Kultura

Goran Sekulović: Trideset godina od smrti Borislava Pekića

Osobena metafizička dimenzija Pekićevih književnih djela (I)

(15 riječi)

Borislav Pekić:

‘’… Postoji samo jedna Umetnost, a ne Njegoš na jednoj, a Milton na drugoj strani sveta.’’

‘’… U istoriju ujahuje, ne videći između nje i pakla nikakve međe.’’

‘’… Misterija ova ostaće nam bona:/U paklu da li bolje nam je biti/Ili u životu, zvanom istorija,/Živeti s nadom, pa ma šta da bude?’’

‘’Šta je, druže, taj pakao/Za onog ko je živeo?’’ (Anonim)

 

Odnos između filosofije i književnosti kod Pekića je izuzetno kompleksan i raznovrstan, bogat i slojevit. No, ko iole poznaje njegov literarni opus, zna da je filosofija nerazdvojni kreativni dio njegove književnosti. Evo kako o tome piše Nikola Milošević: ‘’Komentarišući jedan Joneskov intervju Pekić pored ostalog kaže da je književnost ‘filosofija u svom estetskom korelatu’.[1] Da li bi se ovaj sud mogao proširiti i na sva književna ostvarenja kao takva, o tome se, dakako može raspravljati. Međutim, svako ko je iščitavao Pekićeva prozna dela složiće se, verujemo, odmah da se ova autorova opaska što smo je naveli da bez većih teškoća primeniti upravo na njegovu prozu.

Ne znači to, dakle da je književni opus Pekićev puka ilustracija izvesnih filozofskih preokupacija. Daleko od toga. Međutim, ako je neka filozofska poruka u kakvoj umetničkoj prozi na književno ubedljiv način utkana u literarnu celinu i saobražena nekim umetničkim zakonima, onda je to svakako u proznim tvorevinama Borislava Pekića slučaj.

Nije stoga isključeno da je pisac umesto da skice za svoj energijalizam razvije u celovitu filozofsku viziju sveta, odlučio da svoj nesumnjivi i izuzetni dar za teorijsko promišljanje iskoristi tako što će u svoje romane i pripovetke ugraditi i jednu osobenu metafizičku dimenziju’’[2]

I zaista, sve ono što je Pekić formulisao kao zaključke njegovog shvatanja odnosa između književnosti i filosofije, pa i politike!?, našlo se u njegovoj literaturi i ona egzistira upravo po ‘’modelu’’ piščevog filosofskog vjeruje. Jer, kako je pisao: ‘’Ako se književnošću izražavam, ja to činim u svojoj ukupnoj egzistenciji, koja nije samo umetnička, nego time i religiozna, socijalna, moralna, a iznad svega metafizička. KNJIŽEVNOST JE OFARBANI MODEL MOJE FILOSOFSKE PREDSTAVE SVETA…’’ Ili: ‘’KNJIŽEVNOST KAO FILOSOFIJA U SVOM ESTETSKOM KORELATU.’’ Ili: ‘’Usudio bih se da tvrdim da književnost rešava sve neizvesnosti bar koliko (delimično, nesigurno, neefikasno i netačno) uspevaju da ih reše bilo koje discipline duha, i da POGREŠKE UMETNIČKIH REŠENJA NISU DRUGO DO VIDLJIVI OTISCI POGREŠAKA NAŠE FILOSOFIJE, MORALA ILI SOCIOLOGIJE.’’ Ili: ‘’Književnost, verujem, ne može a da ne odgovori na suštinska pitanja čovekova, jer su ova samo, u nekojima od svojih oblika i u nekojima od svojih nivoa, predmeti filosofije etike i sociologije.’’ Ili: ‘’Strogo uzev odgovor što ga kroz književnost daje neka filozofija, mora biti zamagljen jednim simultanim ciljem: IZRAŽAVANJEM STVARNOSTI… Sa nešto sreće mogli bismo odnos filosofskog i književnog izražavanja uporediti sa odnosom u KOME DVA RAZNA JEZIKA STOJE PREMA MODELU JEDNE ISTE STVARNOSTI.’’ Ili: ‘’Nadam se… da će jednom i književnost moći da se oslobodi tog usedeličkog stida i da postane isto tako bezobzirna u osećanju sveta kao što je to njena sestra bliznakinja Politika u njegovom menjanju.’’[3] Borislav Pekić se ovog stida u svojoj literaturi već oslobodio i ta činjenica i to umjetničko bogatstvo nam služi kao osnova i putokaz za eksplikaciju njene osobene metafizike. Skidanje njene stvarnosne ‘’farbe’’ nas vodi do Pekićeve ‘’filosofske predstave sveta’’.

