Početkom XVII vijeka prvi stanovnik sela Bršna je bio Šurbat koji je imao četiri sina i od njih su bratstva Čanovići, Mirjačići, Šurbatovići i Vušovići. Kolijevka svih Vušovića je iz sela koje je dobilo ime po bršljanu kojega i danas ima svuda. Među generacijama starih stanovnika Bršna isticali su se knez Pejo, Vukelja Šajgov, Krsto i to su direktni preci Vidaka Vušovića, koji su opjevani u pjesmama „Pogibija Vuka Vušovića“, „Zidanje grada Nikšića“, „Pogibija Otaša Kosorića“ ... Vukelja Šajgov je bio napredan čovjek i u svojoj kući je otvorio školu.

- Vjerovatno je Vidak kod njega naučio prva slova, ali na žalost nema pisanih dokumenata - česti ratovi su ih uništili – prenosi nam ovih dana Slobodan-Bato Mirjačić, predsjednik UBNOR-a i antifašista Nikšića.

Vidak Krstov (Mujov) Vušović rođen je 1874. godine, a umro 1928. Bio je jedan od prvih đaka osnovne škole u Bršnu i jedan je od rijetkih ovdašnjih učitelja koji se školovao izvan Crne Gore. U Valjevu mu je živio ujak, pa je tamo i završio školu. Nakon završenog školovanja u Valjevu, uključio se u rad prosvjete i kulture i ne samo svog rodnog kraja nego i šire. Radio je kao učitelj u mnogim mjestima, a dosta vremena proveo je i kao sudija u Podgorici, Peći i Nikšiću. Vidak je radio kao učitelj u tadašnjoj opštini Vilusi,

gdje je upoznao buduću suprugu Zorku, kćerku popa Stevana Bulajića, poznatog crnogorskog ratnika i slobodara za koga je Ivan Mažuranić rekao:

„Dobar past'jer, jer što kaže inom

To sam svojim potvrđuje činom“.

Posao učitelja Vidaka je vodio po raznim mjestima Crne Gore, a budući da je Bršno udaljeno od Nikšića odlučio je da se preseli u Gornje Polje koje je sa gradom imalo bolju komunikaciju. Na Vidrovanu je i radio jedno vrijeme.

Dijalektika monografije koju je Vušović nazvao „Dijalektika Istočne Hercegovine“ je u stvari opis govora Nikšića, Banjana i Grahova, jednog od centralnih govora Crne Gore koji pripadaju mlađim novoštokavskim govorima ijekavskog tipa.

Vidak i Zorka Vušović imali su devetoro đece: Danila, Labuda, Ljuba, Ivana, Janka, Petra, Nikolu, Granu i Draginju. Životni cilj im je bio da svako školuju i u tome su samo djelimično uspjeli jer ih je omeo Drugi svjetski rat.

Danilo je rođen 13. decembra 1900. godine na Bršnu. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Nikšiću, a Filozofski fakultet – grupa za srpskohrvatski jezik i književnost u Beogradu 1926. godine. Radio je u Beogradu kao profesor u muškoj učiteljskoj školi, Prvoj muškoj gimnaziji, Drugoj muškoj gimnaziji i Ministarstvu prosvjete Kraljevine Jugoslavije. Doktorsku disertaciju na temu „Prilozi proučavanja Njegoševa jezika“ odbranio je 1929. godine. Bavio se i naučnim radom iz oblasti jezika i književnosti. Njegova bibliografija, iako je kratko živio, obuhvata radove koji zalaze u srž problematike jezika Petra II Petrovića Njegoša. U Beogradu je postao jedan od najtalentovanijih lingvista i saradnik čuvenog profesora Aleksandra Belića.

Dijalektika monografije koju je Vušović nazvao „Dijalektika Istočne Hercegovine“ je opis govora Nikšića, Banjana i Grahova, jednog od centralnih govora Crne Gore koji pripadaju mlađim novoštokavskim govorima ijekavskog tipa. Umro je 2. maja 1939. godine, a njegovu preranu smrt čitav kraj je doživio kao ličnu tragediju. Zbog toga je na dan njegove sahrane svako u Gornjem Polju ostavio sve poljoprivredne radove i, kao u staroj Grčkoj, priključio se opštenarodnoj žalosti.

