U fokusu

Goran Sekulović

Kako do saživota?

Jul 08, 2022 5 Komentara

(15 riječi)

Paradoksalno, ali samo za one koji ne poznaju crnogorske prilike, u našoj zemlji su najdiskriminisanije crnogorske etničke i nacionalne identitetske institucije. Zato bi trebalo, između ostalog, pristupiti i formiranju Crnogorske nacionalne zajednice u Crnoj Gori i odgovarajućeg njenog Savjeta i drugih organa. Od svih nacija i nacionalnih zajednica u našoj zemlji, jedino Crnogorci nemaju svoju nacionalnu zajednicu. Oni koji nas negiraju to shvataju sasvim (po njima) logično i normalno: zašto bi, pitaju se oni, neko bio konstituisan kao nacionalna zajednica te mu se time priznalo da je nacija, kada zapravo i nije ‘’istinska’’ (kao i sve druge nacionalne zajednice, ‘’prirodne’’ i ‘’samorazumljive’’) nacija?! A na to da budemo nacionalna zajednica – ni to nam čak ne daju (ni) u sopstvenoj zemlji!? – ne samo da imamo pravo i mogućnost, o potrebi da ne govorimo!?, već i obavezu, prema svim i nacionalnim, domaćim državnim, i međunarodnim pravnim dokumentima o zaštiti ljudskih prava i sloboda, budući da smo po Ustavu definisani kao građanska, a ne nacionalna država. U zaštiti univerzalnih ljudskih prava nije nikako bitna brojnost, već kvalitet i obaveza da se svaki pojedinac zaštiti od ugrožavanja i diskriminacije njegovog ljudskog u bilo kojem vidu habitusa.

Formiranje Crnogorske nacionalne zajednice u Crnoj Gori bi imalo za posljedicu doprinos jačanju fronta saživota, međusobne tolerancije i poštovanja različitosti, uvažavanja svih Drugih onakvih kakvi se ti Drugi sami vide, a ne onakvih kakvi bi po falsificirajućim i manipulativnim, lažnim, diskriminirajućim, asimilirajućim i imperijalnim diktatima i željama trebali da izgledaju. Ili, kako je to nedavno Ljubo Filipović zapisao: ‘’Identitetska politika svakako treba da se drži van sfere dnevne politike u kojoj ona postaje politika identiteta. Politika identiteta u kojoj se etnički okupljamo u torove etničkih partija, vodi ka etničkoj segregaciji i – neće mi zamjeriti Bosanci i Hercegovci – bosnizaciji Crne Gore. Dakle, identitetska politika je važna, politika identiteta je loša… To što država Crna Gora treba da bude sponzor crnogorskog identiteta ne ugrožava njen građanski karakter – naprotiv. Država Crna Gora treba da ulaže i u crnogorski identitet, koji je, uzgred-budi-rečeno, po mom mišljenju najvažniji za njen opstanak kao nezavisne države. Dakle, i u njega, a ne samo u njega. Kad smo ulagali u Momčila Vuksanovića, možemo i u Crnogorce.’’

O svemu ovome sam pisao u knjizi ”Crnogorsko pomirenje crnogorstva i srpstva” iz 2002.g., misleći na pomirenje u smislu neophodnosti i nužnosti dijaloga svih u Crnoj Gori, osobito Crnogorskih Crnogoraca i Crnogorskih Srba u svrhu daljeg mirnog, kulturnog, održivog, civilizacijskog i demokratskog saživota svih građana u našoj zemlji (alternativa tome može biti i jeste samo rat i stalni konflikti) bez obzira na njihova istorijska, etnička, nacionalna, vjerska i politička osjećanja i opredjeljenja, a preduslov je samo jedan: priznanje i poštovanje suverene crnogorske države, tj. samostalne i međunarodno priznate države Crne Gore. Kao moto knjige uzeo sam riječi Rada Šerbedžije: ”Pa jako dugo nisam bio u Crnoj Gori… Ne ide mi se, brate, u zemlju podijeljenu popola, shvataš. Dok se ti ljudi ne dogovore između sebe, stvarno mi se ne ide tamo. Nekako mi je to tako nešto neprirodno i tužno.”

