Svjedočimo ovih dana kako brzo i radikalno se može jedno društvo strmoglaviti ako ima neodgovornu, nesposobnu i zlu vlast. I kako nikada ne treba reći da je kriza jednog društva dotakla samo dno. Jer, uvijek može biti na Balkanu sve gore i gore! Pokazuju to i dvije posljednje Vlade ‘’crnogorske’’. Jer, Krivokapićeva Vlada, i pored svog katastrofalnog učinka, ipak, ne donese odluku o potpisivanju tzv. Temeljnog ugovora sa Crkvom države Srbije i u njeno vrijeme je, ipak, još uvijek bila nedodirnuta dvostruka svetost Dana državnosti – zvaničnog, međunarodnog dobijanja pune suverenosti i nezavisnosti na Berlinskom kongresu 13. jula 1878.g. i veličanstvenog i neuporedivog i u evropskoj i svjetskoj istoriji opštenarodnog Trinaestojulskog ustanka 1941.g. Sve se to desilo u ovoj novoj, potonjoj, aktuelnoj, tzv. manjinskoj, kažu ‘’opštecrnogorskoj’’ Vladi premijera Dritana Abazovića, koja sigurno neće stati na tome – slijedi pristupanje Otvorenom Balkanu i sprovođenje Popisa stanovništva. Zna se da je za njih posebno zainteresovan srpski vrhovnik po njegovim vlastitim riječima (naročito za što brojnije srpstvo u Popisu!?). I nema razloga, baš nikakvih, da posumnjamo da mu ‘’crnogorski’’ premijer neće uslišiti ‘’molbe’’ po ovim pitanjima (ili naređenja kako bi on to mnogo tačnije i preciznije rekao).

A događaji našeg strmoglavljivanja ređaju se jedan za drugim. I nikako ne nepovezani i spontani. Iza svega i svačega (suštinski, po vrijednosnom mjerilu: ničega i besmislenoga, ali zato nimalo bezopasnoga, naprotiv, izuzetno toksičnoga i po društvo razarajućega!), stoji organizovani i strateško-sistemski plan, koji se dakako sprovodi sistematizovano i u etapama, da se naša zemlja destabilizuje i dovede na ivicu građanskih nereda i konflikata. Ko misli da nema nikakve veze između usvajanja tzv. Temeljnog ugovora sa Crkvom države Srbije i događaja u Nikšiću, s jedne, i Abazovićevog govora u Potočarima s druge strane, grdno se vara. Sve su to elementi svjesnog nastojanja da se na zapadnom Balkanu prekomponuje geopolitička slika, stvori neki novi odnos političkih snaga, po mogućnostima ako ne odmah formalno, a ono suštinski pokušaju povući i predočiti makar u zamislima javnosti neke nove međudržavne granice. No, to i nije trenutno u prvom planu i ne treba žuriti, već je sada in i vrlo zahvalno! raditi na promjeni medijskih slika određenih događaja i identiteta određenih populacija i dijelova stanovništva u našoj zemlji i u regionu.

Kojih stanovnika i građana najbolje pokazuje govor Abazovića u Potočarima i pjevanje i klicanje velikosrpskih šovinista u Nikšiću. Reče premijer to što reče i ostade živ, mlako se potom izvinuvši rekavši da se nekako nespretno izrazio i ništa više! To ‘’ništa više’’ valjda će biti dovoljno da ga više nikada ne pozovu u Potočare. Da više ne bruka Crnu Goru i sve njene građane. Ali, nije to Abazović rekao slučlajno, nikako! Neposredno prije toga on je predao cjelokupno sakralno pravoslavno nasljeđe i skoro čitav identitetski dio crnogorske istorije jednoj drugoj državi, jednom drugom narodu, jednoj drugoj zemlji, jednoj tuđoj, nama okupatorskoj crkvi već od prije više od stotinu godina. Pošto je tako po njemu ‘’završio’’ sa Crnogorcima (od kojih ‘’priznaje’’ samo njihov ‘’ekstremistički’’ dio, kojega samo on vidi i stvara, dakako sa najradikalnijim krilom Demokratskog fronta: posljednji primjer je Nikšić a recept lak: da bi opravdao afirmisanje velikosrpskog klerofašizma, i sebe s njim, vještački stvara tzv. ‘’crnogorski nacionalizam’’, a on ih tobože razdvaja i ‘’miri’’!?), Abazović se okrenuo Bošnjacima, da se i sa njima obračuna i ‘’završi’’, pa će i od njih po njemu ostati samo poneki ‘’ekstremista’’. To je njegov scenario za ‘’pomirenje’’ u Crnoj Gori, a i šire na Zapadnom Balkanu, tj. svuda tamo đe dopire ruka Crkve države Srbije, a to znači i srpska država i srpski vrhovnik s obzirom da je on predsjednik svih Srba, đe god se našli i đe god žive. To ‘’pomirenje’’ ima jedan jedini cilj: da se svi zapadnobalkanski narodi i države, sve zemlje koje se graniče sa Srbijom i njenom državom i njihovim vrhovnikom moraju uistinu pomiriti sa tim da u odnosu na njih u svemu imaju prednost Srbi i Crkva države Srbije, te da se bezuslovno moraju podrediti tim novim-starim gospodarima Zapadnog Balkana, jer su najmoćniji, najjači, najbrojniji i osvajački najraspoloženiji! Naravno, u savezu sa još nekima kojima odgovara ovakav trenutni raspored snaga i geopolitički trend, pa sa vrhovnikom ulaze u razna ‘’otvorenobalkanska’’ nadgornjavanja, od kojih čak i oni sami ne mogu imati nikakve koristi, da o drugima u regionu i ne govorimo.

