Piše: Slavko Mandić

Nije previše uman, ali je poslušan i odan srpstvu, otprilike je jednom neđe, na jednome mjestu za svoga nasljednika Jovana Mićovića kazao svjetovni Risto Radović, poznatiji kao Amfilohije, jedan od najobrazovanijih teologa i među najuticajnijim vladikama u pravoslavlju. Opasan, opak, žestok, pop kletve raznovrsne, iz čijih očiju je oganj sijevao, bez trunke vjerske blagosti i praštanja, nije imao baš neko mišljenje za poštovanje prema grubijanskoj Jovanovoj figuri. Osim gorostasnosti, ovaj slugar srbijanskih popova, koji je uspio čak za mjesec samo da zgazi i poništi testament svoga tvoritelja, po naređenju šefova crkve Srbije, koji se nijesu smjeli Amfilohiju suprostavit ni u čemu, svakom izgovorenom riječju samo je potvrđivao Ristovu konstataciju o njemu samome. Prosto je talenat u manifestovanju raznovrsnih gluposti, kojima najčešće čak ni značenje nije znao. Ali mu se navrane domaće avetinje, poput ovih maloumnih namjernika rušenja mauzoleja na Lovćenu, kako bi na njegovo mjesto posadili legat nasilnika i krvnika Crne Gore Aleksandra Karađorđevića, čiji su zločini počinjeni po Crnoj Gori zastiđe ljudskog roda. Krv i pokolj u Srbiji je prirodna pojava. Rodonačenika Karađorđevića, vožda Karađorđa Srbi su ubili po nalogu ˊMiloša Orenovića a glavu dopremili sultanu. Ni slova više o tome, jer kome nije jasno o kakvim se karakternim osobinama radi onih koji bi danas da satru Crnu Goru, neće im nikada ni biti. Ali zato neće prestajati želja međusobnog likvidiranja za tuđ račun. Kroz istoriju koju nijesu pisali falsifikatori već je nastajala nad činjenicama i dokazima naučno dokazanim, postaje jasno zašto danas imamo likove poput Jovana i raznoraznih Jovana koji bi satrli svoju državu do korijena, samo da zadovolje združene jedinice pedofilsko šovinističkih mantijaša.

Pop tuđe države i tuđe crkve, Jovan Mićović usudio se nedavno javno da saopšti da su on i njegova bradata bratija dužni da podignu crkvu na Lovćenu. Šef crkve Srbije u Crnoj Gori, koji bi da ruši kad bi mu moglo bit, a neće zadajemo mu božju vjeru, na skupu nečesovih sužanja reče kako je pogažen Njegošev amanet i kako je to veliki grijeh. Ne śeti se pritom Jole, kako je on lično pogazio amanet svoga tvoritelja, u kojega je, dok je ovaj bio živ, gledao kaˊ u Gospoda Boga. Ali ni to nije važno. Ne treba zamjeriti neznavenom ni njegovom društvu istoumnih. Mora mu neko reći da se Aca krvnik nije poznavao sa Njegošem, i da je ovaj podigao crkvu ne zarad pijeteta crnogorskom velikanu, već potrebe da se nametne kao sveukupni vladar zemalja u kojima žive Srbi. Pa onda slijedi ona poznata otimačina svega i svakoga od čojstva, ljudskosti, junaštva, kulture, nauke.

Da bi znali potomci krvavoga Aleksandra, a vidimo da danas neki drugi Aleksandri nastavljaju istu priču kada je Crna Gora u pitanju, valjalo bi da crnogorski intelektualci, kulturni i javni radnici, medijski poslenici, bez prestanka samo istinom građanima saopštavaju što ih je zadesilo zbog njihove odluke da 30. avgusta izaberu one čija je najvažnija odluka bila, a i sad je, da se Crna Gora uništi po svaku cijenu. Ujedinjena crnogorska nacionalna svijest, svjesna da samo zajedno može da izbori pobjedu koja će državi omogućiti  nastavak života, mora da se oslobodi pizme i zavisti. Nije potrebno da se prave zatvorene družine koje su se samoproglasile za nacionalne spasitelje, a pritom dobro uspiju da naplate ljubav prema domovini. Valjda je to razlog što nama koji svakodnevno pišemo o brojnim nepočinstvima vlasti, nema mjesta u crnogorskim medijima. Ni kad nas tuže, ni kad nam žestoko presuđuju. Ni jedne riječi na mnogim portalima. Mi smo prokuženi, jer možemo da zasmetamo. Da nas se neko śeti jednoga dana, pa eto odmah manje u korito za koritaše.

Tu družinu ne cijenim, jer je njen patriotizam nastao na golom interesu. A od države su uzeli sve što su mogli. I dalje uzimaju, očigledno ubijeđeni da na to imaju apsolutno pravo. A lijepo su se nakupili mnogi. Da je ovo što pišem, a što drugi neće, tačno, najbolji će dokaz biti ćutanje koje će se desiti. Ti (malo)umnjaci neće prozboriti, jer za boga miloga, pa to se ne odnosi na njih.
Na njih, nego na koga drugoga. Njih koji kritikuju vlast kad nije vlast, napadajući je da je kriva što to i danas nije. A dok je bila, sipala im je i šakom i kapom.

Odavno mi se muči pri pomisli na njih. Pomogao bih  im zarad Crne Gore da oćeraju pizmu, da im drob ne zoblje. Ima za sve, iskrene i časne.
Nije dovoljno napasti Abazovića, koji najbolje sam sebe napada, ili nekakvog Jovana, pa onda reći da si završio posao. Uzgred zatražiti da ti se malo finansijski pripomogne, dok nas ostale čereče medijski kanceri i otimaju nam onu kaplju teško stečenih plata i penzija.

Mi se okrenuli ne bi ni za vreću suva zlata, jer je najskuplje ono što ništa ne košta.

A to imamo. I zato je muka, tamo njima.

Čast nam je i svo blago ovoga svijeta što možemo da  služimo svojoj zemlji. I služićemo joj dok dišemo!!!