Podgorička skupština 1918. zbacila je kralja Nikolu I i dinastiju Petrovića sa prijestola i proglasila ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom u jednu državu pod dinastijom Karađorđević. Te odluke sudbonosne za jedan narod i jednu državu donijela je Skupština koja nije imala nikakav legitimitet i utemeljenje u Ustavu Knjaževine Crne Gore iz 1905. Na tzv. Velikoj narodnoj skupštini donijete su odluke uprkos tome što u to vrijeme postoji legitimna crnogorska Vlada, Skupština izabrana na izborima 1914. i crnogorski dvor pri kojem djeluju akreditovani predstavnici velikih sila pa i same Srbije.

-         Kad govorimo o odlukama o kojima ste pitali najbitnija je odluka o bezuslovnom ujedinjenju, odnosno suštinski rečeno prisajedinjenju Crne Gore Srbiji, o gubljenju državnog autoriteta i državno-pravnog subjektiviteta Crne Gore i o zbacivanju dinastije Petrović Njegoš. Veliki srpski naučnik, Slobodan Jovanović, srpski akademik, pravnik, kasnije predsjednik jugoslovenske Vlade u egzilu, rekao je o Živojinu M. Periću, čuvenom srpskom akademiku, da je to najpoznatiji, najafirmisaniji i najbolji pravnik slovenskog juga. On je objavio jednu knjigu „Crna Gora u jugoslavenskoj federaciji“, '40. godine u Zagrebu. Naime, ta knjiga je već bila sklopljena i završena još 1929.godine, ali zbog okolnosti tadašnje diktature koju je uveo kralj Aleksandar i cjelokupnog konteksta koji je bio izuzetno težak za Crnu Goru, ona se nije mogla pojaviti i akademik Perić ju je objavio '40. godine u okviru časopisa „Ekonomist“ u Zagrebu. Tada se malo već liberalizovala atmosfera, knez Pavle je dozvolio da se Hrvatska banovina konstituiše 1939. godine i ona je obuhvatala teritoriju Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a kasnije je došlo do potpisivanja sporazuma Cvetković-Maček itd. To su bili odgovori na jednu permanentnu krizu u okviru međunacionalnih odnosa unutar Jugoslavije između dva svjetska rata. Akademik Živojić M. Perić je rekao za sve odluke Podgoričke skupštine da su one u pravnom smislu nelegalne i nelegitimne, jer se nijesu zasnivale na Ustavu iz 1905. godine niti na ijednom pozitivnom zakonskom aktu Kraljevine Crne Gore, tada još uvijek postojeće. U tom smislu on je ustvrdio jednom suptilnom pravničkom analizom da su te odluke koje su u pravnom smislu nepostojeće, akt koji ne postoji, akt inexistant i da kao takve nemaju nikakve posljedice u smislu legalnih i legitimnih akata. Srpski akademik Perić je izričit u zahtjevu da se te odluke trebaju odbaciti, jer na taj način se ne vrši nikakvo nasilje pravno, državno, činjenično ni prema kome, već se suspenduju odluke koje su praktično nepostojeće. Kako je rekao akademik Perić u zaključku jedne male ali vrlo suptilne studije – „država je pravo, a pravo je država“.

-          

Vi ste spomenuli akademika Živojina Perića. Nije jedino on bio protiv Skupštine, da pomenemo i grofa Džona Frensisa Čarlsa de Salisa, koji je bio britanski ministar pri Vatikanu koji je pisao da je Crna Gora okupirana od srpskih trupa i da su korišćene beskrupulozne balkanske metode. Međutim, Velike sile i pobjednici u Prvom svjetskom ratu su priznale odluke Podgoričke skupštine, Crna Gora je prisajedinjena i nastavila je da egzistira, da živi u Jugoslaviji. Kako  komentarišete  da su sile pobjednice prihvatile te odluke Podgoričke skupštine?