 

1. Utopijska i graditeljska strast umjetnosti i revolucije za apsolutnim i božanskim redom stvari

 

‘’Osobena metafizička dimenzija’’ Pekićeve literature nas, dakle, vodi u samo ontološko središte svijeta, u ‘’ONO što, iznutra, uistinu ovaj svet gradi’’. A viđeli smo već ko su ti ‘’nepriznati graditelji sveta’’ i šta bi to po Pekiću ‘stvarno graditeljsko bilo’’, naime – ‘’rukotvorenje, materija i promet materijom.’’ Uostalom, Njegovani kao centralna tema i motiv, inspiracija i sadržaj trociklusne romaneskne sage o njima (‘’Zlatno runo’’ ‘’Crveni i Beli’’, ‘’Graditelji), ‘’nikad, stvarno, u duši, nisu prestali biti rukotvorci. Demijurzi. Tragači za neviđenim oblicima. Lovci nečuvenih blaga.’’[4]

Zapitajmo se ko su zapravo Njegovani?[5] Ova veletrgovačka cincarska porodica je bila tipičan predstavnik i paradigma Balkana kao dijela Levanta i levantskog duha sa sredokraće Zapada i Istoka, Kentaurskog osjećanja i pripadništva (n)i Istoku n(i) Zapadu, Levanta kao jednog do kraja neizdiferenciranog i nedefinisanog prostora u svakom pogledu, u velikom stepenu izmiješanog prostora kojega naseljevaju brojni narodi i religije, što sve sobom itekako povlači jedan osobeni način, između ostalog, i balkanskog vođenja i viđenja života, a samim tim i jedan osobeni pogled na njega i jednu cjelovitu i autentičnu, svakako osobenu filozofiju života.

