Piše: Slavko Mandić

Strašna tragedija je pogodila Crnu Goru. Cetinje u jauku ćuti i boluje. Mnogi još u nevjerici daleko od istine koja je zadesila  prijestoni grad. To nije moguće, čita se na licima građana dok tužni gledaju osmrtnice sa slikama dojučerašnjih sugrađana. Ne, to ne može ovako. Ovo se nije desilo, htjeli bi da promijene taj crni petak i vrate sve na početak.

Strašni sud u kasno poslijepodne toga dana, kojega niko nikada zaboraviti neće, udario je na ponosno Cetinje. Da mu nanese ranu od koje se neće oporaviti generacijama. Da zaječi osakaćen dok se strašni lelek prolama lovćenskim masivima, od kojega boli sudnja ura prijatelja i komšija. Pa zašto? Kako ovako? Ko naćera zlo da zaigra krvavi pir i u crno zavije Cetinje i Crnu Goru?

Jeste neko čudo velje. Nije ovo sve samo od sebe došlo. Mnogo je zla politika u ljude ućerala. Počeli su da se mrze međusobno. Pojavili su se na buvljoj pijaci domaće politike mali, prljavi politikanti, sa novcem u džepovima koji je stigao od nekuda da kupi one koji će učinjeti sve da unište Crnu Goru. Zarad tuđih interesa, čuje se više šapatom. Nijesu svi ljudi isti. Neki to mogu, a neki ne da istrpe. Ostavi trag na ljudskoj duši sila i nepravda. Pa se zakorači u jad, u katastrofu od koje boli stoljećima.

Crna Gora je ovih strašnih dana ujedinjena u boli. Ne pominjući neke male sitne duše jadnika koji su ovu tragediju iskoristili da pošalju neljudsku poruku, kao što je to učinio savjetnik preśednika nikšićke opštine Miljan Mijušković izjavom na društvenim mrežama: “Neka se okanu skrnavljenja svetinja i zatraže oproštaj od Boga kako bi dobili blagoslov za grad. Neće na ovom stati dok to ne urade”.

Da istinski ima države, on više ne bi bio na slobodi. Zaprijetio je prijestonom gradu, porukom od koje se ljudima muči. Ali eto, u ovako teškoj situaciji, kada i krš proplače, nađe se izrod. Takvih, na sreću, nema mnogo. Više su pojedinačni slučajevi. Upravo zbog toga što nas tragedije zbližavaju. Spremni smo u tom času opšte tuge da oprostimo, pružimo ruku, pokažemo zajedništvo. Da bi, čim malo zaboravimo, a zaboravu smo skloni, nastavili po starom. Valjda nam je to usud?

Zbog mnogo čega, a ponajprije nedovoljno jasne reakcije policije, otvoren je prostor za brojne špekulacije. Kako je moguće da neko može skoro sat da neprekidno puca i ubija ljude po gradu, komšije i prijatelje i sve one na koje je nišanio, a da ga u tome policija ne spriječi na vrijeme? Teško je razumjeti da se nije moglo i da je on jedan bio jači od sistema. I da zbog toga danas imamo 11 ubijenih, na pravdi boga.

Zašto nijesu specijalci došli kad je pucnjava počela? Oni u opremi koja izaziva rešpekt. Oni za antiterorističko djelovanje kojih se śećamo još od 5. septembra 2021. godine kada su znali da bace na Cetinjane ogromnu količinu bojnog otrova, da ih gađu gumenim mecima i šok bombama.
Što takvi nijesu stigli na Cetinje. A trebalo im je najviše petnaestak minuta? Iz nekog razloga nijesu. Da jesu, ovakvog masakra sigurno ne bi bilo.

Mnogo je još pitanja koja traže odgovor. I neće moći ovoga puta da se sakriju od javnosti.

Vlada bi morala da ode i da se ide na izbore. Da se vrnemo evropskom putu, ali da mu se i Evropa vrne. Da počnemo da živimo kao ljudi, ne rasprodajući vlastitu zemlju radi ličnih interesa.

Ranjeni smo žestoko. Nije sramota reći da nam je potrebna i stručna medicinska pomoć. Jer smo u haosu iz kojega ne umijemo sami izaći. Možda je sve to i uticalo da se dogodi tragedija na Cetinju?

Prestanimo da budemo licemjeri. Spašavajmo našu mladost, našu đecu koja rastu ludilom opkoljena. Okruženi lažima, silnicima, kriminalcima.
To više ovako ne može!