Goran Sekulović: Trideset godina od smrti Borislava Pekića
Osobena metafizička dimenzija Pekićevih književnih djela (V)
Borislav Pekić:
‘’… Postoji samo jedna
Umetnost, a ne Njegoš na jednoj, a Milton na drugoj strani sveta.’’
‘’… U istoriju ujahuje, ne
videći između nje i pakla nikakve međe.’’
‘’… Misterija ova ostaće nam
bona:/U paklu da li bolje nam je biti/Ili u životu, zvanom istorija,/Živeti s
nadom, pa ma šta da bude?’’
‘’Šta je, druže, taj
pakao/Za onog ko je živeo?’’ (Anonim)
O tananoj, sudbinskoj[1], graditeljskoj, prijateljskoj, vezi
arhitekte Isidora i pisca Borislava, te o konačnoj odluci i riješenosti pisca
da se do kraja stvaralački posveti svom književnom junaku, bolje reći odabraniku koji će je (s)nositi, čitamo:
’’Isidorova rešenost da revoluciji sagradi spomenik, rešenost koja je po
neverovatnosti podsećala na neuračunljivi naum žrtve da svom dželatu podigne
spomen ploču, gigantski memento na poprištu sopstvenog stradanja – a on nimalo
nije sumnjao da će upravo njegov projekat biti izabran za izvođenje – tek
kratko vreme prethođaše mom pristanku da ga uzmem za temu jednog beočuga u sagi o usponu i
padu kuće Njegovan-Turjaški.
Bila
je to, eto, tek
iznuđena
privola da ga smatram ravno pravnim po nesreći
u izbegličko-doseljeničkoj
povorci grko cincarskih Njegovana (poizvornoj transkripciji
Nago-a
ili Nako-a) iz
Moskopolja koji su, godine 1721. prognani od Alipaše
Janjinskog, naselili
podunavsko-mediteranskih
eksagram između
Beograda, Segedina, Zagreba, Ljubljane, Rijeke (Fiume) i
Dubrovnika, i
u tom asimetričnom
i osmotičnom šestouglu, tokom
više
od dvesta četrdeset
godina (dvesta četrdeset šest, ako ćemo
pravo), stigli
da do cvatara zviju sve svoje rasne i klasne osobine, i
da najzad pod, rekao
bih, osvetničkom
težinom
sopstvene građevine
budu smrvljeni u prašinu.
… Mada
moja ličnost
ni izdaleka nije nezaobilazna za razumevanje Isidorove (uticaji
doista behu obostrani, no nipošto
odlučujući
ni po njega, ni
po mene)[2] osećam
da neće
biti naodmet ako reč-dve kažem
i osebi, Borislavu
V. Pekiću
koji piše
ove redove… Poznavali
smo se, bez preterivanja, još od kolevke, u koju sam ja ušao samo dve godine
pre njega, a to će reći 1930.[3] To
se poznanstvo, još nikako drugarstvo a nekmoli prijateljstvo i onaj pozniji
mitološki savez, razvijao sporo, reklo bi se na preskok. Sve do proleća
četrdeset četvrte, viđali smo se tek s vremena na vreme, prilikom porodičnih
skupova, letovanja u Dolu pri Ljubljani ili mojih proputovanja kroz Beograd,
jer se mora znati da mi je otac, državni činovnik inače, srazmerno često menjao
mesta službovanja, a dakako i rang, te šestario po bezmalo idealnom
administrativnom krugu između Podgorice (današnjeg Titograda), Starog i Novog
Bečeja, Mrkonjić Grada, Knina i Cetinja, da bi se tek četrdeset pete
definitivno nastanili u Beogradu. Međutim, od četrdeset četvrte, Isidor i ja
smo bili u bežaniji. Tačnije, ja sam na majčinom imanju bio već od četrdeset
prve, odmah posle kapitulacije i razaranja državne vlasti, kojoj je pripadao i
moj otac u svojstvu načelnika Upravnog odeljenja, Kraljevske banske uprave
Zetske banovine, a Isidor mi se pridružio nakon tri godine… Išli smo, usled mog
zakašnjenja u školovanju, zajedno kroz sve razrede Treće muške gimnazije… Naše
prijateljstvo se već uveliko bilo raspupelo, pa je, uprkos povremenim sušama,
trajalo sve do 7 časova predveče 20. oktobra 1967. godine, kada smo se
poslednji put razišli, avaj, rastali definitivno, i kada sam ja otišao da
obedujem a on da se obesi.’’[4]
Pisac
‘’u ovom iskrenom – ništa ne polažem na reč ‘istinit’ – prikazu propadanja doma
Njegovan-Turjaški’’, dalje kaže: Moja pažnja beše…, ma kako je post factum ukrašavao i šminkao, ma kako
je promućurno preoblačio u čist gest privrženosti, ipak sebična
zainteresovanost pisca za model junaka svoje buduće knjige. O da! Svakako
divljenje za tuđe delo ali samo kao za d
e o svog sopstvenog dela, da bi ono prvo
bilo dostignuto, pa možda, zašto ne, i nadmašeno… Pokušao sam… da iznađem neku
srodnost između veštine slaganja reči u misao i veštine slaganja opeke u
građevinu, jer je ova poslednja, u užem smislu, bila tema moje knjige.
