ČOVJEK  ( I ) GRAD

Piše: Željko Rutović

Rastu oni zajedno, čovjek iz njega izraste, nerijetko ga i preraste, ali  samo kad se  u i svome gradu daje sve u srastanju, onda jedno jesu grad i čovjek.

I vremenom i njegovim zakonom  (p) ostane Čovjek Grad. Da, baš tako. Tamo gdje je tako, vidi se to i čuje daleko.  Bolje se to vidi iz nekog drugog, nego li iz svog grada. Da bas tako, znate to…. No, da nije takvih ljudi, šta bi bili gradovi? ( Za) mislimo  svoje gradove  sa  i bez tih ljudi. Je li ( ne ) zamislivo? Pa ćemo se pitati, kakve su to sudbine, kakva su to davanja i kakva su u svom gradu nadanja? Ta nada ne umire, onako srasli, živjeće i Čovjek i Grad.  Taj Čovjek piše, misli, čita i voli svoj Grad.

A gradovi, sa manje ili više duše, često ne prepoznaju  ni tu ljubav, niti tog čovjeka. Bez obzira čak kad mu se grad i udaljava, čovjek mu se sve više približava. Ko (s) raste sa svojim gradom, on druge mjere, zakone i nepisana pravila ima. Te zakone pisalo je srce i duša. Oni  su zavedeni u rodnom, a ne službenom listu.

Zamisliti grad Kolašin novijeg doba bez Dražena Draškovića je nemoguće.  Baš i jedino tako. Sve što je imao, mogao i znao,( s) mislio, radio, želio, dao je i daje Kolašinu, jedinom svom gradu. I sve to bez propitivanja zašto i kako. I kad bi neko drugi klonuo duhom, on je budio duh koji budi grad. Njegov Grad. I sve to, bez očekivanja da mu Grad vrati. Kad je Grad rastao, Draženov rast je bio nemjerljiv i za mnoge čudan u hladnom i otuđenom svijetu okrutne profitne mjerljivosti. No, rekosmo treba znati Draženove mjere….pa, ko shvati…Nije se on trudio da ga neko drugi shvati, pa ni svoj Grad. Što bi Bebek rekao: „Uzalud vam trud svirači“.

Geografske koordinate toga Grada postale su mjere  njegovih tragalačkih, stvaralačkih  i putanja i pitanja u čijem krugu je iscrtao svaku tačku  ličnog i kolektivnog smisla zivota.

A koliki je tek taj kolašinski  krug i koliko tačaka u njemu, koje čitavog života Dražen Drašković  opisuje i ispisuje na stranicama sociološko – kulturološkog udžbenika svog Grada.  Dražen, novinar, hroničar, inicijator i motivator, sporista i sportski radnik, dobronamjernik i etički uglednik, života grada  i njegovih ljudi sabesjednik i sapatnik, crnogorski patriota, idejni tvorac (ne) mogućeg  i ( ne ) vidljivog, savjetnik  dobre namjere i mudrosti, boem duše a ne pomodarstva, otac i sin KK Gorštaka, košarkaški trener, akcijaski mobilizator, nemogućeg realizator, dobri komšija, drug i kolega, pamtiša, nostalgičar vremena prošlog, hajdukovac…..Dražen Čovjek.
Čovjek Grad.
Život njegov od pisane riječi, njegov život i njegova (do)životna Pobjeda napravili su kolašinski Grad tekst. Hiljade svjedočanstava, sudbina, zapisa, osvrta, bilježaka, postali su  javnim i vidljivim, jer Drazen živi i misli svoj Grad. Sve raštrkane  znake, simbole, vrijednosti, očekivanja i nadanja, lutanja i ( ne ) shvatanja, dežurne i vječne teme, velike i male događaje, neobične i obične  ljude, karaktere, pokušaje, uspješne vizije i misije, i šta jos ne, manirom pedantnog, preciznije najpedantnijeg hroničara otrgao je od vremena i oživljenim slovima pretočio u biser tekst Kolašina, za tekstove nekih novih vremena i nekih  novih hroničara.

Sa Tekstom izraslim iz posebnosti srca i duše, Dražen se je egzistencijalno saživio i sa gradom i sa njegovim stanovnicima, opisujući do naizgled nebitnih detalja životnu hroniku kolašinske svakodnevice, čije unutrašnje ritmove na  samo sebi svojstvenim spravama  osjeća i predosjeća. Pisao je i piše o zivotnim  navikama, sudbinama, putevima i raskršćima, malim i velikim ljudima i njihovim  podvizima morala i znanja, vremenima i prirodnim čudima, neobičnim ljudima, za druge nevidljivim crtama a za baštinu i nasljeđe  stranicama dostojnim novinarskih knjiga i  kulturoloških seminara. U svakom od slova tog  velikog kolašinskog Teksta bdije i svijetli Draženova svijest i savjest o značaju  isprepletenih slojeva svakodnevice koja ispisuje drustvenu grafiku  gradskog  duha, za koji se ljudi raspituju  i citaju    ( k) od vrsnog majstora novinarskog  zanata.

Novinarski, ti gotovo Nabokovljevski detalji, taj za mnoge nevidljivi socijalni mikrokosmos, postali i opstali su važni za Draženovo pismo i kolašinski  tekst.

Detalji koji život nerijetko znače i bez kojih nema te ( za) mišljene cjeline, pa ma kako  je drugi  i za sebe i za druge šminkali i ( s) lagali.  Zato, čitati Draženove tekstove je i poslastica i povlastica vremena  u kome živimo.  U žanru koji raste iz, i nadrasta novinarstvo u literaturi višeg smisla u kojoj romantičari boje nebo, osluškuje se, prati i sapati iskustvo koje samo zivot ( od ) nosi. I zasto ne reci, tijesan je konfekcijski broj današnjeg novinarstva za Draženove alate i  pisane zanate.

S one strane apstraktnosti,(op) stoji  Dražen lokal patriota, gradobranitelj i dobri duh Kolašina da pričom i tekstom o detalju konkretnog decenijama ispisuje reportaže, eseje, dnevnike, putopise i zapise, životne albume, kalendare, turističke dopisnice, razglednice, komentare, crtice i vijesti, dokumentaristiku i arhivistiku, a u svima njima podaci, imena, dogadjaji i brojevi tačni i provjerljivi, tu pred očima ko želi da vidi gledljivi.

Svojim vidom, vidao je tekstom Dražen tuđe rane. Boljele su i bole one njega. No, samo iz drame te ljudske, zajedničke boli, raste i ostaje tekst. A tekstovi postoje da se sjutra mnoge godine, događaji i ljudi po Draženovom peru  broje.  Kako ih god brojali  počeće se sa Čovjekom-Gradom, Draženom Draškovićem.

On u svom pisanju, sjećanju i brojanju, zboru, dogovoru i razgovoru nikoga nije zaboravio.

A da li je možda on, tokom svih decenija koje su iza njega,( nepravedno ) zaboravljan…..

A Dražen kˊo Dražen, sve drugo će zapamtiti, a to će zaboraviti.