Kultura

Goran Sekulović: Trideset godina od smrti Borislava Pekića

Osobena metafizička dimenzija Pekićevih književnih djela (V)

(15 riječi)

Borislav Pekić:

‘’… Postoji samo jedna Umetnost, a ne Njegoš na jednoj, a Milton na drugoj strani sveta.’’

‘’… U istoriju ujahuje, ne videći između nje i pakla nikakve međe.’’

‘’… Misterija ova ostaće nam bona:/U paklu da li bolje nam je biti/Ili u životu, zvanom istorija,/Živeti s nadom, pa ma šta da bude?’’

‘’Šta je, druže, taj pakao/Za onog ko je živeo?’’ (Anonim)

 

 

O tananoj, sudbinskoj[1], graditeljskoj, prijateljskoj, vezi arhitekte Isidora i pisca Borislava, te o konačnoj odluci i riješenosti pisca da se do kraja stvaralački posveti svom književnom junaku, bolje reći odabraniku koji će je (s)nositi, čitamo: ’’Isidorova rešenost da revoluciji sagradi spomenik, rešenost koja je po neverovatnosti podsećala na neuračunljivi naum žrtve da svom dželatu podigne spomen ploču, gigantski memento na poprištu sopstvenog stradanja – a on nimalo nije sumnjao da će upravo njegov projekat biti izabran za izvođenje – tek kratko vreme prethođaše mom pristanku da ga uzmem za temu jednog beočuga u sagi o usponu i padu kuće Njegovan-Turjaški.

Bila je to, eto, tek iznuđena privola da ga smatram ravno pravnim po nesreći u izbegličko-doseljeničkoj povorci grko cincarskih Njegovana (poizvornoj transkripciji Nago-a ili Nako-a) iz Moskopolja koji su, godine 1721. prognani od Alipaše Janjinskog, naselili podunavsko-mediteranskih eksagram između Beograda, Segedina, Zagreba, Ljubljane, Rijeke (Fiume) i Dubrovnika, i u tom asimetričnom i osmotičnom šestouglu, tokom više od dvesta četrdeset godina (dvesta četrdeset šest, ako ćemo pravo), stigli da do cvatara zviju sve svoje rasne i klasne osobine, i da najzad pod, rekao bih, osvetničkom težinom sopstvene građevine budu smrvljeni u prašinu.

Mada moja ličnost ni izdaleka nije nezaobilazna za razumevanje Isidorove (uticaji doista behu obostrani, no nipošto odlučujući ni po njega, ni po mene)[2] osećam da neće biti naodmet ako reč-dve kažem i osebi, Borislavu V. Pekiću koji piše ove redovePoznavali smo se, bez preterivanja, još od kolevke, u koju sam ja ušao samo dve godine pre njega, a to će reći 1930.[3] To se poznanstvo, još nikako drugarstvo a nekmoli prijateljstvo i onaj pozniji mitološki savez, razvijao sporo, reklo bi se na preskok. Sve do proleća četrdeset četvrte, viđali smo se tek s vremena na vreme, prilikom porodičnih skupova, letovanja u Dolu pri Ljubljani ili mojih proputovanja kroz Beograd, jer se mora znati da mi je otac, državni činovnik inače, srazmerno često menjao mesta službovanja, a dakako i rang, te šestario po bezmalo idealnom administrativnom krugu između Podgorice (današnjeg Titograda), Starog i Novog Bečeja, Mrkonjić Grada, Knina i Cetinja, da bi se tek četrdeset pete definitivno nastanili u Beogradu. Međutim, od četrdeset četvrte, Isidor i ja smo bili u bežaniji. Tačnije, ja sam na majčinom imanju bio već od četrdeset prve, odmah posle kapitulacije i razaranja državne vlasti, kojoj je pripadao i moj otac u svojstvu načelnika Upravnog odeljenja, Kraljevske banske uprave Zetske banovine, a Isidor mi se pridružio nakon tri godine… Išli smo, usled mog zakašnjenja u školovanju, zajedno kroz sve razrede Treće muške gimnazije… Naše prijateljstvo se već uveliko bilo raspupelo, pa je, uprkos povremenim sušama, trajalo sve do 7 časova predveče 20. oktobra 1967. godine, kada smo se poslednji put razišli, avaj, rastali definitivno, i kada sam ja otišao da obedujem a on da se obesi.’’[4]

Pisac ‘’u ovom iskrenom – ništa ne polažem na reč ‘istinit’ – prikazu propadanja doma Njegovan-Turjaški’’, dalje kaže: Moja pažnja beše…, ma kako je post factum ukrašavao i šminkao, ma kako je promućurno preoblačio u čist gest privrženosti, ipak sebična zainteresovanost pisca za model junaka svoje buduće knjige. O da! Svakako divljenje za tuđe delo ali samo kao za  d e o  svog sopstvenog dela, da bi ono prvo bilo dostignuto, pa možda, zašto ne, i nadmašeno… Pokušao sam… da iznađem neku srodnost između veštine slaganja reči u misao i veštine slaganja opeke u građevinu, jer je ova poslednja, u užem smislu, bila tema moje knjige.

