Crna Gora je upravo proslavila četrnaest godina od obnove svoje državne suverenosti i međunarodnog priznanja, pa je ovo prilika da se podśetimo i ne zaboravimo izuzetni i krucijalni doprinos tom ostvarenju istaknutih pojedinaca – naučnih radnika, profesora univerziteta, pripadnika evropske aristokratije najvišeg reda, diplomata, visoko rangiranih oficira, filantropa, velikih i iskrenih prijatelja Crne Gore i Crnogoraca –  iz plejade inostranih ličnosti od suśednih zemalja do onih na dalekim kontinentima u periodu između dva svjetska rata. Zbog racionalnosti moramo se ograničiti na njih nekoliko, a samo nabrajanje  ovih ličnosti uzelo bi dosta prostora.

Nauka i istorija su utvrdili da je Crna Gora nelegalno, nelegitimno, nepravedno i okupatorskom silom prisajedinjena Srbiji 1918. godine, te je to bio razlog više da su Crnogorci sa drugim građanima Crne Gore, tj. sa pripadnicima i ostalih nacionalnih zajednica u Crnoj Gori povratili svoju državu 21. maja 2006.god., ali i moralna odgovornost savremenih Crnogoraca i svih građana Crne Gore da se sa najvišim pijetetom i najvećom mogućom pažnjom i zahvalnošću odnose prema onim svjetskim uzornim ličnostima koje su svojom nepokolebljivom borbom za pravedne i svete crnogorske interese ugradili sebe i svoje djelo u vječnu Crnu Goru i neprolazni i trajni pozitivni rezultat demokratskog referenduma o crnogorskoj državnoj nezavisnosti.

Srpski akademik prof. dr Živojin Perić, 1929., 1933., 1940. g.: Veliko-srpski imperijalisti i šovinisti nikako ne žele da Crna Gora povrati svoju državno-pravnu individualnost

Jedna od takvih ličnosti je nesumnjivo i srpski akademik prof. dr Živojin Perić, koji je činio ‘’vrh nauke na Pravnom fakultetu u Beogradu između dva svjetska rata’’ (akad. prof. dr Mijat Šuković), jedan od najpoznatijih  evropskih pravnika svog doba i najslavnijih srpskih i jugoslovenskih pravnika svih vremena, sa – na prostorima Zapadnog Balkana – izuzetno rijetkim, visokim međunarodnim renomeom. Akademik Perić ustaje u odbranu pravde i etničkih, etičkih i nacionalnih prava Crnogoraca i istorijskih, državnih i međunarodnih prava Crne Gore. To je činio i 1929. i 1933. g. u Hagu i Lionu kada se o tome u ondašnjoj kraljevini Jugoslaviji nije smjelo pisati i govoriti, jer se zbog toga i krivično odgovaralo. Svoju odanost i privrženost pravednom crnogorskom pitanju, Perić je najbolje ilustrovao i posvjedočio u svojoj raspravi ’’Crna Gora u jugoslavenskoj federaciji’’ koju je objavio u Zagrebu 1940. godine.

Perić kritički analizira zaključke tzv. ‘’Podgoričke velike narodne skupštine’’ kojima je nelegalno, protivno pozitivnom zakonodavstvu i crnogorsko-nacionalno-ustavno-državnom i međunarodnom, ukinuta crnogorska državna nezavisnost i detronizovana dinastija Petrović-Njegoš i koji su poslužili regentu-kralju Aleksandru Karađorđeviću za odluku o ukidanju autokefalne Crnogorske  pravoslavne crkve (CPC) i njenom utapanju u Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC). Akademik prof. dr Branko Pavićević piše da je ‘’ovaj veliki učenjak dao sažet do maksimalne lapidarnosti socio-istorijski, socio-politički i pravno-sociološki sud o događaju što je ostavio teške ožiljke na duši jugoslovenskih naroda, crnogorskog posebno’’.

