Korona i dokolica

SVEMOĆ PARTITOKRATIJE (12)

Jun 03, 2022 2 Komentara

(15 riječi)

Djelovi iz knjige M.M. Ražnatovića koja je u pripremi za štampu.

MEDIJI I PARTITOKRATIJA

 

RASPLAMSAVANJE BORBE INTERESA ZA PREVLAST U JAVNOM SERVISU (nastavak)

U svijetlu prethodno iznešene konstatacije o demonstriranju još rigidnijeg oblika partijske moći od strane novoizabrane postdepeesovske većine dovoljno je ilustrovati načinom izbora  Savjeta, generalnog direktora RTCG i direktorke TVCG, koji ogoljavaju sva  njihova navodna zalaganja za zakonitisot, transparentnost i profesionalnost . Naime, odmah po preuzimanju parlamenta, vladajuća parlamentarna većina  je kršeći zakon, volšebno izabrala člana savjeta iz Unije poslodavaca umjesto iz Privredne komore koja je imala zakonsku prednost izbora. Da ne govorimo o manipulacijama i pritiscima vršenim prilikom odabira nevladinih organizacija koje participiraju u savjetu, kao i dogovora sa njima partnerskim nevladinim subjektima, koje datira još iz vremena opozicionog statusa, u cilju izbora poželjnih  društvenih subjekata i konkretnih kadrova u Savjetu RTCG.  Naravno, u tako koncipiranom Savjetu, koji je odražavao ideološko-političko-crkvenu sliku aktuelne parlamentarne većine, teško da je moglo biti mjesta za časne ljude i crnogorskoj državnosti i identitetu odane Crngorce. Ipak jedan vrsan intelektualac i čestit Crnogorac, suverenista od disolucije ondašnje SFRJ, prošao „ispod njihovog političkog radara“. Međutim, nije se puno zadržao na to mjesto. Poslije nekoliko zakonski i etički sumnjivih odluka Savjeta, shvatio je da po nijednoj karakteristici koja određuje ljudsko biće (etičkoj, obrazovnoj, intelektualnoj, civilzacijskoj, političkoj, ideološkoj, kultorološkoj ...), ne  pripada tom krugu ljudi i podnio ostavku na članstvo. Jedna od tih zakonski problematičnih odluka je i izbor Borisa Raonića za generalnog direktora RTCG, koji je na tu funkciju došao, što je nezabilježeno u dosadašnjoj praksi ovog medijskog giganta (koji to jeste kako sa stanovišta broja zaposlenih tako  i stanovišta tehničke opremljenosti i novinarsko – intelektualnog potencijala), bez ikakvog pređašnjeg zakonski predviđenog iskustva u rukovođenju ovako složenim sistemom, ali i bez  dana prakse u novinarskoj branši. Promjene su se i dosad dešavale, i partijski uticaj, kao što smo naprijed viđeli, od pozicije ili opozicije nije izostajao, ali je uvijek je na čelu ove kuće bila osoba koja je imala ogromno novinarsko i iskustvo u rukovođenju i poznavala proces proizvodnje programa, te je u tom smislu, makar formalno, zadovoljavana zakonska procedura pri izboru. Naravno, da je ovakav izbor, koji se desio u režiji nacional-šovinističke klerikalne vlasti iz avgusta 2020. godine,  implicirao takav izbor i glavnog urednika TV Crne Gore, na koje mjesto dolazi Marija Tomašević, nekadašnja portparolka  prosrpskog DEMOS-a Miodraga Lekića i dotadašnja urednica Prve TV, koja se dovodi u blisku vezu sa srpskim predśednikom Aleksandrom Vučićem i važi za  televiziju koja se beskrupulozno zalaže za velikosrpski projekat - „srpski svet“. I njoj se kao i generalnom direktoru, od određenih društvenih subjekata, spočitava nezakonitost, jer je pri izboru na tu funkciju, bila u „konfliktu interesa“ sa bratom Draženom Medojevićem koji je u tom periodu obavljao državnu funkciju – člana Državne izborne komisije.