Reče Abazović da zločinci nijesu ubijali Bošnjake u Srebrenici, već ljude. Možda je on zaista i krenuo u svom premišljanju od (prve) istinite premise da su ubijeni Bošnjaci u Srebrenici, ali se genijalno dosjetio (druga premisa) da su Bošnjaci ljudi, pa je, dakle, ozaren uskliknuo Eureka i došao do zaključka da su, ipak, ubijeni ljudi u Srebrenici! Analogno mogućem sličnom postupku u odnosu na Jevreje i naciste (ali i mnoge kvislinge širom Evrope koji su ‘’rješavali’’ zajedno sa nacistima jevrejsko pitanje, poput na našim prostorima posebno istaknute ustaše i nedićevce), u oba primjera vrši se ‘’oslobađanje’’ Jevreja i Bošnjaka njihovih identiteta (ono po čemu su ta dva naroda ono što jesu i zbog čega su ih zločinci i ubijali – moglo bi se uzeti Abazoviću kao ‘’olakšavajuća ‘’ okolnost da želi da Bošnjaci ne štrče više kako ne bi opet bili ‘’trn u oku’’!?), ali se vrši i  ‘’oslobađanje’’ oružanih ljudi-zločinaca i konkretnih zločinačkih vojski koji su ih ubijali, zamjenjujući ih sa apstraktnim i nikoga ne obavezujućim nekakvim ‘’politikama zla’’!? Koliko neobavezujućim pokazuje i sama Abazovićeva politika i način na koji je on shvata i djeluje u skladu sa njim stvarajući sve više u našoj zemlji poligon za instaliranje nekakvih mogućih azijatskih despotija i opasnih klerofašističkih diktatura. Relativizujući na ovaj način zločin-genocid u Srebrenici, Abazović pokazuje apsolutnu servilnost srpskom vrhovniku u njegovom nastojanju da prekrije sopstvenu fašističku prošlost, ali i sadašnjost, koju neuspjelo pokušava da zatomi verbalnim evropejstvom, baš poput ‘’našeg’’ premijera koji bi poslije i cetinjskog i nikšićkog Belvedera i usvajanja veleizdajničkog tzv. Temeljnog ugovora i govora u Potočarima, bio ne pred ostavkom, koju zatražiže ovih dana Demokrate, već pred sudskim organima u svakoj pravno uređenoj zemlji.

Da, zaista nije evropska zemlja u kojoj ‘’Leleču Turci, a kukaju Bule’’, kako to rekoše iz Bošnjačke stranke. Ali, zašto onda čekate i jedan dan, zašto odmah ne odaberete evropsku stranu i jasno i glasno kažete Abazoviću jedno veliko ‘’NE’’, i izađete čista obraza i sa velikim moralnim kapitalom za budućnost i vječnost! iz te tzv. manjinske, a zapravo prevarantske Vlade za sve građane naše zemlje. To ste mogli i trebali svakako da uradite odmah poslije – ili još bolje: prije (tj. da odbijete učešće u delegaciji ‘’naše’’ Vlade nakon usvajanja tzv. Temeljnog ugovora, odnosno davanja i vaše zemlje okupatorskoj crkvi na poklon!?) – Potočara i onakvog govora, jer to je bio treći put da zločinci dođu na mjesto genocida. Prvi put su to uradili ‘’rukohvatnici’’ na čelu sa Ratkom Mladićem i Radovanom Karadžičem, drugi put se to desilo kada je Potočare obišao srpski vrhovnik, a treći, nadamo se i posljednji put, ovih dana kada ih je posjetio Abazović. Suštinski, srpski državni vrh ni danas ne priznaje genocid u Srebrenici – zato i maltretiraju sve naše poslanike koji su ‘’za njega’’ glasali kada prelaze državnu granicu sa Srbijom. A sjetimo se kako je u prvi mah reagovao Abazović kada je ministar pravde iz prošle Vlade negirao i relativizovao genocid. Tako da nikakvom iznenađenju nema mjesta, već je sve u kontinuitetu i relaksirano, što bi rekao Abazović. Zato je i prihvatio tzv. Temeljni ugovor, dan prije zasijedanja Svetog Sinoda Srspke crkve da bi dao još jedan dokaz odanosti paravjerskoj i paramilitarnoj instituciji koja je blagosiljala srebrenički genocid prema ‘’lažnim ljudima lažne vjere’’, ponašajući se kao da zastupa interese Srpske Crkve a ne države Crne Gore. I pohitao da u Potočarima i nju i osuđenog ratnog zločinca i konkretnu vojsku prije svega bosanskih Srba oslobodi svake odgovornosti i zločina, a kamoli genocida, spram konkretnih žrtava Bošnjaka, koji su ubijeni samo zato što su Bošnjaci. No, ništa čudno za čovjeka koji je potpuno ‘’slobodan’’ i ‘’relaksiran’’ od tolike količine laži u odnosu na nepostojećih osam vjekova Srpske crkve u Crnoj Gori i u odnosu na tvrdnje da nikada nije postojala autokefalna Crnogorska pravoslavna ckrva-Mitropolija Cetinjska. Nije to dobro ni za jednog čovjeka-pojedinca, a kamoli za premijera jedne zemlje i za samu tu zemlju-državu i taj narod i te građane, jer sjetimo se Svetog pisma – ‘’Ko laže taj i krade, a ko krade taj i ubija’’ i ‘’Tako mi Boga, nije vjernik onaj od čijeg zla nije siguran njegov susjed’’ (jedna Muhamedova izreka)