MILORAD (GOJKOV) ČAVOR
LOVĆEN I IVANOVA KORITA U SRCU
Piše:
Božidar Proročić, književnik i publicista
Petak 27. maja 2022. godine
krenuo sam u redovni obilazak ljepota Lovćena i poslije napornog pješačenja po
Lovćenu i obilaska terena da napravim lijepe fotografije ljekovitog bilja, ali
i brojnih lijepih ambijentalnih cjelina i pejzaža, u daljini vidim gorštaka
koji neumorno obrađuje svoju zemlju motikom. Prepoznah ga, to je Milorad (Gojkov)
Čavor. Odlučismooba da predahneno uz čašicu ljudskog razgovora, tako i nasta
ova reportaža.
Milorad(Gojkov) Čavor rođen je u
Čavorima 21. 01. 1959. godine. O svome odrastanju i djetinjstvu na ljutom kršu
Lovćena Milorad nam priča sljedeće: ,,Pamtim djetinjstvo u moje rodne Čavore. Imao sam samo 6 godina kada smo sa Čavora odselili za
Kotor. Ostalo mi je u izvarednom sjećanju da sam kao dijete rijetko ručao ili
večerao kod kuće, pored nas Čavora, bile su i druge porodice s kojima smo
dijelili i lijepe i teške trenutke i to: Otaševići, Kustudići i Radonjići. Kako
sam bio najmlađi u selu, bio sam miljenik čitavog sela. Kum, ili ti nuko, kako
su govorili naši stari, bio mi je Bogdan Kašćelan, učitelj. Tada je škola u
Čavorima radila i tu sam prva slova naučio, bio sam ponosan na to. Danas su od
te škole ostale, nažalost, samo ruševine to jest zidine. Malo je neobično, ali
u Čavorima je jako uspijevala vinova loza. Pamtim da smo imali voćnjak s
jabukama, to je bila prava retkost u selima njeguškog podvršja. Sva domaćinsta
su uzgajala ovce i krave, a rijetko ko da je vola imao, a za oranje vam trebaju
dva vola pa se drugi vo uvijek od nekoga pozajmljivao.”
Dok ispija čašu hladne planinske
izvorske vode s Ivanovih Korita, Milorad nastavlja svoju priču: ,,Sijala se
krtola, zelje, luk, blitva i rumetin. Od trenutka kada se uđe u Čavore dok se ne
izađe, sve je bilo pod odrinama vinove loze. Zbog školovanja i posla prešli smo
u Kotor. Moj otac Gojko bio je
građevinski majstor, radio je željezne konstrukcije za betonske ploče izvodio
je građevisnke radove na par značajnjih institucija i to: SDK-a, Jugoocenaiji, Rivijeri i na
privatnim objektima.Kasnije je prešao kao zanatlija u Industriju ležaja Kotor.
Bez obzira na selidbu, često smo izlazili na Čavore, a Čavori su mi nedostajali.
Đed Dušan i baba Ljubica, koja je bila od Radonjića, ostali su da žive na Čavorima,
i sa njima moja tetka Mile, kako bi nastavili uzgoj stoke. Đed Dušan je bio
tipično oličenje gorštaka podlovčenskih prostora, mršav s dugim brcima i
širokim plećima, obavezno s kapom crnogorskom. Ja sam bio po muškoj liniji najstarji,
imao sam najviše pažnje od babe Ljubice. Baba Ljubica nam je uvijek, dok smo
bili na Čavorima, pjevala pred spavanje pjesme iz ovih krajeva koje su bile
duboko ukorijenjene na ovim prostorima. Đed je bio strog, ali pravičan čovjek
sa svim moralnim osobinama koje su krasile ljude toga vremena i ovih prostora.
On je znao gotovo čiatv istorijat bratsva Čavora koji sam dobrim dijelom
zapamtio. U tim vremenima, kada sam ja bio dijete, ako je trebalo ići na slavu
i svadbu, ljudi su pozajmljivali jedni drugima kapot ili crevlje. Bila je
velika sloga, to nas je krasilo i održalo kroz duge vjekove. Takođe se sjećam
da nije bilo primjera da neko snekim nije pričao u selu. Sjednici su najviše
bili zimi i bilo mi je najintresantnije slušati Pera Ivova Čavora koji je bio
majstor s guslama. Na sjednici se posluživalo vino, rakija i suvi sir. Ono što
se imalo od srca se davalo. Kada se gođ moglo, pomagalo se. Danas u okolnostima
savremene civilizacije svega toga, nažalost, nema, mnogo smo se otuđili jedni od drugih.”
