Goran Sekulović: Trideset godina od smrti Borislava Pekića
Osobena metafizička dimenzija Pekićevih književnih djela (I)
Borislav Pekić:
‘’… Postoji samo jedna
Umetnost, a ne Njegoš na jednoj, a Milton na drugoj strani sveta.’’
‘’… U istoriju ujahuje, ne
videći između nje i pakla nikakve međe.’’
‘’… Misterija ova ostaće nam
bona:/U paklu da li bolje nam je biti/Ili u životu, zvanom istorija,/Živeti s
nadom, pa ma šta da bude?’’
‘’Šta je, druže, taj pakao/Za
onog ko je živeo?’’ (Anonim)
Odnos
između filosofije i književnosti kod Pekića je izuzetno kompleksan i
raznovrstan, bogat i slojevit. No, ko iole poznaje njegov literarni opus, zna
da je filosofija nerazdvojni kreativni dio njegove književnosti. Evo kako o
tome piše Nikola Milošević: ‘’Komentarišući jedan Joneskov intervju Pekić pored
ostalog kaže da je književnost ‘filosofija u svom estetskom korelatu’.[1] Da li bi se ovaj sud mogao
proširiti i na sva književna ostvarenja kao takva, o tome se, dakako može
raspravljati. Međutim, svako ko je iščitavao Pekićeva prozna dela složiće se,
verujemo, odmah da se ova autorova opaska što smo je naveli da bez većih
teškoća primeniti upravo na njegovu prozu.
Ne
znači to, dakle da je književni opus Pekićev puka ilustracija izvesnih
filozofskih preokupacija. Daleko od toga. Međutim, ako je neka filozofska
poruka u kakvoj umetničkoj prozi na književno ubedljiv način utkana u literarnu
celinu i saobražena nekim umetničkim zakonima, onda je to svakako u proznim
tvorevinama Borislava Pekića slučaj.
Nije
stoga isključeno da je pisac umesto da skice za svoj energijalizam razvije u
celovitu filozofsku viziju sveta, odlučio da svoj nesumnjivi i izuzetni dar za
teorijsko promišljanje iskoristi tako što će u svoje romane i pripovetke
ugraditi i jednu osobenu metafizičku dimenziju’’[2]
I
zaista, sve ono što je Pekić formulisao kao zaključke njegovog shvatanja odnosa
između književnosti i filosofije, pa i politike!?, našlo se u njegovoj
literaturi i ona egzistira upravo po ‘’modelu’’ piščevog filosofskog vjeruje.
Jer, kako je pisao: ‘’Ako se književnošću izražavam, ja to činim u svojoj
ukupnoj egzistenciji, koja nije samo umetnička, nego time i religiozna,
socijalna, moralna, a iznad svega metafizička. KNJIŽEVNOST JE OFARBANI MODEL
MOJE FILOSOFSKE PREDSTAVE SVETA…’’ Ili: ‘’KNJIŽEVNOST KAO FILOSOFIJA U SVOM
ESTETSKOM KORELATU.’’ Ili: ‘’Usudio bih se da tvrdim da književnost rešava sve
neizvesnosti bar koliko (delimično, nesigurno, neefikasno i netačno) uspevaju
da ih reše bilo koje discipline duha, i da POGREŠKE UMETNIČKIH REŠENJA NISU
DRUGO DO VIDLJIVI OTISCI POGREŠAKA NAŠE FILOSOFIJE, MORALA ILI SOCIOLOGIJE.’’
