Kultura

Goran Sekulović: Trideset godina od smrti Borislava Pekića

Osobena metafizička dimenzija Pekićevih književnih djela (II)

(15 riječi)

Borislav Pekić:

‘’… Postoji samo jedna Umetnost, a ne Njegoš na jednoj, a Milton na drugoj strani sveta.’’

‘’… U istoriju ujahuje, ne videći između nje i pakla nikakve međe.’’

‘’… Misterija ova ostaće nam bona:/U paklu da li bolje nam je biti/Ili u životu, zvanom istorija,/Živeti s nadom, pa ma šta da bude?’’

‘’… Misterija ova ostaće nam bona:/U paklu da li bolje nam je biti/Ili u životu, zvanom istorija,/Živeti s nadom, pa ma šta da bude?’’

‘’Šta je, druže, taj pakao/Za onog ko je živeo?’’ (Anonim)

 

Evo još primjera koji idu za ’’levantskim sindromom’’, tj. primjera koji veoma reljefno i plastično prikazuju (svu) razliku između Balkana i Zapadne Evrope. Simeon gazda iz Beča piše svojim roditeljima u Beogradu Hadži Simeonu i Milici: ‘’I ovde, kao i kad su u pitanju duhovna pregnuća, naš je svet nekako nastran, da ne kažem baš divalj i zaostao. Na umetnost se, na primer, još gleda kao na badavadžisanje. U najmanju ruku, za graždanina nedostojno zanimanje. A to u Beču nije običaj. Ovde su, pored Meternjakovih pandura, najčuveniji ljudi muzičari, gospoda Straussovi, koje kod nas, ako ih i u šta uopšte ubrajaju, nazivaju „bandistima“, „drombuljašima“, „zurlašima“ i ko zna sve kako. Nisam se raspitivao, ali sam nekako pouzdan da austrinski zakon ne trpa bećare, skitnice, aramije, putujušče artiste i glumce u istu paragrafnu vreću kao naš. Ovde se ni grofovi ne stide što naše ufitiljene kalfice i izgladneli praktikanti dostojanstvu svome drže za zabranjeno, nego po meanama, odnosno po ovdašnjem, kafeijima, javno sedidu i unrethaltuju se s bajaderama, sigračicama, glumicama, sopranisticama i koristkinjama, koje bi kod nas bile packane kao kurve.

Ja to, mili otac i majko, ne poimam. U jednu ruku, priznajemo da je ovo o v d e  civilizacija, i da njoj želimo nacijom priuspodobiti, a o n o  kod nas da je još levantska divljina koje se hoćemo osloboditi, a u drugu ruku, čuvamo običaje i nazore koji nas tako divljim i čine, otečestvenim i patrijarhalnim nazivamo gordo nečolovečsko delenje ljudi na primerke za auzlog, što se drže u rafove, pod tezgom, i one za podrum.’’[1]

ReklobisedasuupravozaBalkaniLevantkarakterističnisvionipojedinciifamilijekojisukaoNjegovani ‘’istraživačinepoznatihprolaza. Nomades ke oniropoli. Nomadi i sanjari. Argonauti u lutanju za Zlatnim runom. Runo je, dabome, zvanično bilo deklarirano kao roba. Emborikos ofelos. Trgovački profit. U krajnjem svođenju, ktima ili posed. Ali da li je to Runo z a i s t a zlatno? Može li se videti, opipati, unovčiti? I šta je, zapravo, to što oni od Adrianopolisa, možda još i poizdalje, pa do Beograda, traže?’’[2]