Dok Milorad gleda prema
prostranoj vrtači Blatište, nastavljamo razgovor o pošlim vremenima, dok nas
njegova ljubazna supruga Milena poslužuje kafom, ali i tradicionalnim njeguškim
specijalitetima: ,,Majka mi je bila od Kaluđerovića s kućišta,šćerka Bogdana
Vukova. Ona nas je sve podigla i bila omiljena u čitavom selu. Kako čovjeka
pristižu godine, uvijek sa sjetom pričam o njoj i uvjek kažem: kada se zaklope
moje oči zauvjek, zaklopiće se i njene. Sestra Zorka se rodila 18 .01. 1961. godine u Čavorima a brat Zoran se rodio u
Kotoru 19. 04. 1966. godine. Bio mi je neobičan mentalitet gradske đece u
odnosu na nas đecu sa sela, imao sam problema da se priviknem na društvo i
sredinu. U Škaljarima sam završio četiri razreda osnovne škole, a ostatak u
osnovnoj školi ,,Njegoš” na Benovu. Bio sam osrednji đak, zlatna sredina. Nakon
osonvne škole završio sam Srednju pomorsku, smjer brodomašinstvo. Mašinska
struka je bila veoma tražena i lakše se dolazilo do posla. Nakon srednje škole
radio sam u Industriji ležaja u Kotoru, fabrika se i selila i gradila. Par nas
dobrih bilo je određeno za specijalizaciju u Njemačkoj, međutim, to se
odugovlačilo i odlučio sam da ovaj hljeb zamijenim pomorskim. Godine 1984/85
ukrcao sam se na brod ,,Zeta” Jugoocenaije. Ukrcao sam se u Šibeniku, a brod je
imao liniju Mediteran-Amerika. U tim vremenima se jako vodilo računa o kadru,
imao sam punu podršku od kolega i trudio sam se da što više naučim i
napredujem. Kako je sistem ipak bio uređen, stvorio sam svoju porodicu. Oženio
sam se 1989. godine s Milenom, rodom Perović.Imam sina Milana kojeg sam dobio 1992.
godine, a Miloša 1997. Supruga Milena je
ponijela najveći i najteži dio odgajanja i odrastanja naše đece. Na Jugooceniju
sam bio do 1991. godine kada je ratni vihor zahvatio zemlju,tada sam bio na
brodu,,Kozara”, a naša slavna kompanija je tonula u propast. Borbu za životnu
egzistenciju sam nastavio u hotelu Fjord, ali vrlo kratko i privremeno, kao šef
tehničke službe. Odlučio sam da potražim svoj posao na stranim kompanijama. Teška
je i gorka pomorska kora hljeba, to nije hljeb sa sedam, kako se kaže, nego sa
sedamnaest gorkih kora. Moja prva kompanija je bila „Bogazzi“ iz Italije, gdje
sam proveo ukupno pet ugovora sve do momenta kada se brodu,,Palas” zapalio
teret u danskim vodama pored grada Ejsberga. Ono što se sjećam bila je neđelja,
jako nevrijeme, iz jedne štive se pojavio dim. Pripremim požarnu pumpu, štiva
gori, moramo sva crijeva da ugasimo, požarni CO-2 nam nije pomogao da ugasimo
požar, a teret je gorio i na palubi. Jezivo nevrijeme nam je otežavalo
održavanje pogona na brodu, jedini sam ja bio u pogonu dok su se ostali
pripremili za napuštanje broda. Pozvani su spasioci s helikopterima, a čamci za
spašavanje na brodu nijesu mogli da se otkače zbog nevremena i nestabilnosti
broda. Skokom u more spasio sma svoj život, a jedan dio mornara je zauvijek
ostao u morskim dubinama, dok je mene pokupio helikopter među zadnjima, tada
sam odlučio da pronađem drugu kompaniju. Ovakve traume i gorka životna iskustva
vas nauče da cijenite život.”
Milorad dalje nastavlja svoju
životnu ispovijest: ,,Nakon povrataka kući odlučio sam da nastavim da plovim za
singapursku kompaniju PIL,đe sam bio sammeđu rijetkim pripadnicima bijele rase.
Interesantno je napomenuti da je na samom brodu bilo 17 nacija. Mogo sam brinuo
za svoju porodicu koja mi je bila stalno u mislima. Nedostajali si mi moji
rodni Čavori i Lovćen jer me za ta područja vežu najljepše uspomene. Početkom
devedesetih dolazi do napuštanja sela i katuna što mi teško lično pada i gubi
se onaj najljepši soj među ljudima, što fizičkim nestankom ljudi u pravom
smislu te riječi, što raseljavanjem. Kasnije mi je otac Gojko na Ivanovim Koritima,
u samom srcu Lovćena, obnovio staru kamena kuću.Provodio sam dio svog slobodnog
vremena kod roditelja. Prve korake sam baš napravio ovdje na Ivanovim Koritima
đe su me iznosili u kolijevci. Kako onda da ne gajite ljubav, rodni kraj vas
vuče poput magneta.
Krozpomorski posao tražio sam bolje uslove
rada i bolju platu, pa sam otišao na tankere đe sam proveo dobar dio vremena, a
godine 1999/2000. sam započeo svoj angažman na italijanskoj kompaniji MSC kojoj
sam ostao vjeran evo pune 22godine. Pomorska škola u Kotoru ima dugu tradiciju.