Ili: ‘’Književnost, verujem, ne može a da
ne odgovori na suštinska pitanja čovekova, jer su ova samo, u nekojima od
svojih oblika i u nekojima od svojih nivoa, predmeti filosofije etike i
sociologije.’’ Ili: ‘’Strogo uzev odgovor što ga kroz književnost daje neka
filozofija, mora biti zamagljen jednim simultanim
ciljem: IZRAŽAVANJEM STVARNOSTI… Sa nešto sreće mogli bismo odnos filosofskog i
književnog izražavanja uporediti sa odnosom u KOME DVA RAZNA JEZIKA STOJE PREMA
MODELU JEDNE ISTE STVARNOSTI.’’ Ili: ‘’Nadam se… da će jednom i književnost
moći da se oslobodi tog usedeličkog stida i da postane isto tako bezobzirna u
osećanju sveta kao što je to njena sestra bliznakinja Politika u njegovom
menjanju.’’[3]
Borislav Pekić se ovog stida u svojoj literaturi već oslobodio i ta činjenica i
to umjetničko bogatstvo nam služi kao osnova i putokaz za eksplikaciju njene
osobene metafizike. Skidanje njene stvarnosne ‘’farbe’’ nas vodi do Pekićeve
‘’filosofske predstave sveta’’.
1. Utopijska i graditeljska strast umjetnosti i
revolucije za apsolutnim i božanskim redom stvari
‘’Osobena
metafizička dimenzija’’ Pekićeve literature nas, dakle, vodi u samo ontološko
središte svijeta, u ‘’ONO što, iznutra, uistinu ovaj svet gradi’’. A viđeli
smo već ko su ti ‘’nepriznati graditelji sveta’’ i šta bi to po Pekiću ‘stvarno
graditeljsko bilo’’, naime – ‘’rukotvorenje, materija i promet materijom.’’
Uostalom, Njegovani kao centralna tema i motiv, inspiracija i sadržaj
trociklusne romaneskne sage o njima (‘’Zlatno runo’’ ‘’Crveni i Beli’’,
‘’Graditelji), ‘’nikad, stvarno, u duši, nisu prestali biti
rukotvorci. Demijurzi. Tragači za neviđenim oblicima. Lovci nečuvenih blaga.’’[4]
Zapitajmo
se ko su zapravo Njegovani?[5] Ova veletrgovačka cincarska porodica je
bila tipičan predstavnik i paradigma Balkana kao dijela Levanta i levantskog
duha sa sredokraće Zapada i Istoka, Kentaurskog osjećanja i
pripadništva (n)i Istoku n(i) Zapadu, Levanta kao jednog do kraja
neizdiferenciranog i nedefinisanog prostora u svakom pogledu, u velikom stepenu
izmiješanog prostora kojega naseljevaju brojni narodi i religije, što sve sobom
itekako povlači jedan osobeni način, između ostalog, i balkanskog vođenja i
viđenja života, a samim tim i jedan osobeni pogled na njega i jednu cjelovitu i
autentičnu, svakako osobenu filozofiju života.
Obilježeni levantskim sindromom – Njegovani su bili
’’za strance sa Zapada’’ istočnjaci’, a za ’’strance sa Istoka’’ ’zapadnjaci’’;
‘’Kod
nas na Balkanu se čedna ignorancija, pastirsko neznanje, udruženo s izgledom
majmuna i prigradskom zapuštenošću, još uvek smatraju prvim uslovom da se neko
proglasi genijem. Varvarsko stanovište da talenat dugujemo Bogu zamenjeno je u
međuvremeno naučnom zabludom da smo za sve svoje sposobnosti dužni srećnoj
kombinaciji gena, ali naše ubeđenje da mi lično svemu tome nemamo šta da dodamo
nikako da se izmeni…’’; ’’Levantski prezir prema ljudskom radu u njegovom organizovanom obliku,
kao osnovnom elementu svake efikasne proizvodnje dobara...’’; ’’Ni crno ni belo
– ni mavro ni aspro...’’; ’’Na Balkanu se nikad ništa nije moglo lepim. Čak i
kad se zlatom načne pisati, pisanje se govnima zapečatiti mora.’’; ’’Vi vašu decu vaspitavate kao da žive na mesecu, a ne na Balkanu, gde je čovek ili dobar vojnik ili dobar sluga. U
