Mediji su objavili da je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) objavila dokument o zaštiti hrvatskih nacionalnih interesa prilikom pregovora s Crnom Gorom, Bosnom i Hercegovinom i Srbijom oko ulaska ovih zemalja u EU. HAZU je još u februaru isti dokument predala najvišim političkim funkcionerima Hrvatske.

Od Crne Gore se traže zagarantovani mandati Hrvatima u Skupštini Crne Gore i poštovanja preuzetih obaveza iz potpisanih sporazuma i dogovora – zaštita prava hrvatske manjine, “stvarno, a ne samo deklarativno pravo na neometan povratak i slobodno raspolaganje svojom imovinom svih koji su za rata na području bivše Jugoslavije morali napustiti svoje domove; pitanje granica – razlika između deklarativnoga i stvarnoga ispunjavanja obaveza”. Po HAZU naša zemlja treba platiti štetu počinjenu u agresiji na Hrvatsku, posebno na kulturnoj baštini, vratiti odneseno kulturno blago, “zatražiti oproštaj od Hrvatske za počinjena zla, prestati s prisvajanjem hrvatske kulturne baštine, posebno književne; osigurati reciprocitet Hrvatima, tj. slobodno političko i kulturno organiziranje i djelovanje na nivou  koji Republika Hrvatska osigurava svojim manjinama”. Traži se i podrška za više predloga: zajedničke nominacije Bokeljske mornarice kao nematerijalnog kulturnog dobra Crne Gore i hrvatskog naroda upućenom Unesku, konačnog određenja kopnene granice između dvije zemlje (ostrvo Lastavica s tvrđavom Mamula), razgraničenja na moru prema Konvenciji UN-a o pravu mora i nakon proglašenja isključivog državnog pojasa Republike Hrvatske, zaključaka sa naučnog skupa ''Identitet Hrvata Boke Kotorske’’ koji je u maju prošle godinu održan u Zagrebu”..., itd., itd.

Koja je prva asocijacija na ovu objavu HAZU? Pa, kao da dolazi sa neke planete na kojoj, sigurno, ne stanuje i Crna Gora!? Ili kao da nam Hrvatska nije susjed, tj. da nije iz našeg regiona bar što se nas tiče! Jer, sve su ovo nama, ipak, španska sela!? Nije da je nama ova ’’materija’’ nepoznata, znamo je dobro, a i čujemo slične stvari u savremenom svijetu, odnosno, od svih zemalja koje drže do sebe i one uz sebe, tj. uz njih na pristojnu distancu, jer ako smo braća kese nam nijesu sestre! I uostalom, znamo i mi da je na  (ovom) svijetu jedino vječan  interes i samo interes! Ali, zašto mi nikada ne postupamo kao npr. Hrvatska i Hrvati, dakle, da argumentima i civilizovano pokušamo da štitimo i na kraju i zaštitimo svoje vitalne, kako se kaže, nacionalne i državne interese?! I imamo li mi svoju nacionalnu Akademiju nauka i umjetnosti i đe je ona, tj. što radi, ako iole nešto radi?! Ovakvim ili sličnim dokumentima poput ovog HAZU, naša ’’nacionalna’’ Akademija nauka i umjetnosti se naprosto nije nikada bavila niti će se izgleda ikada baviti!? A zašto, kada bi joj upravo to trebalo biti u opisu posla i radnih obaveza?

Dug je put koji bi se morao preći da bi se došlo do odgovora na prethodno pitanje. A i kratak, ako ćemo pravo. Naša ’’nacionalna’’ Akademija nauka i umjetnosti zapravo nije na toj adresi na kojoj ’’zvanično’’ stanuje. Nije ni na onoj drugoj, na kojoj malo-malo pa joj prefarbaju naziv sa četiri S i sličnim simbolima jedne nam susjedne države. Ova druga bi i mogla to biti (pa svakako i dio one prve, čak i oni pojedinci iz nje potpuno suprotnog svjetonazora od ove druge, samo ako poštuju demokratiju, slobodu mišljenja i govora, dijalog, a ima tamo i takvih, dakle, za poštovanje, uprkos svemu!), po nepodijeljenom i patriotskom, stručnom, kreativnom i odlučnom javnom angažmanu – samo je u totalnom zapećku i od države satjerana u  mišju rupu! I nije ovđe samo u pitanju jedna crnogorska institucija, jedna od dakako onih pravih. U pitanju su sve one, tj. i nijedna od njih, jer su sve na marginama društva, ostavljene na milost i nemilost zubu vremena, tj. destruktivnog šovinističkog velikosrpstva, s jedne, i krajnje maćehinskog odnosa države, s druge strane. Kada se samo uporede novci koji se daju Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti (CANU) i Dukljanskoj akademiji nauka i umjetnosti (DANU) – mora biti svima sve jasno! Takođe je tako, npr., stanje i sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC) u Crnoj Gori i sa Crnogorskom pravoslavnom crkvom (CPC). Ili sa Srpskim nacionalnim savjetom spram naravno nepostojećeg, a tako potrebnog i nužnog, Crnogorskog nacionalnog savjeta!? I gotovo sa svim institucijama srpskog i crnogorskog predznaka u kulturnim i naučnim sferama, ali i u nevladinom i medijskom sektoru takođe. Samo što su Crnogorci u debelom minusu jedini u svojoj jedinoj zemlji – crnogorskih etničkih i nacionalnih institucija naprosto nema!?