…
I na kraju… pitanje… o samoj suštini literarne metode primenjene u ovom, u neku
ruku biografskom, poduhvatu,… o uzurpatorskoj smelosti pisca – kao što opažate
namerno izbegavam da se proglasim biografom – da, ne poštujući zakon
verovatnosti, podjednako, uz sva ograničenja, prisutan i u svetu realija i u
svetu imaginarija, samo na osnovu, doduše mnogobrojnih, mnogostrukih i
mnogosadržajnih no ipak nedovoljnih, nepotpunih i nesigurno dešifrovanih
znakova i nagoveštaja, rekonstruiše ceo jedan život, kao što se samo na osnovu
temelja, ruševina i jedva po kojeg dokumenta rekonstruiše neka drevna
građevina, da van domena činjenica, isko vođen njihovim živim impulsima, prodre
u tajnu Isidorove duševnosti i duhovnosti, po definiciji izvan mogućnosti ma
čijih saznanja, u njegovu podsvest čak, u ono čega ni sam nije bio svestan, da
opaža, oseća, umuje, sanja, trpi umesto njega, da u ime njegovo pati, nada se i
vojuje sa strahom i sumnjom, a iznad svega sa sopstvenom bespomoćnošću, kao
praotac Jakov sa anđelom noći na mestu zvanom Fanuil, jednom rečju, dakle, da
izvrši đavolsku zamenu života u kojoj će biti nemoguće odvojiti stvarnost od
uobrazilje ili, ako hoćete, Isidorovu od moje stvarnosti… Isidor Njegovan je
postojao. Dragi moji prijatelji i sugrađani, vi to znate isto toliko dobro
koliko i ja… Mnogi su ga ljudi poznavali, a koliko vas se divilo njegovim
građevinama što i dan-danji krase naš grad? Kako je onda moguće pisati o v a k v u
knjigu? Zar nije bilo poštenije da se, kao savestan biograf, opredelim
za svima dostupne činjenice koje se mogu dokumentovati i čiji se izvori mogu
priložiti knjizi u obliku onog tako egzaktnog, tako verodostojnog spiska što,
pod nazivom ‘Literatura, dokumenti, izvori’[5],
čini impozantniji i ozbiljniji deo svakog akademskog životopisa, nego da se
upuštam u pretpostavke koje stoje izvan blagotvornog domašaja svake
kontrole?... Mišljenje da nisam pisao o
n j e m u nego p o v o d o m
n j e g a (stoga se i ustežem da
se nazovem biografom), e pa to će mišljenje, ako bude izneseno, svakako
sadržati dobar deo istine o neobičnom duhu ove knjige. Za mene je oduvek bilo
od pretežne važnosti da jedan život na unutrašnjoj teritoriji bude dosledan
svom ustrojstvu, nego da ostane veran ravnodušnim činjenicama koje ga najčešće
jednostrano, a gotovo uvek pogrešno, komentarišu. Jer dela prestaju da budu
naša u trenutku kada ih počinimo, a mi opet stičemo onaj deo nevinosti koji smo
u njih utrošili. Neka to, uz osećanje spokojstva, bude moj odgovor. A
iskrenost, po mom sudu jedina ostvarljiva istinitost, neka zameni onu žuđenu za
koju ja nisam sposoban, kao što mnogi misle da jesu.’’[6]
(KRAJ)
[1] ’’Sudbinja nije
stočni vašar da se izdaju pedigreji.’’; ‘’Vreme nema prostiranja. Vreme ne
poznaje pravac. Vreme se ne deli na pre
i posle, što je bilo, što jeste, što
će biti. Sve je u njemu bilo, i jeste, i biće.’’ (BorislavPekić: ’’Zlatno runo’’, Laguna, Beograd, 2013.g., VI tom, str. 429 i 157)
[2] Između
Borislava (Pekića) i Isidora (Njegovana) ‘’… sastanak u Klubu, sastanak,
uostalom, neizmerno dosadan za sve osim za njih dvojicu, na kome će se, uz
lažni viski i mrzovolju, oba bezizgledno mučiti da nađu čvrsto kopno između
sukobljenih talasa njihove buržujske, egocentrične, posedničke prirode,