najčešćem slučaju – dobar mrtvac…’’; Balkan se
stalno lomi i kida između demokratije i despotije, Evrope i Azije, Zapada i
Istoka. Levantski raspršen lebdi ni tamo ni ovamo. Ili, kako bi rekao i
(po)želio nam Pekić u liku trgovačkog, cincarskog, simeonskog duha: ’’... Nije
ovo Anadolija. Pravna je držafa. Zakonj da odlučuje, a ne čija puška više
dobacuje... Će nam se to jednom osveti... Neko će se seti da kaže: Marš
tamo..., kad ne umete lepo, nećete nikako!...’’; ’’Ta ko je pobedio Austriju
ako nije on, Simeon Njegovan? Nije austrijski monopol u Srbiji porazila nacionalna
politika srbujuščih drekavaca, nego sposobnost srpske simeonske veletrgovine da
izađe na nove, egipatske, talijanske, francuske, švajcarske, i uopšte evropske
pijace i da se snađe u širem poslovnom svetu od onog omeđenog zemunskim i
štajnbrurškim stočnim kontumacima.’’; ‘’Vreme na Istoku, moj Bože, nije kao na Zapadu. Količina peska u peščaniku ovde je sasvim neizvesna. U jednu godinu, kao što se videlo, može ih i trideset dve stati! I
sad, ko ovakve nesreće može sprečiti?’’;
’’Dunav meždunarodan, sad još da i ona avetna
carigradska železnica krene, Beograd... Karavan-seraj međ Istokom i Zapadom da
bude! Orijentalni izlog za Jevropu, okcidentalni izlog za Aziju!’’; ’’Za
cincarsku dušu nema kalauza...’’[6];
’’Za dušu nema kalauza.’’[7]; ‘’Balkan je još jednako privilegovani diplomatski čir Evrope, čije rasecanje Sile i žele i ne žele, jer niko ne zna hoće li iz zapuštene istorijske rane iscuriti zlato ili gangrenozni gnoj, u čijem će se smradu hrišćanska civilizacija ugušiti.’’; ’’... Blagorodije na Balkanu gde su i medvedi blagorodniji od
ljudi.’’;
‘’… S Istokom se ionako ne može u evropejskom smislu logično ništa postići…’’; ’’Grof
ga meri novim, većim metrom. I njega i Balkan. To je očigledno. Možda se zlatnorunaš
seća da je ime kolajne koju nosi s tog Balkana poteklo, da je taj Balkan, dok
se Vindibona tek fundirala, uspeo da rodi i sahrani dve civilizacije, a u doba
prve Vijene, već i treću – romejsku. Da je mogla imati i četvrtu – slavensku,
ali, da je i pored toga ima, tu četvrtu, ma kakva bila, - u otomanskoj. A da su
oni, sa svom svojom slavnom racionalnošću, jedva dospeli do – prve. Možda uviđa
da se od Sokrata ne postaje preko noći magarac!’’[8];’’Simeonu se…Balkan učini
velikim zbegom u pokretu u kome se nikad ne miruje. Neprestano se gase vatre ognjišta, svijaju
ponjave i u metanastevsise, seobe
kreće. Od severa ka jugu, od juga ka severu, sa zapada na istok, sa istoka na
zapad. I tako, ukrug.’’;‘’Decenijama sam se borio za Jugoslaviju. Ko mi je kriv
što je ona ispala moralno i materijalno propala investicija?;’’A pravo rečeno
nisam siguran može li se na ovim meridijanima osim privida išta pametnije
organizovati.’’;’’Nije (se) na Balkanj žifelo, mrelo se.’’[9]
(Nastavlja se)
[1] ‘’Nešto valjano se samo od čoveka može naučiti. Sa njegovog lica dokučiti…
Pošteno ti kažem, sine, kad kupci ne bi zahtevali da vide gde se koji prizor
događa, ja bih namalane ljude u čist, neobojen, glinen prostor bacio. Kao
Argonaute na prazno more… Ti ta pi afto?
Zašto bi za perspektivu morao da uzmeš maslinu? Što da ne uzmeš drugog čoveka?