Akademik Perić uviđa da ’’veliko-srpski imperijalisti i šovinisti’’  nikako ne žele da Crna Gora povrati svoju državno-pravnu individualnost. On o Crnogorcima i Crnoj Gori ispisuje neke od najljepših stranica u njenoj istoriji. ’’Crnogorci imaju toliko svojih naročitih osobina, da se mogu bez pretjerivanja ubrojiti među najoriginalnije i najinteresantnije narode u Europi čija se originalnost i interesantnost u toliko više ističe, što su oni jedan malobrojan narod: etnička i etička veličina koncentrirana na zbijenom prostoru.’’; ’’Crna Gora je bila vijekovima zasebna država i...nikada nije...bila potpuno pokorena od Turaka, dok je Srbija...bila sasvim pod turskom vlašću.’’; ’’Zar nije dosta žrtve, od Crne Gore, da je ona, kao suvereni međunarodni subjekt (država), unesena u novu državu i bez njenoga pitanja saobrazno njenome Ustavu, dakle, uništena njena međunarodna suverenost protivno propisima međunarodnoga prava, nego da, u novoj Državi, ona ne bude ni autonomna pokrajina već da se pripoji jednoj drugoj autonomnoj jedinici, pa ma to bila i Srbija od koje bi Crna Gora, imala samo da bude jedno produženje Užičkoga Okruga.’’; ’’Da se učini tolika razlika između Crne Gore i Srbije...da se ona, Srbija, ne samo restaurira, nego da se, po jednom shvatanju bar, izdigne čak na rang Velike Srbije, dok bi se Crna Gora, arbitrarno, utopila u svoju bivšu saveznicu, mi to ne možemo da shvatimo ni s gledišta prava ni pravde.’’(podv. Ž. P.)

Akademik Perić utvrđuje stav koji je za Crnu Goru i naročito njenu legalnu i legitimnu vlast aktuelan, poučan i funkcionalan i danas: ’’Treba jednostavno da se ta, odluka (Podgoričke Velike Skupštine) odbaci i negira kao nešto što nije ni bilo, i, radeći tako, ne vrši se nikakvo nasilje ni prema kome...To je dužnost svih onih u čijim rukama se nalazi zaštita prava i zakonitosti.’’ Jer – ’’država je pravo, a pravo je država.’’

Grof Džon de Salis, 1919. g: Koja je opcija u Crnoj Gori većinska, jedino se može konkluzivno pokazati na slobodnim izborima

U izvještaju koji je sačinio po povratku iz Crne Gore 1919. g., britanski ministar pri Vatikanu i možda najveći britanski autoritet za Balkan grof Džon de Salis, ističe da je ‘’Crna Gora sada okupirana od strane jake sile srpskih trupa…Srpska Vlada odbija da povuče svoje trupe, sa obrazloženjem ‘da je Crna Gora dio Srbije’ a tvrdnju zasniva ‘na radu Skupštine održane u Podgorici novembra 1918.’…Ni u jednom smislu izbori nijesu bili legalni…Izbori su održani, a skupština donijela odluke pod bajonetom srpskih trupa…Pretjerana žurba i beskrupulozna upotreba balkanskih metoda kompromitovali su ovo rješenje koje se sada sreće sa odlučnom opozicijom od strane velikog dijela stanovništva, možda značajne većine. Opozicija raste sa nadama…da je slobodna jugoslovenska država sada mogućnost…Oni žele, kako kažu, da uđu u jugoslovensku državu, ali da uđu kao Crna Gora, a ne kao profektura Srbije, kao slobodni Crnogorci u skladu sa tradicijama i prošlošću svoje zemlje a ne kao poslušnici Beograda; da uđu u nju na istoj ravni kao Slovenci, Hrvati i sami Srbi…Jedna, i možda fatalna prepreka takvoj uniji je politika ‘Velike Srbije’ koja joj se suprotstavila iz Beograda…Odluke Podgoričke skupštine, ilegalne i neregularne, ne daju validnu osnovu za bilo kakvu akciju…koja je opcija u Crnoj Gori većinska, jedino se može konkluzivno pokazati na slobodnim izborima’’. (Podv. G.S.) 

