Piše: Slavko Mandić

Nije valjda da je neko povjerovao u iskrenost saučešća koje je preśedniku Crne Gore Milu Đukanoviću uputio šef srbijanske sveukupne politike i vlasnik apsolutne moći u Srbiji Aleksandar Vučić. Možda neko i jeste, računajući da i u najgorem (s)tvoru proradi ono zrno čojstva kada se dogodi strašna tragedija, poput one koja je pogodila Cetinje i Crnu Goru. Picousti, kako je sam za sebe zborio ovaj nepomenik, najbolji je dokaz da zlo sa zlom živi i da su u istoj ravni.
Kako bi povrijedio još više Crnu Goru, ponizio je i pokazao da ne prihvata njene odluke, Vučić je poslao telegram Đukanoviću sa zvanične mejl adrese Vladimira Božovića, proćeranog ambasadora Srbije, koji se i dalje lažno predstavlja. Jasno je da išćerani to nikad sam ne bi uradio. Potreban mu je nalog, a nalogodavac je Vučić. Za sve i svakoga. On ne želi da prihvati činjenicu da je Vladimir Božović, odlukom Vlade Crne Gore u novembru 2020. godine, zbog djelovanja protiv interesa Crne Gore, proglašen personom non grata. To znači da on više nije i da nikada ne može da bude ambasador u Crnoj Gori, bez obzira što mu Vučić za to plaća preko 4000 eura svakoga mjeseca iz državne kase Srbije. Jer apsolutisti nije važno što mu građani jedva preživljavaju. Despot bi da vlada i državama u okruženju, pa valjda misli da će to dokazati otvorenim nepriznavanjem državnih institucija Crne Gore.  Ovaj bezobrazluk i besprizorno ponašanje vrhovnika, što predstavlja diplomatski skandal prvoga reda, dokazuje da mu je neophodna pomoć od struke koja upravo za takve postoji.

Vladimiru Božoviću se tolerisalo njegovo ponašanje koje, od početka mandata ambasadora, nije bilo u skladu sa diplomatskim standardima i pravilima. On je otvoreno radio protiv interesa Crne Gore, podržavajući javno kleropolitičke litije, čiji je cilj bio da se država Crna Gora sruši po svaku cijenu. Znao je Vučić da Božović, porijeklom Nikšićanin, čak i sa crnogorskim državljanstvom, kako se špekuliše, taj prljavi posao može najbolje završiti. Isticao se na svakom koraku, okružen popovima crkve Srbije, kojima je Crna Gora dozvolila da se rasplešu u posiju zlo čije posljedice danas plaćamo.
Dobro je što je Božović išćeran, ali nije dobro što mu istovremeno nije zabranjen i ulazak u Crnu Goru. Pa neka Vučić po Srbiji s njim mlati kako god hoće. Evo prilike i evo vremena da se ispravi greška. Može li to ova vlada koja je na izdisaju, teško je reći. Ako joj nije dosta poniženja koje dnevno iz Srbije pakuju Vučićevi sljedbenici, a jedan od njih je svakako Božović, možda nešto i uradi da spasi dostojanstvo, čast i čojstvo koji su bili istinski ponos Crne Gore. Može se još, ako nas ima. A u to moramo vjerovati, jer Crnu Goru nećemo, niti možemo nikome dati. Nemamo na to pravo, jer je to zavjet koji smo dužni prema pokoljenjima.

Koliki je cinik srbijanski preśednik dokaz je i pohvala kojom čestita Abazoviću što je potpisao temeljni ugovor sa crkvom Srbije. On je istovremeno i licemjer, i svašta još. A onaj kome je uputio pohvalu, morao je da proguta guku, svjestan da je samo izvšio njegov nalog i da se tu, bar za sad, priča završava.

Prljavo je i pokvareno kad se tragičan događaj na Cetinju koristi u političke svrhe, a još podlije kad se popovi crkve Srbije vesele javno, (pjesma im i igra na nos iskočila) dok Crna Gora tuguje. Oni su najbolji dokaz nepoštovanja  crnogorske vlade i premijera Abazovića, koji je proglasio trodevnu žalost na teritoriji cijele države. Za popove to ne važi.

Neka vidi Dritan kome je predao i dio vlasti i teritorije Crne Gore.
Sva je sreća što će se jednoga dana sve to poništiti. Kao što će se poništiti i ovakav premijer i svaka namjera da se naudi našoj državi.
I za kraj, nijesu u pravu oni koji zamjeraju Jovanu Mićoviću što nije bio na komemorativnoj śednici na Cetinju.

Nedostojnom tamo nije bilo mjesta.