CANU ima toliko para da dograđuje svoje matično sjedište i to samo po sebi nije sporno. No, sporno može biti da već godinama stoji poveća nezavršena zgrada đe piše da je to objekat upravo CANU. Predlagao sam već da država ne bi trebala da finansira na ’’lijepe oči’’ nikoga – ni CANU ni DANU, ni nekog trećeg i četvrtog, već da pomaže isključivo konkretne istraživačke, kulturne, prosvjetne i naučne projekte, knjige, publikacije, naučne skupove..., koji doprinose miru i stabilnosti naše zemlje, njenom uravnoteženom i što dinamičnijem društvenom razvoju u okvirima evropskih i građanskih civilizacijskih vrijednosti. Kada bi u dužem vremenskom periodu bili u žiži konkretni projekti, a ne samo redovna ’’plata’’ mimo svakog rada i zalaganja, valjda bi nekako i naši akademici došli i u blizini mogućnosti, kapaciteta i spremnosti, odlučnosti, znanja, želje i htjenja da i oni daju neki konkretni doprinos domovini i da i oni, dakle, nekad tamo u nekoj doglednoj nam budućnosti sačine nešto slično hrvatskim akademicima što bi nam moglo pomoći da se lakše snalazimo i snađemo kao država i njeni građani u savremenom svijetu.

No, mrka kapa, rekli bi mnogi koji malo bolje poznaju našu ’’akademsku’’ situaciju. Ja bih rekao, prije svega, onu državnu i društvenu. Jer, što reći za državu i njene dužnosnike koji decenijama ne osjećaju potrebu i motivaciju da nam zemlja dobije osnovnu legitimaciju-ličnu kartu, tj. nacionalnu, državnu i građansku Enciklopediju, a nemamo je jedini od svih zemalja u regionu!? A Enciklopedija je u biti podatak, goli fakat! Zato mislim da najopasniji razoritelj države i društva nije velikosrpski fašistoidni i falsifikatorski porobljivač – u stalnoj i nepoštednoj borbi protiv njega, ma kako i koliko zlokoban i destruktivan bio, imamo na svoju stranu istinu, činjenicu, podatak, vrijednost, svjetlost, svetost i ljudskost istorije i života – već visoka korupcija i beskrupulozno pljačkanje domovinskih resursa sa vrha države, onih koji se u nju na riječima kunu, a na djelu i u realnosti sprdaju, jer tu se pravim patriotama istina s pravom izbiva iz ruku, i dobro je što je tako, i dok je tako, ako je tako, a trebalo bi da je tako i da uvijek, vječno bude upravo i baš tako, i nikako drugačije! To se valjda i zove pravna i građanska država, u kojoj zakon vrijedi za sve jednako!

Kad se pogleda kako je DPS razmišljao, osobito u posljednje vrijeme, uoči svog, a bogami ispostavi se skoro i državnog sloma, o pozicijama ministara prosvjete, nauke i kulture, sve ovo o čemu pričamo i ne treba čuditi! Ne tako davno, nekoliko mjeseci nijesmo ni imali ministra prosvjete – nakon izbora Slavoljuba Stijepovića za gradonačelnika Podgorice. Nekome to izgleda nebitno, ali od male grudve se stiže do četvoroministarskog cunamija u liku žene-četnike: može biti simbolično da je naslov prve afirmativne četničke knjige objavljene u Crnoj Gori, takođe ne tako davno,  bio ’’Memoari jedne Ravnogorke’’. Kada se ne reaguje na takve stvari, institucije i javnost čile i nestaju, a to je danas sasvim vidljivo. Čak i kada ima javnih reagovanja, poput onih na pojavu ’’Rječnika crnogorskog narodnog i knjuiževnog jezika’’ CANU, đe piše da je Draža Mihajlović prvi antifašista Crne Gore, sve biva bez ikakvih posljedica, jer su neprobojne tvrđave naših ’’institucija’’ (da bi to bile one bi morale biti demokratiji i javnosti okrenute, a to znači i ka dijalogu usmjerene, što dakako nikako nije slučaj!) od ’’najtvrđeg’’ materijala napravljene – potpuno očišćene od bilo kojeg osjećanja odgovornosti, moralnog obzira i stida za (u)činjeno i ne(u)činjeno!?

