Predstavljamo: Nataša ( Rakočević) Žurić
U
sklopu Crnogorsko/ Hrvatske kulturne saradnj predstavljamo jednu od istaknitih
crnogorskih spisateljica .
Nataša
( Rakočević) Žurić, rođena je u Mojkovcu 1967.god. .
Član
je književnog kluba „Grlica” i književnog kluba „Stihom govorim” . Piše poeziju
i prozu,od školskih dana.Njena poezija, priče, eseji, našli su mjesto u
zbornicima, časopisima, na portalima:Grlica , Odzivi, Novine sjevera,
Montenegrina, Avlija, Ženski glas,Mojkovačke novine, Danas, Espona, kao i u
mnogim međunarodnim zbirkama poezije. Jedan je od autora POETIKA U DJELU BLAŽA
ŠĆEPANOVIĆA, kao i učesnik okruglog stola oživotu i djelu Blaža
Šćepanovića.Zastupljena je kao romanopisac, u MONOGRAFIJI MINErvinim TRAGOM,
autor - prof. SofijaKalezić, antoligiji CRNOGORSKE POETESE, koju je sabrao Bogić
Rakočević književnik i publicista.Učesnik je mnogih književnih skupova, kako u
zemlji, tako i u regionu. Između ostalih, gost pisac uRijeci, povodom dana
nezavisnosti Crne Gore, zatim - Vidakovićevi dani kulture Rudo, veče posvećeno djelu
Vita Nikolića, Radovana Zogovića.
Autorka
je zbirki poezije: ,,Haljina od leda”,
,,Led i oganj” ,,Ognjena zamka” , Koštac pod sidrom. Romana ,,Vječnost u
plamenu sna.”Zbirke kratkih
pričea ,,Pupčanik .”U toku su publikacije dvije zbirke poezije za djecu i
romana.
ULICA
LIPOVOG HLADA
neki
kažu poput ptica,
a
ti,
oh,
Arno
Maskvi,
ti
si kružio oko mog lica,
tim
urokljivim pogledom,
prepunim,
ruskih
zima.
Stapao
si slovo po slovo,
kao
madam za klavirom,
u
klubu muških povika,
ženskih
podvezica,
na
r si malo zastajkivao,
povukavši
dim iz tompus Esplendido,
pomislih
da si iz Kube stigao,
pa
se sad skrivaš iza imena čudna,
ili
si,
oh
ne,
kakve
mi misli poput ptica kruže,
dok
mi pogled na ramenima ti sada,
miris
tompusa u slepoočnice para,
a
nešto me u grlu steglo,
ta
tvoja ramena i urokljiv pogled,
jadna
sam ti bulka,
tako
uzaludna,
oko
vrata ti padoh.
Čuju
se uzvici,
neki
protesti na ulici,
tvoje
ruke me stiskaju blago,
"
Pusti ih da kliču, valjda su u krizi",
ah,
to tvoje " r",
tako
mi niz leđa kliznu,
nebo
se u oluju stisnu,
avioni
nestaše bez traga.
Počeh
da trabunjam na tvom ramenu,
vazduh
mi nestaje,
tvoja
usna kraj mog uha me tako štipnu,
zaboravih
manifest,
nestaše
deset zapovijedi,
da
li te poljubih,
ili
kriknuh,
to
se i sad čudim,
bjeh
tako mlada na sred tvojih grudi.
Pitam
te za ime i prezime,
malo
smiješno,
malo
ludo,
čuh
samo da si iz Beča stigao juče,
da
si roman ispisao u putu,
ulica
se krila ispod lipova hlada,
pomislih
na Anu,
na
Laru,
zadrhtah
poput izmaglice,
rumen
me obli,
zamirisa
dunja,
otkud
jesen,
zar
nije ljeto sada?
Bedra
mi drhte,
jedva
stojim,
zatalasala
žitna polja,
vidjeh
sunce,
niz
dignuto klasje za njim padoh,
prestah
da čavrljam,
da
te za ime pitam,
da
ti sve žene svijeta ljubomorno iz oka čitam.
"
Tako si krasna ",
u
pauzi tvog " r" usne ti dadoh.
Tog
ljeta su kružili avioni,
neki
kažu poput ptica,
a
ti,
oh,
Arno
Maskvi,
ti
si hvatao srne na mojim stegnima,
ljubio
dojke,
usnama
pupoljke na njima pio,
tim
urokljivim pogledom,
prepunim
ruskih zima.
I
sad se pitam,
dok
trešnja krošnju od vjetra skriva,
da
li si,
oh,
Arno
Maskvi,
da
li si me volio tada,
dok
su u meni bearala sva moja proljeća,
uz
stihove Jesenjina,
uz
ulice ispod lipova hlada,
da
li si me ljubio,
ah,
Arno
Maskvi,
žarom
vječnih ljubavnika.