Labud (1903-1945) je bio profesor književnosti. Radio je u Somboru, Sarajevu, Čačku, Nikšiću i objavio je niz stručnih i književnih radova. Rano je postao komunista, pa je bio zapažen u nikšićkoj partijskoj organizaciji, osobito u nikšićkoj gimnaziji, koja je i odnjegovala čitavu plejadu komunista i prvoboraca. Jedan je od organizatora ustanka u Gornjem Polju. Okupatori su znali za Labudovu pripadnost komunističkom pokretu, pa su našli saradnika koji im je pomogao da ga na prevaru uhvate u njegovoj kući u Gornjem Polju. Bio je svirepo mučen po raznim logorima, a život je završio u gasnoj komori i krematorijumu u Mauthauzenu (Austrija) i to samo na neđelju dana prije dolaska oslobodilačkih savezničkih snaga.

Ljubo (1906-1976) bio je profesor matematike i istaknuti organizator masa i komunista. Član KPJ postao je još 1927. godine, a poznati su njegovi antirežimski govori na demonstracijama u Nikšiću. Policija ga je často hapsila i proganjala, bila mu je izrečena kazna otpuštanja iz državne službe. Objavljivao je stručne članke iz matematike i estetike. Jedan je od organizatora prve partijske ćelije u Gornjem Polju, a radio je i na pripremi i odašiljanju dobrovoljaca za Španiju. U NOB i poslije oslobođenja obavljao je niz odgovornih dužnosti do izjašnjenja za rezoluciju IB, kada se razišao sa KPJ. Bio je tragična ličnost i izuzetno nemiran duh. Dva puta je hapšen od 1948. do 1953. godine i drugi put od januara 1956. Ne zna se sa sigurnošću koliko je proveo u zatvoru, a sa sigurnošću se zna da nije bio majci Zorki na sahrani 1961. godine.

Janko, student, rođen je 1916. godine u selu Bršno. Osnovnu školu završio je u Gornjem Polju, gimnaziju u Nikšiću, a pravo je studirao u Beogradu. Vrlo rano se opredijelio za revolucionarni radnički pokret. Član SKOJ-a je od 1938, a KPJ 1939. godine, sa cijelom porodicom aktivan je učesnik u borbi protiv okupatora 1941. Bio je borac Virsko-duške čete Trebješkog partizanskog bataljona, Pete proleterske crnogorske brigade od dana njenog formiranja. Poginuo je u junu 1943. godine u Bici na Sutjesci na dužnosti intendanta bojne komore brigade.

Petar (1920-1997) je učesnik NOR-a od 1941. godine. Bio je u bataljonu „Peko Pavlović“ u borbi za Pljevlja, hapšen je i proganjan u toku rata, a većinu vremena je proveo radeći u pozadini. Za to je zaslužna njegova majka koja je ustaničke 1941. sedmoro djece poslala pod crveni barjak časti i slobode, svjesna da će i krv njene krvi biti prolivena za slobodu domovine.

Znala je ova gorštakinja da je čeka sudbina majke Jugovića, ali je stegla tvrdo srce i junački podnosila patnje i bol. Znajući da će joj sva djeca poći sa partizanima u Bosnu, u proljeće 1942. godine, Zorka Vušović otišla je kod komandanta Save Kovačevića i molila ga da joj ostavi bar jednog sina, „da ostane majci od zakletve“. Sava je shvatio opravdanost njenog zahtjeva, pa je prišao stroju i, vršeći smotru oružja, Petra Vušovića (kojeg je odlučio da ostavi u pozadini) opomenuo da mu „puška nije očišćena“ i da treba da izađe iz stroja, jer ima zadatak da ostane na terenu koji će privremeno biti okupiran. Petru to nije bilo pravo, ali naredbi Savinoj nije bilo pogovora.

Nikola, svršeni maturant, rođen je 1922. godine u Gornjem Polju. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju je učio u Nikšiću, a aktivno se bavio sportom. U SKOJ je primljen kao đak gimnazije, dok je član KPJ od 1942. godine. U borbi protiv okupatora bio je od prvih dana julskog ustanka 1941. godine, borac je Virsko-duške čete Trebješkog partizanskog bataljona, a u aprilu 1942. godine borac Omladinskog crnogorskog bataljona. Na dan formiranja Pete proleterske crnogorske brigade bio je u njenom stroju. Učestvovao je u svim borbama koje je brigada vodila, isticao se hrabrošću. Poginuo je u aprilu 1944. godine u borbama protiv Njemaca i četnika na Mojkovcu kao zamjenik komesara Treće čete Drugog bataljona.

