obraza da bi sačuvao funkciju premijera. Što god tražili, daće bez razmišljanja. Samo da ostane. Kakav obraz kad je fotelja u pitanju. Nije naučen na njega, pa nije ni čudo što je stoički podnosio kad mu svakodnevno po više puta mnogi sa društveno-političke scene saspu ko je i kakav je. Kao da je zborio: Samo neka laju, nemaju oni ni auta, helikoptere ni avione. A ni gliser. Njemu sve to služi, uz otvorenu narodnu kesu da se ne obruka po hotelima, restoranima, na ručkovima, večerama, koktelima, prijemima. O trošku naroda bio je galantan. Pokazao je u prvom mandatu kad je, zajedno sa drugovima iz vrha vlasti, ali najznačajnija figura „čuvene“ ostroške vlasti, Crnu Goru zadužio milijardu. On kome je zakon ležao u topuzu, tragovi mu, dokazao je to, smrde nečovječstvom. Pokazao je to najbolje na Cetinju 04. i 05. septembra 2021. godine kad je poslao antiterorističke jedinice na mirne građane Cetinja, da ih truju bojnim otrovima, gađu zabranjenim gumenim mecima i bacaju na njih šok bombe. Da bi se hvalio i bio ponosan izuzetnom akcijom, ne pominjući kriminalce i bjelosvjetske ale kojima su popovske protuve napunile cetinjski manastir s namjerom da udare na Cetinje ako specijalci ne budu mogli da odgovore zadatku.

Mnogo je nepočinstava zbog kojih je bivši premijer zaslužio pažnju crnogorskog pravosuđa. Kada se to dogodi, a kao što rekoh jednom mora, odgovaraće i on i njegova družina. Razumjeće to tada i evropski vrhovnici, koji su mogli svu ovu lakrdiju da spriječe, reagujući na vrijeme i ne dajući podršku nekome ko je ne zavrjeđuje ni zeru. Ali, nije korupcija naš izum. Tamo đe je više novca, dokazano ima je više.

Zanimljivo je kako Dritan danas zamjera onima koji su prihvatili podršku DPS-a da sruše njegovu vladu. Koliko bezobrazluk ovog politikanta malih razmjera može da pokaže svu bijedu, vidi se iz uvreda koje upućuje Demokratama što su podržali inisijativu DPS-a za njegovu smjenu. Onih istih koji su njemu dali šansu da se dokaže i uvede Crnu Goru u Evropsku uniju. Ali, takav nije imao snagu da napravi iskorak. On je izvršitelj a ne kreator. Trebao mu je vođa, pa makar bio i onaj Domanovićev. A ovaj kojega je izabrao još je od onoga gori. Apsolutista, šef vaskolike Srbije, autokrata i samovoljnik, bio mu je spiritus movens koga je bespogovorno slušao u vlastitoj namjeri da uništi Crnu Goru za sva vremena.

Neće moći, uvjerili su se.
Tvrd je orah voćka čudnovata, ne slomi ga, al’ zube polomi.
Sinoć je bez vilice ostao Abazović. Prije njega Krivokapić.
Idemo dalje. Imamo eksperiment majstora očigledno je još. Ali imamo li vremena da državu krnjimo. Nemamo, sigurno je. Zato završimo jednom za sva vremena ove cirkuse i krenimo u Evropu. Bez ove destruktivne družine, koja je sprdnja i ljudska pometina.