-         To je pravo pitanje, a treba podsjetiti na riječi koje je izgovorila gospođa visoka predstavnica sadašnjeg Ministarstva inostranih poslova Francuske prilikom uručenja odlikovanja princu Nikoli II Petroviću Njegošu. Naime, Florans Manžen, direktorica za kontinentalnu Evropu francuskog Ministarstva vanjskih poslova je priznala grešku koju je učinila Francuska odnosno velike sile 1918.g. To je najbolji odgovor na ovo Vaše pitanje. Velike sile su napravile grešku a Crna Gora žrtvovana zbog viših interesa. Ona je u toj izjavi prilikom uručenja odlikovanja, dakle, Legije časti, najvišeg francuskog odlikovanja princu Nikoli,  rekla da je Crna Gora jedina u istočnoj Evropi vjekovima odolijevala turskoj imperiji, da nikada nije bila porobljena i da je bila iskreni i lojalni saveznik Velikih sila u I svjetskom ratu i da je bila na braniku slobode i evropske hrišćanske civilizacije. U posljednjih vijek i više Evropa je evoluirala i postala multikulturalna zajednica a najbolji primjer za to je Crna Gora. Crna Gora je i u tome prednjačila.  Znamo kako se kralj Nikola odnosio prema muslimanima i katolicima. I gospođa Florans Manžen je tada u ovoj izjavi rekla, obraćajući se princu Nikoli –  “Vaš prađed, misleći na kralja Nikolu, je od samog početka rata 1914. bio saveznik koji se hrabro borio protiv neprijatelja, ali je na Versajskoj mirovnoj konferenciji sve to zaboravljeno. Uručivanjem nacionalnog ordena Legije časti, rekla je gospođa Manžen, princu Nikoli II Petroviću Francuska ispravlja moralni dug prema dinastiji Petrović, i sad je sve jasno kad se čuje šta je ona rekla. Krucijalno je to što je ona rekla, da je Crna Gora žrtvovana. Jer, kako je simbolično kazala, upravo među onim istim zidovima u kojima je sada ona dala odlikovanje Legije časti princu Nikoli, mi (Francuzi) smo 1918. žrtvovali zbog Jugoslavije Kraljevinu Crnu Goru, onome što smo smatrali višim interesima tada, stvaranju jedne jugoslovenske države, kao brane boljševizmu. I akademik Perić kaže da je na suštinski način stvorena jedna velika Srbija, a da je data velika nepravda i nepravo postupljeno prema Crnoj Gori, jer je jedna suverena zemlja nestala, a jedna druga suverena kraljevina priznata međunarodno, zapravo, Srbija je bila priznata od svih južnoslovenskih zemalja, da je podignuta na jedan rang, praktično, velike Srbije, kako piše Perić. 

U knjizi “Podgorička skupština 1918. i crnogorski identitet” Vi se bavite posljedicama odluka te skupštine na crnogorski nacionalni, vjerski, obrazovni, kulturni, građanski i drugi identitet. U jednom dijelu javnosti i danas je dominantno mišljenje da se srpski narod iz Crne Gore i Srbije ujedinio u jednu državu. Negira se crnogorski nacionalni identitet iako postoje jasni dokazi o posebnom crnogorskom nacionalnom osjećanju. Kao primjer uzećemo da je tadašnji crnogorski ministar finansija Niko Hajduković u londonskom listu “Daily chronicle” napisao da su Crnogorci i Srbi dva naroda pa zbog toga jedan od njih nema pravo nametati volju jedan drugom. Dakle, crnogorski nacionalni identitet nije posljedica Komunističke partije Jugoslavije i Đilasove doktrine, on je postojao i 1918. godine što, kako vidimo, svjedoči i jedan crnogorski zvaničnik.

-         Odličan ste primjer našli! Ima puno takvih primjera. Da kažemo da je 1874. godine u listu “Crnogorac” bila serija tekstova o nacionalnom pitanju Crnogoraca, dakle u jednom dobu kada su se stvarale moderne nacije. Mi smo tu potpuni savremenici civilizovane Evrope i uopšte manje-više svih evropskih kretanja u mnogim sferama života. Dokaz je to da smo u Evropi kojoj i pripadamo. Dakle, bila je jedna serija tekstova o crnogorstvu i crnogorskom identitetu. Smatralo se – što je i logično u to doba jer znamo da su monarsi stvarali evropsku civilizaciju –  tada da je pod direktnim uplivom, saznanjem, podsticajem, naravno i kontrolom, knjaza Nikole ta serija tekstova objavljena. Ona nije bila potpisana u smislu autorstva, a naravno da ju je redakcija lista “Crnogorac” obrađivala. To je bio jedan duh crnogorstva koji se rađao, koji je imao svoje istorijske temelje, etničke korijene, kulturne izraze.

-          Tu je bila i ona čuvena krilatica iz “Balkanske carice”: “Ko crnogorstvu ne bio vjeran, Bogom i ljudima bio ćeran”.

