Goran Sekulović; Trideset godina od smrti Borislava Pekića
Osobena metafizička dimenzija Pekićevih književnih djela (III)
Borislav Pekić:
‘’… Postoji samo jedna
Umetnost, a ne Njegoš na jednoj, a Milton na drugoj strani sveta.’’
‘’… U istoriju ujahuje, ne
videći između nje i pakla nikakve međe.’’
‘’… Misterija ova ostaće nam
bona:/U paklu da li bolje nam je biti/Ili u životu, zvanom istorija,/Živeti s
nadom, pa ma šta da bude?’’
‘’Šta je, druže, taj
pakao/Za onog ko je živeo?’’ (Anonim)
U
srži, žili kucavici, u bitku i revolucije i umjetnosti je da se ne obaziru na
dosadašnja iskustva u svojim sferama, već da grade na potpuno novim premisama i
u skladu sa potpuno drugačijim, neuporedivim, do sada i do tada! nepostojećim,
tajnim, nepoznatim, promišljanjima, vizijama, snovima, ’’receptima’’ i
pogledima na svijet.[1]
Na
kraju, ili na početku, ko i što može biti izdržljiviji, istrajniji,
veličanstveniji, od revolucionara-graditelja, onih ‘’što u ime proletarijata
grade nov svet’’, revolucionara-graditelja ’’koji ima viziju’’ i ’’koji zna šta
hoće’’? Mora da i Kišov Boris Davidovič Novski nije osjećao ništa osim nesnosne
jare, ''spolja i iznutra'', i mora da je i sam bio plamen, ’’žešći od svih’’. A
’’šta može vatra plamenu?’’, revolucionarno-graditeljskom plamenu i plemenu?!
Mora, dakle, da i Boris Davidovič u grotlu svoje vatrene grobnice, poput
Simeona Njegovana u nesnosnoj jari svoje grnčarske peći, nije gubio vrijeme na
’’usavršavanje oblika’’ dosadašnjih političkih i društvenih revolucija i
osobito Oktobarske revolucije – ’’ostaviće ih za kasnije, kad iz ognja iziđe’’.
Mora da je i on bio svjestan da ’’sad treba da iskoristi priliku i prodre u
tajnu’’ revolucionarnog ideala kao takvog i u tajnu apsolutnog žrtvovanja
života – na oltaru slobode, čovječnosti, istine, poštenja, etičnosti,
ljudskosti, pravednosti i dostojanstva za nove generacije i ’’daleka neka
pokoljenja’’ – koju svaki pravi i istinski revolucionar-graditelj je spreman i
da zahtijeva i da podnese.
2. Isidor, posljednji Njegovan: Genijalni, tragični umjetnik, graditelj
monumentalnog spomenika Revoluciji
Pekić je, kako kaže za sebe,
’’hroničar beogradske čaršije, ili skromnije, njenog aromunskog, romejskog,
makedo-vlaškog, crnovunaškog, po srpski – cincarskog soja.’’ Tragajući za
’’pronicljivim i otpornim stvorenjem’’ koje bi se ’’uhodarski neopaženo
prokrijumčarilo u tri puta zabravljene duše Njegovana...’’ čiji se ’’put prema
zvezdama okončao’’[2]
jer se ’’nema više kud’’, pošto se ’’zemaljsko Zlatno runo ugrabilo’’ i ’’nema
se rašta dalje ploviti’’, Njegovana koji su jedna od istorijski najtipičnijih i
najuspješnijih, najuglednijih i najbogatijih cincarskih porodica, porodica čiji
hroničar se –’’kada je već digao pamet sa kojekakvih alibija, spreman da se
lično prihvati nečovečnog i nelojalnog posla denunciranja sopstvene krvi’’ –
’’u srećnom nadahnuću, poteklom iz ranog djetinjstva, opomenuo poodavno
zametnute bajke o Porodičnom Duhu, jedinom tuđinskom telu kadrom da bez štete
po sebe opstane u zagušljivim trezor-kućama svojih uglednih rođaka.’’[3]
Nikako ne treba brkati, ’’nevidimi, ali i svevidivi’’, ’’Porodični Duh’’ sa
bilo čim plemenskim, paganskim i vjerskim, pa ni ’’sa krsnom slavom u Srba,
čija se rodoljubna istorija svela još samo na povod kulinarskim
uživanjima...’’. ’’... Ove su Duše, ovi dobri porodični Geniji..., nešto bitno
drugo, praiskonsko, izvan Tradicije i Istorije, pa i van Pisma i Jezika; nešto,
usuđujem se reći, proizišlo iz neprozirne pene trajanja, kao munjevita iskra u
sudaru života i vremena.’’[4]
Porodični Duh je nužno potrebno pronaći, jer ’’ono što preostaje jeste da se...