Slijedi citat iz knjige: ‘’Logika modernog i civilizacijskog pojma nacije je da se građanin-pojedinac svim aspektima ljudskosti (etničkim, religijskim, socijalnim, kulturnim, običajnim, istorijskim, jezičkim…), koristi kao građanskim pravima. U ovom smislu crnogorsko i crnogorstvo i srpstvo su ‘samo’ ravnopravni aspekti jedne određene etničke datosti, koja sama po sebi, kao i svaka, bilo koja etnička grupa ili zajednica, ne može biti tvorac nacije. Zato ove etničke aspekte duh nacije prevazilazi i prekoračuje, jer nacija svoj identitet konstituiše u neprekidnoj interakciji različitih etničkih grupa i zajednica. Najvišu Nacija u svom razvoju, a naravno na etničkom temelju i porijeklu, stvara i izgrađuje pojedinca i državu kao najvišu formu socijalne opštosti. Zato zaista nema nikakvog razloga da se crnogorsko crnogorstvo i crnogorsko srpstvo međusobno suprotstavljaju i konfrontiraju… Crnogorstvo ne može više biti ono crnogorstvo iz stare Crne Gore sa četiri nahije, ono ne može biti ni ono iz mnogo kasnijih perioda. Ono ne može biti crnogorstvo tzv. ‘zelenih’ i crnogorstvo tzv. ‘bijelih’. Ono može biti jedino , ako želi biti uspješno i demokratsko, crnogorstvo koje na nivou jedinstvene državne i građanske zajednice Crne Gore, ravnopravno i slobodno tretira sve različite nacionalne, vjerske, kulturne, političke i druge subjekte, identitete, habituse i drugosti. Naravno, ovo nije moguće uraditi sa stanovišta aktuelnih crnogorskih predpolitičkih stanja. To je jedino moguće uraditi u procesu evropskih integracija koje podrazumijevaju prvenstveno svekolike integracije unutar Crne Gore, jedinstvene i prosperitetne Crne Gore sa okruženjem i prostora i regiona evropskog jugoistoka sa Evropom i svijetom. Dvije crnogorske duhovne i političke elite (crnogorskog crnogorstva i crnogorskog srpstva) moraju prihvatiti da se crnogorsko multietničko i demokratsko društvo ne može konstituisati bez ova u suštini potpuno autentična i civilizacijska oba pola crnogorstva, a sve druge, manjinske nacionalne zajednice, kao uostalom i ove dvije većinske!, moraju shvatiti i prihvatiti da im je nužno potrebna integracija, prije svega, u crnogorsko društvo, dakle, u okvirima crnogorske države, Crne Gore kao demokratske države. Ovo je neophodan uslov za izgradnju Crne Gore kao demokratske države, što je od najvećeg i presudnog značaja za dalje funkcionisanje Crne Gore kao državne, pravne i po svim aspektima uređene građanske zajednice.’’

Na promociji knjige su govorili prof. dr Risto Kilibarda, dr Čedomir Bogićević i don Branko Sbutega, koji je rekao da bi on branio pravo Crnogoraca makar da se samo jedan stanovnik Crne Gore tako osjeća. Don Branko Sbutega je bio, dakle, spreman jednog – ako bi ostao – Crnogorca da odbrani i zaštiti. Nasuprot ovome, klerofašističke velikosrpske tvrdnje i obilne njima odgovarajuće, originalne i sve inovativnije prakse!? idu za tim da ne da ga zaštite (tog jednog samo uslovno i teorijski pretpostavljenog Crnogorca), već da jednom zauvijek  nestane svaki trag o njegovom postojanju. U tu svrhu su svi narativi o nepostojanju Crnogoraca kao pripadnika posebnog naroda i nacije sem šačice tobožnjih crnogorskih ‘’nacionalista’’ i ‘’separatista’’, ‘’ekstremista’’ i ‘’terorista’’, ‘’(neo)nacista’’ i ‘’šovinista’’, ‘’fašista’’ i ‘’mrzitelja srpstva’’.

