Više puta sam do sada, tj. godinama, pisao (naslućivao, predviđao, iznosio kritike nekadašnje vlasti DPS-a da bi se negativni scenariji izbjegli) i u kolumnama i u knjigama da klerofašistički procesi koji su našu zemlju i sasvim otvoreno pohodili i pohode nakon 20. avgusta 2020.g, nijesu došli preko noći, već da imaju pozamašan dosije prethodnih svestranih priprema. Nedavno na Vladi usvojenje Predloga tzv. Temeljnog ugovora između države Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve (Crkve države Srbije) – kojim su suverenost, teritorija, istorija, identitet, osnov, smisao, istina i pravo biće Crne Gore predati u vlasništvo drugoj državi, tj. njenoj Crkvi – aktuelizovalo je pogubnu prirodu i težinu svih višegodišnjih grešaka, propusta, (ne)činjenja i dijelom namjerno izvođenih strateških anticrnogorskih postupaka koji se tiču pravoslavno-crkvene tematike od strane nekadašnje vlasti DPS-a. Vrijeme je pokazalo fatalnih po posljedicama za (multi)nacionalno, građansko i državno biće Crne Gore. Tih velikih grešaka i propusta u ovoj sferi, tako bitnoj za identitet jedne zemlje i njen čak i fizički opstanak, nijesu bile lišene u svome radu ni najviše državne institucije i politički organi ove zemlje.

O tome sam dakako pisao i prije 2011.g., ali te godine i cjelovito dvojezično u knjizi ''Crnogorski identitet'' – na crnogorskom jotovanom književnom i engleskom jeziku. U današnjoj kolumni osvrnuću se na jedan dokumenat iz aktivnosti Vlade Crne Gore u vjerskoj sferi u ne tako davnoj prošlosti, iako sam o tome već pisao budući da vrlo reljefno pokazuje kako se moglo roditi ovo velje zlo tzv. Temeljnog ugovora. U dijelu odjeljka ljudskih prava Upitnika Evropske komisije od prije više od deset godina na koji je odgovore dala Vlada Crne Gore u procesu pristupanja naše zemlje EU – a odnosi se na vjerske zajednice i odnos između Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) i Srpske pravoslavne crkve (SPC) – vrlo reljefno se uočava karakter i srž pozicije crnogorske države i stare DPS (SDP, SD...) vlasti u ovim pitanjima koji je bio dominantan više decenija i koji je obilno kumovao i praktično doveo zemlju u aktuelno podređeno, diskriminatorsko, marginalno, nepodnošljivo i izuzetno konfliktno i opasno stanje. Iz tadašnjih nepotpunih odgovora Vlade Crne Gore vidi se nedovoljno definisani i pravno-politikološko-međunarodno-naučno apsolvirani i formulisani stav, ali, takođe, i suštinski, pravi, a ne samo pojavni, formalno-pravni i iskrivljeni pogled na ovu izuzetno značajnu društvenu sferu.

Odgovori stare DPS Vlade Crne Gore na Upitnik EU bili su po ovom konkretnom pitanju dati sa tri aspekta: nacionalnog, državnog i imovinskog. O svim ovim propustima stare Vlade u vjersko-pravoslavnoj sferi, kritički i dokumentovano pisao sam, dakle, i u vremenu kada su se pojavili, tj. kada je Upitnik EU bio u javnosti na dnevnom redu. No, ni stara DPS Vlada ni stara u cjelini vladajuća politička većinska suverenistička koalicija nijesu se obazirali ni na ovo kao ni na mnogo drugih identitetskih (multi)nacionalnih i državnih pitanja na koja su ih na vrijeme upozoravali crnogorskom narodu-naciji i građanskoj Crnoj Gori odani patriotski i kritički intelektualci. Možda je najviše propusta u objašnjavanju ‘’razlika između SPC i CPC’’, stara DPS Vlada Crne Gore i tada (i dakako dugo i ranije i kasnije!) učinila u dijelu ‘’imovinskog pitanja’’. Ovđe je Vlada morala, a nije!, barem u bitnim crtama, dati pregled zbivanja od tzv. Podgoričke skupštine iz 1918. g. i nasilnog ukinuća i nestanka međunarodno priznate crnogorske države, Kraljevine Crne Gore, preko nelegalne i nelegitimne odluke Sv. Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve o ’’samoukinuću’’ iz 1918. g. do isto takvog akta regenta Aleksandra o ukidanju autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, što je sve rezultiralo sa time da država Crna Gora izgubi svoje vlasništvo nad imovinom autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, a koja joj je bila data na korišćenje.

