Goran Sekulović: Trideset godina od smrti Borislava Pekića
Osobena metafizička dimenzija Pekićevih književnih djela (II)
Borislav Pekić:
‘’… Postoji samo jedna
Umetnost, a ne Njegoš na jednoj, a Milton na drugoj strani sveta.’’
‘’… U istoriju ujahuje, ne
videći između nje i pakla nikakve međe.’’
‘’… Misterija ova ostaće nam
bona:/U paklu da li bolje nam je biti/Ili u životu, zvanom istorija,/Živeti s
nadom, pa ma šta da bude?’’
‘’… Misterija ova ostaće nam
bona:/U paklu da li bolje nam je biti/Ili u životu, zvanom istorija,/Živeti s
nadom, pa ma šta da bude?’’
‘’Šta je, druže, taj
pakao/Za onog ko je živeo?’’ (Anonim)
Evo još primjera koji idu za ’’levantskim sindromom’’,
tj. primjera koji veoma reljefno i plastično prikazuju (svu) razliku između Balkana i
Zapadne Evrope. Simeon gazda iz Beča piše svojim roditeljima u Beogradu Hadži
Simeonu i Milici: ‘’I ovde, kao i kad su u pitanju duhovna pregnuća, naš je
svet nekako nastran, da ne kažem baš divalj i zaostao. Na umetnost se, na
primer, još gleda kao na badavadžisanje. U najmanju ruku, za graždanina
nedostojno zanimanje. A to u Beču nije običaj. Ovde su, pored Meternjakovih
pandura, najčuveniji ljudi muzičari, gospoda Straussovi, koje kod nas, ako ih i u šta uopšte ubrajaju, nazivaju
„bandistima“, „drombuljašima“, „zurlašima“ i ko zna sve kako. Nisam se
raspitivao, ali sam nekako pouzdan da austrinski zakon ne trpa bećare,
skitnice, aramije, putujušče artiste i glumce u istu paragrafnu vreću kao naš.
Ovde se ni grofovi ne stide što naše ufitiljene kalfice i izgladneli praktikanti
dostojanstvu svome drže za zabranjeno, nego po meanama, odnosno po ovdašnjem,
kafeijima, javno sedidu i unrethaltuju se s bajaderama, sigračicama, glumicama,
sopranisticama i koristkinjama, koje bi kod nas bile packane kao kurve.
Ja
to, mili otac i majko, ne poimam. U jednu ruku, priznajemo da je ovo o v d
e civilizacija, i da njoj želimo nacijom
priuspodobiti, a o n o kod nas da je još
levantska divljina koje se hoćemo osloboditi, a u drugu ruku, čuvamo običaje i
nazore koji nas tako divljim i čine, otečestvenim i patrijarhalnim nazivamo
gordo nečolovečsko delenje ljudi na primerke za auzlog, što se drže u rafove,
pod tezgom, i one za podrum.’’[1]
ReklobisedasuupravozaBalkaniLevantkarakterističnisvionipojedinciifamilijekojisukaoNjegovani ‘’istraživačinepoznatihprolaza. Nomades ke
oniropoli.
Nomadi i sanjari. Argonauti u lutanju za Zlatnim runom. Runo je, dabome,
zvanično bilo deklarirano kao roba. Emborikos
ofelos. Trgovački profit. U krajnjem svođenju, ktima ili posed. Ali da li je to Runo z a i s t a zlatno? Može li
se videti, opipati, unovčiti? I šta je, zapravo, to što oni od Adrianopolisa,
možda još i poizdalje, pa do Beograda, traže?’’[2]
No,
uz trgovinu, Njegovani su bili i umjetnici, grnčari. ’’Peć bez dna... I
najednom zna: to je njegova grnčarska peć, kroz koju se sunovraćuje. Vatreni
Moloh... Plamte agore na kojima se dugo i umno o slobodi besedilo, gorostasne
crkvene lađe, na kojima se, pojući, Bogu plovilo, Bazari čuveni diljem Orijenta
i Okcidenta, na kojima se vešto i sa strašću trgovalo. Gore moskopoljski sokaci
sa otiscima nogu slavnih trgovaca i zanatlija. Bukte Dalekoistočne i
Dalekozapadne Firme, Kompanije neizračunljivih imovinskih cenzusa, Konaci
najviđenijih romejskih Domova, Hanovi i Karavan-seraji, u kojima se odmarahu
kamile, pobednice pustinja Gobi i Kara-Kum, trijumfatorke nad gorjem Hindukuš.
