Piše: Milorad Minjo Ražnatović

Crnu Goru je u posljednje  dvije godine, od izbora 30. avgusta 2020. godine - po formiranju prvo apostolske a potom i manjinske Vlade, zapljusnuo talas otvorene regresije kada su u pitanju EU integracije i veleizdaje crnogorskih interesa, koja je kulminirala prijevarnim (tajnim) potpisivanjem takozvanog Temeljnog ugovora Vlade Crne Gore sa Crkvom Srbije, na koji svoj sramni potpis ispred crnogorske Vlade stavi predśednik Abazović. Time, ne samo da je u još drastičnijem obliku nastavljen otklon od evropske agende, a Crna Gora bačena na koljena postajući prćija tuđe Crkve i države, već su Crnogorcima opljačkani ogromni kvadratni kilometri zemljišta, i što je još bolnije, oteto neprocjenljivo sakralno blago – đedovina, stvarana vjekovima, kulturna baština, istorija i śećanje na milenijumsku borbu neprestalnu za svoju državu – za pravo, čast i slobodu Crne Gore, bez čega nema ni identiteta crnogorskog naroda. Napokon je Vučić, poslije mnogo pokušaja od kada je došao na vlast, pronašao politički subjekt u Crnoj Gori iz reda deklarativnih predstavnika crnogorskog suverenizma (premijera Abazovića i njegovu URU), koji će bezpogovorno raditi na pretvaranju Crne Gore u srbijanski region. U svrhu ostvarenja tog cilja dao im je i političke alate kojim će ta namjera biti lakše ostvarena kao što su: već potpisani „Temeljni ugovor”, privođenje Crne Gore Otvorenom Balkanu, organizovanje popisa stanovništva do kraja godine ..., a uz to preporučio i cio arsenal manipulacija i diktatorskih mjera prema pravosuđu, medijima i javnosti, zasnovan na sopstvenim iskustvima, koji Abazović želi primijeniti u konačnom obračunu sa Crnom Gorom. Da bi se to i ostvarilo, uporedo teče postupak uvođenja društva u totalitarne vode sa malim diktatorom Abazovićem, koji se konstatno, grubo i besprizorno obračunava sa medijima koji ga ne podržavaju, prijeteći njihovim zatvaranjem, kao i prijenos antivrijednosti iz srpskog društva. Zapravo, posredstvom naznačene politike se odvija proces prevrednovanja svih vrijednosti, u kojem se sve istinske vrijednosti okreću naglavačke, đe je  nenormalno pretvoreno u normalno, amoralno u moralno, iracionalno u racionalno, kriminalno u državničko, zločinačko u herojsko, a iskonsko herojsko u zločinačko, fašističko u antifašističko ... U tom vrtlogu političkih dešavanja, sudbinski značajnih  po opstojnost crnogorskog državotvornog bića, koja radikalno dijele crnogorsko društvo i stvaraju jednu nepodnošljivu psihozu koja se manifestuje ukupnom društvenom  napetošću i netrpeljivošću, tei prijete da prerasu u građanske sukobe sa nesagledivim posljedicama, teme koje su manjeg političkog značaja, ali i veoma  značajne za ukupan razvoj crnogorske demokratije, odnosno one teme koje bi trebale da ukažu  na partitokratski način vladanja koji generiše ogromne društvene  probleme, đe su partije, posebno one na vlasti, „krojači“ naših sudbina, a njihov „mač“ je stalno „nadvijen“ nad „glavama“ sve tri grane vlasti, ne dobijaju ono mjesto u javnosti koje zavređuju. Zbog toga  nije dovoljno zapažena, niti novinarski i analitički obrađena Odluka Ustavnog suda kojom je poništen Zakon o dopuni Zakona o lokalnoj samoupravi. Stoga ćemo ovom prilikom pokušati da kroz jedan kraći kritički osvrt damo naše viđenje toga veoma značajnog problema i da fokus usmjerimo i na „manje značajna politička pitanja“, od već iznešenih, ili onih koja će se, kada ovaj tekst bude dostupan javnosti, desiti – rasprava o povjerenju manjinskoj Vladi Abazovića. 