Stara DPS Vlada je bila dužna da navede kako su nestale i država Crna Gora i autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva. Uporedo sa obnovom suverenosti države, logično je i neophodno (bilo) obnoviti i ‘’suverenost’’, tj. autokefalnost i samostalnost Crnogorske pravoslavne crkve na suverenoj državnoj crnogorskoj teritoriji, u skladu sa pravoslavno-vjerskim kanonima, principima i praksom. U različitim formama, ali konstantno, već puni vijek država Crna Gora ne posjeduje  i još nije povratila svoju izvornu imovinu koja se tiče pokretnih i nepokretnih dobara autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve. O tome poznati srpski teoretičar religije Mirko Đorđević kaže da ‘’sva imovina u jednoj državi, dakle, zemlja pripada državi. Tako je u Francuskoj. Tako je u Rusiji. A, koliko znam to je neriješeno i u Crnoj Gori. Sva imovina pripada državi. A po Ustavu republika za poštovanje prema svojim građanima od vjeroispovijesti bilo koje ustupa im na korišćenje katedrale, crkve, kapele. Tako stoje stvari zakonski pravno u modernoj Evropi. Kod nas, i u Srbiji i Crnoj Gori, i u drugim zemljama na Balkanu, to u novije vrijeme nije dovoljno precizirano.’’ 

Iz odgovora Evropskoj komisiji na njen Upitnik o stanju u sferi ljudskih i vjerskih prava, vidi se da Vlada ‘’ne zna’’ da je zapravo ona, tj. država Crna Gora 1918-1920. g. nasilno i nelegalno lišena vlasništva nad pravoslavno-crkvenom imovinom. Time je Vlada Crne Gore zdušno podupirala i omogućavala da Srpska crkva postane i djeluje u dugom vremenskom periodu u našoj zemlji neka vrsta paradržave, ekstrateritorijalni imperijalni i asimilatorski politikantski i kleronacionalistički centar jedne strane države u, dakle, crnogorskoj državi. Ovđe je bilo pravo mjesto da Vlada taksativno navede sve zloupotrebe u ‘’vlasništvu’’ i korišćenju nekadašnje državne imovine Crne Gore od strane Srpske crkve. U jednom dijelu ‘’crkvene’’ imovine, Srpska crkva se kao vlasnik pojavljuje tek devedesetih godina, dakle, u jednom ratnom i posve pravno neregularnom vremenu, kada je Srpska crkva mešetarila i bila udružena sa paravojnim i parapolitičkim nacionalističkim i šovinističkim snagama, čega se, vidimo, nije otresla i odrekla ni do dana današnjeg. Zloupotrebe su zabilježene i u rekonstrukciji, dogradnji i izgradnji objekata vjerske kulturne baštine, đe se sve radilo mimo Zavoda za zaštitu spomenika kulture Crne Gore. Posebnih zloupotreba je bilo kod upisa  imovine i nepokretnosti na ime Srpske crkve. Tada je direktor Uprave za nepokretnosti Crne Gore Mićo Orlandić dao izjavu suprotnu Vladinom izvještaju koji analiziramo: ’’Uzurpacija državne imovine od strane Srpske pravoslavne crkve traje od 1918. g. i izvršena je nasilnim i nekanonskim putem...Crnogorska crkva dijeli se do 1913. g. na dvije eparhije: Mitropoliju (Crnogorsku) i Zahumsko-rašku. Svi njihovi objekti finansirani su iz državnih ili vladarskih sredstava. Zar je logično da danas ovi hramovi budu u vlasništvo Beogradske patrijaršije i da se sa njima raspolaže i  upravlja iz Beograda?“

Nasuprot svemu ovome, stara DPS Vlada šturo u Upitniku EU kaže da ‘’Crnogorska crkva ističe razlog istorijske pravičnosti zahtjevu za povraćaj njene imovine koja im je, kako navode, ujedinjenjem pravoslavnih crkava 1920. godine u novostvorenoj državi i ukidanjem njene autokefalnosti, po njima oduzeta. Nasuprot tome Srpska crkva svoje pravo na imovinu koju trenutno posjeduje zasniva na činjenici da se u zvaničnim državnim knjigama ova crkva vodi kao jedini vlasnik pravoslavno crkvene imovine po njima zasnovanom na principu kontinuiteta i formalno pravnog legitimiteta vlasnika. U takvim odnosima  državni organi Crne Gore do kraja obezbjeđuju afirmaciju dva ključna principa demokratskih zemalja, slobodu vjeroispovijesti i odvojenosti države od crkve’’.