… I na kraju… pitanje… o samoj suštini literarne metode primenjene u ovom, u neku ruku biografskom, poduhvatu,… o uzurpatorskoj smelosti pisca – kao što opažate namerno izbegavam da se proglasim biografom – da, ne poštujući zakon verovatnosti, podjednako, uz sva ograničenja, prisutan i u svetu realija i u svetu imaginarija, samo na osnovu, doduše mnogobrojnih, mnogostrukih i mnogosadržajnih no ipak nedovoljnih, nepotpunih i nesigurno dešifrovanih znakova i nagoveštaja, rekonstruiše ceo jedan život, kao što se samo na osnovu temelja, ruševina i jedva po kojeg dokumenta rekonstruiše neka drevna građevina, da van domena činjenica, isko vođen njihovim živim impulsima, prodre u tajnu Isidorove duševnosti i duhovnosti, po definiciji izvan mogućnosti ma čijih saznanja, u njegovu podsvest čak, u ono čega ni sam nije bio svestan, da opaža, oseća, umuje, sanja, trpi umesto njega, da u ime njegovo pati, nada se i vojuje sa strahom i sumnjom, a iznad svega sa sopstvenom bespomoćnošću, kao praotac Jakov sa anđelom noći na mestu zvanom Fanuil, jednom rečju, dakle, da izvrši đavolsku zamenu života u kojoj će biti nemoguće odvojiti stvarnost od uobrazilje ili, ako hoćete, Isidorovu od moje stvarnosti… Isidor Njegovan je postojao. Dragi moji prijatelji i sugrađani, vi to znate isto toliko dobro koliko i ja… Mnogi su ga ljudi poznavali, a koliko vas se divilo njegovim građevinama što i dan-danji krase naš grad? Kako je onda moguće pisati  o v a k v u  knjigu? Zar nije bilo poštenije da se, kao savestan biograf, opredelim za svima dostupne činjenice koje se mogu dokumentovati i čiji se izvori mogu priložiti knjizi u obliku onog tako egzaktnog, tako verodostojnog spiska što, pod nazivom ‘Literatura, dokumenti, izvori’[5], čini impozantniji i ozbiljniji deo svakog akademskog životopisa, nego da se upuštam u pretpostavke koje stoje izvan blagotvornog domašaja svake kontrole?... Mišljenje da nisam pisao o  n j e m u  nego  p o v o d o m  n j e g a  (stoga se i ustežem da se nazovem biografom), e pa to će mišljenje, ako bude izneseno, svakako sadržati dobar deo istine o neobičnom duhu ove knjige. Za mene je oduvek bilo od pretežne važnosti da jedan život na unutrašnjoj teritoriji bude dosledan svom ustrojstvu, nego da ostane veran ravnodušnim činjenicama koje ga najčešće jednostrano, a gotovo uvek pogrešno, komentarišu. Jer dela prestaju da budu naša u trenutku kada ih počinimo, a mi opet stičemo onaj deo nevinosti koji smo u njih utrošili. Neka to, uz osećanje spokojstva, bude moj odgovor. A iskrenost, po mom sudu jedina ostvarljiva istinitost, neka zameni onu žuđenu za koju ja nisam sposoban, kao što mnogi misle da jesu.’’[6]

                                                  (KRAJ)

 



[1] ’’Sudbinja nije stočni vašar da se izdaju pedigreji.’’; ‘’Vreme nema prostiranja. Vreme ne poznaje pravac. Vreme se ne deli na pre i posle, što je bilo, što jeste, što će biti. Sve je u njemu bilo, i jeste, i biće.’’ (BorislavPekić: ’’Zlatno runo’’, Laguna, Beograd, 2013.g., VI tom, str.  429 i 157)

 