Ovako izabran rukovodeći kadar Javnog servisa, koji je došao na vlast zahvaljujući jednoj retrogradnoj ideološko-političko-vjerskoj strukturi nije mogao ni garantovati profesionalnost, stručnost, slobodu novinarskog izraza, etičnost, odgovornost prema emitovanoj riječi i posebno ne afirmativan odnos prema crnogorskim državnim i identiteskim vrijednostima,  što ćemo u nastavku ilustrovati navođenjem nekoliko primjera koji odražavaju suštinu njihove uređivačke politike.

Primjer prvi: Lažna informacija emtovana petog septembra 2021. godine, da je od strane demonstranata koji su mirno protestovali protiv ustoličenja mitropolita Crkve Srbije u Cetinjskom manastiru, pucano na policiju, je po propagandizmu i sezancionalizmu, te po mogućim posljedicama (izbijanja sukoba),  bila ravna onoj koja je na istoj televiziji emitovana 1991. godine - plasirao novinar Dragoljub Pavićević, da je u Pakracu (Hrvatska) ubijeno 50 Srba. Ili onim, takođe propagandnim informacijima  o kojima je brujala ova televizijska kuća iz dana u dan, u pripremi napada JNA i crnogorskih dobrovoljaca na Dubrovnik, da je na hiljade ZENGI (hrvatske vojne jedinice) zapośelo položaje na granici sa Crnom Gorom spremajući se za napad i ulazak na njenu teritoriju. Naravno, ni tada ni danas niko nije sankcionisan, ni disciplinski, a kamoli zakonski, za objavljene laži. A nije ni mogao, jer je sve rađeno u saradnji i uz asistenciju vlasti. Štoviše, ovdašnji vajni generalni direktor Javnog servisa je danima i neđeljama ubjeđivao crnogorsku javnost da će pucnjavu na policiju (uprkos činjenici da je ista to demantovala) dokumentovati sa autentičnim snimcima, što nije ni do danas učinio. No, Raoniću i tadašnjoj političkoj nomenklaturi sa kojom je i napravljen dogovor oko objavljivanja te lažne i po mir opasne informacije, je bilo u interesu da ona što više kruži  „medijskim nebom“ kako bi ostvarila svoju svrhu  kriminalizacije cetinjskih događaja, pripisujući im i elemente terorizma, skidajući na taj način odgovornost sa sopstvenog kriminalnog djelovanja oličenog u naredbi da se ustoličenje mora obaviti (o čemu smo već pisali) po cijenu pogibije desetak Crnogoraca, što je rezultiralo brutalnim napadom svim raspoloživim hemijskim sredstvima i gumenim mecima na mirne demonstrante.

Primjer drugi: Jedno od najvećih etičkih posrnuća otjelotvorenom u besprizornom izostanku novinarske/kolegijalne solidarnosti i zaštite, od strane menadžmenta i uredništva matičn televizijske kuće, je ono oličeno u generalnom direktoru  RTCG i uredništvu TV, kada su  praktično, vraćajući dugove Srpskoj crkvi i klerikalnim nacional-šovinističkim političkim partijama za svoj izbor,  opravdali zabranu snimanja njihovoj  televizijskoj ekipi. Odnosno, kada su bez osude i adekvatne rekcije, brutalni, grubi, prizemni i varvarski verbalni napad popova SPC i kriminalnih grupa koje su ih „štitile“, ispred Cetinjskog manastira, na urednicu dokumentarnog prgrama Tanju Šuković i snimatelja Dragana Tomaševića, bespogovorno prihvatajući saopštenje izdato od strane  SPC u kome se kaže da ekipa Televizije Crne Gore nije imala dozvolu za snimanje u porti Manastira, praktično se  pridružili osudama svoje TV ekipe i stali na strani napadača. To su još jasnije iskazali  svojim saopštenjem u kojem se između ostalog kaže: „...Žao nam je što svako neodgovorno ponašanje pojedinaca dovodi do podizanja tenzija i ako je u tome na bilo koji način doprinijela Televizija Crne Gore. Očekujemo da će policija sprovesti objektivnu istragu, a RTCG će, svakako, tražiti izjašnjenje za ovaj slučaj“. I ne samo da je nijesu zaštitili i solidarisali se sa svojom koleginicom već je nakon pomenutih dešavanja, nažalost, uslijedio još jedan napad na ugled i dostojanstvo gospođe Šuković – njena ekspresna smjena sa mjesta urednice, samo zato što ne dijeli ista ideološka, politička, etička i profesionalna uvjerenja sa polupismenim polupismenim direktorom  RTCG.                                                                                        