-         Jeste, tačno. Pa u ovoj seriji tekstova se direktno kaže: bez crnogorstva Crna Gora ne postoji. Bez duha crnogorstva ne možemo govoriti o temelju Crne Gore kao jedne nacionalne, mnogonacionalne i građanske državne zajednice. U tom smislu, recimo, crnogorski rodoljub Nikola Petanović je u svom časopisu “Crnogorsko ogledalo” u Americi pisao da je crnogorska nacija stara, da ima svoje korijene stare 1000 godina, da su doseljenici odnosno preci Crnogoraca, dakle, prvi dukljanski Sloveni koji su se naselili na ovim prostorima, u simbiozi sa romanizovanim starosjediocima Ilirima, stvarali postepeno i vremenom tu modernu crnogorsku naciju. Obraćajući se velikoj američkoj naciji, on je rekao: “Obraćam se naciji koja je vrhovnu vrijednost slobode stavila na pijedestal svih temeljnih vrijednosti. Čujte glas jednog slobodarskog naroda crnogorskog koji vapi za slobodom...” Naravno, tada je već bio teror i okupacija srpskih vojnih snaga i žandarmerijskih u sadejstvu sa domaćim “bjelaškim” tzv. snagama koje su im se priklonile i zna se kroz šta je sve Crna Gora prošla tada.

U Ustavu Knjaževine Crne Gore iz 1905. zapisano je da je pravoslavna crkva autokefalna. Sveti sinod Crnogorske crkve donio je odluku o samoukidanju i to je poslužilo regentu kralju Aleksandru Karađorđeviću da dekretom pripoji Crnogorsku crkvu Srpskoj. Vi u knjizi navodite da Sinod uopšte nije imao kvorum za odlučivanje, a da je akt o samoukidanju osim prisutnih članova Sinoda potpisao i sekretar koji, naravno, na to nije imao pravo.

-         Potpuno ste u pravu. Dakle, kako su političke odluke Podgoričke skupštine bile nelegitimne i nelegalne, tako su i odluke o “samoukinuću” Crnogorske pravoslavne crkve potpuno nelegalne i nelegitimne kako sa stanovišta kanonskog prava, tako i sa stanovišta svjetovnog prava,jer ne smijemo zaboraviti da i crkva i bilo koja vjerska organizacija je dio jedne države, i da imaju pored određenih kanonskih, vjerskih i religioznih, i u nekadašnjoj i u savremenoj Evropi i svijetu i svjetovne karaktere odnosno obaveze. Po Ustavu Knjaževine, kasnije Kraljevine Crne Gore i po Ustavu Svetog sinoda jedini krajnji potpisnik odnosno onaj koji donosi odluke kako u pogledu mira, rata, tako i u pogledu eventualnog ujedinjenja crkava, to je samo suveren, a to je bio kralj Nikola. I ne samo to, to je jedna strana koja delegitimiše tu odluku o samoukinuću Crnogorske pravoslavne crkve. Kako ste Vi rekli, po pozitivnim aktima Svetog sinoda i po svim organizacionim i kanonskim obavezama i regulama taj je akt bio potpuno nelegitiman i nelegalan, jer nijesu ga potpisali članovi koji se znaju koliko ih je bilo, a plus toga, na tom konkretnom sastanku, ako ga je uopšte i bilo, a zapravo ga i nije bilo, na tom ‘’sastanku’’, dakle, nije bio broj prisutnih članova, odnosno potreban kvorum za odlučivanje. Čak se među tim potpisnicima našao i potpis sekretara. Pa i pored svega toga, kad se pogledaju ti potpisi, opet ih nema dovoljno za odluku. Tadašnji mitropolit Mitrofan Ban je priznao grofu de Salisu da je on bio primoran pod bajonetima srpske žandarmerije da potpiše jedan takav akt i da moli crnogorski narod da mu oprosti. Evo sada imamo rezoluciju crnogorskog parlamenta, to je najmanje što je crnogorski parlament mogao da donese i on je to donio sa jednom visokom sviješću o odgovornosti pred građanima Crne Gore koji su glasali i glasaju, koji su većinski opredijeljeni već decenijama za obnovu crnogorskog suvereniteta, crnogorskog digniteta i crnogorskog identiteta. Jer da crnogorski parlament nije donio tu rezoluciju on bi poništio temelje na kojima jeste i postoji državna politika Crne Gore. Upravo afirmacijom one politike koja je brutalno negirana i ukinuta u sali đe se održala Podgorička skupština, vraćena je duša Crnoj Gori, vraćena su politici crnogorskog naroda upravo njegova crnogorska međunarodna potvrda, poštovanje i priznanje i crnogorska civilizacijska dostignuća. Velike svoje pobjede je Crna Gora, dakle, državotvorne crnogorske političke stranke sa velikim rezultatom na referendumu 2006. godine, postigla na bazi afirmacije svega onoga što je istorijski Crna Gora. Sve je ona to bila do 1918. godine i sve je to negirano te godine sa Podgoričkom skupštinom. Ovom rezolucijom jednostavno treba reći da se Crna Gora vratila sebi. Naravno, vratila se još 2006. godine, ali se ne završava sve 2006. godine.  Mnogi su mislili, sigurno u idealitetu i lojalnosti Crnoj Gori, da je sve završeno sa obnovom državnog suvereniteta, sa onim “da” većinskim i veličanstvenim. Ali, prosto nije tako, takvo nije vrijeme i nije takav život, a posebno nije ovđe na Balkanu i posebno nije baš oko pitanja Crne Gore i crnogorskog suvereniteta. To su, nažalost, pokazali i sadašnji događaji kada određene političke snage, koje su, zaista, potpuno van prostora i vremena, ali zato nijesu ni malo manje opasne, povampiruju duh Podgoričke skupštine. Rezolucija crnogorskog parlamenta je bila iznuđena i bila je nužna, ona je i logična, ljekovita, civilizacijska, jer prosto Crna Gora obnavlja svoju državnost, svoj kulturni identitet, koji će morati da se stvara i obnavlja kroz mnogo generacija. Ali je taj proces krenuo neminovno. On je civilizacijski i on je demokratski. Da Skupština nije donijela Rezoluciju ona bi negirala samu sebe, svoju vrijednost, svoje uporište, Crnu Goru u cjelini, njenu i svoju državnost i  istoriju.