I
ne znam gdje si sada,
da
li roman pišeš u vozu,
da
li je kod tebe zima ili ljeto mlado,
možda
ljubiš nečije usne,
govoriš
joj da je krasna,
dok
u pauzi tog tvog " r",
kradeš
joj dunju,
otimaš
raznjihani sevdah iz glasa.
Tog
ljeta su kružili avioni,
neki
kažu poput ptica,
a
ti,
oh,
Arno
Maskvi,
ti
si kružio oko mog lica,
tim
urokljivim pogledom,
Prepunim,
ruskih
zima,
nestajući
bez traga.
SAMOTNI
BLUES
samotni
ne znaju za sreću
njihov
grad je mrtav grad
ne
brini dragi
sunce
pada na pločnike
među
tvojim suzama
ti
nijesi sam
ti
nijesi prokleto sam
umarširale
zastave na pola dana
sumrak
se bliži
u
srcu umire sat
samotni
ne znaju za sreću
u
ovom gradu ludilo ćuti
ti
nijesi sam
klizim
niz kišu rasplakanih zvijezda
negdje
je noć ljubila zvona
samotni
ne znaju za sreću
ja
umirem sama
ja
nestajem
volim
te raspara moj san
ti
nijesi sam
ostaje
pločnik u gramofonskoj igli
poslednja
pjesma za nas
ljubim
te dragi
samotni
ne znaju za sreću
odlazim
prećuti
moje glasove
zvonici
padaju niz magle
čuvam
te
odlaskom
u
mračne odaje spaljenih pločnika
ti
si u meni
ti
nijesi sam
POČINAK
Arrivederci
magle i planine
Arrivederci
sjećanja draga
Arrivederci
oluje i daljine
Arrivederci
moja tmino blaga
Ne
čeka me ni zima ni ljeto
Ni
otkideni list sa jedre grane
Ni
ptica, ni čun, ni ljuto pseto
Ni
tiha noć, što čeka da svane
Odlazim
daleko od kama svoga
Ostavljam
jabuku i album žut
Ova
je sjeta, dio svitka moga
Odlazim
od grude poslednji put
Ne
prate me, sad ni oči snene
Ni
suza, ni pjesma, ni zov dug
Ni
lipa stara što tiho vene
Ni
brat, ni sestra, ni stari drug
Arrivederci
magle i planine
Arrivederci
sjećanja draga
Arrivederci
oluje i daljine
Arrivederci
moja tmino blaga
TRAG
Htjeh
Vam reći da mi je drago,
što
juče u sjenci vidjeh Vaš lik,
pogledah
u oblak, kao da je slag' o,
da
i Vi tražite, nekog Vama nalik.
Pitate
se možda, u ovom gradu,
ko
mi je blizak, ko mi je drag,
oblak
se s' kri u modrom hladu,
na
Vašem licu ostavih trag.
Tako
ste tihi dok sjenite moj dan,
ni
moru ni nebu ne čujete šum,
u
ovom gradu što nama je stran,
Vaš
lik u mom oku, da l' nesta niz drum?
A,
samo htjeh reći, da mi je drago,
što
juče u sjenci vidjeh Vam lik,
niz
ruke i kaldrma zaplaka blago,
dva
kišna okna oblaku nalik.
NJEGOŠEVA
BEZ BROJA
Čuvaš
li još oblake voljeni,
sakupljane
mojim usnama na tvojim dlanovima?
Sjećaš
li se,
zalutalih
mi osmijeha u tvojoj kosi boje žita,
dok
nam prsti ispraćahu rumene izmaglice
niz
vlažne zenite?
Jer,
ja ne volim kiše,
voljeni,
šaputah
ti te jeseni
na
uglu Njegoševe bez broja.
Vrtjeli
smo se za suncem poleglim iza krovova,
darujući
mu plavetnilo naših očiju,
skriveno
u
gnijezdima selica pred odlaskom,
a
ulice su šaputale našim poljupcima
upletenim
u stidljivo požutjele krošnje.
Kako
se uvijahu te jeseni pod vjetrovim dlanovima,
dok
su negdje grmljeli ratovi razigranih ljubavnika,
a
mi smo ćutali naša svitanja.
Sjećaš
li se, voljeni?
Jer,
ja ne volim kiše,
šaputah
ti te jeseni.
Odlazili
su sutoni, a mi smo brojali zvijezde
dok
padahu na muškatle usnulih terasa,
otimasmo
ih dolazećim olujama,
ometajući
našim zagrljajima ulične čistače
u
nadmetanju sa zrikavcima.
Jer,
ja ne volim kiše,
voljeni,
šaputah
ti te jeseni,
dok
se magle nadvijahu
nad
Mojkovcem,
a
ti si me stiskao u naručje ljeta.
