Piše: Slavko Mandić

Prelomio je, po običaju, Milo Đukanović. Oglasio se uživo iz Fanara, rezidencije u kojoj śedi vaseljenski patrijarh Vartolomej i poslao jasnu poruku negatorima crnogorske države i nacije. Prvenstveno crkvi Srbije, koja prednjači u falsifikovanju i lopovskom prisvajanju crnogorskih tradicionalnih i istorijskih vrijednosti. Donedavno joj je mnogo toga prolazilo jer je crkva Srbije imala veliki uticaj u pravoslavnom svijetu, izgrađen upravo na fabrikovanju neistina, krađi tuđeg, ogromnom bogatsvu koje je sticala na krajnje sumnjiv način.
Dug razgovor Vartolomeja i Đukanovića svjedočio je o prijateljstvu i uzajamnom poštovanju. Istovremeno, dok su zbog toga bijesnili srbijanski popovi i prorežimski mediji, bilo je jasno da je crnogorski preśednik do detalja Vatrolomeja upoznao o djelovanju crkve Srbije u Crnoj Gori i njenom proruskom i provučićevskom angažovanju, sa zadatakom da poništi svaki crnogorski znak i predznak, crnogorsku naciju i crnogorsku državu. Vaseljenskom patrijarhu je već dosta toga bilo poznato, jer se takvi nasrtaji crkve Srbije na Crnu Goru nijesu mogli sakriti. Pogotovo kad se prećera i kad popovi počnu misliti da su neprikosnoveni i kad je njihov prljav naum najčešće samo đavolja rabota. Popovima nije dato u zadatak da mrze, proklinju, da žive u izobilju, dok im je stado po pravilu željno napasanja. Ovima izgleda jeste, a to je samo znak da su se odnarodili, bahato trpajući u svoje blagoutrobije, da ne bi drugome što ostalo. Litije po ulicama crnogorskih gradova imale su za cilj da izvedu neznaveni narod iz svojih domova da se bore za njihove interese. Da odaberu one agresivne i grlate, dovedu ih odnekud sa strane, plate ih novcem od anticrnogorskih sponzora da kuknjavom i lažima za život crkve mole vapajem, tražeći spas za njen opstanak. Dok to sramotno čine, udobno su smješteni, preko hiljadu njih mimo zakona, u crnogorske hramove, crkve i manastire. Laž izgovorena svakog dana postaje istina, mislili su popovi crkve Srbije, ali su zaboravili da u Crnoj Gori postoje rodoljubi, neprikosnoveni borci za istinu, časni Crnogorci i narodi kojima je Crna Gora jedina domovina. Oni će neprekidno iznositi istorijske istine i saopštavati javnosti monstruozne laži crkve Srbije. Dokumentovano a ne falsifikovano.
U to se i sam Vartolomej uvjerio. A tek će u vremenu pročišćavanja crkvenog nedostojnog djelovanja po svim srpskim zemljama.

Milo Đukanović je doveo unuka u Vaseljensku patrijaršiju i krstio ga u skladu sa pravoslavnim obredom. Jasno je bilo da je to bio čin mudrog državnika. Ličio je na mudrog kralja Nikolu. Kada su domaći jadovnici, rusko-srpski bojovnici shvatili razmjere Đukanovićevog ličnog čina, nastaje pravo ludilo. Kreće hajka zaduženih srbomedija  i tamo i ovamo,  kojima  još bridi šamarčina dobijena od državnika velikog formata. Gukom u grlu i glasom promuklim od jada, čuje se zapomaganje i kuknjava. Jasno im je da se primakao kraj  uzurpacije i zloupotrebe pravoslavlja od strane crkve Srbije. Još im je jasnije da više nije pitanje da li će Crnogorska pravoslavna crkva obnoviti svoju autokefalnost, već samo kad će se to dogoditi.
Brzo „braćo“, ne śekirajte se premnogo.
Vartolomej je upoznat sa istorijskim faktima i jedinom istinom. Razumio je laž da crkva Srbije nije postala prije Hrista i da se tu nešto ne slaže. Sad samo da se doživljaji umire i da se Crnoj Gori počne vraćati na silu joj oteto. A to mora sa Dritanom ili bez njega.
Bahatost srpskih popova ośećaju Srbi najbolje na svojim plećima. Valjda plašeći se kletvi i proklinjanja, ne razumijevaći dokle moći popova sežu, ćute mnogi i pitaju se otkud njima toliko svega. Tako ih pravoslavlje ne uči.