Graditeljski požar ždere utrobu peći. Kameni svod prlje užarene slike nebeskih
sfera u raspadanju. Vatrene kraste dažde po avliji, po kojoj plameni psi vrelim
jezicima peku Simeonove kratere, amfore, hidrije, kantarose, pikside,
lutrofere, lekite, ćupove, bardake i krčage. Jara je nesnosna. Simeon ne oseća
ništa osim nje. Spolja i iznutra. Sam je plamen, žešći od svih.[3]
Šta može vatra plamenu? Treba se samo privići. Nijedan, pa ni čarobni gušter ne
može biti izdržljiviji od umjetnika koji ima viziju. Ono što može da preživi
salamander, može i umjetnik koji zna šta hoće... Čim se privikne na uslove
života u vatri, počeće da radi. Neće gubiti vreme na usavršavanje oblika, pa ma
koliko neobični bili. Ostaviće ih za kasnije, kad iz ognja iziđe.sad treba da
iskoristi priliku i prodre u tajnu crnog grčkog firnisa...’’;’’U peći sam. U
crvenom graditeljskom srcu vatre. Kao biblijski Avdenago u utrobi usijanog
Moloha. Sami smo: ja, Simeon, grnčar protomajstor, neviđeni oblik gline i
toplota. Ništa mi ne može izmaći...’’[4]
Stvaralački
plamen je najjači, žešći i istrajniji, prodorniji i imaginarniji od bilo kojeg
drugog, od vatre same. Umjetnička vizija je neuporediva i neiskorjenjiva.
Umjetnik je ’’sam plamen, žešći od svih’’. Nema sumnje da umjetnost i
revolucija dijele istu utopijsku i graditeljsku strast za novim, izazovnijim,
boljim, ljepšim, bogatijim, stvaralačkim i životnim, estetskim i društvenim
formama i sadržajima bivstvovanja i postojanja u cjelini – jednom riječju za
apsolutnim, sakralnim, božanskim, neuporedivim, konačnim i savršenim kosmičkim
i ljudskim, čovjekovim redom i poretkom bića, stvari, odnosa, fenomena i
pojava. Nesuđeni, slobodni, raznovrsni, promjenljivi i neviđeni oblik gline
(paradigma umjetnosti) kao nesuđeni, slobodni, mnoštveni, dinamični i neviđeni
oblik i sadržaj revolucionarnog ideala, ideala što se gradi na subjektivnoj i
personalnoj životnoj osnovi (paradigma revolucije, a zajedno kao paradigma
utopijskog stvaralaštva i graditeljstva što simbolizuju novo, dobro, drugo,
drugačije, različito, nadu i budućnost ).[5]
Dolazimo do
vječite teme intelektualci i revolucija, teme osobito u žiži modernog doba,
XX-og vijeka, pa samim tim podrazumijevano i nasljednika, potomaka, baštinika
‘’dinastije’’ Njegovan, njihovih mlađih i najmlađih pripadnika. ‘’Objašnjavati
vi-šu-is-to-rij-sku nuž-nost zbog koje je kapetan, inače sjajan moreplovac,
morao biti umlaćen, a naročito zašto je, takođe istorijski, i tek malko
psiho-pa-to-loški, bilo nužno da ga baš ti, baš razum, pridržava… To što, evo,
već četvrt veka pasionirano čini čitava ev-ro-ame-rička le-va in-teli-gen-cija…
ASragon, Dreiser, Sinclair, Rolland,
Shaw, Heinrich, Mann, Feuchtwanger, Lasky, Lukács, Toller, Brecht, Strachey,
Krleža, Webbovi, Gorki… a da samo
poslednji ima neko praktič-no oprav-danje. Živi, naime, u stomaku istorije, a
kad si na gubilištu, možeš biti jedino žrtva, dželat ili ispovednik… On je
izabrao da ispoveda, slobodnom rukom pridržavajući malko – i kapetana…’’;
‘’Vodopadom reči treba sahraniti milione leševa. Ruske leševe pokriti mlohavom
zemljom francuskih, engleskih, nemačkih reči. Tada spoznaju da su od
re-vo-lu-cionarnih bar-da postali ofi-ci-jelni gro-bari. naravno,
in-te-lektualni ma-zo-hizam, zasnovan na spoznaji da se u krajnjoj liniji
eksploatiše tuđ rad, i na korespondentnoj griži savesti kojom leva misao već
stolećima gnjavi inteligenciju, uvaljujući joj komplekse krivice, od kojih se
ona posle oslobađa „drža-njem ka-pe-tana“, sve to omogućuje intelektualcu da
ulogu grobara izvede s izvesnim mo-ral-nim dos-to-janstvom… U ar-hi-tek-turi
re-vo-lucije intelektualcima pripada ka-na-lizacija. Ponekad se u njoj i
zaglave, pa se moraju revolucionarnim čakljama čepr-ka-ti iz go-vana. Njima ni
to ne smeta. Um nema čulo mirisa. Kako inače objasniti da ih Revolucija svake
treće godine pre-deklariše iz svetaca u đavole, i obratno, od lu-čo-noša
prog-resa u za-toč-nike tmi-ne, pa opet natrag među istorijske svetionike,
zavisno od toga jesu li pripravni da sa revolucionarnog đubrišta iznose baš
svaki izmet ili de-mon-stri-raju iz-ves-nu de-kadentnu iz-bir-ljivost…’’;’’Ja
nisam za zlo koje iz dobra proizilazi, zlo kao pogrešno shvaćeno ili rđavo
izvedeno dobro, nisam za zlo kao ja-dac, ja sam za njega kao jedinu realnost,
zlo uni-ver-zalno i fun-da-mentalno…’’;’’Svet ispada rđav zato što uporno
žudimo boljem, zli smo jer nam je suviše stalo do dobra. Obrnimo ciljeve.