Grana (1908-1980) je bila udata za učitelja Savu Nikolića. Bol za izgubljenom braćom je iskazivala na tradicionalni crnogorski način, i kao što je sestra Batrićeva tužila za svojim bratom tako je i ova čestita Crnogorka za srce ujedala svojom tužbalicom:

„Nije jedan nit dvojica

Nego braće šestorica“.

Draginja (1916-2009). Početkom ustanka pošla je sa braćom u borbu, a borila se u proslavljenoj Petoj proleterskoj brigadi. Neispuštajući pušku iz ruku, iz rata je izašla sa „Partizanskom spomenicom 1941“, a nakon izbijanja rezolucije IB bila je zatočenica na Svetom Grguru – Golom otoku. Nekada aktivna članica AFŽ poslije rata bila je počasni član organizacije žena Nikšića.

Njenom smrću, zatvorena je stranica o Vidakovoj i Zorkinoj sreći, ali herojski Nikšić ne zaboravlja svoje slobodare. Svake godine generacije mladih završavaju osnovno obrazovanje u školi „Ivan Vušović“ na Vidrovanu.

Na dan škole polaže se cvijeće pored njegove biste, a narod šeta Ulicom braće Vušović. Na imanju Vušovića u Gornjem Polju postoji veliki stari hrast ispod koga je prije rata gornjepoljska omladina sa braćom Vušović, posebno sa Ljubom formirala prvu partijsku ćeliju u ovom mjestu. Ubnor i antifašisti Nikšića predložili su SO Nikšić da ovaj hrast bude zakonom zaštićen.

Ivan Vušović: ,,Vi ćete me ubiti, ali će pravedna stvar pobijediti“

Ivan Vušović bio je sudija. Rođen je 15. novembra 1909. godine u Bršnu, završio je gimnaziju u Nikšiću. a Pravni fakultet u Beogradu u 23. godini. Jedan je od organizatora naprednog studentskog pokreta.

Zbog revolucionarne djelatnosti izvođen je pred Sud za zaštitu države. Službovao je u Prizrenu, Ćupriji i Ražnju. Član je KPJ od 1932. godine.

Zajedno sa starijim bratom Ljubom zaslužan je za formiranje prve ćelije KPJ u Gornjem Polju 1934. godine. Bavio se naukom i objavio je više rasprava u stručnim časopisima.

Prijavio je doktorsku disertaciju, ali ga je rat omeo da je brani. Human i pravdoljubiv, nije se mirio sa nepravdama ondašnje monarhističke Jugoslavije, ni sa tiranijom diktatorskog režima i samovoljnošću policije. Zato se opredijelio za borbu za bolje i pravednije društvo, usvojio komunističke ideje i punom se snagom bacio u borbu za ostvarenje tih ciljeva.

Jedan je od glavnih organizatora ustanka u Istočnoj Srbiji i prvi je komesar Ozrenskog NOP odreda. Teško je ranjen i zarobljen u novembru 1941. u borbi na Jošanici (kod Sokobanje). Prilikom strijeljanja prkosio je neprijatelju. Mučenja i ispitivanja Ivana Vušovića nastavljena su tri dana u bolnici u Sokobanji.

Trećeg dana, na srdit povik četničkog poručnika Anđelkovića: „Govori, izdajniče!“ Ivan je odgovorio: „Izdajnik je onaj koji služi okupatoru! Vi ćete me ubiti, ali će pravedna stvar pobijediti! Zato žurite! Ubijte, a poslije ćete biti uništeni!“ Vušović je još pitao Anđelkovića: „Čime se kitiš, izdajico jedna?“

Umjesto odgovora, Anđelković je uzeo pištolj i strijeljao ga dok su ga na nosilima iznosili iz bolnice. Na tako brutalan način je ugašen život borca, revolucionara i junaka u borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika.

Po jedna ulica u Ražnju i Sokobanji nosi njegovo ime, kao i osnovne škola u Ražnju i Vidrovanu, u kojem mu je ispred škole podignuta bista. Osim ove, podignuta mu je i bista u Ražnju pred zgradom Suda u kojem je radio.