Svjedočimo da tu i tamo poneka crnogorska institucija odgovori na konstantne krađe i već nebrojena prisvajanja crnogorskog kulturnog i istorijskog nasljeđa i identitetskog vrijednosnog blaga. Bilo je toga doduše i ranije, za vrijeme vladavine DPS-a. Ali, i tada i sada sve je to sporadično, neorganizovano, od (ne)prilike do (ne)prilike, s koca i konopca… Nikako da država odlučno i sistemski stane ‘’jednom za svagda’’ u državno-političko-voljno-institucionalnom smislu (a upravo što bi bila i posljedica toga sa spremnošću i sposobnošću svakodnevne ‘’borbe neprestane’’), kao najveća brana svim nasrtajima na njeno biće i osnovnu njenu, našu!, duhovnu i životnu supstancu i srž. Jer, svaki napad na crnogorsku kulturu je zapravo napad na crnogorsku državu, suverenu i nezavisnu državu svih njenih, naših!, građana, bez obzira na njihovo etničko, nacionalno, vjersko i istorijsko porijeklo i političko i stranačko opredjeljenje i pripadništvo. Problem dolazi otud što mnogi na vlasti ranije – i to dakako prije svega važi za suverenističke stranke – nikako nijesu mogli da shvate i prihvate, pa ni danas, da su nacionalna kultura, duhovnost i identitet, zapravo ono najvažnije i najprepoznatljivije što jedna, svaka, država, pa i crnogorska, može da ponudi i sebi, tj. svojim građanima, i drugima, susjednim zemljama i cijelom čovječanstvu. Jer, iz toga proizilazi i nacionalna i građanska, državna! samosvijest, sigurnost, sposobnost, samopouzdanje, međusobno povjerenje njenog stanovništva, jedinstvo, solidarnost, moćno osjećanje perspektive i pozitivne budućnosti, a to je glavni preduslov napretka u bilo kojoj društvenoj i materijalnoj sferi života.

Kada se analizira stanje u stvaralaštvu i vrijednosnom miljeu crnogorskom u odnosu na države u okruženju, vidi se golemo naše zaostajanje. Od obnove nezavisnosti 2006.g. praktično ništa nije urađeno da se sistemski i sistematski priđe zaštiti crnogorskog kulturnog nasljeđa u svim njergovim domenima. U jednoj od ranijih kolumni sam naveo da je isti, porazan odnos DPS-ovske vlasti bio i prema zaštiti pravoslavno-crkvenog i umjetničko-arhitektonsko-spomeničkog kulturnog nasljeđa kao sastavnih djelova ukupne nacionalne crnogorske baštine. Uzmimo samo primjer sakralnih objekata u vlasništvu Srpske pravoslavne crkve i odnosa prema Hotelu Podgorica arhitektice Svetlane Kane Radević kao remek-djela savremenog graditeljstva, tj. izgradnji solitera tik uz Hotel. S druge strane, zapitajmo se đe su nam namjenske institucije koje bi se morale i trebale baviti istinskom, dugoročnom, planskom, strateškom odbranom crnogorske kulture? Najvećim dijelom ih nemamo, a ono malo što imamo kao da – nemamo! Ponekad je bolje da se neke od njih i ne glaskaju, jer je mnogo bliže vjerovatnoća da će njihova ‘’argumentacija’’ zapravo ići u korist napadača, otimača i kradljivca našega idnetiteta!?