Budimo zli, možda ćemo usput postati dobri. Praveći pakao, napraviti raj. Bogu
se tako nešto već desilo, samo u obrnutom smeru.’’;‘’… Bez nas bi se i pakao
raspao. Bez inteligencije se prava muka jed-nos-tavno ne da or-ga-nizovati…’’;…
Samo intelektualcima za život trebaju bolji razlozi od toga što su rođeni, što
su tu. I kad umru, budu nig-de, oni bi da to nig-de bu-de neg-de- njima je uvek
nužna poslednja misao, sporedni izlaz, ne-dovr-šena desna stra-na. Uzmeš li im
valjane razloge za život, u smrti će naći svoj slav-ni fi-na-litet. Na
teorijskom planu, dabome. Na praktično, ubijaće gde stignu, koga stignu.
Logički opravdano, jer ako život ne valja, smrt je jedina razumna
konzekvencija. Ali, ubijaće iz hu-ma-nih, eu-ta-na-zijskih raz-loga, kao
prosvećeni ljudi, a ne kao divljaci pod pritiskom okolnosti, strasti ili
potrebe. Za opšte masakre neće biti potreban nikakav Aragon da ih beatifikuje.
Zlo će se razumeti po sebi. Nerazumljivo će postati – dobro. Niko neće razumeti
što se čovečanstvo oko njega stole-ćima toli-ko-ki-la-vilo. U čemu su njegove
prednosti nad zlom? U čemu je, zapravo – razlika? Zašto zlo nije odmah
prihvaćeno kao pri-rodno is-po-ljavanje ljud-ske mi-sije… Pogledajte Judu,
prvog intelektualca od nekog formata, od neke ideje o svetu. Obožava Hrista i
upravo ga zato ubija… Juda je tipičan eg-zem-plar in-te-lek-tualne
di-ja-lektike s kojom inteligencija učestvuje u svetskoj istoriji.’’[6]
Pekić
Revoluciju piše sa velikim R: ''... Isidor je samo nastojao da, pre nego što
pristupi projektovanju Spomenika Revoluciji, n j i h o v o j i s v
o j o j revoluciji – jer ON i ONI behu
samo dva odudarajuća lica iste Istorije, iste Pobede, iste Istine, iste
Sudbine, suton i zora istog Dana, bez predumišljaja i strasti, osim
stvaralačke, trezveno – prokletom trezvenošću nasleđenom od majke – definiše
sopstveni položaj, nepokretnu tačku bitisanja, koju su svojim krvavim presekom
– najvjerovatnije za uvek – udarile tangente njegovog ličnog, njegovanskog imena
i vremena, i zastrašujuće bezličnog protivnjegovanskog preokreta, što ga majka
zove 'nesrećom', stric Danilo 'smolom', ON 'kaznom', a ONI 'nezaustavljivom
tačkom istorije'...''; ‘’Idealna predstava Revolucije je savršeno bezlična, kao
predstava Boga uz pomoć čistih pojmova. Istorijska predstava Revolucije ima u
sebi više karaktera. To je ikona, ljudoliki prevod jedne čiste ideje, ali se
pred njim već može klanjati sa više osećanja da se to čini pred nečim stvarnim,
ne pred himerom. Idealna predstava + Istorijska predstava = bezličnoj predstavi
revolucije sa p r i v i d o m nečeg nečeg ličnog. Lična predstava
Revolucije, međutim, toliko je lična da se svojim važenjem samo za tebe uspinje
opet do savršene bezličnosti, baš svojim nevaženjem za sve druge osim za tebe.