Identitetska sfera je posebna dimenzija! Nemožemo ni zamisliti da naši akademici iz zvanične ’’nacionalne’’ odgovarajuće institucije ’’zalegnu’’ za crnogorski identitet i njegova prava. Nije to baš omiljena tema u Crnoj Gori! Ono što sam zbog nje lično osjetio i doživio radeći pet godina u javnom/državnom sektoru (u oblasti prosvjetnog, kulturnog i naučnog medija i prosvjetnog novinsko-udžbeničkog izdavaštva) – određeno vrijeme i u autoritarnoj, kafkijanskoj i neetičkoj atmosferi, na kraju ostavši bez posla, tj. stalnog radnog odnosa, prinudno se našavši, poslije više od tri decenije profesionalnog angažmana u novinarstvu i izdavaštvu, kao doktor društvenih nauka na biro za nezaposlene đe sam ostao pune tri godine – spremio sam u vlastitoj knjizi-zbirci dokumenata koja o tome govori: ’’Ostavština za budućnost: Rat za ’Prosvjetni rad’ i crnogorski identitet’’ – Kulturocid anticrnogorstva (dokumenta od 2012. do 2017.g.’’), CKF, Cetinje, 2019.g. U okviru nje objavljeno je i moje ’’Javno pismo Preśedniku Demokratske partije socijalista g. Milu Đukanoviću’’ od 01. decembra 2016.g. povodom ukidanja lista ’’Prosvjetni rad’’ i katastrofalnom stanju u sferi crnogorskog nacionalnog i državnog identiteta, koje sam potpisao kao odgovorni urednik lista, vanredni član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti i član Odbora za filozofiju, sociologiju i psihologiju Crnogorske akademije nauka i umjetnosti.

Od svih medija u zemlji i inostranstvu, iako je bilo proslijeđeno svima, ovo Pismo su publikovali samo Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske (i u onlajn i u štampanom izdanju) i Nacionalna zajednica Crnogoraca Australije (u onlajn izdanju). I pored javnog apela u dva navrata – koji su potpisali preko dvjesta najuglednijih prosvjetnih, naučnih i kulturnih radnika, akademika, profesora univerziteta, doktora nauka, umjetnika, iskrenih crnogorskih rodoljuba, iz zemlje i dijaspore – da se ne ukida ’’Prosvjetni rad’’, list je ukinut iako je trebao uskoro da proslavi 70-godina postojanja. U Pismu se, između ostalog, kaže: ’’Ukinut je, dakle, drugi štampani a treći u cjelini medij u zemlji nakon Drugog svjetskog rata, jedini informativni medij danas u zemlji koji se publikuje na Ustavnom crnogorskom jotovanom književnom jeziku i to na latiničnom i na ćiriličnom pismu, jedini medij i u printanom i u elektronskom obliku na tom jeziku, sa svim svojim dodacima: ’’Za Nastavu’’, ’’Crnogorski identitetski glasnik’’ i ’’Đečiji svijet’’, jedino glasilo u zemlji za đecu na crnogorskom jotovanom književnom jeziku, kome uporno, već nekoliko godina, anticrnogorske, antinacionalne i antidržavne snage u zvaničnim državnim organima ne dozvoljavaju da preraste u poseban list za najmlađe. Eto, tako g. preśedniče DPS-a, stoji stvar sa crnogorskim identitetom u životu crnogorske svakodnevice. Sve ostalo su Potemkinova sela.’’ Na kraju Pisma je stajalo ovo: ’’Jednom ste izjavili da bi jedino prosvjetu mijenjali u dijelu dosadašnjeg načina vođenja državne politike. Toga i uvjerenja i praksisa držali smo se i mi u  Redakciji ’’Prosvjetnog rada’’. Danas je već poznato kako smo prošli. Tamo đe treba da nas bude da bi postojali – više nas nema. Nadam se da ćete Vi i Crna Gora biti bolje sudbine.’’ No, da bi se nada i ostvarila, moramo nešto i raditi da bi zaslužili tu bolju sudbinu. Ipak, danas sam još sigurniji da je crnogorski identitet poput Njegoševih stihova: ‘’Tvrd je orah voćka čudnovata, ne slomi ga, al' zube polomi!’’ Zaloga je to, čini mi se, da će jednom i naši akademici doći do sličnog dokumenta poput ovog nedavnog iz HAZU!