Akademik Jožef Bajza, 1927. g.: Crna Gora, nakon što prevlada velike teškoće, vaskrsnuće u novi život 

Slično akademiku Periću i grofu de Salisu razmišlja i mađarski slavista, istoričar, publicista i bibliograf, akademik Jožef Bajza u knjizi ’’Crnogorsko pitanje’’ objavljenoj 1927. g.: ‘’Kralj Nikola i njegova vlada su u više navrata tražili plebiscit i bili spremni da priznaju njegove odluke, bilo kakve da su; suprotno tome Srbija nikad nije odobrila plebiscite. Ove okolnosti nas upućuju da mislimo da bi Crnogorci glasali za obnavljanje crnogorske države…Danas je Jugoslavija veliki zatvor u kome nekoliko miliona Srba drži pod okrutnom stegom mnogo miliona ljudi drugih nacionalnosti. Ali sigurno će doći čas polaganja računa, i mala Crna Gora, nakon što prevlada velike teškoće, vaskrsnuće u novi život.’’ (Podv. G. S.)

O odlukama tzv. ‘’Podgoričke velike narodne skupštine’’ akademik prof. dr Jožef Bajza piše sljedeće: ’’Odluke u Podgorici izazvale su prezir i nevjerovatno ogorčenje u cijeloj Crnoj Gori. Crnogorci, dovedeni do očajanja zbog okrutnosti koje su sprovodili Srbi ’oslobodioci’, pobunili su se na Božić 1919. Pod vođstvom Jovana Plamenca, bivšeg crnogorskog ministra. Da bi izbjegao masakre, Wilson (Vilson) se obratio kralju Nikoli koji je boravio u Neuilly (Neju), moleći ga da obuzda pobunu svojom kraljevskom riječju. 22. Januara 1919. Kralj Nikola je poslao u domovinu telegram koji je sastavio Wilson. Jedan dio pobunjenika položio je oružje, a ostatak je napustio Crnu Goru zajedno sa Plamencom.

Oslobodivši se tako najopasnijih patriota, Srbi su zaveli teror nečuven i neprimjeran Evropljanima. Nakon što se potčinio Beogradu, Plamenac opisuje ovako crnogorske događaje u jednim novinama glavnog grada: ’1918. i 1919. godine Crna Gora je svedena na groblje. Zapaljeno je na hiljade kuća i pobjeno na hiljade Crnogoraca...Žene, djeca i nemoćni starci bacani su živi u vatru; djeca koju su bacali sa prozora padala su na bajonete koji su ih spremno čekali. Nesrećnicima koji su davali znake života kidali su uši, jezik, nos...Žene su silovane; vezivali su im ispod suknje mačke koje su, podivljale zbog udaraca štapom, kidale tijela ovih nesrećnica. Formirale su se bande koje su kao Huni, pustošile oblasti jednu za drugom, pljačkajući sirotinju crnogorsku, skrnaveći grobove predaka...vukući i prljajući po blatu kao pravi divljaci kosti Svetog Vasilija Ostroškog i Svetog Petra Cetinjskog samo zato što su bili crnogorski sveci’.