Postavlja se pitanje zašto stara DPS Vlada, tj. država nije formulisala i navela svoj stav o odnosu Srpske i Crnogorske crkve na osnovu autentičnih istorijskih, državno-pravnih i pravno-crkveno-kanonskih dokumenata? Očito je da država ni tada, kao ni ranije a ni kasnije!,  još nije imala svoj jasan i odlučan stav, ili da zbog odnosa političkih snaga u tadašnjoj vladajućoj koaliciji nije bila u mogućnosti da javnosti precizno i  odlučno prezentuje nedvosmisleni i proaktivni, legalni i legitimni, pravni i pravedni, crnogorski državni, nacionalni, kulturni, vjerski i civilizacijski stav u ovoj oblasti. To znači da više decenija bivša vladajuća politička koalicija u Crnoj Gori nije bila donijela političku odluku kako da država sa stanovišta njene pravičnosti, istinitosti, demokratičnosti, racionalnosti i cjelishodnosti postupi u predmetu odnosa Srpske i Crnogorske crkve, tj. u skladu sa autentičnim istorijskim i pravnim činjenicama i sa domaćim-nacionalnim i međunarodnim zakonima i odredbama koje regulišu ljudska prava i slobode, uključujući i vjerske slobode. Očito da stara DPS Vlada Crne Gore nije bila shvatila da će svoju tadašnju trenutnu ’’lagodnu’’ poziciju ’’posrednika’’ i ’’regulatora’’ sukoba Srpske i Crnogorske crkve morati vrlo brzo da napusti u ime poštovanja ljudskih prava i sloboda, odnosno da će time do kraja pripremiti, omogućiti, dovesti i razgolititi ''rekreativni'' i ''opušteni'' klerofašistički mulj i zli naum velikosrpskih šovinista da se u potpunosti diskriminišu Crnogorci i sve što je crnogorsko, tj. da im se uskrate osnovna ljudska prava što se ovih dana ispoljilo čak i dotle da im klerofašisti uz pomoć policije onemogućuju mirno slavljenje državnog praznika Crne Gore!? Stara DPS Vlada Crne Gore je predugo vremena samo održavala i konzervirala negativno postojeće stanje u ovoj sferi i koristila ga u političko-izborne svrhe. Nije se bilo došlo do spoznaje da se ovo pitanje zbog stabilnosti zemlje mora principijelno riješiti. Vidi se da je po ovom pitanju bio decenijama prisutan veliki strah kod Vlade i drugih državnih organa. Prirodno je bilo se upitati i tada i sada: čemu je bio i ostao toliki strah kada je i pravo i pravda, i istina i etika, i istorija i savremenost, kada je, dakle, sve bilo i jeste i dalje! na strani države Crne Gore, a od čega koristi samo mogu imati svi njeni građani? Crnogorska crkva se otvoreno decenijama diskriminisala i diskriminiše, jer su joj bili i jesu zatvoreni svi pravoslavni hramovi u zemlji.

Vlada u odgovoru Evropskoj komisiji na kraju imovinskog odjeljka navodi sljedeće: ‘’I pored očiglednog očekivanja jedne i druge crkve da država 'presudi' u vezi njihovih razlika, poštovanje evropski afirmisanih principa može jedino trajno voditi rješavanju ovih odnosa, bez uplitanja države i politike u samostalnost obavljanja njihovih vjerskih poslova’’. Vlada Crne Gore i pored toga što je bila uočila nacionalne, državne i imovinske aspekte ‘’spora’’ Srpske i Crnogorske crkve, koji su se mogli i mogu riješiti samo reagovanjem upravo države, i dalje, vidimo, govori o tzv. ‘’njihovim’’ razlikama, tj. razlikama između Srpske i Crnogorske crkve!, nikako ne shvatajući ili baš (pre)teško! shvatajući (bilo je to očigledno ’’dugo putovanje u Jevropu’’ koje još traje), da se te ‘’njihove’’ razlike i te kako tiču nje same, crnogorske države i svih njenih građana, bez obzira da li su vjernici ili ne, kojeg su etničkog, vjerskog i svakog drugog porijekla. Jer, ponajmanje, crnogorski građani koji su uredni poreski obveznici svoje države, moraju znati zašto je Srpska crkva sa svojom enormnom imovinom u Crnoj Gori decenijama eksteritorijalna firma (a sada evo i ugovorno, tj. i ustavno i zakonski država-firma dakako na cijeloj njenoj teritoriji koju velikodušno ustupa i dodaje sa svom istorijom i sadašnjicom mnogoželjećoj i projektovanoj budućoj neuporedivo većoj državi-firmi!) koja ne podliježe crnogorskom pravno-ekonomskom sistemu (već joj je u biti nadređena, što i nije čudno s obzirom da ju je ona i ''stvorila''!?)), a uz to je do te iste imovine došla, uz pomoć jedne bivše države, koja je bila okupirala i uništila crnogorsku državu, nelegalnim i protivpravnim radnjama prije jednog vijeka. Riječ je, dakle, ne samo o potrebi državnog, političkog, hrišćanskog i civilizacijskog izvinjenja, već i povraćaja imovine, kao i naplate pljačke Crne Gore i njenih građana koja je u proteklom vremenu izvršena na osnovu nelegalnih transakcija, prodaja i tržišno-poslovnog korišćenja protivpravno stečene imovine.

