Politika

ZAPADNA PODRŠKA CRNOGORSKOM BESPUĆU: Tonemo u fašizaciju, ambasade ćute

Jul 29, 2022 4 Komentara

(15 riječi)

Tako je ružno, tako anticivilizacijski i suprotno svim vrijednostima zapadne demokratije ne oglasiti se o atacima na državnost Crne Gore, na identitet njenog najbrojnijeg naroda, na ljudska prava, medijske slobode i sve ostalo što je ugroženo pred naletom velikosrpskih jurišnika. Ćutite kada premijer atakuje na slobodu medija, ćutite kada razara nacionalno tkivo najbrojnijeg naroda, ćutite kada im krade kulturu, istoriju i grobove predaka, ćutite kada prvi pop crkve Srbije otvoreno poziva na novi genocid. Dokle ćete da ćutite?

Za aktuelno.me

Piše: Nebojša Redžić

Taman kad normalan čovjek pomisli da Dritan Abazović ne može pasti niže, on jednostavno pomjeri granice i ubijedi nas da dno nije na dnu. Ali, što ćete. Ono što kolokvijalno zovemo međunarodna zajednica, u ovom trenutku je procijenila da u Crnoj Gori nema boljeg i pogodnijeg „igrača“ od njega. I glasno ćuti na sve njegove bedastoće: od negiranja nacionalnog identiteta najbrojnijeg naroda, pa do dezavuisanja slobode medija kao jednog od preduslova demokratskog društva.

Njegova najava gašenja nepodobnih medija – treba mu vjerovati – zaista je šaljiva opaska. Jer, on se šali, smijulji i umire od sreće i kad mu kažete da je država kojoj je premijer – pred ekonomskim kolapsom. On se jednako smijulji i kada laže da nije korumpiran od vlasti u Beogradu i Svetosavske sekte. Njemu je facijalna ekspresija nepromijenjena i kada govori o deblokadi evropskog puta Crne Gore – i o klipovima koje on zabija u točkove evropske ekspedicije dok sprovodi zadatak zvaničnog Beograda da Crnu Goru potpuno zaustavi u hodu ka EU.

Ako donekle možemo razumjeti zašto se maleni Dritan učinio kao dobar odabir našim zapadnim partnerima koji nesumnjivo kanališu političke prilike u Crnoj Gori, onda je nejasno zašto mu u pohodu „iz ničega u niđe“ makar ne ukažu da je dodatno podijelio Crnu Goru, da je razorio njeno građansko tkivo i podgrijao razdore za koje smo mislili da su odavno zakopani i pomireni pod zemljom. Jer, da premijer nije ovakav kakav jeste, bili bi tiši i oni koji veličaju zlikovca i saradnika okupatora Dražu Mihailovića, ne bi bilo afirmacije nedjela Osmana Rastodera, bili bi tiši i popovi crkve Srbije koji ponovo prizivaju krv i denacifikaciju „ustašoidnog“ dijela Crne Gore.

Ono što normalan čovjek prvo primjeti u državi u kojoj se razaraju gotovo sve vrijednosti – od tradicionalnih do evropskih jeste glasno i neobjašnjivo ćutanje onih na koje se može adresirati zasluga ili krivica, svejedno, zbog toga što Crna Gora beznadežno tone u bezdan. Ako smo se već pomirili sa činjenicom da su naša državna rukovodstva u posljednjim godinama nedorasla da vode državnu politiku, te ako su taj posao u svoje ruke uzeli Gabrijel Eskobar i slični činbenici Zapada čineći od nas tihi protektorat, onda je nedopustivo nereagovanje na očitu regresiju u odnosu na period kada je na vlasti bila Demokratska partija socijalista sa tradicionalnim saveznicima.

Njihovo ćutanje, nažalost, generiše i odnos prema društvenoj zbilji i ostalih činilaca civilnog društva. Nevladin sektor, veoma bučan i glasan kada je, podmazan donacijama „demokratskog Zapada“ trebalo rušiti staru vlast, naprasno je zamukao. Ne oglašava se ni Univerzitet (a i kako će kada mu je na čelu podržavalac ruske agresije na Ukrajinu i negator države koja ga plaća da joj vodi tu ustanovu?) Tradicionalno ćuti i CANU, iako je nedavna informacija o tome da su dali mišljenje o „temeljnom“ ugovoru sa crkvom Srbije zavrijedila da dan kada se to desilo bude proglašen za državni praznik. Ćute i nezavisni intelektualci koji, istini za volju, nijesu nikada ni bili pretrjerano glasni. I „nezavisni“ mediji na čelu da neformalno Vučićevim, a zvanično Šolakovim Vijestima su tiši nego ikada. Buka dolazi jedino iz političkih organizacija i crkve, a kada je tako, onda je društvo u kome se to dešava deformisano, nezrelo i spremno za stranputicu.