umetnosti sub speciae aeternitatis i
sasvim snošljivih okolnosti u kojima, uprkos crnim predviđanjima, žive…’’ Borislav Pekić: ‘’Graditelji’’, BIGZ,
1995.g., Beograd, str. 277)
[3] ’’Bilo je i
drugih prijatelja koje sam izgubio prirodnim izumiranjem spona, proticanjem
vremena, ali oni pripadahu kasnijem životu, onom izvan Geta mladosti, i sva,
već i po poreklu, behu na na bednu kratkotrajnost osuđena, zasnovana najčešće
na prolaznoj zajednici interesa ili privremenim okolnostima. Nijedno ne beše iz
doba kada interesi nisu postojali, ili ako jesu, nisu birali prijatelje… S njim
sam nekako uspevao da neutrališem sva svoja odbijanja i nastavim da živim kao
da imam zašta. Pa da mi se ponekad čini i da imam. Sećate li se Orvelove pesme
iz ‘1984.’! ‘Pod kestenom senke
duge,/Izdali smo jedni druge,/Izdali smo bez kapare,/Jedni druge za dve pare.’ Duboko,
u još neoštećenom krajičku srca, ja sam znao da se ona i na na sodnosi. On to
nikad nije hteo da zna. Ako za mene prošlost nije postojala jer sam se nje
plašio, on je tu prošlost odbacivao jer ju je mrzeo. Šta je u njoj mrzeo? Kraj
koji nije bio lep, ili to što je uopšte imala kraj? Osećaj da raspolaže blagom
čiju vrednost nije spoznao pre nego što je blago postal kamen, o koji će,
privezan, potonuti? Strah da prošlost nije gotova, da je njen pravi kraj uvek
sutra?’’ (Borislav Pekić: ‘’Novi
Jerusalim’’, ‘’Politika’’, ‘Narodna knjiga’’, 2004.g., Beograd, str. 132 i
133/134)
[4]Borislav Pekić: ‘’Graditelji’’, BIGZ,
1995.g., Beograd, str. 16/17 i 33/34
[5] Još jedan
prilog-objašnjenje ‘’o samoj suštini literarne metode primenjene u ovom, u neku
ruku biografskom, poduhvatu‘’: ‘’Ako me sada pitate zašto o Žan-Luju Popjeu
pišem kao da je postojao a za to dokaza nemam, ili ako ih imam, neodređeni su,
nejasni, protivurečni, ukratko nedovoljni, odgovoriću da činim to stoga što su
i dokazi da nije postojao podjednako neodređeni, nejasni, protivurečni, ukratko
nedovoljni.
Ako je to za istoričare po
struci, rođake pasa tragača po krvi, razlog da se njime ne bave, da svu pažnju
posvete slavnijim savremenicima Dantonu, Robespjeru ili Žan-Pol Marau,
roditeljima Revolucije pod kojom je trajao, za pisce, skrvnitelje grobova, još
je bolji da ga od zaborava sačuvaju.
Povest počinje saznanjem da je
čovek koga sam nazvao Žan-Lujom Popjeom postojao. Zbilo se to 1982, gotovo
dvesta godina od pada Bastilje i Francuske revolucije u čiju je povest, bez
svoje volje, silom retkog zanata, uvučen. Dokazi nisu dramatični – nije ni
njegov život < dovoljni su, međutim, da mu egzistenciju izvan sumnje stave.
Svi su u Nacionalnoj arhivi, među 'Documents inedits’…’’ (Borislav Pekić: ‘’Novi Jerusalim’’, ‘’Politika’’, ‘Narodna knjiga’’,
2004.g., Beograd, str. 84/85)
[6]Borislav Pekić: ‘’Graditelji’’, BIGZ, 1995.g.,
Beograd, str. 35, 37, 39, 40 i 42
3 Komentara
KootkqNyM Postavljeno 18-07-2023 23:18:42
buying cialis online safe 5 and 19 months
Odgovori ⇾Fruinly Postavljeno 04-05-2023 18:18:31
To learn about my son s story, follow me on Instagram HijackedBrains or visit my website order propecia online
Odgovori ⇾ensusty Postavljeno 22-03-2023 19:44:14
1 464 1 299 1 200 1 000 1 000 1 000 50 000 47 000 30 000 28 500 25 660 25 000 22 000 20 125 18 500 17 025 16 200 15 500 15 166 15 088 tadalafil cialis from india
Odgovori ⇾