Naime, jedan od najočiglednijih primjera iskazivanja partijske nadmoći, nipodaštavanja pravosudnih organa i uopšte pravne legislative, je iskazan u slučaju neustavnog donošenja Zakona o dopuni Zakona o lokalnoj samoupravi, kojim su odloženi lokalni izbori u više opština i zakazani za oktobar 2022. godine, sa namjerom njihovog objedinjavanja u jednom danu. I pored toga što su bile u punom saznanju da se time krši ustav, političke partije tada oformljene parlamentarne većine su pribjegle ovom rješenju, jer su znale da, i u slučaju intervencije i poništenja toga akta od strane Ustavnog suda, ta odluka, zapravo, suštinski ništa neće izmijeniti, te da će sve ostati po njihovom „neustavnom diktatu“, sada zaogrnuto velom neke nove odluke predśednika države o raspisivanju izbora. Na kraju se tako  i desilo. Ustavni sud je 28. jula 2022. godine, po inicijativi jednog političkog i dva nevladina subjekta, ukinuo Zakon o dopuni Zakona o lokalnoj samoupravi kao neustavan, sa, najkraće kazano, obrazloženjem  da se jednim zakonom ne mogu preuzimati nadležnosti drugog koji predstavlja zakon više pravne snage, za čiju je izmjenu potrebna dvotrećinska skupštinska većina, te da je produžavanje trajanja mandata odbornicima nezakonito, ali i protivno međunarodnim pravnim standardima, uz dodatak da ne može biti povratnog dejstva, što je omogućilo predśedniku Crne Gore da donese novu odluku sa istim datumom održavanja lokalnih izbora. Za ovakav epilog treba tražiti krivca i u samom Ustavnom sudu koji, zbog svoje inferiornosti u odnosu na političke partije, podaničkog odnosa, inertnosti, nekompetentnosti jednog dijela sudija i jedne duže blokade koju je uslovio odnos snaga (pat pozicija) zbog kojeg nije bilo moguće donijeti nijednu odluku, nije na vrijeme, u skladu sa svojim ustavnim ovlašćenjima, reagovao i sam pokrenuo postupak za ocjenu ustavnosti i zakonitosti ovog akta, čija bi odluka u tom slučaju imala punopravno „povratno“ dejstvo, već je, po nama, donio jednu, sa aspekta suštinskog poništenja odredbi koje su u tom aktu neustavne i nezakonite (produženje trajanja mandata skupštinama/odbornicima kojima je istekao mandat), ništavnu odluku, čime je sam sebe unizio. No, možda je i to saznanje sudija Ustavnog suda, da u konkretnom slučaju ta odluka (ne sporimo njenu vrijednost kao pravne tekovine koja će u nekom budućem vremenu i eventualnom pokušaju ponavljanja ovakvog političkog scenarija imati preventivnu funkciju i biti brana/ustava takvim namjerama) neće proizvesti nikakvo pravno dejstvo, niti bilo kakvo politčko nezadovoljstvo, upravo podstakla njihovu „hrabrost“ da baš u ovom slučaju „odblokiraju“ njegov rad, izađu iz pat pozicije i donesu jednoglasnu odluku. Međutim, treba konstatovati i to, da u ovoj neustavnoj raboti nije bila nevina ni jedna parlamentarna stranka. Jer su, jedni politički subjekti koji su činili skupštinsku većinu (DF, Demokrate i URA), u februaru mjesecu 2022. godine donijeli gotovo istovjetan Zakon o dopuni Zakona o lokalnoj samoupravi kojim je bilo predviđeno objedinjavanje  lokalnih izbora u jednom danu, iako je predśednik već bio raspisao izbore u pojedinim opštinama. Tada je predśednik države vratio taj akt Skupštini na ponovno odlučivanje, ukazujući „da bi se proglašenjem ovog Zakona, njegovim stupanjem na snagu i postupanjem predsjednika Crne Gore saglasno njegovom smislu i duhu, otvorilo pitanje očuvanja ustavnosti i zakonitosti, te pravne sigurnosti u političkom i pravnom sistemu države ...“(Izvor CDM 14.02.2022.).  U međuvremenu je uslijedila smjena predśednika Skupštine, kao i formiranje druge skupštinske većine, tako da više nije ni bilo razmatranja ovog akta.  