Odbjegli crnogorski političari objavili su tada jedan dokumentovani memorandum o srpskim zvjerstvima. Engleska i italijanska štampa proširile su ove vijesti, ali naravno, tako da Mirovna konferencija (u Versaju, primj. G. S.) ne bude u obavezi da interveniše. Ondašnji ambasador Engleske kod Svete Stolice, grof Salis, kanadski pukovnik Burnham i poslanik američke ambasade kod Kvirinala, Arnold, potvrdili su u potpunosti vijesti koje je objavila crnogorska emigracija. Cetinjski mitropolit Mitrofan izjavio je grofu Salisu da je priznao ujedinjenje sa Srbijom zato što su mu prijetili. Na samrti Mitropolit je to priznao otvoreno i zatražio je Božji oproštaj zbog svoje izdaje. 11. Marta 1920. godine lord Curzon je obrazložio u engleskom parlamentu zašto nije imao namjeru da objavi izvještaj grofa Salisa: bojao se da će ako objavi izvještaj izložiti srpskoj osveti veliki broj Crnogoraca.’’ 

Američki arhitekta i publicista Vitni Voren, 1922. g.: Crna Gora će nastaviti da se bori dok ne izbori svoj povratak, pa makar to trajalo i čitav vijek!

Vizionarski, kao Bajza, piše i američki arhitekta, publicista i borac za crnogorsku nezavisnost Vitni Voren u knjizi ‘’Crna Gora – zločin Mirovne konferencije’’ objavljenoj u Njujorku 1922. godine: ‘’ „Ako pustimo Srbiju i njene saučesnike da konačno dotuku ranjenu suverenost Crne Gore, mi jačamo svaku ruku koja udara na bezbjednost svijeta. Ako dopustimo da balkanska laž prođe kao istina, potkopaćemo temelje sopstvene slobode. To ne može biti! To ne smije biti! Kraj još nije došao. Još ima daha u zemlji na umoru i možemo je spasiti. Crna Gora se mora obnoviti!... Tamo gdje Turci i Napoleon nijesu uspjeli, Srbi se ne mogu nadati u pobjedu. Očiti uspjeh beogradskih spletki bio je moguć jedino zbog potpune promjene događanja u svijetu…Žestoki gerilski rat u Crnim Planinama se nastavlja i trajaće dok se uzurpatori ne povuku. Crna Gora ne može biti osvojena. Ona će nastaviti da se bori dok ne izbori svoj povratak, pa makar to trajalo i čitav vijek!...Kad snage slobode i pravde iznutra i spolja počnu da djeluju u harmoniji, Crna Gora će biti obnovljena’’ (Podv. G. S.). 

Ovaj čas srećnog i harmoničnog spoja i konekcije događaja i političkih i međunarodnih procesa i odnosa, ’’iznutra i spolja’’, desio se jedan vijek kasnije.  ‘’Vaskrsnuće u novi život’’, odnosno, koja je opcija u Crnoj Gori većinska, pokazalo se, istorijskom sudbinom, zaista tek nakon skoro čitavog vijeka, 2006. g. na slobodnom i demokratskom referendumu o državno-pravnom statusu Crne Gore. ‘’Beskrupulozna upotreba balkanskih metoda’’ je najbolja formulacija svega onoga što karakteriše postupanje srpske političke elite, Kraljevine Srbije-Srba, Hrvata i Slovenaca (Jugoslavije) i Srpske crkve prema crnogorskom narodu, Kraljevini Crnoj Gori i Crnogorskoj crkvi u periodu između dva Svjetska rata, ali i šovinističkih, imperijalnih i klerikalnih krugova srpske političke i vjerske elite i paravojnih formacija devedesetih godina u krvavom ratnom raspadu bivše SFRJ. U suštini ista vrsta činjenja upotrebljava se i danas, naročito u odnosu prema obnovljenoj autokefalnoj Crnogorskoj crkvi.