Smijali
smo se voljeni, usnama prekrivenim
šlagom
zaostale mjesečine, ličile su nam na labudove
ocrtane
na fasadama starih zgrada.
Radovali
smo se tim sjenkama dok smo čekali jutra
okupana
mirisom peciva i prvim jutarnjim vijestima,
a
na krovovima se uspavale rode,
dok
sakupljah oblake na tvojim dlanovima,
grčeći
zaborave,
ćuteći
obećanja.
Jer,
ja ne volim kiše,
voljeni.
Sjećaš
se?
Šaputah
ti te jeseni.
Na
uglu Njegoševe bez broja.
OPROST
Zar
mislite gospodine Vorovski
Da
noć oplakujem pod Vašim prozorom
Uhodeći
odsjaj svjetiljke
Uvošten
na Vašim koracima
Dok
odbijate svoje jalove more
Recitujući
ponoć
Rasipajući
vino na Šopenove note
Zar
se nadate još jednom pohodu
Niz
moje jutarnje protezanje sakupljene noći
U
Vašoj pohlepi za mojom puti
Dok
strasti obaraju Vaše moći
Zapjenušale
na obodima stisnutih jecaja
Varate
se gospodine Vorovski
Dok
pišete po ko zna koji put
Zgužvanu
hartiju pobjeglih misli
Da
ćete kliznuti dlanovima niz moje bokove
Jureći
struk ovijen Vašom žeđi
U
ludilu razigranih fijakera
Pod
bičem ispod Vaših trepavica
Kroz
fijuke plave želje
Za
mojom vrelom krvlju
Vama
tako bliskom
Ugušite
želju gospodine Vorovski
Da
ova sjenka pod Vašim prozorima
Ispuni
Vaša priznanja izmučene svijesti
Dok
se uvijaju zidovi samoće
U
Vašoj duši
I
postiđene želje
Za
još jedan jecaj
Na
mom oprostu
RAPSODIJA
TRAGANJA
Hladno
mi je u ovom leglu noćnih izdajnika
dok
im gori sunčeva vatra kroz paklenu rumen.
Hladno
mi je dok koračam kroz izlazak iz sna,
vukući
spavaćicu upletenu oko golih misli.
Cvili
negdje bezdušnost dok krade moje tople jazbine,
gušeći
otpore svojom hladnoćom.
Zar
JA ne smijem biti JA?
Svi
izdisaji na žrtvenicima sad klikću kroz moje inspirijume,
hvatajući
me za gušu,
udarajući
bijesne potope u zaliske moje duše,
mrve
me,
zatvaraju
krug mojih htjenja, mog bitstva.
Ubili
su Lenona.
Smrt
je razlila legendu na pločniku.
Konopac
se ljulja oko rešetaka,
plazeći
se,
kezeći
se trijumfom oslobođenja skovanih utvara u nutrini žrtve. Netaknute istine mile
uz moju
kožu,
moj
postanak i nestanak plešu na vrhu vage.
Tasovi
se otimaju, zgnječeni zaboravima koji me zapljuskuju u lice.
Ulice
su nijeme,
njihova
imena klate brojeve na oronulim fasadama,
igrajući
se istorijske skrivalice,
a
na uglovima ljubavnici cijede ukuse trgova,
popločanih
batovima nijemih kapulja,
kvrgave
kuge koja stiska nutrinu,
guši
je u vapaju za slobodom,
za
vriskom škripućih nestajanja uklesanih u bitstvo.
Kurve
se ne ljube.
Zar
život nije najkurvija kurva vasione?
On
udara, šamara, pljuje.
Nekad
se smiluje pa klizne milujući brazgotine,
ali
ne ljubi,
nikada
ne ljubi.
Za
njega su poljupci smrtna agonija,
spuštena
na čelo prije presjeka pupčanika.
Ruke
su mi izbodene,
tabani
izudarani,
bauljam
tražeći niti končića omotanog pupčanika.
Hladno
mi je.
Bajron
je prognan.
Bajron
je klecao vukući medveđu kožu,
ostajući
slobodan,
grizući
sluz poljupca, odlazeći u vječnost.
Dižem
palac u vis,
glas
je otkinut na noktima, bježim iz pakla.
Sloboda
je vatreni obruč.
Ona
pljuje,
psuje,
reži,
voli,
ljubi.
Sloboda
je oteta svetica čije usne ljube umorne stubove mojih hramova.
Hladno
mi je.
Rub
ponora bratski zagrljaj razliježe.
JA
nestaje.
Klimave
rešetke padaju.
Plač
djeteta očisti krv majčinih butina.
Homer
sljepilom poljubi slobodu.
0 Komentara