Stara DPS Vlada podvlači ‘’poštovanje evropski afirmisanih principa’’, a ovo poštovanje je zapravo poštovanje ljudskih prava i sloboda, čiji je elementaran izraz u sferi vjerskih sloboda da su, u ovom slučaju, svi pravoslavni objekti u zemlji otvoreni za sve pravoslavne vjernike i poštovaoce bilo koje pravoslavne crkve, pa samim tim i Crnogorske crkve, kao i za sve druge građane različitog kulturno-vjersko-etničkog porijekla, bez obzira da li su vjernici ili ne, a što sada nije slučaj u Crnoj Gori. Takođe, u evropski afirmisane principe spada i uredno plaćanje poreza.

Stara DPS Vlada je loše prosuđivala (ili je formulacija koja je u pitanju bila, pak, samo kompromisni izraz aktuelnog odnosa tadašnjih većinskih političkih snaga), da i Srpska crkva očekuje da država ‘’presudi’’ u vezi ‘’razlika’’ između nje i Crnogorske crkve. Razlog je jednostavan: Srpskoj crkvi je u potpunosti odgovaralo višedecenijsko stanje i nemiješanje od strane države Crne Gore u ovaj ‘’međucrkveni’’ spor. Javila se ''samo'' sa paravjerskim i parapolitičkim litijama u trenutku kada se konačno objelodanjenim DPS Zakonom o vjerskim slobodama osjetila  ugroženom u svom jednovjekovnom uzurpatorskom i okupatorskom statusu u Crnoj Gori. Tada je i pobijedila građansku i civilizovanu, pravnu, sekularnu i laičku crnogorsku državu i ta pobjeda evo se ovjerava i tzv. Temeljnim ugovorom. Višedecenijski stav o ‘’odvojenosti države i crkve’’ omogućavao je Srpskoj crkvi da i dalje nesmetano vrši dugoročnu državnu, pravnu, crkveno-vjersku i imovinsku uzurpaciju, marginalizaciju, diskriminaciju i asimilaciju Crne Gore i njenih vlastitih i autentičnih državnih, duhovnih i materijalnih vrijednosti, što je itekako doprinijelo i omogućilo pobjedu klerofašista od 30. avgusta 2020.g., a koja suštinski traje naravno i danas i čiji je rezulztat i tzv. Temeljni ugovor

Stara DPS Vlada Crne Gore, tj. stara suverenistička vlast nije uviđala da država ne ‘’presuđuje’’ u vezi ‘’razlika’’, već da ima državno-političko.moralno-istorijsko-aksiološko-civilizacijsku obavezu spram sebe same, tj. svog pravno-državno-međunarodnog kontinuiteta i svoje buduće mirne, bezbjedne i stabilne perspektive, da se aktima svojih najviših ustavnih i političkih organa, odredi prema državnom i pravoslavno-crkvenom nasilju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Srpske pravoslavne crkve iz 1918-1920. godine u odnosu na državu Crnu Goru (Kraljevinu Crnu Goru), njenu vladarsku dinastiju Petrović-Njegoš i njenog posljednjeg vladara kralja Nikolu I i autokefalnu Crnogorsku pravoslavnu crkvu. Jer, ‘’država je pravo, i pravo je država’’, kako piše srpski akademik Živojin M. Perić. Tzv. Temeljni ugovor između države Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve (Crkve države Srbije) je direktna posljedica ovog više od decenije ispoljavanog sljepila ranije stare DPS (SDP, SD...) vlasti.