U ove narative se lijepo i ugodno uklopio (osobito u događajima od 4. i 5. septembra lani na Cetinju) i aktuelni Ombudsman ili kako sam ga u jednoj od kolumni nazvao ‘’Fikus’’ (tako i naslovljenoj), s obzirom da se upravo na ovaj način morao doživjeti dok je u Skupštini sjedio i ćutao kraj sada već bivšeg predsjednika odbora za ljudska prava kada je ovaj apsolutno negirao sve crnogorsko. I izbor takvog Ombudsmana (koji ne brani ljudska prava Crnogoraca) – koji je i bio i ostao porazna činjenica za sve aktere demokratskog političkog života u zemlji, ne samo dakle za suvereniste, a osobito za predsjednika države koji ga je i predložio i čak u Skupštini i neposredno obrazložio svoj prijedlog na što ovog drugo i nije bio obavezan – pokazuje da je nužno formiranje Crnogorske nacionalne zajednice u Crnoj Gori. Naravno, čak i pod uslovom da sljedeći Ombudsman bude demokratski usmjeren i da se bude bavio svojim poslom – jer jedno od osnovnih pravila demokratije je da nema i da nikada i nikako ne može i ne smije biti ni prema kome tzv. ‘’blanko povjerenja’’. Zato je od strane predstavnika jednog broja crnogorskih nacionalnih asocijacija, udruženja i nevladinih organizacija još u januaru 2017.g. i zvanično zatraženo od tadašnjeg Ministarstva za ljudska i manjinska prava da se formira Crnogorska nacionalna zajednica u Crnoj Gori. Delegaciju je zvanično primio tadašnji Ministar Mehmed Zenka koji je obećao da će se na nivou Vlade konsultovati oko našeg zahtjeva. No, daljeg odgovora nije bilo i tu se stalo, jer u praktičnom pogledu nije učinjeno ništa. Kao ni sa našim obnovljenim zahtjevom u vrijeme tzv. ‘’apostolske’’ Vlade, kada od tadašnjeg Ministarstva  pravde, ljudskih i manjinskih prava nije došao ama baš nikakav ‘’aber’’, što je i ‘’normalno’’ budući da klerofašisti ne samo da ne priznaju Crnogorce već i sve čine da ih nestane. I to je još jedan od krunskih dokaza za nužnost formiranja Crnogorske nacionalne zajednice u Crnoj Gori, jer se identitet bilo koje (svake!) nacije mora odvojiti od dnevne politike i aktuelne vlasti (koja se mijenja i može se dakako, pa i treba po svim demokratskim uzusima, da se mijenja u svim nijansama lijevog i desnog univerzalnog civilizacijskog opredjeljenja, kakav je to slučaj u uređenim i valjanim zemljama. Identitet je pak nešto sasvim drugo, nešto što postoji, što se nasljeđuje i dalje razvija, što se ne može i ne smije mijenjati, napadati i negirati, što se garantuje Ustavom i međunarodnim dokumentima i on se mora institucionalno zaštititi i čuvati. Crnogorska nacionalna zajednica u Crnoj Gori treba da postoji i u slučaju da nacionalnih Crnogoraca bude više od 50 odsto.