Spojene, ove dve komponente daju janusovski
d v o l i č n u predstavu, kojoj
baš dvoličnost daje pravi život. U protivurečnostima dva lica revolucije,
dobija ona, za graditelja, za umetnika, svoje pravo lice.’’[7]
Ovu
vječnu stvaralačku, graditeljsku os,
sintezu, paradigmu, kako umjetnosti i samog života iz kojeg nastaje, tako i
društva i njegove revolucionarne promjene i izmjenljivosti,[8]
Pekić ovako vidi: ‘’… Usuđujem se da tvrdim kako nijedan drugi naslov ne bi
tako dobro pristajao ovoj subjektivnoj slici propadanja kao Graditelji. Sve istaknute ličnosti
knjige, sve bez izuzetka su graditelji u doslovnom smislu inženjera. Čak se
može kazati da su to u dva ravnopravna pravca – kao arhitekte i, preneseno
uzevši, kao graditelji onoga što se sa dosta podudarnosti može nazvati
buržoaskim klasnim duhom, bez obzira što ih zatičemo ne kako ga zidaju nego
kako bespomoćno iščekuju da ih njihova vlastita klasna građevina smrvi, ili
kako sa manje uspeha pokušavaju da se izvuku ispod njenih odrona. I zar se izraz
‘graditelji’, čak u većem stepenu, ne može pripisati onima što u ime
proletarijata grade nov svet, iako je nama savremenicima, bar za sada,
dopušteno da osetimo samo njegove nesavršene izglede?’’[9]
Različiti
graditelji koriste i različitu graditeljsku građu, različita graditeljska
sredstva. Pekić nas vodi i na sami vrh svojih (različitih) graditelja i
neimara: ‘’Iznad svih, graditelj je gospođa Angelina Njegovan, jer za ono što
će dvadeset godina podizati neće koristiti nikakvu drugu građu do sopstveno očajanje.
I najzad, onaj koji drži ovo pero ne vidi zašto sebe ne bi podveo pod tu
neimarsku kapu. Najzad, on je taj koji ovu knjigu gradi.’’[10]
(Nastavlja se)
[1]Borislav Pekić: ‘’Zlatno runo’’ IV Fantazmagorija, Laguna, Beograd, 2012.g., str. 278/279;
Kad
se gazda Simeon kao mladić zaljubio u Julijanu Tolnaj, ‘’artistkinju
konjokrotiteljku’’, odlučio je da se oda ‘’sjajnome artističkom životu’’. (Ibid., str. 473) To je ona druga
strana Njegovana, koja je potisnuta od one njihove prve i najvažnije strane i
aktivnosti – zarađivanja i sticanja imovine i posjeda, druga strana kojoj su se
sporadično priklanjali i upražnjavali je, naime, strana uživanja u životu, čemu
se čak posvećivao i možda i najčuveniji od svih Njegovana Kir Simeon Lupus.
Pekić ovu stranu bilježi još k(od) prvog Njegovana, mitskog kentaura Noemisa,
te je ona sve njih na kratko odvajala od njihovog glavnog cilja trgovine i
trgovanja, stalnog računskog hitanja ka osvajanju Zlatnog runa: ‘’Sebe nije
poznati mogao, a ni hteo nije. Pomisli da zazove Hirona i s njim se posavetuje,
ali odustade bojeći se da ga mudri i ozbiljni starac ne ukori ili kakvom ujdurmom
iz Carstva mrtvih u predstojećem uživanju spreči. Hiron se sam javi i, pre nego
što se opet izgubi u traganju za paklenim kapijama, reče samo: ‘Tucaj dok
možeš, budalo, i ne pitaj štakošta!’ To ga naprečac odvoji od njegovog
računskog života. Sada je, u dodiru sa zemljom i nebom, sa samom Tajnom
življenja, i on hteo da bude Polubog i da ga je za sve briga. Zume, apolovsome! Živimo, uživajmo! –
urlao je Noemis… Krv lepote, mislio je Noemis, eleusinska Dionisova družica, Jerokino – Labud!’’ (Borislav Pekić: ‘’Zlatno runo’’ VI
Fantazmagorija, Laguna, Beograd, 2012.g., str. 206/207 i 208)
[2]Borislav Pekić: ’’Zlatno runo’’, V
tom, Laguna, Beograd, 2013.g., str. 427
[3]
‘’Sagiba glavu. Sva mu koža treperi. Kao da ga nagoreva vatra, večni dušmanin
svih Noemisa.’’ (Borislav Pekić:
’’Zlatno runo’’, VII
tom, Laguna, Beograd, 2013.g., str.