No, uz trgovinu, Njegovani su bili i umjetnici, grnčari. ’’Peć bez dna... I najednom zna: to je njegova grnčarska peć, kroz koju se sunovraćuje. Vatreni Moloh... Plamte agore na kojima se dugo i umno o slobodi besedilo, gorostasne crkvene lađe, na kojima se, pojući, Bogu plovilo, Bazari čuveni diljem Orijenta i Okcidenta, na kojima se vešto i sa strašću trgovalo. Gore moskopoljski sokaci sa otiscima nogu slavnih trgovaca i zanatlija. Bukte Dalekoistočne i Dalekozapadne Firme, Kompanije neizračunljivih imovinskih cenzusa, Konaci najviđenijih romejskih Domova, Hanovi i Karavan-seraji, u kojima se odmarahu kamile, pobednice pustinja Gobi i Kara-Kum, trijumfatorke nad gorjem Hindukuš. Graditeljski požar ždere utrobu peći. Kameni svod prlje užarene slike nebeskih sfera u raspadanju. Vatrene kraste dažde po avliji, po kojoj plameni psi vrelim jezicima peku Simeonove kratere, amfore, hidrije, kantarose, pikside, lutrofere, lekite, ćupove, bardake i krčage. Jara je nesnosna. Simeon ne oseća ništa osim nje. Spolja i iznutra. Sam je plamen, žešći od svih.[3] Šta može vatra plamenu? Treba se samo privići. Nijedan, pa ni čarobni gušter ne može biti izdržljiviji od umjetnika koji ima viziju. Ono što može da preživi salamander, može i umjetnik koji zna šta hoće... Čim se privikne na uslove života u vatri, počeće da radi. Neće gubiti vreme na usavršavanje oblika, pa ma koliko neobični bili. Ostaviće ih za kasnije, kad iz ognja iziđe.sad treba da iskoristi priliku i prodre u tajnu crnog grčkog firnisa...’’;’’U peći sam. U crvenom graditeljskom srcu vatre. Kao biblijski Avdenago u utrobi usijanog Moloha. Sami smo: ja, Simeon, grnčar protomajstor, neviđeni oblik gline i toplota. Ništa mi ne može izmaći...’’[4]

Stvaralački plamen je najjači, žešći i istrajniji, prodorniji i imaginarniji od bilo kojeg drugog, od vatre same. Umjetnička vizija je neuporediva i neiskorjenjiva. Umjetnik je ’’sam plamen, žešći od svih’’. Nema sumnje da umjetnost i revolucija dijele istu utopijsku i graditeljsku strast za novim, izazovnijim, boljim, ljepšim, bogatijim, stvaralačkim i životnim, estetskim i društvenim formama i sadržajima bivstvovanja i postojanja u cjelini – jednom riječju za apsolutnim, sakralnim, božanskim, neuporedivim, konačnim i savršenim kosmičkim i ljudskim, čovjekovim redom i poretkom bića, stvari, odnosa, fenomena i pojava. Nesuđeni, slobodni, raznovrsni, promjenljivi i neviđeni oblik gline (paradigma umjetnosti) kao nesuđeni, slobodni, mnoštveni, dinamični i neviđeni oblik i sadržaj revolucionarnog ideala, ideala što se gradi na subjektivnoj i personalnoj životnoj osnovi (paradigma revolucije, a zajedno kao paradigma utopijskog stvaralaštva i graditeljstva što simbolizuju novo, dobro, drugo, drugačije, različito, nadu i budućnost ).[5]