Nikola Petanović, 1927. g.: Dan slave i vaskrsnuća je blizu...Crnogorci su hiljadu godina stara nacija...Duh Crne Gore nije mrtav i nikad neće biti

U istom duhu nade u slobodnu i nezavisnu Crnu Goru, jedan od naujpornijih crnogorskih boraca u SAD-u za nezavisnu državu Crnu Gori i crnogorski nacionalni i etnički subjektivitet Nikola Petanović (koji je pisao da ’’svi kvaliteti crnogorske nacije prodiru u moju dušu’’) u časopisu ‘’Crnogorsko ogledalo’’, koji je sam osnovao i uređivao, objavljuje ‘’Naš apel Americi’’: ‘’Amerika! Voljena zemlja slobode i demokratije, možda oko milion duša govori o tome kroz ove redove…Možda želite da čujete o tome ko smo mi? Potičemo od slavnog naroda koji je živio prije mnogo vjekova…Mi smo Crnogorci i to ćemo sa ponosom biti…Potrebni ste nam sada zato što Evropa ne može da čuje naš nesrećni vapaj – vapaj za pravdom i slobodom…Mi se ponosimo našim velikim pjesnikom Njegošem koji je bio naš veliki nacionalni učitelj. On je rekao: Ne biva vaskrsenja bez smrti, a mi dodajemo: Ni časti bez sramote. Od završetka rata, naša mala zemlja je prošla kroz sramotu i smrt koju joj je nanijela njena najbliža sestra. Ali dan slave i vaskrsnuća je blizu… Crnogorci su hiljadu godina stara nacija… Crnogorci kao narod su proizvod slovensko-ilirske mješavine…Duh Crne Gore nije mrtav i nikad neće biti…Crna Gora će se uzdići i nadvladati svog monstruoznog neprijatelja koji više nije ni Turska, ni Austrija, ni Njemačka već smo pronašli najgoreg neprijatelja Crne Gore u Velikoj Srbiji…Puna sloboda i nezavisnost na referendumu za crnogorski narod bi trebali da budu njihova najveća buduća nacionalna sudbina.’’ (podvukao N. P.)

Kanađanin gen. Frederik Burnam, 1922.g.: Borićemo se do kraja, pobjeda je naša

Kanađanin Frederik Burnam, još jedna izuzetna ličnost iz plejade svjetskih prijatelja Crnogoraca i krajnje nesebičnih i požrtvovanih boraca za crnogorsku nacionalnu i državnu individualnost i nezavisnost, Crnu Goru je upoznao početkom ratne 1915. godine kad joj je, kao šef kanadske humanitarne misije, pritekao u pomć organizujući ratnu bolnicu. Nakon rata, kao angažovani intelektualac, kako ističe Nenad Stevović u knjizi ''Frederik Burnam i Crna Gora'', nastavio je da afirmiše crnogorsko pitanje kroz aktivnosti međunarodnih komiteta za nezavisnost Crne Gore. Ljubav i privrženost Crnoj Gori trajala je punih 40 godina, to jest do kraja njegovog života.

„Glas Crnogorca“ je 18. juna 1922. godine objavio tekst o Frederiku Burnamu koji govori o njegovoj posjeti Italiji. U tekstu pod naslovom „Pukovnik Burnham“ se kaže:

„Ovih dana bavio se je u Rimu oduševljeni prijatelj Crne Gore i počasni brigadir crnogorske vojske, kanadski pukovnik Burnham, šef kanadske misije za Crnu Goru i Arbaniju. Njegovo ime poznato je po dobru i u posljednjem kutu naše nesrećne domovine, a i u širem svijetu, jer spada među iskrene borce za pravo i slobodu naroda. Iz Rima je otputovao 6. juna. Na željezničkoj stanici pozdravljen je bio od strane Kralj. Vlade, grupe crnogorskih oficira i izbjeglica. Na pozdrav. g. Burnham je odgovorio: „Borićemo se do kraja; pobjeda je naša“. (Podv. G. S.)

Plemenita gospođa Ana Burnam: Živjela Crna Gora!