208).Pisac nas upućuje i na jednog svog literarnog junaka,
‘’velikog majstora rukotvorina u drvetu’’, koji je ‘’… slučajna, uzgredna
iskopina istraživanja činjenih pre i tokom pisanja ‘Zlatnog runa’’’ i čiji je
on ‘’prvi, jamačno, jedini biograf’’: ‘’Oni su bića Vatre.
Vatra je njihov Element. Njihova priroda i sudbina. Dumetrijus
Kir-Angelos),kalitehnis, umetnički
rezbar iz Aleje, drevne arkadijske Tegeje na Peloponesu, beše takav čovek’’;
‘’…Pogled, baci na radionicu, iz koje je čas cvilelo, čas pojalo plemenito
drvo, zavisno od stanja u kome se nahodilo, od toga da li se već priklonilo
novom Kir-Angelosovom obliku ili još tuži za starim, božjim…’’ (Borislav Pekić: ‘’Novi Jerusalim’’,
‘’Politika’’, ‘Narodna knjiga’’, 2004.g., Beograd, str. 7, 9 i 15)
[4] Borislav Pekić: ’’Zlatno runo’’, tom I, Laguna, Beograd, 2013.g., str. 568 i 573
[5] ‘’Za pisca, a čini mi se u odgovarajućoj meri
i za svakog čoveka, nemoguće je da živi jednim i nepromenljivim životom: on je
uvek pomalo i ono o čemu sanja ili piše (opet dakle sanja) kao što je ono o
čemu sanja ili piše (sanja dakle opet) uvek pomalo i on.’’ (Borislav Pekić: ‘’Graditelji’’, BIGZ, 1995.g., Beograd,str. 14/15)
[6]Borislav Pekić: ’’Zlatno runo’’, tom VI, Laguna, Beograd, 2013.g.,str.263/264, 265, 266, 267 i 268
[7] Borislav Pekić: ‘’Graditelji’’, BIGZ, 1995.g.,
Beograd, str. 70/71 i 156
[8] ‘’Umjetnost kao
praksa stvaralačkog otkrivanja, i življenja, može biti samo čov jeku
odgovarajući revolucionarni čin promjene tog svijeta.’’ (Prof. dr Vujadin
Jokić: ‘’Marksovo viđenje umjetnosti’’, Centar za marksističko obrazovanje
‘’Nikola Kovačević’’, Nikšić, 1983.g., str. 7)
[9]Ibid., str. 36; Tu je i stalna stvaralačka,
preobražavalačka, graditeljskavjera, još od iskona, od Helade, čijoj duhovnoj
auri pripada i klasični, takođe kao starogrčki,
mitski, crnogorski (čojstveni i junački) pogled na svijet (crnogorska
slava!): ‘’’’To Aksioma ton Helenon, beše
jedini smisao i cilj herojskog života, Helenska slava njegova jedina sadržina.
Heroja grčkog nije tvorila toliko neka naročita sposobnost, dar ili kakva
izuzetna vrlina – premda je i toga bilo – već pre svega i od svega više: odanost uzvišenom cilju, preobražaju Čoveka
u Boga, u čemu se sastojaše ‘To Aksioma ton Helenon’ ili Slava Helenska.
Sposobnosti, darovi, vrline, sve ostale ljudske izuzetnosti, tek su tu odanost
sledili. Vera ih je proizvodila, a ne obrnuto, oni veru. A ovaj put i prirodan
beše. Grdne sposobnosti, golemi darovi i izredne vrline nisu kadre i veliku
veru da iskale, češće je onemogućuju ili uništavaju. Ali neumerena vera u nešto
ume i sposobnost za to stvoriti. Najpre je sobom i svojom neograničenošću
zameniti, a zatim je i – izgraditi.’’ (Borislav
Pekić: ’’Zlatno runo’’, tom VII, Laguna, Beograd, 2013.g., str.180)
[10]Borislav Pekić: ‘’Graditelji’’, BIGZ, 1995.g.,
Beograd,str. 36
1 Komentara
lUxYZpzS Postavljeno 04-08-2023 17:06:05
priligy online Patients were excluded if the endocrine treatment was not defined n 124 or the follow up was within 6 months n 106
Odgovori ⇾