U fokusu

Premijer koji nema pojma

Jun 21, 2022 4 Komentara

(15 riječi)

Crna Gora ima premijera koji nažalost nije autentičan. Reklo bi se da je imao veću političku težinu i značaj u onoj crkvenoj koaliciji u kojoj je navodno zastupao građansku i urbanu Crnu Goru, ekologe i suvereniste. Njegov današnji politički nastup je bez uporišta kod građana. Teško se može reži da on predstavlja određena objedinjena razmišljanje građana koji ga podržavaju. Umjesto da Crnu Goru vodi stvarnom pomirenju koje podrazumijeva i da se prihvati i prizna crnogorska suverenost i identitet, Abazović je posvećen tome da Crkva Srbije bar nekako prihvati i prizna Crnu Goru. “Malo mogren”.

Ovih je dana naš premijer dao nekoliko izjava koje bi bile zabavne da nijesu itakako opasne jer dolaze od prvog čovjeka Vlade. Njegova 43. Vlada ima više ministarstava od mnogih članica Evropske unije, o potpredsjenicima da i ne govorimo. Svako ministarstvo ima po nekoliko državnih sekretara, koji po Zakonu, pomažu ministru u njegovom poslu i mijenjaju ga đe zatreba u slučaju nužde (podrazumijeva i bolest i odsustvo snage). 

 

Tu su zatim generalni direktori direktrorijata što sve govori da smo i u slučaju nuklearnog rata bili dobro pokriveni na svim pozicijama. Nego izdržaće Crna Gora i ovo čudo, ukoliko je bude kada (i ako) premijer realizuje sve što javno reče da hoće. Krenimo redom. 

Granice i čemu to služi?

Prije nekoliko dana naš premijer Dritan Abazović, pardon dr Dritan Abazović, je kazao, citiram: „Više granica više šverca, manje granica manje šverca“.

Da podsjetim, on je doktor političkih nauka. Disertaciju je odbranio na Univerzitetu u Sarajevu na temu „Etika globalizacije“. Pitam se da li je moguće da neko ko je na Fakultetu političkih nauka proveo minimum 9 (devet) akademskih godina nikada nije od profesora saznao čemu služe državne granice i koje su njihove osnovne funkcije? 

Da li je moguće da neko ko je istraživao i pisao (a valjda jeste) doktorski rad o globalizaciji uspio preskočiti ovaj vrlo bitan segment? I na samom kraju da li je moguće da neko ko ima zdrav razum i prosječnu logiku može zaključiti da su državne granice na kojima rade i djeluju policijska i carinska služba „olakšavajuća okolnost“ za šverc? 

Naravno da je odgovor: NIJE MOGUĆE. Ali, ono što jeste moguće je da se u nedostatku argumenata, kao i uvijek služi frazeologijom, zamjenom teze ili u ovom slučaju nonsesima koje bi neko nazvao i glupostima. 

Njegovo žestoko zalaganje za projekat “Otvoreni Balkan” više je nego očigledno odrađivanje zadatka za druge i treće strane. Interes Crne Gore u ovome nije bitan, bitni su lični interesi i vraćanje starih i novih „usluga“ koje su mu date i za koje će se boriti do zadnjeg dinara, pardon, atoma snage. Tako da u narednom periodu možemo očekivati pojačani hand language i decibele u argumentaciji, kao i još puno logičkih vratolomija iz ničega u ništa ili ti duplo golo.

Šta to Dritan ima protiv NATO alijanse i EU?

Kada se tek pojavio i postao poznat široj javnosti, tada kao mladi politikolog, Dritan Abazović je bio jedan od glasnijih zagovornika ulaska Crne Gore u NATO pakt. Njegov tadašnji aktivizam je za glavnu agendu imao Sjevernoatlatski savez i Evropsku uniju. 

Međutim kada je Crna Gora nakon jake kampanje, koja ga danas čudi da je urodila plodom, tu inicijativu iznijela pred poslanike Skupštine Crne Gore, Dritan je nestao i odlučio da bojkotuje glasanje o pristupanju Alijansi.

Oni koji ga bolje poznaju bi rekli dugo ga je i držalo ali nije samo to bio razlog njegovog bijega od odgovornosti. On je tada izjavio da bojkotuje glasanje zbog toga što je parlament nelegitiman. Nelegitiman iako je do tada bio dobar kao što je bila dobra (šta dobra - odlična), i plata koju je primao od tog istog „nelegitimnog Parlamenta“. 

Bio je i glavni zagovornik građanske neposlušnosti i vođa protesta na planini Sinjajevina na kojoj je tadašnja Vlada kanila izgraditi vojni poligon za potrebe Saveza. Braneći planinu pod parolom zaštite prirode nije ni pomislio da predloži alternativno riješenje. Možda to i nije bio njegov zadatak kao opozicionog poslanika, ali kao premijera – ipak, jeste. 