Kada povučem paralelu nekad-sad, imali smo naše dvije domaće kompanije
Jugoocenaiju i Prekooanska plovidba Bar, bili smo među ozbiljnijim i priznatim
pomorskim državama Evrope.Imali smo sigurnost i mogućnost za napredovanje,
radili smo s velikim elanom i ljubavlju. Danas pomorci nemaju nikakvu sigurnost
i prepušteni su sami sebi, onog momenta kada završi ugovor, kompanija nema
obavezu da vas ponovo pozove. Međutim, naši ljudi su dobri pomorci i rado su
viđeni na svim svjetskim kompanijama. Kao iskusnom pomorcu teško mi je govoriti
o pomorskom životu. To je težak život sa
mnogo opasnosti, neizvjesnosti i pun odricanja. Mnogo bolje bi bilo da mladi
ljudi mogu raditi u svojoj državi i biti sa svojojm porodicom svaki dan. Ljubav
prema ovom pozivu mora biti jaka a ne samo komercijalna, kakva je danas
najčešće, ili nećete opstati kao pomorac na svjetskim, uvijek nemirnim morima.”
O svom rodnom kraju s najljepšim
emocijama ističe sljedeće: ,,Uvijek me je vukla želja da ne zapostavimo i da obnovimo
stara ognjišta na Ivanovim Koritima. Kada su se stekli određeni uslovi, odlučio
sam da obnovim sve ovo. Jaka ljubav prem Lovćenu me uvijek pratila. Stalno i
rado sam dolazio na Ivanova Korita, a uvijek sam posle broda pomagao da se
zemlja radi, obrađuje i održavaju naša stara kućišta koja postoje ovdje makar
zadnja dva vijeka, a možda i više. Za mene je rodni kraj nešto što se ne
iskazuje riječima, to je lični osjećaj onog gorkog crnogorskog kamena na kom sam
prvi put otvorio svoje oči i pogledao u plavi nebeski svod.Mladima bih rekao da
ni jedan kamen svoga rodnog kraja i mjesta ne zaborave, da ga posjećuju i
obnove i da gaje posebnu ljubav prema svom rodnom mjestu. Svaki slobodni
momenat, kada nijesam na brodu, provodim na Ivanovim Koritima i Lovćenu. Sva
moja porodica njeguje posebnu ljubav i odnos prema Ivanovim Koritima i Lovćenu,
to je magija koja vas jednom opije i nikada vas ne napušta, sve vam to Lovćen
pruža. Po meni Lovćen je sačuvao svoju ambijentalnost i ne bi ga trebalo narušiti, ali bi trebalo
planski omogućiti starosjediocima da u stili tradicionalne crnogorske gradnje
kamenom obnove ono što je njihovo, da to ne bude u onim malim gabaritima
prošlosti, ali ne i prećeratti s velikim građevinama. Ono što je veoma važno, sačuvati
izvorske vode Lovćena kao resurs koji ne pripada samo mještanima Lovćena i
Njeguša, več vode Lovćena koristi i sva njegova podgorina,Kotor, Budva,
Cetinje, čak i Tivat. Ako ne sačuvamo i šume koje su glavni rezervoari ovih
voda, onda ćemo izgubiti sve, a sve ovo je prije svega obaveza države. Lovćen
je bio (i ostao) vazdušna banja, lijepo bi bilo obnoviti Planinarski dom, ali
mi se čini da sve počiva na entuzijastima i pojedincima, ostali su neprimjetni.”
Milorad Čavor navodi da će
ostatak života nakon penzionisanja provesti na Lovćenskim gudurama dočekujući
svoju đecu i unučad kao i rodbinu. To će
mu biti najveća satisfakcija, radost i veselje. Bližilo se tri sata popodne,
pozdravio sam se s ovim gorostasom i ljudskih i moralnih vrlina, imao sam
osjećaj kao da dolazi iz prošlosti, a ne iz ovih ,,novih vremena.” Čeka me
Cetinje, treba sve ovo sačuvati i prenijeti s bijelog papira na kompjuter.
Magija Lovćena nas i dalje opija poput nektara, a Lovćen i Ivanova Korita jesu
naš crnogorski Olimp đe ćemo sačuvati posljednje lijepe priče o ljudima i
vremenima koja će ostati iza nas kao svjedoci, čuvari i gorštaci čija je riječ
trajnija od kamena sa Lovćena i pitkija od izvora sa kojih su se napajale duše
predaka.
1 Komentara
Fanitio Postavljeno 31-05-2022 10:36:49
Božidar Proročić ne staje. Čovjek rijetke radne energije. Uvijek usmjerene, prije svega, na razvoj i unapređenje naše kulture i umjetnosti. Puna podrška!
Odgovori ⇾