Dva su čoveka za svaku dimenziju sreće i nesreće dovoljna. Dva čoveka koji
misle i osećaju u praznom prostoru. To je, sine, umetnost, a ne linije,
trouglovi, kvadrati… Naravno da ne volim
staru geometrijsku školu. Nema u njoj duše.’’ (Borislav Pekić: ’’Zlatno runo’’, I tom, Laguna, Beograd,
2013.g., str. 418)
[2] Borislav Pekić: ‘’Filosofske sveske’’, „Solaris“, Novi Sad, 2001., izbor Ljiljana Pekić,
str. 9/10; ‘’Jesi videla, osim u manjež i doljap, ljudske
pričine, dakle, konja ukrug da ide? Ufek u prafac. Ali, on ga ima. A mi nemamo.
Od svega odmah manježu ili doljap naprafimo. Odmah se ukrug svijemo, svoj rep
jurimo…
Ne
znajem samo ja to. Ima mudrijih. Sokratesa. Toljko im čini. Eno i njih na
uzbrdici. Što radu mudraci? Kamenj guraju. Tamanj ko i oni namulastiji. I još
više zapinju koljko su umnjiji. Mulasti ne znaju šta čine. Našli se s kamenjom
na uzbrdici pa guraju, neku put ih otpozadi batinjom teradu. Mudre ne tera
niko, pa se još crnje s tim kamenjom muču. Oće ga rastumačiti. Kao da bi im
posle toga guranje lakše palo. Diavolon
bi palo. Tek bi ondaj najebalji… A ima ih koji se smeju, pomaljo i ja. Znaju da
guranje smisao nema, a guraju. Smeju se sebi što kamenj guraju, a i dalje
zapinju, što više zapisnju, jače se smeju, što se smeju jače, jače i zapinju…
Što, bre, ne baciš tu kamenjčuru, Aristoteljo, pametanj si čofek? Ne mogu,
Gazdo, će se brez kamenj suljnem dole pa što sam uradea? Kako brez njega suljneš,
on će se suljne, ne ti. I ja, jer me on drži. Koj te, kurac, drži, Aristoteljo,
drži te varka da ti treba, a ti njemu trebaš jer ti njega držiš? Pusti ga iz
ruku, čofeče, dušom dani! Ne smem, gazdo. Što ne smeš? Tako mi određeno. Ko ti
ofa magareća posla odredi? Ne znajem, pao na svet, zatekao sve kako kamenje
guraju, našao se jedanj za mene, i tako. Jeste. Tako, to nam je, Tomanijo, taj
naš život…’’ (Borislav Pekić: ’’Zlatno
runo’’, VI tom, Laguna, Beograd,
2013.g., str. 432)
[3] Borislav Pekić: ‘’Graditelji’’,
BIGZ, 1995.g., Beograd, str. 38/39
[4] Borislav Pekić: ’’Zlatno runo’’, V tom, Laguna, Beograd, 2013.g., str. 427
[5] Njegovani
su neraskidivo vezani za posjed i posjednika (‘’Posednik nečega, sopstvenik i
gazda. Gosa što upravlja i pita se vazda.’’), za ‘’imovinu…’’ koja ‘’… mogla bi
biti baš to prema čemu Argo plovi:
HRISOMALON DERAS, zlatne kovrdže bogatstva i moći!’’ (Borislav Pekić: ’’Zlatno runo’’, VII tom, Laguna, Beograd,
2013.g., str. 81 i 209), za ‘’… Zlatno runo za koje su se još stari Grci
jagmili…’ Hrisomalon Deras. Simeonski san. Nije da ga nađeš, nego tražiš.