Jezik Crnogoraca je u Kraljevini SHS i kasnije u Kraljevini Jugoslaviji potiskivan i proglašavan anahronim i nazadnim. Jezik slobodnih ljudi, gorštaka, jezik slobode bio je nepoželjan. Kako to komentarišete?

-         Vuk Stefanović Karadžić je prvi upotrijebio sintagmu crnogorski jezik još davne 1832. godine. I akademik mađarski Jožef Bajza je rekao da Crnogorci govore svojim posebnim jezikom. Tada, prije jednog vijeka su bili različiti termini, pa se za jezike upotrebljavao i termin narječje, jer u to doba i moderna nacija se tek rađala. Mnogi su u tom vremenu govorili o plemenima. U Kraljevini SHS i kasnije u Kraljevini Jugoslaviji uopšte nije bilo pomena da se može govoriti o specifičnostima crnogorskog govora. Moja htjenja u knjizi “Podgorička skupština i crnogorski identitet” su išla za tim da se sagleda taj izuzetno i višestruko negativni aspekt odluka Podgoričke skupštine na crnogorski identitet, kao i na kasnija kretanja u Crnoj Gori. Podgorička skupština je, ne smijemo zaboraviti, i danas prisutna. Ona je prisutna i kada mi mislimo da nije. Toga moraju biti svjesne i sadašnje generacije u svojim željama da stvaraju nešto pravedno i dobro. Uvijek se može naći i pozitivna i negativna strana, ali treba gledati istorijski tok i pokušavati da se ono najbolje, najmodernije, najsavremenije, najistinitije upregne i stavi u funkciju emancipacijskog razvoja, prije svega kad govorimo o Crnoj Gori, emancipacije crnogorskog i nacionalnog i mnogonacionalnog bića, te svih nacija i vjera koje žive u Crnoj Gori kao suverenoj državi. Podgorička skupština ima mnogo lica, ona je i danas u nama i ispred nas i kad nijesmo toga svjesni. Naravno, svjesni manipulatori, vidimo kako to ide, nastavljaju i danas da slave Podgoričku skupštinu. Neke nove ‘’skupštine’’ žele da ožive i stvore novu podgoričku skupštinu i da ponište sve ono što je Crna Gora uradila i postigla mukotrpno posljednjih dvije decenije, a što je i ranije naravno vršila i radila. Kažem da Podgorička skupština ima mnogo lica – to su i naše, dakle, greške, propusti i nečinjenja, nemanja dovoljno samosvijesti o važnosti određenih procesa, institucija i događaja i kod državotvornih političkih i društvenih snaga. Bilo je toga dosta u prošlosti sve do današnjih dana. Mi smo ukinuli šest profesionalnih pozorišta, naučno društvo smo ukinuli, mi nemamo leksikografski zavod, ukinuli smo nedavno “Prosvjetni rad”, to moram da istaknem. Nema zemlje u okruženju koja nema prosvjetno glasilo ne samo mjesečno, nego čak i petnaestodnevno da izlazi. A mi smo imali sve uslove da ta velika institucija, tj. list “Prosvjetni rad” koji je trebalo 2019. godine da slavi 70 godina od osnivanja, bude ne samo mjesečnik, nego da češće periodično izlazi, petnaestodnevno pa čak i neđeljno. List je izlazio evo nekoliko godina na jotovanom književnom crnogorskom jeziku. Jedini je bio takav list u zemlji. Ima još dva časopisa na jotovanom standardu –“Matica crnogorska” i “Lingua Montenegrina” Fakulteta za crnogorski jezik i književnost – ali to su časopisi koji izlaze svakih nekoliko mjeseci, kao što časopisi naučni inače izlaze. A ovo je bio informativno-stručni list crnogorskih prosvjetara, naučnih i kulturnih radnika, koji je svakog mjeseca izlazio. Imali smo dodatke “Crnogorski identitetski glasnik”, imali smo dodatak za đečje stvaralaštvo “Đečji svijet’’ u kojemu smo objavljivali i prevodili đečje radove sa crnogorskog na albanski i sa albanskog na crnogorski jezik. Imali smo višedecenijski dodatak ‘’Za Nastavu’’ đe su prosvjetni radnici svoje priloge kontinuirano slali već više decenija… Sve je to ukinuto pod plaštom ‘’modernizacije’’ lista, odnosno savremenog uvođenja sajta, a mi smo pri tome sve već imali – i Facebook stranice i lista i dodataka i elektronska izdanja. Još uvijek, svjesno ili nesvjesno ali sa istim pogubnim rezultatima, na raznim planovima naučnog, prosvjetnog i kulturnog stvaralaštva, mi nemamo do kraja izgrađenu svijest o pogubnim posljedicama Podgoričke skupštine. Ova rezolucija crnogorskog parlamenta je veliko ohrabrenje u tom smjeru. Ne smijemo zaboraviti da je Crna Gora jedina država, jedina nacionalna, mnogonacionalna, građanska destinacija koja ni danas nema svoju nacionalnu, državnu, građansku Enciklopediju, a svjedoci smo što to znači na identitetskom planu. Nažalost, u svemu tome se osjeća zloduh Podgoričke skupštine. 

Stotinu je godina prošlo od Podgoričke skupštine. Velika je podijeljenost u našoj državi po tom pitanju. Može li doći do približavanja stavova stanovništva u vezi sa tim događajem kako bi naša država imala sigurniju budućnost u ujedinjenoj Evropi?

-         Odlično pitanje! Ogromna većina crnogorskih građana je opredijeljena, bez obzira na prirodne razliku u okviru svojih mišljenja, razmišljanja, pa i političkih razmišljanja, ali ogromna većina crnogorskih građana, bez obzira, još jednom kažem, na to i bez obzira na njihova vjerska, nacionalna opredjeljenja i viđenja je, dakle, za jednu Crnu Goru civilizovanu, suverenu, mirnu, konstruktivnu, članicu najviših međunarodnih saveza, kao što je član NATO saveza, Evropske unije kojoj stremimo, đe ćemo sigurno biti prva sljedeća destinacija sa ovih prostora, i to je najviše što jedna država može dati svojim građanima, pri čemu građani prepoznaju duh moderniteta i jednog stalnog napora svih u našoj zemlji da težimo ka jednoj, da kažem, višoj civilizacijskoj adresi na ovim prostorima. Mi u tom smislu dajemo najveći mogući doprinos i to prepoznaju sve međunarodne adrese. Crna Gora mora, dakle, težiti jednom emancipacijskom i modernizacijskom daljem razvoju i mislim da je ova rezolucija crnogorskog parlamenta u tom pogledu jedino ispravna i mjerodavna i svi treba da je podržimo. Moramo podržati napore crnogorske države na jednom stalnom, kontinuiranom vrednovanju svega onoga što je najbolje u crnogorskom nasljeđu.

