Korona i dokolica

Goran Sekulović: Zapis o jednoj štamparskoj grešci

Ucrtavanje znakova

Avg 20, 2022 1 Komentara

(15 riječi)

Kao da se i grafički radnik običnom zamjenom brojeva u romanu "Lagum" (umjesto 1984., kako treba da stoji, odštampana je godina 1948.), saživio sa jednom od glavnih poetičkih ideja Svetlane Velmar-Janković: viđenju događaja i pisanju "unatraške"

Štamparske greške, poznato je, donose zabunu, netačnost i pogrešno zaključivanje. Rijetko, zaista rijetko se dešava da jedna obična štamparska greška, maltene, postane sastavni dio samoga teksta, odnosno da na suštinski način potvrđuje osnovne teze njegovog autora. Desilo se to sa jednom greškom u knjizi "Lagum" poznate srpske književnice Svetlane Velmar-Janković. Jedan od poetičkih principa na kojima počiva "Lagum" (knjiga je ovjenčana Nagradom "Meša Selimović"), jeste i autorovo uvjerenje da su godine, brojevi i datumi zapravo oznake sudbine. Pišući svoje zapise na pijesku, glavni lik romana, pripadnica poraženog građanskog svijeta u Drugom svjetskom ratu – supruga uvaženog profesora Univerziteta, istoričara umjetnosti i likovnog kritičara, pomoćnika ministra u Nedićevoj Vladi – poslije četrdeset i više godina uviđa da "...svačiji život, izgleda, ima svoje predmete-znakove..." Ništa, dakle, nije slučajno. Datumi ponajmanje. Nalazeći se stalno između datuma dva sada (riječi koja je možda najčešća u romanu), sada sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih godina i sada predratnih dvadesetih, tridesetih i onih ratnih u prvoj polovini četrdesetih, Milica Pavlović saopštava: "Šta ti datumi, ukopani kao sudbinske međe u tom subjektivnom vremenu stvarno poručuju, nisam u stanju da razaznam: samo razaznajem da govore, jer im čujem šapat, ali mi glasovi tog šapata, nerazgovetni, jednako izmiču."

                      Iznoseći jedan, među više primjera, ili "znakova", koji potvrđuju njenu slutnju "da su reči slučaj i slučajno samo obeležja koja izmišlja jedan nespretni um da označi nepojamnost onog što mi se događa, sad", Milica Pavlović konstatuje – "upozorenje ili...šalu sudbine" – da se u "Politici" od nedjelje, 25. novembra 1984. "pominje reč amnestija", kao i u "Politici" od nedjelje, 26. novembra 1944. Mada tek zapravo u ovom sada, devedesetih, o kojima, između ostalog, piše književnica, riječ amnestija  ponovo dobija bar približno istu težinu kao i 1945., za jednu, 1948. za drugu, polovinom pedesetih godina za treću grupu poraženih na balkanskom nemirnom istorijskom tlu – ovu treću grupu sve do svoje smrti, faktički je činio samo jedan čovjek, istaknuti kontroverzni crnogorski revolucionar, državnik, disident, politički filozof i književnik, i u tome je njegova neosporna veličina – tlu koje se kao takvo pokazuje i u ovom, u romanu,  najnovijem sada, gdje se opet pominje i upotrebljava riječ amnestija za one koji su odbili da učestvuju u posljednjem građanskom, vjerskom i etničkom ratu na bivšem jugoslovenskom prostoru, od kojih je veliki broj otišao u inostranstvo ne želeći da iskušavaju ulogu i dramu ni pobjednika ni poraženih (kao da ovog prvog i ima na Balkanu). Ali, ima da krivci opraštaju nevinima! Da smo područje stalno bremenito viškom istorije, pokazuje i činjenica da je već sada, ono sada devedesetih Milice Pavlović, odnosno Svetlane-Velmar Janković, uveliko prošlost, prekrivena nanosom u međuvremenu (krajem devedesetih još jednog rata i jedne oružane intervencije), još jedne teme, još jednog materijala za viđenje događaja i pisanje "unatraške".

                   Ono što nas u ovom kontekstu sada posebno zanima jeste to da se u pojašnjenjima, ovog svakako ne-slučajnog podudaranja u "Politici" (kao izraza jednog od stvaralačkog vjeruju autora romana), koja izriče Milica Pavlović, potkrala jedna štamparska greška. Umjesto 1984., kako treba da stoji, odštampana je godina 1948. Tekst sada glasi: "Neobične u godini 1948, onoliko koliko su bile obične u godini 1944. kad su očekivane sa nadom, reči amnestija i amnestirani stavljene su ovde, u sportskoj rubrici, pod navodnice. Pre četrdeset godina, niko ne bi ni pomislio da ih stavi pod navodnice: tada su te reči donosile pravo na život." Iako je savršeno jasno, da je ovdje napravljena klasična štamparska greška, čitalac je ne mora doživjeti kao takvu. U suštinskom smislu ona zapravo i nije greška. Običnom zamjenom brojeva dobijena je još jedna godina od izuzetne važnosti za sudbine ljudi na bivšem ju-prostoru. Gotovo da bi zajedno sa Svetlanom Velmar-Janković ("jednom svojom stranom Lagum se osmišljava i kao naročita melanholična autobiografija"), mogli, možda i trebali, pomisliti da ni ovdje nema mjesta slučajnosti. Jer, odasvud dolaze "prah i tama", a čovjek ima potrebu da ucrtava svoje znakove, šifre svog postojanja, postajanja čovjekom. Godina 1948. je, sasvim sigurno, jedan od takvih znakova, sudbinski vezanih za ovo naše tlo i njegove, naše ljude. Kao da se i grafički radnik saživio sa još jednom od glavnih poetičkih ideja romana: viđenju događaja i pisanju "unatraške". Kao da je iz "laguma" (mjesta tame), koje je u čovjeku i on u njemu, iz duboke podsvijesti šiknula strastvena krv istine: poslije 1944. i 1945. treba doći na red i 1948.

                    Razumljivo, Milica Pavlović ne govori o 1948. Ona dolazi iz svijeta suprotstavljenom onom koji je izrodio ovaj datum. Zbog toga, na neki paradoksalni način, pominjanje 1948. je, makar i greškom, dopuna "Laguma". Naravno, ovdje nije riječ o potrebi da se knjiga dopunjuje na bilo koji način. Riječ je o doživljaju jednog čitaoca jedne obične, rekli bi čak uobičajene štamparske greške. Upravo zbog toga on ima pravo da je doživi i, uslovno rečeno, neobično. To što je greška u zamjeni brojeva i što je time uticala na promjenu godine i datuma (tako bitnih za autorovo viđenje ljudskih sudbina), inspirisalo me je da doživljaj unekoliko i poetički obradim i potvrdim. Kao što je i prof. Dušan Pavlović rekao za pobjedničku stranu 1944. – "Oni nas sigurno neće amnestirati", mnogi su to mogli reći i 1948. i svih drugih kasnijih godina među onima koji su se našli na (novoj) – naš stalni usud – poraženoj strani. Datumi su presudni za ljude. Tako i jedan od glavnih likova u "Lagumu", bivši bakalin-Jermen, kasnije partizanski major, počinje da posjećuje Milicu Pavlović tek poslije 1966. Jasno je zašto tek tada. Još jedna, kako bi rekla Svetlana Velmar Janković, naša godina i sudbina. Jedna od mnogih. A i ovaj zapis je jedan od mnogih, tek da ostane, jer se posude naših sjećanja, "krhke da krhkije ne mogu biti, za čas pretoče u nepostojanje".