Nije da ga imaš, nego želiš.’’;‘’’… Izdajnici Balkana…’ Tako mene zvali otkako
sam živ. Tako su, valjda, još Kentavri bili izdajnici divljih konja. Prvi
ljudi, od njih potekli, izdajnici Kentaurstva. Prvi Simeon izdajnik pretka koji
se, premda je već čovek bio, nije čovekom osećao. Simeon carigradski izdajnik
Simeona tračkog, tivajski carigradskog, janjinski tivajskog, moskopoljski
janjinskog, beogradski moskopoljskog. Ko će izdati beogradskog?’’;’’Boraveći
u Trivaliji, nađoh samo jednu ljudsku dušu, koja o nama lepo misli i neće u
Konstantinopolis da ubija, nego da mre. Čeka samo da joj dvorski najam istekne.
To je Veprov – Psar, Grk iz Kerkire, neki Kir Ijasija.’’;‘’… Simeona Nagosa, prvog
kojeg se u genosu sećamo… ‘SIMEON NAGOS, ANDRIJANOPOLJSKI’“;’’Obraća se gazda Simeon Njegovan
svojoj ženi: ‘Tomanijo, čofek se o veri drži. Držafa se o veri drži. Zakonj,
porodica, ljubaf, duša, firma, dobro, življenje i mrenje, sve na vera stoji.
Razum samo veri prafac čufa ko ovčarski pas ovce u štetu da ne odu. Bez vere u
celj, mre se. Tako nam ustrojstvo. Kao svakoj robi. Roba nema vrednjost do
tržišnje. Ako kome nemaš da je prodaš, ko da je i nemaš. Još grđe, mesto
zaprema. Roba mora celja imati, nekuda da ide, nečemu da posluži, nešto da
donese. I čofek-roba mora profit odbacifati, inače je mrtaf kapitalj. Bez vere
u smisao, svoju prođu na žifotnju agoru, sve propađa – čofek, familjija, genos,
nacion. Ideje, ma kako fine i umnje, ako se s njima ništo ne radi, ako se kroza
žifot ne promeću, trunu kaogođ neprodat jespap u magaze…
Simeoni
su najpre verofali, a ondak sve drugo.
U
šta verofali? U sebe, gospođo, u svoju dekljaraciju, u svoj celj, u svoje
Zlatno runjo. I zato nijedanj nije sam od sebe umro. Morali ih kolčefima
probadati, u vodi topiti, glafe im seći, đuladima gađati, kroz pendžere
iskakati, inače ni nikađ odumreti ne bi.
Ja
sum prvi da od svoje volje idem. A što, znaješ li?... Što sum kvaranj, gospođo…
A što sum kvaranj, znaješ li? Što ne verujem, ne vidim. Tinos harin, čemu. Čemu služim i ja i to što radim. Kakaf je
zbiljski profit od mog žifota i moje argonjautike? Kakaf je moj Hrisomalon deras, to moje Zlatno runjo
što ga još od Trakiju po svetu jurim?... A čofek je mrtav kad se zapita-čemu pa
ne umedne na to odgoforiti…’’ (Borislav Pekić: ’’Zlatno
runo’’, VI tom, Laguna, Beograd,
2013.g., str. 171, 179, 289, 296,
306, 426/427)
[6] Borislav Pekić: ‘’Zlatno runo’’ I tom
Fantazmagorija’’, str. 405, 425/426, 345, 403; II tom, str. 329, 403, 116, 254, 328, 473, 202, 437
[7] Borislav Pekić: ‘’Zlatno runo’’ I
Fantazmagorija, Laguna, Beograd, 2012.g., str. 25
[8] Borislav Pekić: ‘’Zlatno runo’’ IV
Fantazmagorija, Laguna, Beograd, 2012.g. str. 421, 421/422, 134, 429 i 438/439
[9] Borislav
Pekić: ‘’Zlatno runo’’ VI Fantazmagorija, Laguna, Beograd, 2012.g., str. 133/134,
241 i 423
2 Komentara
EllulVYwC Postavljeno 07-08-2023 07:17:31
A letter written by Roxanne Adams best site to buy levitra
Odgovori ⇾floache Postavljeno 20-05-2023 02:34:25
cialis daily The preserve, which covers part of the Gulf of Mexico s largest seagrass bed, still allows traditional activities such as boating, fishing, and scalloping
Odgovori ⇾