Dolazimo do vječite teme intelektualci i revolucija, teme osobito u žiži modernog doba, XX-og vijeka, pa samim tim podrazumijevano i nasljednika, potomaka, baštinika ‘’dinastije’’ Njegovan, njihovih mlađih i najmlađih pripadnika. ‘’Objašnjavati vi-šu-is-to-rij-sku nuž-nost zbog koje je kapetan, inače sjajan moreplovac, morao biti umlaćen, a naročito zašto je, takođe istorijski, i tek malko psiho-pa-to-loški, bilo nužno da ga baš ti, baš razum, pridržava… To što, evo, već četvrt veka pasionirano čini čitava ev-ro-ame-rička le-va in-teli-gen-cija… ASragon, Dreiser, Sinclair, Rolland, Shaw, Heinrich, Mann, Feuchtwanger, Lasky, Lukács, Toller, Brecht, Strachey, Krleža, Webbovi, Gorki… a da samo poslednji ima neko praktič-no oprav-danje. Živi, naime, u stomaku istorije, a kad si na gubilištu, možeš biti jedino žrtva, dželat ili ispovednik… On je izabrao da ispoveda, slobodnom rukom pridržavajući malko – i kapetana…’’; ‘’Vodopadom reči treba sahraniti milione leševa. Ruske leševe pokriti mlohavom zemljom francuskih, engleskih, nemačkih reči. Tada spoznaju da su od re-vo-lu-cionarnih bar-da postali ofi-ci-jelni gro-bari. naravno, in-te-lektualni ma-zo-hizam, zasnovan na spoznaji da se u krajnjoj liniji eksploatiše tuđ rad, i na korespondentnoj griži savesti kojom leva misao već stolećima gnjavi inteligenciju, uvaljujući joj komplekse krivice, od kojih se ona posle oslobađa „drža-njem ka-pe-tana“, sve to omogućuje intelektualcu da ulogu grobara izvede s izvesnim mo-ral-nim dos-to-janstvom… U ar-hi-tek-turi re-vo-lucije intelektualcima pripada ka-na-lizacija. Ponekad se u njoj i zaglave, pa se moraju revolucionarnim čakljama čepr-ka-ti iz go-vana. Njima ni to ne smeta. Um nema čulo mirisa. Kako inače objasniti da ih Revolucija svake treće godine pre-deklariše iz svetaca u đavole, i obratno, od lu-čo-noša prog-resa u za-toč-nike tmi-ne, pa opet natrag među istorijske svetionike, zavisno od toga jesu li pripravni da sa revolucionarnog đubrišta iznose baš svaki izmet ili de-mon-stri-raju iz-ves-nu de-kadentnu iz-bir-ljivost…’’;’’Ja nisam za zlo koje iz dobra proizilazi, zlo kao pogrešno shvaćeno ili rđavo izvedeno dobro, nisam za zlo kao ja-dac, ja sam za njega kao jedinu realnost, zlo uni-ver-zalno i fun-da-mentalno…’’;’’Svet ispada rđav zato što uporno žudimo boljem, zli smo jer nam je suviše stalo do dobra. Obrnimo ciljeve. Budimo zli, možda ćemo usput postati dobri. Praveći pakao, napraviti raj. Bogu se tako nešto već desilo, samo u obrnutom smeru.’’;‘’… Bez nas bi se i pakao raspao. Bez inteligencije se prava muka jed-nos-tavno ne da or-ga-nizovati…’’;… Samo intelektualcima za život trebaju bolji razlozi od toga što su rođeni, što su tu. I kad umru, budu nig-de, oni bi da to nig-de bu-de neg-de- njima je uvek nužna poslednja misao, sporedni izlaz, ne-dovr-šena desna stra-na. Uzmeš li im valjane razloge za život, u smrti će naći svoj slav-ni fi-na-litet. Na teorijskom planu, dabome. Na praktično, ubijaće gde stignu, koga stignu. Logički opravdano, jer ako život ne valja, smrt je jedina razumna konzekvencija. Ali, ubijaće iz hu-ma-nih, eu-ta-na-zijskih raz-loga, kao prosvećeni ljudi, a ne kao divljaci pod pritiskom okolnosti, strasti ili potrebe. Za opšte masakre neće biti potreban nikakav Aragon da ih beatifikuje. Zlo će se razumeti po sebi. Nerazumljivo će postati – dobro. Niko neće razumeti što se čovečanstvo oko njega stole-ćima toli-ko-ki-la-vilo. U čemu su njegove prednosti nad zlom? U čemu je, zapravo – razlika? Zašto zlo nije odmah prihvaćeno kao pri-rodno is-po-ljavanje ljud-ske mi-sije… Pogledajte Judu, prvog intelektualca od nekog formata, od neke ideje o svetu. Obožava Hrista i upravo ga zato ubija… Juda je tipičan eg-zem-plar in-te-lek-tualne di-ja-lektike s kojom inteligencija učestvuje u svetskoj istoriji.’’[6]

Pekić Revoluciju piše sa velikim R: ''... Isidor je samo nastojao da, pre nego što pristupi projektovanju Spomenika Revoluciji, n j i h o v o j  i  s v o j o j  revoluciji – jer ON i ONI behu samo dva odudarajuća lica iste Istorije, iste Pobede, iste Istine, iste Sudbine, suton i zora istog Dana, bez predumišljaja i strasti, osim stvaralačke, trezveno – prokletom trezvenošću nasleđenom od majke – definiše sopstveni položaj, nepokretnu tačku bitisanja, koju su svojim krvavim presekom – najvjerovatnije za uvek – udarile tangente njegovog ličnog, njegovanskog imena i vremena, i zastrašujuće bezličnog protivnjegovanskog preokreta, što ga majka zove 'nesrećom', stric Danilo 'smolom', ON 'kaznom', a ONI 'nezaustavljivom tačkom istorije'...''; ‘’Idealna predstava Revolucije je savršeno bezlična, kao predstava Boga uz pomoć čistih pojmova. Istorijska predstava Revolucije ima u sebi više karaktera. To je ikona, ljudoliki prevod jedne čiste ideje, ali se pred njim već može klanjati sa više osećanja da se to čini pred nečim stvarnim, ne pred himerom. Idealna predstava + Istorijska predstava = bezličnoj predstavi revolucije sa  p r i v i d o m  nečeg nečeg ličnog. Lična predstava Revolucije, međutim, toliko je lična da se svojim važenjem samo za tebe uspinje opet do savršene bezličnosti, baš svojim nevaženjem za sve druge osim za tebe. Spojene, ove dve komponente daju janusovski  d v o l i č n u  predstavu, kojoj baš dvoličnost daje pravi život. U protivurečnostima dva lica revolucije, dobija ona, za graditelja, za umetnika, svoje pravo lice.’’[7]