Primjer treći: Ponovno otvaranje teme rata devedestih godina na Javnom servisu i u tom kontekstu relativizacije i opravdavanja napada na Dubrovnik od strane tadašnje JNA i crnogorskih dobrovoljaca, može se tumačiti kao  namjera da se rehabilituje ondašnja velikosrpska politika Slobodana Miloševića čiji su vjerni pratioci sada prigrabili vlast u RTCG, a do prije nekoliko mjeseci su je imali i u državi ( i sada je jedan ne mali broj ministara iz partije koja je strasno podržavala tu politiku participira u manjinskoj Vladi). I dalje, da se  obnavljanjem narativa  o „ugroženom srpstvu“ koji je bio mobilizatorski u ostvarenju te ekspanzionističke ideje, ponovo pokušava stvoriti atmosfera devedesetih godina, koja bi sadašnje dobre međunarodne i međususjedske odnose koje Crna Gora ima sa Hrvatskom, destabilizovala, što bi doprinijelo  ponovnom otvranju spornnih pitanja između ove dvije države, posebno onih teritorijalnih. Jer, čemu bi, inače, služilo, baš u ovom periodu, bez ikakvog povoda i na ovaj način, ponovno otvaranje i tretiranje ove teme?!

Primjer četvrti: U svrhu snishodljivosti i udvorništva sadašnjoj vlasti, te pokazivanja svoje i spremnosti da TV Crne Gore prihvati nove ideološko-političke i vjerske okolnosti zasnovane na negiranju crnogorskog identiteta, je i odnos jednog polupismenog voditelja (klasičnog preletača) televizijske kontakt emisije prema Crnogorskoj pravoslavnoj Crkvi, koji je uzgred rečeno, svojevremeno bio član izvorne suverenističke stranke. Naime, on u toj emisiji CPC naziva takozvanom, iako mu je bilo veoma dobro poznato da je ova Crkva  vjekovima bivstvovala kao autokefalna, te da je poslije nasilnog prisajedinjenja Crne Gore Srbiji 1918. godine i njenog  dekretskog nelegalnog i nelegitimnog ukinuća  od strane regenta Aleksandra Karađorđevića u junu 1920. godine,  pripojena Crkvi Srbije. Kao što mu je bilo poznato to da je CPC obnovljena 1993. godine na Cetinju, te da je njen sadašnji mitropolit hirotisan od strane patrijarha Pimena i sedam episkopa autokefalne Bugarske pravoslavne crkve. No, što znače sve ove činjenice prema onom što pomenutom voditelju i televiziji u kojoj je zapošljen mogu donijeti notorne laži, usmjerene na prekrajanje crnogorske istorije!

Primjer peti: Potenciranje na ponovnom otvaranju već, u Crnoj Gori, zakonski davno zatvorene teme vezane za abortus, koja je u jednoj kontakt emisiji TV Crne Gore „obrađivana“, a u njenoj pripremi senzacionalistički najavljivana, po opštem utisku i reakcijama javnosti, je bila u funkciji podilaženja svetosavskoj Crkvi Srbije u Crnoj Gori. Jer je  ta  medijska sapunica, u kojoj je „glavna uloga“ dodijeljena jednom srpskom popu, bila upravo namijenjena njihovom  shvatanju (ne)slobode žene svodeći je na reproduktivno biće i potiranje njenih osnovnih ljudskih prava da, u zakonskim okvirima, odlučuju o sebi, zagovarajući srednjovjekovne religijske, konzervativne, anticivilizacijske, provincijske i mitološke predstave i stanovišta Crkve Srbije po ovom pitanju, koji bi trebali biti „reper“ crnogorskog društvenog odnosa prema njemu. Na taj način, posredstvom najmoćnijeg medija, pokušava se ova nazadna svijest ponovo „nakalemiti“ u crnogorsko društvo, a civilizacijsko klatno vratiti u srednji vijek u kojem je crkva bila arbitar svih društvenih procesa. Veliku pomoć u tome imaju od menadžmenta sadašnjeg Javnog servisa, koji ne shvata, ili ne želi da shvati, da u civilizovanim sekularnim društvima ovim pitanjem se ne mogu baviti  laici niti ono smije biti pitanje na koje će odgovore davati i javnost podučavati srpski popovi.