Do sada nijesmo čuli glasa o tome, uostalom tada mu je poslužilo svrsi a poligon neka čeka neko bolje vrijeme ili da se sve to malo zaboravi. Međutim odijum prema NATO-u nestaje mu van granica Crne Gore, pa će zdušno podržati inicijative Švedske i Finske, sa Ukrajinom će to čak učiniti na njihovom terenu. Ostaje da vidimo šta će uraditi, ukoliko i tada bude premijer, kada na red dođe izjašnjavanje Crne Gore o ulasku „Skandinavaca“ u NATO, a tada neće moći da nestane ili bojkotuje.

 Entuzijazam za Evropsku Uniju ga je ipak držao malo duže i to sve dok nije shvatio da je mnogo bolja ili unosnija opcije Otvoreni Balkan. Otvoreni Balkan koji će zatvoriti vrata Crnoj Gori ka EU ali ne marimo makar će šverceri patiti.

A đe ćeš moj Dritane?

Kada je, prema legendi, Sveti Petar pobjegao iz rimske tamnice sreo je Isusa i upitao ga: „Kuda ideš gospode?“ (Quo vadis, Domine?). Isus mu odgovori da ide u Rim da ga razapnu. Sveti Petar, postiđen što bježi, odluči da se vrati u Rim, tamo ga uhvate i glavom na dolje prikuju za krst gdje će i ispustiti svoju grešnu dušu.

Ova stara legenda o Svetom Petru je danas, čini se, i te kako aktuelna na balkanskim prostorima. 

Velika zasluga za to pripada hrabroj režiserki Jasmili Žbanić koja je sa genijalnim filmom „Quo vadis, Aida“ žestoko uzdrmala Balkan i Evropu. Potresla je čak i naš Žabljak (na kojem po sili zakona i dalje vlada DPS) čiji zvaničnici nijesu imali hrabrosti ni za projekciju... 

Nego, imamo i mi našu Aidu, ali ne onu hrabru iz filma, već pobrkanu i neobjašnjivu pojavu u liku premijera i ranije potpredsjednika Vlade koji će onu Zdravkovu „ekspertsku“ formirati u manastiru Ostrog, a ovoj novoj će amin naći u Sinodu Srpske pravoslavne crkve u Beogradu. 

Sve ovo će se desiti, ne u XV vijeku prije Martina Lutera, već u Crnoj Gori u trećoj deceniji XXI nam vijeka. Nije mu problem, ama baš nikakav, što je on premijer sekularne države u kojoj je i predsjednik partije koja je članica asocijacije zelenih partija Evrope, koje su po opredjeljenju, prije svega, građanske orijentacije. 

Njegovo grčevito zalaganje za potpisivanje „temeljnog“ Ugovora sa Crkvom Srbije u Crnoj Gori, čak i po cijenu pada Vlade, neobajšnjivo je iz svakog zdravorazumskog ugla, pa se postavlja logično pitanje kome je i koliko je dužan za ovo šta radi? 

Koliki je zaista taj dug koji može natjerati Dritana da potpiše, po cijenu svega, Ugovor koji javnost još nije viđela a koji je očigledno bio toliko poguban za Crnu Goru da ga ni Zdravko Bratić Krivokapić nije htio potpisati. 

Baš privlači pažnju nastup premijera i na sjednici Vlade da će potpisivanjem “temeljnog” Srpstvo i svetosavlje napokon i konačno priznati Crnu Goru. Otkud tako nešto u mislima i porukama našeg premijera?

Nemojmo zaboraviti i da je podržavao ministra pravde koji je negirao genocid u Srebrenici, ali će zato svog ministra policije poslati da javno osudi drugi (domaći) zločin prema bošnjačkom i muslimanskom narodu. 

Nemojmo zaboraviti ni da se zakleo da će sve uraditi da razmontira, uništi i pohapsi sve iz DPS-a koji su se ogriješili o zakon. Pravio je i spiskove (kako to SS-ovski zvuči). Sjetite se onog verbalnog ludila u Skupštini „i ti si na spisku, i ti si na spisku...“. 

Zakleo se pa onda zaboravio na to kada su mu bili potrebni glasovi tih „kriminalaca“ da postane premijer. Zaklinjao se pa gazio, obećavao pa naglo zaboravljao, ulazio u dilove sa svim i svakim, pa je logično da ga javno pitamo A ĐE ĆEŠ I S KIM ĆEŠ S(J)UTRA DRITANE?

Autor je član Savjeta Glavnog grada Građanske inicijative „21. maj”

Bojan Đuranović