Obilježeni levantskim sindromom – Njegovani su bili ’’za strance sa Zapada’’ istočnjaci’, a za ’’strance sa Istoka’’ ’zapadnjaci’’; ‘’Kod nas na Balkanu se čedna ignorancija, pastirsko neznanje, udruženo s izgledom majmuna i prigradskom zapuštenošću, još uvek smatraju prvim uslovom da se neko proglasi genijem. Varvarsko stanovište da talenat dugujemo Bogu zamenjeno je u međuvremeno naučnom zabludom da smo za sve svoje sposobnosti dužni srećnoj kombinaciji gena, ali naše ubeđenje da mi lično svemu tome nemamo šta da dodamo nikako da se izmeni…’’; ’’Levantski prezir prema ljudskom radu u njegovom organizovanom obliku, kao osnovnom elementu svake efikasne proizvodnje dobara...’’; ’’Ni crno ni belo – ni mavro ni aspro...’’; ’’Na Balkanu se nikad ništa nije moglo lepim. Čak i kad se zlatom načne pisati, pisanje se govnima zapečatiti mora.’’; ’’Vi vašu decu vaspitavate kao da žive na mesecu, a ne na Balkanu, gde je čovek ili dobar vojnik ili dobar sluga. U najčešćem slučaju – dobar mrtvac…’’; Balkan se stalno lomi i kida između demokratije i despotije, Evrope i Azije, Zapada i Istoka. Levantski raspršen lebdi ni tamo ni ovamo. Ili, kako bi rekao i (po)želio nam Pekić u liku trgovačkog, cincarskog, simeonskog duha: ’’... Nije ovo Anadolija. Pravna je držafa. Zakonj da odlučuje, a ne čija puška više dobacuje... Će nam se to jednom osveti... Neko će se seti da kaže: Marš tamo..., kad ne umete lepo, nećete nikako!...’’; ’’Ta ko je pobedio Austriju ako nije on, Simeon Njegovan? Nije austrijski monopol u Srbiji porazila nacionalna politika srbujuščih drekavaca, nego sposobnost srpske simeonske veletrgovine da izađe na nove, egipatske, talijanske, francuske, švajcarske, i uopšte evropske pijace i da se snađe u širem poslovnom svetu od onog omeđenog zemunskim i štajnbrurškim stočnim kontumacima.’’; ‘’Vreme na Istoku, moj Bože, nije kao na Zapadu. Količina peska u peščaniku ovde je sasvim neizvesna. U jednu godinu, kao što se videlo, može ih i trideset dve stati! I sad, ko ovakve nesreće može sprečiti?’’; ’’Dunav meždunarodan, sad još da i ona avetna carigradska železnica krene, Beograd... Karavan-seraj međ Istokom i Zapadom da bude! Orijentalni izlog za Jevropu, okcidentalni izlog za Aziju!’’; ’’Za cincarsku dušu nema kalauza...’’[6]; ’’Za dušu nema kalauza.’’[7]; ‘’Balkan je još jednako privilegovani diplomatski čir Evrope, čije rasecanje Sile i žele i ne žele, jer niko ne zna hoće li iz zapuštene istorijske rane iscuriti zlato ili gangrenozni gnoj, u čijem će se smradu hrišćanska civilizacija ugušiti.’’; ’’... Blagorodije na Balkanu gde su i medvedi blagorodniji od ljudi.’’; ‘’… S Istokom se ionako ne može u evropejskom smislu logično ništa postići…’’; ’’Grof ga meri novim, većim metrom. I njega i Balkan. To je očigledno. Možda se zlatnorunaš seća da je ime kolajne koju nosi s tog Balkana poteklo, da je taj Balkan, dok se Vindibona tek fundirala, uspeo da rodi i sahrani dve civilizacije, a u doba prve Vijene, već i treću – romejsku. Da je mogla imati i četvrtu – slavensku, ali, da je i pored toga ima, tu četvrtu, ma kakva bila, - u otomanskoj. A da su oni, sa svom svojom slavnom racionalnošću, jedva dospeli do – prve. Možda uviđa da se od Sokrata ne postaje preko noći magarac!’’[8];’’Simeonu se…Balkan učini velikim zbegom u pokretu u kome se nikad ne miruje.  Neprestano se gase vatre ognjišta, svijaju ponjave i u metanastevsise, seobe kreće. Od severa ka jugu, od juga ka severu, sa zapada na istok, sa istoka na zapad. I tako, ukrug.’’;‘’Decenijama sam se borio za Jugoslaviju. Ko mi je kriv što je ona ispala moralno i materijalno propala investicija?;’’A pravo rečeno nisam siguran može li se na ovim meridijanima osim privida išta pametnije organizovati.’’;’’Nije (se) na Balkanj žifelo, mrelo se.’’[9]

(Nastavlja se)



[1] ‘’Nešto valjano se samo od čoveka  može naučiti. Sa njegovog lica dokučiti… Pošteno ti kažem, sine, kad kupci ne bi zahtevali da vide gde se koji prizor događa, ja bih namalane ljude u čist, neobojen, glinen prostor bacio. Kao Argonaute na prazno more… Ti ta pi afto? Zašto bi za perspektivu morao da uzmeš maslinu? Što da ne uzmeš drugog čoveka? Dva su čoveka za svaku dimenziju sreće i nesreće dovoljna. Dva čoveka koji misle i osećaju u praznom prostoru. To je, sine, umetnost, a ne linije, trouglovi, kvadrati…  Naravno da ne volim staru geometrijsku školu. Nema u njoj duše.’’ (Borislav Pekić: ’’Zlatno runo’’, I tom, Laguna, Beograd, 2013.g., str. 418)