[2] Između Borislava (Pekića) i Isidora (Njegovana) ‘’… sastanak u Klubu, sastanak, uostalom, neizmerno dosadan za sve osim za njih dvojicu, na kome će se, uz lažni viski i mrzovolju, oba bezizgledno mučiti da nađu čvrsto kopno između sukobljenih talasa njihove buržujske, egocentrične, posedničke prirode, umetnosti sub speciae aeternitatis i sasvim snošljivih okolnosti u kojima, uprkos crnim predviđanjima, žive…’’ Borislav Pekić: ‘’Graditelji’’, BIGZ, 1995.g., Beograd, str. 277)

[3] ’’Bilo je i drugih prijatelja koje sam izgubio prirodnim izumiranjem spona, proticanjem vremena, ali oni pripadahu kasnijem životu, onom izvan Geta mladosti, i sva, već i po poreklu, behu na na bednu kratkotrajnost osuđena, zasnovana najčešće na prolaznoj zajednici interesa ili privremenim okolnostima. Nijedno ne beše iz doba kada interesi nisu postojali, ili ako jesu, nisu birali prijatelje… S njim sam nekako uspevao da neutrališem sva svoja odbijanja i nastavim da živim kao da imam zašta. Pa da mi se ponekad čini i da imam. Sećate li se Orvelove pesme iz ‘1984.’! ‘Pod kestenom senke duge,/Izdali smo jedni druge,/Izdali smo bez kapare,/Jedni druge za dve pare.’ Duboko, u još neoštećenom krajičku srca, ja sam znao da se ona i na na sodnosi. On to nikad nije hteo da zna. Ako za mene prošlost nije postojala jer sam se nje plašio, on je tu prošlost odbacivao jer ju je mrzeo. Šta je u njoj mrzeo? Kraj koji nije bio lep, ili to što je uopšte imala kraj? Osećaj da raspolaže blagom čiju vrednost nije spoznao pre nego što je blago postal kamen, o koji će, privezan, potonuti? Strah da prošlost nije gotova, da je njen pravi kraj uvek sutra?’’ (Borislav Pekić: ‘’Novi Jerusalim’’, ‘’Politika’’, ‘Narodna knjiga’’, 2004.g., Beograd, str. 132 i 133/134)

[4]Borislav Pekić: ‘’Graditelji’’, BIGZ, 1995.g., Beograd, str. 16/17 i 33/34

[5] Još jedan prilog-objašnjenje ‘’o samoj suštini literarne metode primenjene u ovom, u neku ruku biografskom, poduhvatu‘’: ‘’Ako me sada pitate zašto o Žan-Luju Popjeu pišem kao da je postojao a za to dokaza nemam, ili ako ih imam, neodređeni su, nejasni, protivurečni, ukratko nedovoljni, odgovoriću da činim to stoga što su i dokazi da nije postojao podjednako neodređeni, nejasni, protivurečni, ukratko nedovoljni.

Ako je to za istoričare po struci, rođake pasa tragača po krvi, razlog da se njime ne bave, da svu pažnju posvete slavnijim savremenicima Dantonu, Robespjeru ili Žan-Pol Marau, roditeljima Revolucije pod kojom je trajao, za pisce, skrvnitelje grobova, još je bolji da ga od zaborava sačuvaju.

Povest počinje saznanjem da je čovek koga sam nazvao Žan-Lujom Popjeom postojao. Zbilo se to 1982, gotovo dvesta godina od pada Bastilje i Francuske revolucije u čiju je povest, bez svoje volje, silom retkog zanata, uvučen. Dokazi nisu dramatični – nije ni njegov život < dovoljni su, međutim, da mu egzistenciju izvan sumnje stave. Svi su u Nacionalnoj arhivi, među 'Documents inedits’…’’ (Borislav Pekić: ‘’Novi Jerusalim’’, ‘’Politika’’, ‘Narodna knjiga’’, 2004.g., Beograd, str. 84/85)

[6]Borislav Pekić: ‘’Graditelji’’, BIGZ, 1995.g., Beograd, str. 35, 37, 39, 40 i 42



3 Komentara

KootkqNyM Postavljeno 18-07-2023 23:18:42

buying cialis online safe 5 and 19 months

Odgovori ⇾

Fruinly Postavljeno 04-05-2023 18:18:31

To learn about my son s story, follow me on Instagram HijackedBrains or visit my website order propecia online

Odgovori ⇾

ensusty Postavljeno 22-03-2023 19:44:14

1 464 1 299 1 200 1 000 1 000 1 000 50 000 47 000 30 000 28 500 25 660 25 000 22 000 20 125 18 500 17 025 16 200 15 500 15 166 15 088 tadalafil cialis from india

Odgovori ⇾

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.