Dobro de, ako smo bili saglasni da Crnoj Gori, u demokratskom zrijevanju, nedostaje „smjenjivost vlasti“, onda smo dočekali i taj film. Štoviše, od kada je pao tri decenije nesalomivi DPS, sva je prilika da će vlade ovdje padati jednom godišnje i da ćemo uskoro moći da se takmičimo sa Italijom u šarolikosti sve novih i novih premijera i njihovih kabineta. Ali, kada dobijete smjenjivu vlast, a izgubite nekoliko osnovnih postulata demokratije, onda takvo društvo nepovratno klizi ka onome što Fridom Haus zna nazvati hibridnim režimom.

Recimo, ako je za Đukanovićeve vladavine moglo da se govori o kultu ličnosti i slabim institucijama, danas smo sasvim blizu autokratiji. To je ono što demokrate sa Zapada nazivaju kompetitivnim autoritarizmom. Ukratko, to podrazumijeva da demokratske institucije poput izbora formalno postoje, ali su daleko od slobodnih dok god se birači popisuju, kontrolišu i dovode iz susjedstva. Režim je u odnosu na opoziciju u značajnoj prednosti – medijskoj, finansijskoj, institucionalnoj i svakoj drugoj. Nije se mrdnulo u izmjeni izbornog zakonodavstva, jer postojeće nesumnjivo favorizuje onoga ko je na vlasti.

Odlika autoritarnih režima su udar na slobodu medija i civilno društvo. Takvo urušavanje demokratskih institucija je preduslov za degradiranje slobodnih i poštenih izbora. Jučerašnje ponašanje premijera, makar se tumačilo i po onoj da „u svakoj šali ima malo istine“, ohrabriće nove gomile polupismenog polusvijeta sa litija da se ustreme na zagovornike progresa, emancipacije Crne Gore, prvenstveno zaštitnike državnog i nacionalnog identiteta najbrojnijeg naroda.

Kako su samo znali da skoče i budu bučni razne NVO i samozvani nezavisni mediji na svaki pomen društvenih deformacija u vrijeme stare vlasti. Oni bi te deformitete obično vezali za okoštalost sistema zbog dugotrajuće vladavine DPS-a, čime bi obezbjeđivali nove grantove u prikrivenom antidržavnom i anticrnogorskom djelovanju skoro kompletnog civilnog sektora. Zanimljivo, isti ti darodavci, od nezavisnosti na ovamo, nikada nijesu izdvojili nijedan cent za organizacije ili medije koji afirmišu crnogorski državni i nacionalni identitet.

Znači li to da se međunarodna zajednica – što god to podrazumijevalo – zalažući se za demokratske slobode i vrijednosti zapadne demokratije u Crnoj Gori, u dužem periodu zalagala za nestanak naše države iz društva civilizovanih naroda? I znači li njihovo današnje ćutanje na otvorenu fašizaciju države kroz veličanje ratnih zločinaca i saradnika okupatora, slobodan teren za aktivnosti koje će temeljno urušiti sve demokratske vrijednosti u Crnoj Gori?

O slobodi medija, suvišno je govoriti. Postalo je normalno, prihvatljivo i uobičajeno da svaki primitivac zaklonjen iza mobilnog telefona ili računara, može prijetiti, vrijeđati, proklinjati, pozivati na klanje i na rušenje države. Prijetnje koje stižu svakoga sata na adresu autora tekstova našeg portala, ne samo da znače nepoštovanje elementarnih vrijednosti kakve su čast, dostojanstvo i ugled onih kojima se upućuju, nego i pouzdan znak da je neko dao zeleno svijetlo za otvorenu diskriminaciju na osnovu nacionalne pripadnosti – i to samo zato što se neko deklariše kao nacionalni Crnogorac.

Šta se desilo sa antifašizmom, kao jednim od postulata moderne Evrope? Zašto su ambasade zapadnih zemalja odćutale divljački napad anticrnogorske policije i fašista koji slijede crkvu Srbije na ljude koji su u Nikšiću proslavljali Dan državnosti? Gdje su američka i britanska ambasada da zaštite medijske slobode i integritet novinara kojima se svakodnevno prijeti smrću, a njihovoj državi da će ”proći kao Ukrajina”? Zaista, žele li sile pobjednice nad fašizmom, SAD i Velika Britanija, da Crna Gora bude naredna Ukrajina?