[2] Borislav Pekić: ‘’Filosofske sveske’’, „Solaris“, Novi Sad, 2001., izbor Ljiljana Pekić, str. 9/10;  ‘’Jesi videla, osim u manjež i doljap, ljudske pričine, dakle, konja ukrug da ide? Ufek u prafac. Ali, on ga ima. A mi nemamo. Od svega odmah manježu ili doljap naprafimo. Odmah se ukrug svijemo, svoj rep jurimo…

Ne znajem samo ja to. Ima mudrijih. Sokratesa. Toljko im čini. Eno i njih na uzbrdici. Što radu mudraci? Kamenj guraju. Tamanj ko i oni namulastiji. I još više zapinju koljko su umnjiji. Mulasti ne znaju šta čine. Našli se s kamenjom na uzbrdici pa guraju, neku put ih otpozadi batinjom teradu. Mudre ne tera niko, pa se još crnje s tim kamenjom muču. Oće ga rastumačiti. Kao da bi im posle toga guranje lakše palo. Diavolon bi palo. Tek bi ondaj najebalji… A ima ih koji se smeju, pomaljo i ja. Znaju da guranje smisao nema, a guraju. Smeju se sebi što kamenj guraju, a i dalje zapinju, što više zapisnju, jače se smeju, što se smeju jače, jače i zapinju… Što, bre, ne baciš tu kamenjčuru, Aristoteljo, pametanj si čofek? Ne mogu, Gazdo, će se brez kamenj suljnem dole pa što sam uradea? Kako brez njega suljneš, on će se suljne, ne ti. I ja, jer me on drži. Koj te, kurac, drži, Aristoteljo, drži te varka da ti treba, a ti njemu trebaš jer ti njega držiš? Pusti ga iz ruku, čofeče, dušom dani! Ne smem, gazdo. Što ne smeš? Tako mi određeno. Ko ti ofa magareća posla odredi? Ne znajem, pao na svet, zatekao sve kako kamenje guraju, našao se jedanj za mene, i tako. Jeste. Tako, to nam je, Tomanijo, taj naš život…’’ (Borislav Pekić: ’’Zlatno runo’’, VI tom, Laguna, Beograd, 2013.g., str. 432)

[3]  Borislav Pekić: ‘’Graditelji’’, BIGZ, 1995.g., Beograd, str. 38/39

 