Jedan od najboljih primjera osionog ponašanja srpskih popova je vozni park ove kombinovano političko-šovinističke djelatne cjeline. Davno je on zaśenio one koje koriste brojne države i vlade. Auta su ispod čekića, kako narod veli. Nova novcata. Uglavnom đipovi, sa oznakama Mercedesa, BMV-a, VW, Ford, Škoda…Nagomilale se svjetski poznate automarke koje „skromnim“ popovima, kako propagira pravoslavna vjera, služe da vrte po zaplijenjenom prostoru i čerupaju ga do gole kosti. Tako to rade „izgladnjeli i izmučeni popovi“, kako su sebe predstavljali, posebno „proganjani“ u Crnoj Gori. Zato su organizovali litije po crnogorskim gradovima, navodno da odbrane „svoju“ imovinu, crnogorske crkve i njene svetinje, manastire i konake, koju je tadašnja vlast namjerila, kako su zborili, da joj otme. A imovina im treba, pokazalo se jasnim, za obnavljanje preskupog voznog parka, kupovinu vila i dvorova i svega što im je potrebno za dnevnu upotrebu. Toga je bilo u izobilju i crkva Srbije, koja nikome ne polaže račune, a u Crnoj Gori je država iznad države, sa svojim zakonima i pravilima, prednjačila je u raznim poganlucima. Njihovim popovima nije strana bila ni pedofilija, a ni droga. Ali, o tome se ćutalo. Trebalo je vrijeme da se otkriju nepočinstva i da se vidi ko što čini. Stranci, koji su podržavali crkvu Srbije, vjerujući da je u pitanju vjerska a ne politička organizacija, ne sumnjajući u istinitost njenih navoda, obrnuli su ćurak naopako. Postalo im je jasno što čini ta organizovana grupa moćnih i čiji interes brani. Svakako ne naroda, ali nesumnjivo proruske i pročetničke, što će reći anticivilizacijske.

Valjda će to razumjeti i nova crnogorska vlast. Ne samo Đukanović, koji je svojim čvrstim stavom u odbrani crnogorskih nacionalnih i državnih interesa ukazao zapadu na vlastite greške i naveo ga da ih ispravi, već i ovaj ostatak koji je združen ispod njegovog kapaciteta. Ali ipak predtavlja vlast koja mora da napravi korak za svoju državu, kojim će, nakon svih kočionih političkoklerikalnih kočenja, konačno zakoračiti u Evropsku Uniju.
To je Crnoj Gori i Đukanoviću poželio sam Vartolomej.

Na kraju, da ne ostane nedorečena priča o popovskoj auto brigadi. Taj vozni park čija je vrijednost za respekt, fotografili su u Novom Sadu novinari jednog srbijanskog medija. Kad su to viđeli, pitali su onako povišenim glasom: “Ko vam je dao odobrenje da slikate? Opasno je to što radite, opasno je po vas”, reklo je ovo svešteno lice iz mercedesa “E” klase, prenio je beogradski “Blic”.

Popovi ni svojima ne praštaju.
Odnarođeni odavno drugačije ne umiju.
Tamo njima, što bi naš čoˊek zborio. Samo da nas konačno ostave na miru.
A oće! Moraju konačno! Samo malo još strpljenja treba.