nađe smisao... da se... zemaljsko Zlatno runo na kantar stavi. Jednom se i
čovek, i porodica, i narod moraju zaustaviti, osvrnuti i odvagati svoju
prošlost, ne bi li došli do saznanja da li je uopšte bilo svrhe prevaljivati
je... Samo je sumnja bila kadra da potraži smisao tamo gde on, u izobilju,
nebrizi i oholosti, nikome nije izgledao potreban.’’[5]
A upravo je Gazda Simeon Njegovan – koji na
Badnje veče 1941.g. u neprekidnom monologu, tj. ’’dijalogu’’ sa svojom umrlom
ženom Tomanijom, rezignirano joj saopštava na što je spalo njegovo ’’zlatno
runo’’, odnosno njegova ’’krvnjaostavština’’ – neđe daleko, daleko
ranije, dakle, u
davnašnjoj
mladosti, bio
zapao u ozbiljnu sumnju ‘’da potraži smisao’’ svog dotadašnjeg
gurbetskog, trgovačkog puta, pa i ne samo tog poslovnog dijela života, već i
budućeg bračnog i porodičnog, i to baš sa Tomanijom, koja je poticala iz čuvene
takođe cincarske porodice Sina iz Austro-Ugarske carevine.
Daleko, dakle, prijete
hladne januarske slovenačke noći, kada
se tradicionalno okupljaju svi pripadnici familije Njegovani Njegovan-Turjaški – ovog
puta ne sluteći
da je na pragu sveopšta ratna, ideološka
i revolucionarna kataklizma koja će i njih dakako satrijeti
i praktično
pomesti sa istorijske i životne pozornice[6] – Simeon
Lupus Njegovan piše
unuku Simeonu (Gazdi
Simeonu) o
viševjekovnoj
sudbinskoj potrazi Njegovana za zlatnim runom, u
trenutku kada se plaši da ga porodica gubi zauvijek s obzirom
da je ozbiljno namjeravao da napusti trgovački
posao, tj. firmu, i
da se sa cirkuskom jahačicom konja Julijanom i životno
i profesionalno udruži u budućnosti. Ili, kako
je tada mladi Simeon razmišljao na životnom
raskršću
i u, dakle, sumnji: ‘’… Nije moguće i u FIRMI BITI i BITI. Ako si u Firmi,
onda nema tebe. Ako tebe ima, nema Firme. To su Pravila igre.’’
Njegov
đed Simeon Lupus mu, pak, poručuje: ‘’To je pripovest o našoj porodičnoj
Argonautici. Mnogo se o njoj ne zna, a što se zna, nije uvek pouzdano i
kreditibilno, ali tako je i s onom pravom Jazonovom pustolovinom, tako je sa
svim legendama u koje je zarasla čelovečska povest. Porodičnim istinama ne
potrebuju dokazi da bi im se verovalo. One se osećaju kao što se ćuti Bog.
Koliko
u našoj dvojnosti ima božje kazne i stvarne nesreće, kao što je oduvek
pripovedala trgovačka pola simeonske prirode, a koliko božje povlastice i
jedne, ne svakad baš jasne sreće, kao što se branila umetnička polutka svakoga
Simeona, saznaće se tek na kraju porodične Argonautike, i to će, mislim, dano
biti poslednjem Simeonu, ma ko to bio. S njim će genos saznati za čime je on to
kroza stotine i stotine godina gurbetovanja, paćenja, straha, briga, truda i
neizvesnosti zaista žudeo, i da li je to što je stečeno i postignuto bilo
vredno tolikog žrtvovanja. Do tog časa je, sinko, sve mutno. Do tada se ništa
kategorično ne može znati. Pre toga svi radimo
n a p a m e t. Ja za zemaljsko, otac ti za nebesko, a ti za konjsko
carstvo. Radimo kao što dobar, pošten čovek radi za paradisos, verujući u njega, ali ne znajući da li ga igde zaista
ima.
