Piše: Slavko Mandić

Zaklinjali su se u poštenje. Ada, samo da maknu ove bivše pa da proćeta Crna Gora. I uzduž i poprijeko. Jer se od kriminala i korupcije više nije moglo. Nije da ga nije bilo, ali je činjenica da je pravi lopovluk nastao onda kad su nastali i klerošovinistički „oslobodioci“. Sve goli lupež, otimač, tajkun, silnik. Zagospodarilo je neznanje kojim su rukovodili popovi, koji o vjeri znaju taman toliko koliko i Vučić o demokratiji. Bahati, pokazali su kako se upravlja državom kad im može biti. Njima nije bio potreban nikakav temeljni ugovor da pokažu moć i da funkcinišu po principu izuzimanja iz jurisdikcije države Crne Gore. Eksteritorijalnost je srpskim popovima poklonio Dritan Abazović, predajući vlastitu državu đavolu.

Zahvaljujući tome danas je život u Crnoj Gori jeftina roba. Pljušte prijetnje otvorene i bez zadrške. Ne kriju se akteri više, jer nemaju potrebe. Zaštićeni su od partijskih drugova na visokim funkcijama. Zato otvorene prijetnje u kojima je široka lepeza što će kome činjenit kad dođe njihovo vrijeme. Najžešća je proruska ekstremistička grupe ,,Noćni vukovi“. Zanimljivo je da prijetnje smrću koje šalju crnogorskim patriotama a juče direktno preśedniku SDP-a Rašku Konjeviću, ministru odbrane i Draginji Vuksanović Stanković, poslanici SDP-a, nikoga ne zabrinjavaju. Nijesu se oglasili ni premijer niti ministar policije da kažu da će uraditi sve da spriječe divljanje divljaka čije djelovanje država mora zabraniti. A onda śećanje na Belveder i duge cijevi ispred i u Cetinjskom manastiru. Tamo je iz tih redova bilo klerošovinističkih odbrambenih mehanizama zaduženih za sprovođenje sramnog ustoličenja nedostojnog Jovana Mićovića. Ni tada niko nije reagovao. Pa zato bi danas? Jer oni tamo nijesu bili slučajni putnici namjernici. Došli su po pozivu i garanciji onih koji su ih pozvali. A to je mogla jedino vlast i popovi kao nadvlast.

A onda uvrede i prijetnje Ljubomiru Filipoviću, političkom analitičaru i kolumnisti. Oružjem, da ga bolje prepanu. Filipović je zatražio zaštitu policije, ali je do sad nije dobio. Niko ništa ne zbori. Kao da nije njihova rabota. Takvo ponašanje sokoli razbojnike i kriminalce okupljene oko popova crkve Srbije. Oni su njihov zaštitni omotač, a za svoj koriste vlast. Čuli smo dio njih kako traže da budvanskog šerifa da im skloni policijske službenike s vrata, da bi mogli nesmetano da djeluju. Čulo se i obećanje da će to biti učinjeno i da nema razloga da brinu. Tu su nam donijeli „oslobodioci“.

Napadju i prijete bez časti i morala, kakvi su čitavi, i aktivistkinji i intelektualki Tei Gorjanc Prelević.

Prijete istina i Abazoviću, ali on ima šefa za odbranu,  pa može slobodno tancat na barskom šetalištu  na koncertu Milene Pavlović. A i upitno je ko njemu prijeti, ako u tim prijetnjama ima i zeru istine. Jer, premijer je primjer ili primjerak, sve jedno je.

Kad ne mogu da zaplaše patriote, onda se čopori razbojnika ustrme na hrabre Anu Pejović, Ivanu Pajović i Darinku Ljubišu. Valjda misle da su fizički jači od naših heroina, intelektualki i neprikosnovenih borkinja za pravo i čast Crne Gore. To smeta ekstremima, koji u svojim prljavim namjerama država ne sprječava. Zato bi na žene, dame, što je sramotni čin za svakoga ko i zrno morala ima. Ali ovi, kao i njihovi nalogodavci, nemaju časti. Zato to i čine.

Svakodnevne verbalne napade i na Aleksandra Sašu Zekovića, jednog od čelnika Građanske inicijative „21.maj“ne čuju i ne vide predstavnici pravosudnih organa. On, dokazane hrabosti, stručno tumačeći greške policije, plaća cijenu. Spreman je, i nije se pomjerio ni za jotu. Sistem će morati profunkcionisati jednoga dana. Neće moći da ćuti vječno. Probudiće se i Evropa, čija nas uspavanost košta. A naša odanost vrijednostima demokratije nemjerljiva je. Pa čime smo onda zaslužili da nam u pomoć ne priskoči i NATO a i ni Evropa? Zar su interesi i tamo dominantni. Kupuju li, kao danas kod nas, na kila političari, parlamentarici čije dizanje ruke za nešto može da znači svašta? Izgleda da je tako. Makar u nekim slučajevima.

I dok napad na naše istaknute članove zajednice traje  u kontinuitetu, mnoge NVO ćute. O društveno političkim uspavanim eksponentima više ne treba trošiti riječi. Oni su se pokazali i dokazali. Njih ćemo čuti kad jednog dana sve ovo prođe, kad zavape za novim zvanjima i boljim i većim apanažama. Jer, oni su bili neprekidno u prvim redovima otpora, ali se nijesu eksponirali da ne bi udarnim pesnicama smetali.

Crna Gor ima i ombudsmana. Ko zna zašto ga ima ali se vidi kome služi. Nije jedini zakleti da će časno činjeti svoj posao. Ali, kad dođe stani pani, promijeni se svijest i potreba dokazivanja vlastodršcima nadjača pravila. Takvih je kod nas na pretek.

Crna Gora ne smije više da ćuti. Napade na njene ljudi od znamenja i časti, mora da spriječi i zaustavi po svaku cijenu. Mora da formira tim pravnika koji će reagovati kad god se razbojnici oglase. Moraju i medijski da formiraju tim koji će odgovarati na svakodnevne falsifikate i laži koji šire klerofašisti i politika Aleksandra Vučića i Dritana Abazovića. Mora se pomoći ugroženima. Ako ne znaju kako, neka pogledaju naši eksperti kako to čini ova druga strana. Oni nikoga svoga nijesu ostavili na ćedilo.
U našim slučajevima to baš i nije tako.