Obnova Njegoševe kapele na Lovćenu – vječita prijetnja negatora svega crnogorskog. Pretenziju da se ova kapela vrati imao je za života mitropolit Crkve Srbije Amfilohije, a istim koracima je nastavio i njegov nasljednik mitropolit Joanikije. Ne smijemo zaboraviti i one skandalozne izjave bivše ministarke prosvjete, nauke, kulture i sporta Vesne Bratić, koja je željela da izmjesti Mouzolej na Lovćenu, svjesno pokušavajući da devastira kulturnu baštinu Crne Gore. No, ipak, ostaje jedno pitanje. Zašto se Crnogorci intenzivno protive da se, navodno, vrati zavještana Njegoševa kapela na Lovćen? Odgovor je jednostavan – jer nije riječ o Njegoševoj kapeli već o Aleksandrovoj, čija je simbolika različita od one koju je nosila kapela Vladike Rada, i koju su Crnogorci poštovali.

Njegoševa odluka je bila da se, 1845. godine, izgradi kapela na Lovćenu, na Jezerskom vrhu i on u njoj bude sahranjen. Kapelu je posvetio svom stricu, Svetom Petru Cetinjskom, i predstavljala je simbol veličine dinastije Petrović-Njegoš, dok je Lovćen, kao i danas, nesporno bio simbol crnogorske nezavisnosti i slobode. Kapela nije imala vjersku funkciju, nije bila osvještana i nije pripadala Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi.

U toku Prvog svjetskog rata kapela je oštećena od strane Austrougara, pa se posmrtni Njegoševi ostaci, 1916. godine, premještaju privremeno u Cetinjski manastir. Na Njegušima, 1918. godine, formiran je Odbor za obnovu stare kapele, ali su vlasti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca spriječile taj naum.

Inicijativu preuzima Gavrilo Dožić, prvi postavljeni mitropolit Mitropolije crnogorsko-primorske, a tek formirane Srpske pravoslavnoj crkvi - Crkve Srbije. S obzirom na činjenicu da su zastupali stav da je: „Njegoš najveći srpski vladika, ideolog i književnik“, a nijesu imali pravo vlasništva nad starom kapelom, morali su je srušiti.

Odbijaju mišljenje Građevinske sekcije sa Cetinja koja je, 1921. godine, utvrdila da je izvodljiva restauracija Njegoševe kapele, koja je bila oštećena samo na južnom zidu. Kako su interesi Srpske pravoslavne crkve i kralja Aleksandra bili komplementarni, u želji da se istakne dominacija dinastije Karađorđević i Srbije nad dinastijom Petrović-Njegoš i okupiranom Crnom Gorom, on ruši staru kapelu i na izmještenoj lokaciji gradi novu kapelu koja je i po arhitekturi bila različita. Radovan Bulatović u knjizi ,,Njegoš i Lovćen“ navodi da su zatvarane škure na mnogim crnogorskim, pogotovo cetinjskim domovima, kao znak protesta tom činu.

Iznad vrata nove kapele, na Aleksandrov zahtjev a u cilju isticanja nadmoći, stajalo je uklesano na ploči:

,,Mi Aleksandar I, Kralj Srba, Hrvata i Slovenaca, praunuk Karađorđa Petrovića, vođe i početnika oslobođenja Srbije, unuk Kneza Aleksandra Karađorđevića, i sin Petra I velikoga oslobodioca i ujedinitelja našega naroda, i knjeginje Zorke Petrović Njegoš, obnovismo ovaj sveti hram, koji je na Lovćenu blizu Cetinja podigao i za večnu kuću izabrao slavni naš predak Petar Petrović-Njegoš, Vladika i gospodar Crne Gore, veliki rodoljub, pesnik slobode Crne Gore, poklonik, Heroju Topolskome Karađorđu besmrtnome i apostol i pesnik jedinstva našega naroda, a koji bi 1916. godine razoren u ratu za oslobođenje i ujedinjenje. Neka je mir njegovom pepelu. Njegov sveti blagoslov, neka se izlije na naš dom i narod, kroz sve vekove. Amin. Na Lovćenu, 21. 9. 1925. godine.“ Iznad natpisa se nalazila reljefna ikona ,,Sveti Đorđe ubija aždaju“. Ova nova Aleksandrova kapela nije ni bila posvećena Svetom Petru Cetinjskom, za razliku od stare Njegoševe kapele.

U dokumentarnoj emisiji, davno emitovanoj na RTCG1 Milutin Popović, koji je tada bio učitelj u penziji, jasno ističe da nova kapela nije izrađena na istim temeljima i nije imala isti karakter kao stara, a da su pri izgradnji nove kapele radnici i vojska pobacili svo isklesano kamenje niz Lovćen. Kaže, pokazujući na novu kapelu: ,,Ona je bila visočija od ove, grublja od ove, ali Crnogorcima mnogo milija od ove“.

Ne trebamo se vraćati u tako daleku prošlost da bismo postali svjesni koliko su se naši preci borili protiv velikosrpskih ideja, ali je na našoj generaciji da ih zaustavimo u tom naumu. Zato poručujemo da okupatorsku Aleksandrovu kapelu nikada neće vratiti na Lovćen.