Ovu vječnu stvaralačku, graditeljsku os, sintezu, paradigmu, kako umjetnosti i samog života iz kojeg nastaje, tako i društva i njegove revolucionarne promjene i izmjenljivosti,[8] Pekić ovako vidi: ‘’… Usuđujem se da tvrdim kako nijedan drugi naslov ne bi tako dobro pristajao ovoj subjektivnoj slici propadanja kao Graditelji. Sve istaknute ličnosti knjige, sve bez izuzetka su graditelji u doslovnom smislu inženjera. Čak se može kazati da su to u dva ravnopravna pravca – kao arhitekte i, preneseno uzevši, kao graditelji onoga što se sa dosta podudarnosti može nazvati buržoaskim klasnim duhom, bez obzira što ih zatičemo ne kako ga zidaju nego kako bespomoćno iščekuju da ih njihova vlastita klasna građevina smrvi, ili kako sa manje uspeha pokušavaju da se izvuku ispod njenih odrona. I zar se izraz ‘graditelji’, čak u većem stepenu, ne može pripisati onima što u ime proletarijata grade nov svet, iako je nama savremenicima, bar za sada, dopušteno da osetimo samo njegove nesavršene izglede?’’[9]

Različiti graditelji koriste i različitu graditeljsku građu, različita graditeljska sredstva. Pekić nas vodi i na sami vrh svojih (različitih) graditelja i neimara: ‘’Iznad svih, graditelj je gospođa Angelina Njegovan, jer za ono što će dvadeset godina podizati neće koristiti nikakvu drugu građu do sopstveno očajanje. I najzad, onaj koji drži ovo pero ne vidi zašto sebe ne bi podveo pod tu neimarsku kapu. Najzad, on je taj koji ovu knjigu gradi.’’[10]

 

(Nastavlja se)



[1]Borislav Pekić: ‘’Zlatno runo’’ IV Fantazmagorija, Laguna, Beograd, 2012.g., str. 278/279; Kad se gazda Simeon kao mladić zaljubio u Julijanu Tolnaj, ‘’artistkinju konjokrotiteljku’’, odlučio je da se oda ‘’sjajnome artističkom životu’’. (Ibid., str. 473) To je ona druga strana Njegovana, koja je potisnuta od one njihove prve i najvažnije strane i aktivnosti – zarađivanja i sticanja imovine i posjeda, druga strana kojoj su se sporadično priklanjali i upražnjavali je, naime, strana uživanja u životu, čemu se čak posvećivao i možda i najčuveniji od svih Njegovana Kir Simeon Lupus. Pekić ovu stranu bilježi još k(od) prvog Njegovana, mitskog kentaura Noemisa, te je ona sve njih na kratko odvajala od njihovog glavnog cilja trgovine i trgovanja, stalnog računskog hitanja ka osvajanju Zlatnog runa: ‘’Sebe nije poznati mogao, a ni hteo nije. Pomisli da zazove Hirona i s njim se posavetuje, ali odustade bojeći se da ga mudri i ozbiljni starac ne ukori ili kakvom ujdurmom iz Carstva mrtvih u predstojećem uživanju spreči. Hiron se sam javi i, pre nego što se opet izgubi u traganju za paklenim kapijama, reče samo: ‘Tucaj dok možeš, budalo, i ne pitaj štakošta!’ To ga naprečac odvoji od njegovog računskog života. Sada je, u dodiru sa zemljom i nebom, sa samom Tajnom življenja, i on hteo da bude Polubog i da ga je za sve briga. Zume, apolovsome! Živimo, uživajmo! – urlao je Noemis… Krv lepote, mislio je Noemis, eleusinska Dionisova družica, Jerokino – Labud!’’ (Borislav Pekić: ‘’Zlatno runo’’ VI Fantazmagorija, Laguna, Beograd, 2012.g., str. 206/207 i 208)