Sa ovim je u najtešnjoj vezi odnos naše države prema onim njenim stvaraocima koji su bili ranije decenijama u prvim redovima njene odbrane od mnogobrojnih falsifikata i zloupotreba. Najveći broj njih nažalost nije više u životu, a od države nijesu u većini dobili nikakva priznanja. I nije riječ o priznanju kao pukoj činjenici, već je to bio i ostao pokazatelj odnosa prema smislu i svrsi postojanja crnogorske države, njenog istinskog bića i ideniteta kao jedine zaloge njenog postojanja, njene stabilnosti i održivosti u bliskoj i daljoj budućnosti. I tada i sada vrlo često studije i djela od nacionalnog značaja jedva da se odštampaju, a da državi i njenim institucijama i ne padne na pamet da pomognu, što proizvodi naravno krajnje negativne posljedice na njihovu prisutnost u javnosti, neadekvatno promovisanje, nedovoljno prihvatanje i medijsko oglašavanje... Kada se čak i ovlaš pogleda kakav je odnos država i njihovih institucija u zemljama okruženja prema stvaraocima i, što je najvažnije naravno, njihovim ključnim djelima od presudnog značaja za te države (priznanja su samo refleksi i logični, prirodni pratioci ovog suštinskog vrijednosnog odnosa), jasno je u kolikom smo zaostatku sa (samo)sviješću što je naša bit i što nam valja činiti.

Možemo mi pokatkad i gasiti vatru i uzvraćati retorički i visokoparno velikosrpskom imperijalnom i asimilatorskom diskursu, ali ako se ne organizujemo doma, nikada nećemo biti u prilici da mu se suprotstavimo na iole ozbiljniji način. Jer, on nije nešto što se radi improvizovano i preko noći, već prije svega počinje od prvih razreda osnovne škole i obuhvata sve stupnjeve prosvjetnog sistema. Dok drugi unapređuju i šire i po dinamici izlaženja i po broju glasila svoju časopisnu produkciju usmjerenu ka đacima i prosvjetnim radnicima, mi smo ukinuli list crnogorskih prosvjetnih, naučnih i kulturnih radnika ’’Prosvjetni rad’’ koji je upravo trebao da proslavi rijedak jubilej – sedamdeset godina od osnivanja (zajedno sa njim i višedecenijski dodatak ’’Za nastavu’’ namijenjen nastavnicima), ukidajući i njegov tek osnovani podlistak za najmlađe (svi su izlazili na jotovanom crnogorskom književnom jeziku!), koji je trebalo uskoro da preraste u samostalan list. Danas smo jedina država u regionu koji nemamo glasilo ove vrste!?

Jeste li ikada čuli da je neka naša ambasada imala bilo kakvu inicijativu u kulturnoj sferi? Nijesam baš siguran da su je imali u bilo kojoj, ali u kulturnoj nijesu sasvim sigurno! Uostalom, nijedna naša ambasada nema kulturnog atašea! I ne samo to. Dok u zemljama čak i našeg regiona ne rijetko ambasadori dolaze iz redova naučnih i umjetničkih, kulturnih stvaralaca, kod nas ne samo da to nije slučaj, već se nikada još nije desilo da neki naučni radnik, umjetnik, istoričar, filozof, pisac, istraživač crnogorske ukupne kulturne baštine, posjeti na poziv i u dogovoru sa državom neku od naših ambasada, tj, da mu se organizuje boravak vani, da održi neko predavanje, ili više njih, upozna tamošnju javnost sa stalnom krađom našeg kulturnog nacionalnog blaga... I ne samo stranu javnost već i naše ljude u dijaspori, što je od posebnog značaja i ima povratne višestruko pozitivne posljedice. A sve to itekako rade Ministarstva spoljnih poslova, ambasade i specijalizovane institucije susjednih država. Uzmimo samo primjer Srbije. Možemo se mi koliko hoćemo ljutiti na njihovo prisvajanje Crne Gore i crnogorskog nasljeđa, ali oni to rade dugoročno, isprogramirano do posljednjih sitnica, na način kojemu je teško naći zamjerke sa stanovišta efikasnosti i racionalnosti. Česta im je praksa da naučnici i intelektualci, stvaraoci, zaposlenih u naučnim institutima i na fakultetima sarađuju sa srpskom (kojoj ne rijetko dodaju i crnogorsku!) dijapsorom ma koliko ona u nekim zemljama brojčano bila mala, koristeći svaku priliku da šire i vani srpski, a bogami često i velikosrpski identitet. Kada se zna kakvo kvalitetno, državi lojalno i koliko brojno imamo crnogorsko iseljeništvo, trebamo se zapitati šta mi zapravo radimo da to tako i ostane i da se unaprijedi, te da i nove generacije u dijaspori imaju pravu i punu, objektivnu i istinsku sliku kulturnog i identitetskog nasljeđa Crne Gore?