Voleo
bih zato da me dalje čitaš imajući u vidu zdravu mogućnost da Zlatno runo kome
stremimo i ne mora biti što mu ime kazuje.
Možda,
naime, ono uopšte i nije zlatno?
(Da
ga nema nikakvog, da je naša plovidba teranje fatamorgane, ne smem ni da
mislim.)
Rastajući
se, ja produžim Firminim, ti Konjskim putom, možda idemo krivinama nevidimoga
cirka, na čijem ćemo se kraju sresti? Ne umem ti to bolje objasniti nego
žalostnom slikom – zamisli da poslednji Simeon sav n a š novac utroši na konjsku kožu, da to
naše slavno Zlatno runo, taj Hrisomalon
deras Njegovana, bude crna konjska koža što se po austrinskim klanicama
viđa o kuke obešena?
Ta
je mogućnost sretanja, razume se, sad već misaona. Jer, ako ti iz Firme odeš,
ona će propasti. Drugog, trgovačkog kraka cirkla, da se s njime sretne neki
umetnički Simeon, neće biti.
Podozrevam,
uostalom, da će se s tobom naša Argonautika i završiti. Kad se iz Firme,
porodice, k o l a iščupaš, iskoreniš,
nećeš više osećati ni obavezu da svog prvorođenca imenom Simeon krstiš. Anditetos
– naprotiv. Klonićeš se svega što te na nas podseća, i što te n a nas o b a v e z u j e.
FIRMA
JE I SVA NJENA PROŠLOST. Sve što je ikada bila ili htela, pa blagodareći,
jamačno, nekom tvom dvojniku, nije u tome uspela. Firma je i mrtva familija
Njago, svi njeni mrtvi Simeoni, i sva njena druga mrtva imena. Firma je vekovni
Simeonikos tropos, simeonski način –
život dug, tegoban, patnički, zabrinut, nesiguran. Dobitkom i gubitkom život
izmuljan, pa na suncu računa stvrdnut u ktimu,
posed, kao što se od gline mesi ćup za dukate ispod meda. FIRMA JE, SIMEONE,
TAJ ĆUP U KOME SU ISPOD PELENA ŽIVOTA POKOPANE DUŠE MRTVIH I ŽIVIH SIMEONA.’’[7]
Porodični
Duh Njegovana nikada ranije, pa čak ni u najtežim okolnostima kao što su bile godine 1769. u Moskopolju i 1801. u Beogradu, ‘’nije imao predosećaj da se od porodice
definitivno oprašta. Netoliko štobisumnjaousposobnostGazdaSimeonadaje, uokolnostimapredsmrtneagonije, spase, već štojestrepeodanjegovpojedinačanodgovor, akogaibude, nećeimatinikakvesvrhe. A
neće ga imati ako je proces nekog dubljeg preobražaja u toku. Ako je, ne daj
bože, u toku promena koja će dovesti do sveta bez porodice. Ili do sveta u kome
bi svi bili jedna porodica, što je još gore. Sveta u kome bi, nezamislivog li
užasa, ljudi jedni drugima bili braća, te imali usađen osećaj da su jedni druge
rodili i time preuzeli svetu obavezu da se međusobno štite. Ukratko, do
nepodnošljivog protivsveta u kome bi svako svakoga testamentarno nasleđivao i
sva dobra, celo Zlatno runo, ma šta pod njim podrazumevali, svima podjednako
pripadalo.