Njegova plemenita gospođa, koja je s njim patila muke i izlagala život za spašavanje crnogorskog naroda poslije okupacije austriske i za vrijeme srbijanske, vjerno ga je pratila u tim teškim danima. Na njenom licu ogledaju se umor i muke, što ih je podnijela. Sa suzama pričaše riječi svojega supruga i oprostila se s našim – riječima: „Živjela Crna Gora!“

Gen. Burnham je sa puta uputio Kralju i Vladi pismo, iz kojeg saopštavamo ovaj dio: „U ime gospođe Ane i moje, želim vam izjaviti našu zahvalnost za sve dobrote ukazane nam od strane vaše i članova Vlade za vrijeme našeg boravka u Rimu, kao i za iskrenost ukazanu povodom našeg odlaska od članova crnogorske zajednice, koji su došli na stanicu. To je još jedan prsten u lancu koji nas veže za vašu zemlju. Opraštajući se sa blaženopočivšim Kraljem Nikolom u Parizu, on je stavio ruku na srce i rekao je: „Ja žudim za mojim planinama“. Nijesam nikada zaboravio ovaj dirljivi događaj, i za vijeme mojih putovanja kroz vašu opustošenu zemlju, potpuno sam ośetio i razumio njegovu žudnju. Srećan će biti dan kad mi mognemo opet šetati kroz čarobne planine slobodne Crne Gore...“ (Podv. G. S.)

''Kada meni prijete ubistvom, što li će uraditi onom siromašnom narodu koji nema nikoga da ga pomogne''

Kao veoma ilustrativni dokaz kroz što je sve prošao Frederik Burnam zbog ljubavi prema crnogorskom narodu i njegovoj pravednoj borbi za slobodu i nezavisnost, najbolje će poslužiti sljedeći citat iz teksta „Pukovnik J. Burnam, šef humanitarne kanadske misije o situaciji u Crnoj Gori“ koji je objavljen u Zbirci dokumenata „Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića“ namijenjenoj međunarodnoj javnosti koja je publikovana u Rimu 1921. godine u izdanju crnogorske kraljevske Vlade. „Pukovnik J. Burnam, šef humanitarske kamadske misije, koji se više od godinu dana nalazi u Crnoj Gori, dobio je od okupacionih srbijanskih vlasti naređenje da napusti Crnu Goru sa svojom misijom. Izvještavajući svoje prijatelje o tom nasilju pismom od 14.1920., pukovnik Burnam je, pored ostalog, naveo i ovo: „Ova nesrećna zemlja ide s dana u dan na gore. Narod ne može duže živjeti. Čitava je zemlja u koroti. Narod gubi svijest zbog ovih groznih nasilja. Imao sam priliku  da pođem u Bar za izvjesne kupovice prošle nedjelje. Dok sam čekao na Vrmac (lađu), tri zvaničnika su mi prišli i zamolili me da odem  u kancelariju D. Lekića, koji je, kao što znate, okružni načelnik, imenovan od Beograda. Lekić mi je rekao da želi da me izvjesti da za ovu Misiju nije više sigurno da se bavi u Crnoj Gori. Njegov čitav razgovor je bio jedna otvorena prijetnja ubistva. Srbijanci su pokušali svako podlo sredstvo koje su mogli izmisliti, a kada meni prijete ubistvom, što li će uraditi onom siromašnom narodu koji nema nikoga da ga pomogne.“ (Podv. G. S.)

Nema sumnje da je velika privilegija i čast, ali i obaveza i odgovornost biti na poprištu borbe za obnovu države, kao što je i velika privilegija i čast i takođe obaveza i odgovornost imati ovakve iskrene, odane i nesebične prijatelje širom svijeta čiji su likovi i djela nadahnjivali i nadahnjivaće i dalje sve časne i poštene ljude u borbi za opstanak, napredak i vječno trajanje Crne Gore i crnogorskog naroda i svih naroda koji žive u našoj domovini i otadžbini i cjelokupnom crnogorskom rasijanju. Crna Gora ih ne smije i ne može zaboraviti, jer bi zaboravila i ukinula samu sebe, sopstveno biće, ime i memoriju.