Kada bi se Crnogorci organizovali kao Nacionalna zajednica Crnogoraca u Crnoj Gori, država bi u tom slučaju bila prinuđena – ma ko je sačinjavao i ma koja vlast dolazila, tj. ma koje stranke činile tu vlast – odnosno, bilo koja Vlada bi morala da poštuje da postoji crnogorska nacionalna zajednica i da se moraju odvajati budžetske pare (kao i za sve druge nacionalne zajednice) za njihovo postojanje, za rad, za stvaralaštvo i (čak i medijsku) afirmaciju kulturnog i identitetskog nasljeđa i svega onog što čini jedan narod i naciju takvima kakvi jesu i to što jesu u civilizacijskom smislu. To bi pomoglo da se ojača samosvijest u najširim slojevima društva o pravoj istini postojanja Crne Gore i Crnogoraca. Jer, ključ je identitet, ako se izgubi crnogorska Crna Gora, sve je izgubljeno. Sada je apsolutno nedovoljno razvijena ukupna društvena, naučna, kulturna, obrazovna i medijska infrastruktura koja bi ozbiljno uzela ovu činjenicu i radila na njenom ostvarivanju.

Pomoću Nacionalne zajednice Crnogoraca u Crnoj Gori i njenih kulturnih i naučnih projekata smanjila bi se pogubna zavisnost istraživanja i valorizovanja istinskog nasljeđa i tradicije nacionalnih Crnogoraca od strane sadašnjih naučnih institucija  u Crnoj Gori i zvanične naučne nomenklature, prije svega Univerziteta Crne Gore, Filozofskog fakulteta, Istorijskog instituta, Crnogorske Akademije (CANU), od koje se to već u dužem vremenskom  periodu ne može očekivati, a stanje sa Dukljanskom akademijom (DANU) je poznato, jer i pored toga što je ona u potpunosti okrenuta ka afirmaciji crnogorskog kulturnog i istorijskog nasljeđa, država do sada ništa nije učinila  da se u kontinuitetu i na pravi način omoguće, podstiču i finansiraju takva i slična istraživanja. Ovim bi se, dakle, ponavljamo,  u mnogome spriječilo pogubno i negativno  posljedično stanje koje sadašnje ustrojstvo naučne pa i ukupne kulturne i obrazovne strukture ima na afirmaciju  crnogorstva, a samim tim i na afirmaciju i održivost crnogorske države. Inače, u prosvjetnom sistemu je praktično crnogorsko nacionalno-etničko, kulturno, istorijsko, jezičko, vjersko nasljeđe u potpunosti izbačeno iz udžbenika i iz nastave. Što se ide kao višim stepenima obrazovanja toga je sve manje i manje, a na fakultetima praktično i ne postoje ni minimalni sadržaji. I to samo u dijelu društveno-humanističkog spektra obrazovanja, dok je sav civilizacijski, humanistički i istorijski sadržaj crnogorstva u apsolutnom smislu izbačen iz svih proizvodno-tehničko-primijenjenih i prirodno-naučno-fundamentalnih prosvjetnih stupnjeva, nastavnih sadržaja, disciplina i usmjerenja.

Na ovaj način bi se koliko-toliko i u prosvjeti, i u kulturi, i u nauci, omogućio u relativno kratkom vremenu jedan stabilan ustavni i zakonski okvir kojim bi se finansirala crnogorska  stvaralačka misao, prije svega, ona nacionalnog, samim tim i multinacionalnog, građanskog, državnog i državotvornog pravca i aspekta, a to je jedino dugoročno održivi i temeljni aspekat i pravac postojanja Crne Gore. Stvorio bi se jedan sada tako neophodan i elementaran fundus, kapital, i u ljudima, i u istraživačkim projektima, i u idejama, i u publikacijama najšire vrste, i u medijima, i u društvenom dijalogu, i u obogaćenju tolerantnog i civilizacijskog nacionalno-vjersko-kulturnog suživota, i u udžbenicima, i u nastavi, i u javnom diskursu u cjelini,  što bi sve bio osnov za jednu mnogo širu i značajniju, dublju i kvalitetniju  prisutnost crnogorske nacionalno-državotvorno-građanske ukupne naučne, kulturne i obrazovne  misli i misije u savremenoj Crnoj Gori. A to je conditio sine qua non njenog opstanka i razvoja.