Primjer šesti: Direktan prijenos  ustoličenja episkopa Eparhije budimljansko-nikšićke u Beranama na parlamentarnom kanalu, uz komentar osobe koja nije zapošljena u TV Crne Gore, već je svješteno lice, je, uz kontakt emisiju o abortusu, još jedna kockica u mozaiku opštih namjera i zahuktale inercije, koja traje od posljednjih parlamentarnih izbora,  na klerikalizaciji crnogorskog društva, duhovnoj teologizaciji i „zagađivanju“ građanskog prostora vjerskim doktrinama svetosavske Crkve u Crnoj Gori.

Primjer sedmi: Insistiranje na problematizaciji pitanja koja dijele crnogorsko društvo, u emisiji TV Crne Gore koja je povodom šesnaestogodišnjice obnove crnogorske državnosti emitovana, a dotakla se i crnogorskih simbola – zastave, grba i himne, u kontekstu  njihovih osporavanja i napada od strane određenih velikosrpskih partija u Crnoj Gori, uz iskazivanja dileme da li su donešena rješenja dobra. Pritom se, u TVCG, zaboravlja da ta rješenja svoju  snagu, legitimitet, legalitet i nadati se vječan „život“, crpe iz dvotrećinskom većinom usvojenog Ustava  parlamentu, kao da isto takvu ustavno-dvtrećinsku zaštitu uživaju. Ova emisija je još  „kuglica u đerdanu“  besramnih namjera ponidaštavanja i urušavanja crnogorskih vrijednosti.

Shodno iznesenim primjerima i onom što im je prethodilo, a u skladu preovlađujućim političkim prilikama proizišlim iz posljednjih parlamentarnih izbora, te spremnosti menadžersko-uredničkog i novinarskog tima da slijepo prati sve zahtjeve vladajućih političkih elita, možemo ustanoviti nekoliko osnovnih tendencija koje karakterišu ovu medijsku kuću: da od ratnih devedesetih godina do danas na Javnom servisu (TVCG) nije bilo ovakvog manipulisanja neistinama i istrajavanja na njima, te profesionalnog diletantizma, palanačkog provincijalizma i primitivizma, ideološko-političkog populizma i propagandizma upregntog u stvarnje atmosfere napetosti, netrpeljivosti, podjela i sukoba; da nikad do sada nije zabilježen veći stepen klerikalizacije i urušavanja sekularnih vrijednosti društva koji se manifestuje  „defilovanjem“ popova Crkve Srbije kroz TV studija - kontakt emisije i druge oblike „autorskih“ i informativno-političkih priloga, kao  i pretvaranjem ovih studija u  bizarne „popovske propovjedaonice“ za širenje religijskih ideja, doktrina i „vrijednosti“ svetosavske crkve; da od obnove nezavisnosti nije bilo većeg udara na građanski koncept društva, kao i na crnogorske vrijednosti oličene u državnom, nacionalnom, vjerskom, istorijskom, kulturnom i jezičkom identitetu; da nije zabilježeno veće novinarsko konvertitstvo i podaništvo u odnosu na jednu vlast nego što je to sada prisutno na Javnom servisu, kada je jedan ne mali broj novinara, koji je tobože baštinio građanske civilizacijske vrijednosti i predstavljao se kao pristalica crnogorske nezavisnosti i identiteta, po cijenu gaženja profesionalnih i etičkih  novinarskih standarda, a zaradi održavanja svojeg statusa, ili napredovanja u rukovodnoj hijerarhiji, preko noći promijenio svoja stanovišta i tako na najbolji način materijalizovao onu Makijavelističku „preporuku“ vladaocu, ali i svim onim težnjama pojedinaca, usmjerenih na ostvarenje što boljih pozicija na bilo kojem „stepeniku vlasti“,  koja glasi  „Treba, dakle, da je sposoban da se okreće kako vetar duva i da se upravlja prema okolnostima i da se ne odvaja od dobra ako samo može, ali da, takođe, ume da zagazi u zlo, samo ako je potrebno“[1].               

                                                                            

 

                                                                                          Nastaviće se