Kada je ’’Društvo za očuvanje crnogorske duhovne baštine’’ (’’DOB’’) prije pet godina zajedno sa KIC-om ’’Budo Tomović’’ organizovalo seriju predavanja naših najistaknutijih njegošologa iz zemlje i dijaspore povodom 170 godina od publikovanja ’’Gorskog vijenca’’, nijesmo naišli na adekvatan odziv tadašnjeg Javnog servisa RTCG i njihovih urednika. Na našu kritiku čuo se i ovakav jedan dio odgovora: izvještavali smo mi o većini tih ljudi i ranije!? Uostalom, oni su tu, ’’naši su’’, znamo ih, svaki dan ih srećemo, a i nijesu nešto Bog zna...!? Dakle, eto, ponešto se govorilo u tom mediju o njima i ranije, što je sasvim dovoljno da ne moramo i sada sve njih zaredom da medijski ispratimo!? Promjena kod ne malog broja medija na bolje u ovom pogledu nema mnogo, ili skoro nimalo. Prosto je nevjerovatna indolentnost, provincijalnost, nezainteresovanost, nebriga, neznanje, nespremnost, nesolidarnost, nepoštovanje sopstvenih vrijednosti, vrijednosti svoje zemlje, svojih ljudi, svog identiteta, svoje istorijske istine, svoje kulturološke i nacionalne, građanske, državne i civilizacijske pripadnosti i legitimacije, sebe samih, kod mnogih medija, i to crnogorskih!?, kada su u pitanju crnogorske teme i ukupni crnogorski identitet. Kao da se to vrlo često njih i ne tiče, kao da je u pitanju neka druga država i zemlja, čiji stvaraoci su tako prepušteni sebi samima ne samo od strane države, od kulturnih, prosvjetnih i naučnih oficijelnih institucija, već i od medijske strane, od one od koje bi se to najmanje moglo i smjelo očekivati. Objektivno gledano, u kakvom su položaju i materijalno i društveno sami novinari, i nije čudo što se to dešava, a najčešće nažalost i ne posjeduju znanja da adekvatno prate teme kojima se bave knjige o crnogorskom identitetu. Uzimo samo za primjer pravoslavno-vjersko-crkveni crnogorski identitet. Iz kojih udžbenika, u kojim školama i na kojim se fakultetima moglo i može o pravim činjenicama i crnogorskim vrijednostima i u ovoj sferi išta čuti i pročitati? Na studijama novinarstva još uvijek je važnije saznati i najsitnije detalje o nekoj filozofskoj i društvenoj teoriji i učenju od prije nekoliko hiljada godina u staroj Grčkoj, nego o tome što se stvarno dešavalo u crkvenom i hrišćanskom, ali i u etičko-moralnom životu i kako se živjelo u Crnoj Gori u posljednjih nekoliko vjekova ili posebno u devetnaestom i dvadesetom vijeku? Kad se sve to stavi u širi društveni i vaspitno-obrazovni kontekst, onda nije čudo što je na našim i državnom i privatnim Univerzitetima, kako tvrde mnogi predavači, izuzetno nizak stupanj znanja o crnogorskoj istoriji, crnogorskim dinastijama, crnogorskom identitetu..., što je sve inače sistemski i izbačeno sa svih naših visokoškolskih ustanova! Tim lakše da i sadašnje i buduće generacije bez problema prihvate, i sistemski i sistematski lijepo upakovane teorije, poklonjene kao na tacni, o tome da tog identiteta i tih dinastija naših, crnogorskih, i nema, već da je to samo integralan dio identiteta i postojanja jedne druge države i zemlje iz susjedstva. Uprkos svim onim reagovanjima i demantijima sa početka ovog teksta.