No, nova većina (DPS, SD, SDP, URA i stranke manjinskih naroda) nije bila obeshrabrena ovim činom, pa je, kako smo rekli, u Skupštini,  petog maja, donijela ponovo Zakon o dopuni Zakona o lokalnoj samoupravi, koji je predśednik države, kao i u ranijem slučaju, vratio na ponovno izjašnjavanje, sa gotovo istim obrazloženjem kao i u prvom slučaju (kao i u prethodnom slučaju već je bio donio odluku o raspisivanju izbora u više opština). Naravno, partijska moć „ne muči već buči“ tako da predśednikovi argumenti nijesu uslišeni već  su dopune Zakona na novom zasijedanju ponovo donešene devetog maja, tako da je predśednik bio u ustavnoj obavezi da ih kao takve potpiše. U svemu ovome je najapsurdnije to kako se kretalo  političko ponašanje stranaka prilikom predlaganja i donošenja ovog akta, kada su  bile u opozicji, a kako kada su imale parlamentarnu većinu. I u jednom i u drugom slučaju stranke koje su bile u manjini oštro su se suprotstavljale donošenju ovakvovog zakona ukazujući na njegovu neustavnost i nezakonitost, dok je njihovo ponašanje  sasvim bilo suprotno kada su raspolagale parlamentarnom većinom i one bile predlagači Zakona. Da apsurd bude veći, pobrinuo se DF, koji je u prethodnom pokušaju bio jedan od inicijatora donošenja i izglasavanja ovakvog zakona. Naime, kada njemu i koalicionim partnerima nije uspjelo da do kraja izvedu proces njegovog usvajanja zbog gubljenja parlamentarne većine, poslanici ove  političke grupacije su se „odvažili“ da, kada je on u parlamentu usvojen od druge većine, pokrenu postupak za ocjenu ustavnosti i poništenje akta o kojem je riječ, čime su priznali da su sa punom sviješću i savješću, prilikom prvog pokušaja usvajanja identičnog akta, a oslanjajući se na partitokratsku svemoć, svjesno i sa namjerom kršili Ustav Crne Gore. U ovom kontekstu, možemo svrstati i ponašanje, licemjernost i nedosljednost predśednika države, koji je u dva navrata vraćao dopune zakona kao neustavne, da bi  se kao predśednik DPS - najače partije u parlamentu, saglasio sa inicijativom svoje partije (koja bez njegovog odobrenja nije mogla dobiti prolaz) za izmjene navedenog Zakona. Za ovakvo stanje institucija, relativizovanje njihovog značaja u pravnom poretku Crne Gore,  njihovog permanentnog potčinjavanja, diskreditacije i degradacije pored partija koje su svojom neograničenom moći zarobile sve institucije sistema, posebno one od najveće važnosti kao što je Ustavni sud, veliku krivicu snose same institucije i kadrovi u njima, koji nemaju snage, volje, želje, hrabrosti, a ni interesa da se odupru ovakvom načinu partitokratskog vladanja, doprinoseći na taj način gubljenju ličnog digniteta/autoriteta, unižavanju zvanja i funkcije koja se obnaša i samodestrukciji instutucija. No, ništa novo niti neočekivano, jer se ne može očekivati da se „dopre“ dalje i više od svojih „stvoritelja“. To se potvrđuje svakodnevno u odnosu politike, odnosno premijera Abazovića prema ostalim pravosudnim organima, naročito Tužilaštvu, kojima on „crta mete za odstrijel“ a oni „ispaljuju brzometnu paljbu“ na te mete, što je dosad nezabilježeno u političko-pravnom poretku Crne Gore. 

Zbog svega navedenog, mišljanja smo, da je jedini garant nastavka puta ka EU, razvoja sekularne i demokratske države, te svođenja na minimum ovakvog uticaja partija na susdstvo i ostale segmente društvenog organizovanja, izglasvanje nepovjerenja ovoj nedostojnoj Vladi, te organizovanje novih izbora, na kojima bi pobjedu odnijele suverenističke i građanske partije, koje bi na osnovu tih rezultata, bez kalkulacija, partikularnih partijskih interesa, nesebično, bez arogancije većih i ucjena manjih, uz učešće patriotskih intelektualaca iz raznih kulturnih i naučnih procrnogorskih organizacija i institucija, formirale novu vladu, omogućavajući tako Crnoj Gori da više  „bolno ne uzdiše“, već  ponovo „slobodno prodiše“! Ovo jeste neizvjestan, ali jedini mogući i častan put koji će dati odgovor na pitanja crnogorske budućnosti. Budućnosti koja je zasnovana na državnom suverenitetu i evropskim sekularnim i demokratskim vrijednostima, ili na vraćanje točka istorije u tamne vilajete ranog srednjeg vijeka koje podrazumijeva  klerikalizaciju Crne Gore, asimilaciju Crnogoraca i „bolno“ umiranje države. Međuti, nijesmo sigurni da izglasavanje nepovjerenja Vladi ima realne šanse na uspjeh. Jer što očekivati od onih (Demokrata, od kojih očito zavisi sudbina Vlade) koji su već jednom prokockali ukazano povjerenje na evropeizaciji Crne Gore, da će sada napraviti otklon od svoje velikosrpske agende i oboriti vladu koja je zdušno radila na ostvarivanju toga cilja, mnogo više i predanije nego oni i DF zajedno. Zar nije i nova inicijativa DF, Demokrata ..., upravo u službi razvodnjavanja ove prve i kupovanje vremena kako bi profašističke stranke, uz asistenciju predśednika Srbije, postigle neki dogovor o novoj anticrnogorskoj Vladi sa Abazovićem?!