[2]Borislav Pekić: ’’Zlatno runo’’, V tom, Laguna, Beograd, 2013.g., str. 427

[3] ‘’Sagiba glavu. Sva mu koža treperi. Kao da ga nagoreva vatra, večni dušmanin svih Noemisa.’’ (Borislav Pekić: ’’Zlatno runo’’, VII tom, Laguna, Beograd, 2013.g., str. 208).Pisac nas upućuje i na jednog svog literarnog junaka, ‘’velikog majstora rukotvorina u drvetu’’, koji je ‘’… slučajna, uzgredna iskopina istraživanja činjenih pre i tokom pisanja ‘Zlatnog runa’’’ i čiji je on ‘’prvi, jamačno, jedini biograf’’: ‘’Oni su bića Vatre. Vatra je njihov Element. Njihova priroda i sudbina. Dumetrijus Kir-Angelos),kalitehnis, umetnički rezbar iz Aleje, drevne arkadijske Tegeje na Peloponesu, beše takav čovek’’; ‘’…Pogled, baci na radionicu, iz koje je čas cvilelo, čas pojalo plemenito drvo, zavisno od stanja u kome se nahodilo, od toga da li se već priklonilo novom Kir-Angelosovom obliku ili još tuži za starim, božjim…’’ (Borislav Pekić: ‘’Novi Jerusalim’’, ‘’Politika’’, ‘Narodna knjiga’’, 2004.g., Beograd, str. 7, 9 i 15)

[4] Borislav Pekić: ’’Zlatno runo’’, tom I, Laguna, Beograd, 2013.g., str. 568 i 573

[5]  ‘’Za pisca, a čini mi se u odgovarajućoj meri i za svakog čoveka, nemoguće je da živi jednim i nepromenljivim životom: on je uvek pomalo i ono o čemu sanja ili piše (opet dakle sanja) kao što je ono o čemu sanja ili piše (sanja dakle opet) uvek pomalo i on.’’ (Borislav Pekić: ‘’Graditelji’’, BIGZ, 1995.g., Beograd,str. 14/15)

[6]Borislav Pekić: ’’Zlatno runo’’, tom VI, Laguna, Beograd, 2013.g.,str.263/264, 265, 266, 267 i 268

[7] Borislav Pekić: ‘’Graditelji’’, BIGZ, 1995.g., Beograd, str. 70/71 i 156

[8] ‘’Umjetnost kao praksa stvaralačkog otkrivanja, i življenja, može biti samo čov jeku odgovarajući revolucionarni čin promjene tog svijeta.’’ (Prof. dr Vujadin Jokić: ‘’Marksovo viđenje umjetnosti’’, Centar za marksističko obrazovanje ‘’Nikola Kovačević’’, Nikšić, 1983.g., str. 7)

[9]Ibid., str. 36; Tu je i stalna stvaralačka, preobražavalačka, graditeljskavjera, još od iskona, od Helade, čijoj duhovnoj auri pripada i klasični, takođe kao starogrčki,  mitski, crnogorski (čojstveni i junački) pogled na svijet (crnogorska slava!): ‘’’’To Aksioma ton Helenon, beše jedini smisao i cilj herojskog života, Helenska slava njegova jedina sadržina. Heroja grčkog nije tvorila toliko neka naročita sposobnost, dar ili kakva izuzetna vrlina – premda je i toga bilo – već pre svega i od svega više: odanost uzvišenom cilju, preobražaju Čoveka u Boga, u čemu se sastojaše ‘To Aksioma ton Helenon’ ili Slava Helenska. Sposobnosti, darovi, vrline, sve ostale ljudske izuzetnosti, tek su tu odanost sledili. Vera ih je proizvodila, a ne obrnuto, oni veru. A ovaj put i prirodan beše. Grdne sposobnosti, golemi darovi i izredne vrline nisu kadre i veliku veru da iskale, češće je onemogućuju ili uništavaju. Ali neumerena vera u nešto ume i sposobnost za to stvoriti. Najpre je sobom i svojom neograničenošću zameniti, a zatim je i – izgraditi.’’ (Borislav Pekić: ’’Zlatno runo’’, tom VII, Laguna, Beograd, 2013.g., str.180)

[10]Borislav Pekić: ‘’Graditelji’’, BIGZ, 1995.g., Beograd,str. 36



1 Komentara

lUxYZpzS Postavljeno 04-08-2023 17:06:05

priligy online Patients were excluded if the endocrine treatment was not defined n 124 or the follow up was within 6 months n 106

Odgovori ⇾

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.