[4] Borislav Pekić: ’’Zlatno runo’’, V tom, Laguna, Beograd, 2013.g., str. 427

[5] Njegovani su neraskidivo vezani za posjed i posjednika (‘’Posednik nečega, sopstvenik i gazda. Gosa što upravlja i pita se vazda.’’), za ‘’imovinu…’’ koja ‘’… mogla bi biti baš to prema čemu Argo plovi: HRISOMALON DERAS, zlatne kovrdže bogatstva i moći!’’ (Borislav Pekić: ’’Zlatno runo’’, VII tom, Laguna, Beograd, 2013.g., str. 81 i 209), za ‘’… Zlatno runo za koje su se još stari Grci jagmili…’ Hrisomalon Deras. Simeonski san. Nije da ga nađeš, nego tražiš. Nije da ga imaš, nego želiš.’’;‘’’… Izdajnici Balkana…’ Tako mene zvali otkako sam živ. Tako su, valjda, još Kentavri bili izdajnici divljih konja. Prvi ljudi, od njih potekli, izdajnici Kentaurstva. Prvi Simeon izdajnik pretka koji se, premda je već čovek bio, nije čovekom osećao. Simeon carigradski izdajnik Simeona tračkog, tivajski carigradskog, janjinski tivajskog, moskopoljski janjinskog, beogradski moskopoljskog. Ko će izdati beogradskog?’’;’’Boraveći u Trivaliji, nađoh samo jednu ljudsku dušu, koja o nama lepo misli i neće u Konstantinopolis da ubija, nego da mre. Čeka samo da joj dvorski najam istekne. To je Veprov – Psar, Grk iz Kerkire, neki Kir Ijasija.’’;‘’… Simeona Nagosa, prvog kojeg se u genosu sećamo…SIMEON NAGOS, ANDRIJANOPOLJSKI’“;’’Obraća se gazda Simeon Njegovan svojoj ženi: ‘Tomanijo, čofek se o veri drži. Držafa se o veri drži. Zakonj, porodica, ljubaf, duša, firma, dobro, življenje i mrenje, sve na vera stoji. Razum samo veri prafac čufa ko ovčarski pas ovce u štetu da ne odu. Bez vere u celj, mre se. Tako nam ustrojstvo. Kao svakoj robi. Roba nema vrednjost do tržišnje. Ako kome nemaš da je prodaš, ko da je i nemaš. Još grđe, mesto zaprema. Roba mora celja imati, nekuda da ide, nečemu da posluži, nešto da donese. I čofek-roba mora profit odbacifati, inače je mrtaf kapitalj. Bez vere u smisao, svoju prođu na žifotnju agoru, sve propađa – čofek, familjija, genos, nacion. Ideje, ma kako fine i umnje, ako se s njima ništo ne radi, ako se kroza žifot ne promeću, trunu kaogođ neprodat jespap u magaze…

Simeoni su najpre verofali, a ondak sve drugo.

U šta verofali? U sebe, gospođo, u svoju dekljaraciju, u svoj celj, u svoje Zlatno runjo. I zato nijedanj nije sam od sebe umro. Morali ih kolčefima probadati, u vodi topiti, glafe im seći, đuladima gađati, kroz pendžere iskakati, inače ni nikađ odumreti ne bi.

Ja sum prvi da od svoje volje idem. A što, znaješ li?... Što sum kvaranj, gospođo… A što sum kvaranj, znaješ li? Što ne verujem, ne vidim. Tinos harin, čemu. Čemu služim i ja i to što radim. Kakaf je zbiljski profit od mog žifota i moje argonjautike? Kakaf je moj Hrisomalon deras, to moje Zlatno runjo što ga još od Trakiju po svetu jurim?... A čofek je mrtav kad se zapita-čemu pa ne umedne na to odgoforiti…’’ (Borislav Pekić: ’’Zlatno runo’’, VI tom, Laguna, Beograd, 2013.g., str. 171, 179, 289, 296, 306, 426/427)

 

[6] Borislav Pekić: ‘’Zlatno runo’’ I tom Fantazmagorija’’, str. 405, 425/426, 345, 403; II tom, str.  329, 403, 116, 254, 328, 473, 202, 437

[7] Borislav Pekić: ‘’Zlatno runo’’ I Fantazmagorija, Laguna, Beograd, 2012.g., str. 25

[8] Borislav Pekić: ‘’Zlatno runo’’ IV Fantazmagorija, Laguna, Beograd, 2012.g. str. 421, 421/422, 134, 429 i 438/439

[9]  Borislav Pekić: ‘’Zlatno runo’’ VI Fantazmagorija, Laguna, Beograd, 2012.g., str. 133/134, 241 i 423



2 Komentara

EllulVYwC Postavljeno 07-08-2023 07:17:31

A letter written by Roxanne Adams best site to buy levitra

Odgovori ⇾

floache Postavljeno 20-05-2023 02:34:25

cialis daily The preserve, which covers part of the Gulf of Mexico s largest seagrass bed, still allows traditional activities such as boating, fishing, and scalloping

Odgovori ⇾

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.