Ova se ideja učini našem Porodičnom Duhu toliko revolucionarno nepriličnom
i nespojivom sa prirodom njegovog pozvanja da namah stade i pred drugom, još
luđom i destruktivnijom. Do ovako fatalne vizije sveta bez porodice, države i
privatnog vlasništva, bez konkurencije i nadmetanja, bez žudnje za moći i
blagom, bez lične i kolektivne taštine, jedan normalan Porodični Duh svakako ne
bi sam mogao da dođe. Subverzivna misao protivurečila je samim temeljima
njegovog zemaljskog postojanja i delovanja. A on je, eto, do nje ipak došao.’’[8]
Hroničar Njegovana, njihov ‘’kuzen Borislav’’, ima ubjeđenje da jedna od glavnih njegovanskih
maksima, ’’PAN METRON ARISTON ili SVE SA MEROM baš i
nije tako mudra grčka poslovica, te da na ovom svetu i u njegovoj istoriji sve
baš i nije saobraženo obimu ljudskog razuma i snazi ljudskog računa... Kaka
crna mera u bogaćenju? Da je ima, ne bi bilo bogaćenja!... Ima l’ mera u vlast
kad je čovek zajmi? Nema! Ima l’ mera u strast kad ona njega zajmi? Nema? Što
samo u profit da ima?... Sve sos mera, pa ćeš da dođiš do velika slava! Moj
tur, oćiš! Će dođiš do ćepenak u ciganjska mala!...’’[9]
(Nastavlja se)
[1] ''Je li iko
mogao da strasno misli bez nade da, pomoću zvučnih i sočnih reči, svoje tajne
podeli sa drugim ljudima, tajnama drugih?'' (Ibid.,
str. 71)
[2]‘’Vidi ih, hondrokefalose, vidi ih, majke ti,
Tomanijo! Vidi moju slavnu Masu, ljudsku Masu što je iza sebe ostavljam. Moju
krvnju ostavštinu! Ta oni više niti su Firma niti Familija! Sve se to već
odavno porazdeljilo, separiraljo, na inokosne Mase isparceljisalo, pak se ondak
pozafađalo, zakrvilo, krenulo jedno drugo da ždere. Porodičnu i poslovnu antropofagiju
i ktimofagiju da prakticira. Ne treba, moja Tomanijo, ovima nikakva
refoljucija! Sami će se izesti grđe nego što bi ih ikakva refoljucija mogla
izesti. Jer, čak i od najcrnje refoljucije pretekne nešto. Dofoljno da se posao
opet krene. Ali od ovog unutrašnjeg ždranja ništa ne pretiče. Ni koske za
spomenjik!’’ (Borislav Pekić: ’’Zlatno
runo’’, Laguna, Beograd, tom V, str. 42)
[3] Borislav Pekić: ’’Zlatno runo’’, Laguna, Beograd, tom I , str. 33 i 33/34
[4] Ibid., str. 35
[5] Ibid., str.
46/47
[6] ‘’Pustošeća ratna sekira koja se, s proleća godine
hiljadu devet stotina četrdeset prve iznebuha oborila među Njegovan-Turjaške,
pala na celu porodicu pa i na tamnoputog desetogodišnjaka u matroskoj uniformi
sa starmalim dodacima – snežno belim rukavicama i štapom od bambusove trske,
možda ponajviše na mališana, jer je bolno trpeći posledice košmarnog preokreta
najmanje razumevao njegove uzroke ( a sekira je u međuvremenu, od godine
hiljadu devet sotina četrdeset pete, sa obnovljenom silinom nemilice pogađala
sve dotada neprikosnovene oblasti Njegovanovskog sveta, nasrćući na
Njegovanovske kuće, zemlje, šume, rudnike, trgovine, fabrike, anke, depozite,
akcije, na Njegovanovske klanove, rođake, prijatelje, saradnike, partnere, na
njihove zaslužene privilegije, razgranate uticaje, ružičaste izglede,
mnogostruke interese, ukorenjene navike, priznate običaje, sigurnost i moć),
ta, kako rekosmo, ratnorevolucionarna sekira rscepila
je Isidorov život na dve nimalo bliznačke polutke, nejednake, nažalost, po
trajanju, i neravnopravne, nažalost, po snošljivosti, od kojih je druga – a ona
je predmet naše priče – svojim ponižavajućim okolnostima usostavljala neku
vrstu uravnotežavajuće protivteže predivnim ali i prekratkim danima
detinjstva.’’ (Borislav Pekić:
‘’Graditelji’’, BIGZ, 1995.g., Beograd, str. 62)
[7]Borislav Pekić: ’’Zlatno runo’’, tom V,Laguna, Beograd,1993.g.
[8]Borislav Pekić: ’’Zlatno runo’’, Laguna, Beograd, tom I , str. 92/93
[9] Ibid., str. 93 i 241/242
2 Komentara
mooncix Postavljeno 23-05-2023 18:27:11
Tamoxifen is a drug commonly used to treat patients with ER positive type cancer viagra cialis online
Odgovori ⇾unsaniulp Postavljeno 19-02-2023 18:24:31
Similar expression has also been reported in choroid plexus tissue from other mammalian species 5, 253, 299 safe place to buy cialis online For this, we transduced cells with TMPrtTA m
Odgovori ⇾