Ali pojedini istoričari, publicisti, javni radnici smatraju da, recimo, donošenje takvih rezolucija produbljuje podjele prije nego što spaja stanovništvo u Crnoj Gori, prije nego što ide prema tom nekom pomirenju i zajedničkom sagledavanju prošlosti. Šta Vi mislite o tome?

-         To Vam je izuzetno dobro pitanje što ste primijetili. Donošenje ovakvih rezolucija i sličnih akata političkih, državotvornih, državnih, svih različitih organa u jednoj zemlji, konkretno ove rezolucije u Crnoj Gori na planu ovih, što kažete, eventualnih podjela, govori sasvim suprotno. Upravo ova rezolucija crnogorskog parlamenta je donijeta radi prevladavanja podjela. Jer, čujte, podjele nijesu nastale juče, nijesu nastale čak ni na Podgoričkoj skupštini. Podjele datiraju još od ranije. Odavno srpske političke elite, još od Načertanija Ilije Garašina, čak i ranije, pa zatim bombaška afera, kolašinska itd., one, dakle, nizom u kontinuitetu napora, ne samo napora, već i djela, odnosno nedjela, zlog činjenja, oni su sve činili i danas čine, pa to je više svakome jasno, da potpuno Crnu Goru bace na koljena, da nestane kao država, kao nacija, i oni to sve rade dugoročno. I kada smo govorili o Podgoričkoj skupštini, niz je bio tu događaja – i Niška deklaracija, i Krfska deklaracija itd., te poslije Ženevska deklaracija đe Crne Gore nema, a đe je pod plaštom tobožnjih jugoslovenskih velikih ideala zapravo konstituisana bila velika Srbija. Naravno, u tom nizu velikih negativnosti jedno veliko negativno mjesto je i Podgorička skupština. Zaista se ne može prihvatiti taj stav da ovom rezolucijom ili kritičkim odnosom prema Podgoričkoj skupštini da se stvaraju nove podjele. Podgorička skupština je bila negacija svega onoga u civilizacijskom smislu što je Crna Gora napravila do 1918. godine, počev od nacionalnosti, etnikuma i etikuma!, istorije, države do svih aspekata identiteta. Prosto, to smo mi, to je jedan autentični istorijski državotvorni put crnogorskog naroda. I da mi danas slavimo Podgoričku skupštinu koja je apsolutno sve poništila ono što jeste crnogorski narod i što je Crna Gora i što su svi narodi i nacije u Crnoj Gori!? Naš crnogorski parlament je ovom rezolucijom, da kažem, elementarno odbranio sebe, svoj dignitet i svoju državu, ono što su naši politički predstavnici nuždeno obavezni i što im je dužnost prema onima koji su glasali za njih, jer su glasali time za njihov politički program, državotvorni, crnogorski, za integracije crnogorske i u NATO i u EU. Da smo poklekli pred slavljenjem, tj. ovim necivilizacijskim, van prostora i vremena obilježavanjem Podgoričke skupštine, naše državotvorne stranke bi prosto negirale sve ono što su svojim političkim programom zapisale i zbog čega su crnogorski građani glasali i zbog čega glasaju i dalje za njih. Podgorička skupština je jedno veliko poništenje Crne Gore, to su sve činjenice, svi argumenti, sva arhivska građa dokazali. Svako ko to prenebregava apsolutno ne želi dobro Crnoj Gori i samo Crnu Goru pokušava i ne samo da pokušava, nego i vrši činjenje zla, tj. Crnu Goru dovodi u opasne kontekste, konfliktne, i u nesigurnu budućnost koja može na ovim našim prostorima buknuti i rezultirati samo nekim novim zločinjenjima, dakle, da se zlo reprodukuje, kako je govorio grof de Salis – beskrupuloznim balkanskim metodima. Sigurno bi se snage zla ponovo povampirile, a one samo mogu neke nove Podgoričke skupštine na našim prostorima da dovedu i da ustanove i onda bi to bila zaista nova podjela a nova-stara tragedija. I to jeste ona prava i istinska podjela. Dakle, rezolucija crnogorskog parlamenta o poništenju svih nevalidnosti, nelegitimnosti, nelegalnosti svih odluka Podgoričke skupštine, upravo ide ka tome, ka prevazilaženju podjela.

Doktore Sekuloviću, hvala Vam na razgovoru.

-         Hvala i Vama.