Goran Sekulović
Slavko po Njegoševski
Nedavno su u Podgorici promovisane
nove dvije knjige istaknutog crnogorskog novinara i publiciste Slavka Mandića “U ime oca i sina – Ubistvo države s predomišljajem'' i “Politički popovi i
litijaški eksperti – Tamna strana crnogorske zbilje.'' I sve je naravno bilo na
nivou kada se radi o takvom autoru – i promotori, i osvrti, i ocjene, i
publika... Sve, sve – osim medija!? Dakle, osim nečega što bi se moralo,
trebalo, i moglo i očekivati i pretpostavljati i podrazumijevati – da je nas i
društva i države i medijske zajednice, i odgovorne i demokratske i pluralne i
tolerantne dakako javnosti... No, tu smo đe smo,
a đe smo zapravo to?! Na promociji Slavkovih knjiga nije bilo nikoga od kako se
to veli predstavnika tzv. ''sedme sile'' u liku izvjestitelja sa tv stanica ili
pak iz dnevnih štampanih medija i ''većih'' (ma šta to danas u Crnoj Gori
značilo?!) portala. Muk, dakle. Medijski, onaj najgori. U izgleda još gorem
dvadesetiprvom vijeku od onog ''najgoreg dvadesetog vijeka'' po riječima
Mihaila Lalića kada u jednom svom romanu odgovara koji je vijek?! Naravno, nema
muka i sljepila, gluvoće i nijemosti tamo đe je Slavko Mandić, i neće ga ni
biti i ne treba da ga bude, jer to su i oči i uši i riječi one većinske narodne
dobronamjerne, zašto ne reći i poštene i otadžbini i domovini odane i lojalne
raje, koja ima pravo da zna i da na osnovu tog znanja, ni po babu ni po
stričevima, donosi odluke o sebi i svojoj jedinoj zemlji, koja ima pravo,
dakle, da vidi, čuje i kaže i saopšti jasno i glasno, odlučno i žestoko ako
treba (a sve češće, bogami i poodavno, itekako treba!?), to što vidi i čuje, a
ne da gleda što je trenutno moda i većinsko raspoloženje i da se tamo tome
prilagođava i poništava i izdaje i sebe i pretke i potomke i domovinu! A tu
onda nema ni zere od crnogorstva, jer da je tako Crnogoraca a tine i Crne Gore
ne bi ni bilo nikada, ni sada ni ikada više, ni nacionalne, ni internacionalne,
ni građanske, ni multivjerske ni multietničke ni držav n ei nezavisne naše kuće
Crne Gore! Što je uostalom autorsko postupanje i medijski profesionalizam
Slavkov do primijenjeno u životu i u svakodnevnoj praksi ono vječito ''Neka
bude što biti ne može!'' Njegoševo, jednog od
''poslednjih zatočnika drevnog mediteranskog sveta'', kako reče umni Borislav
Pekić. Nemirenje sa ničim što odudara od
svete i civilizacijske milenijumske crnogorske povjesnice bivstvovanja i
postojanja na ovom ljutom, oporom ''crnogorskom Kamenu, istinskoj kolevci svog
Genija, domaji 'nevinih sinova prirode i mudrosti proste, najsjajnije' '', kako
reče Pekić na vječnom crnogorskom, opštečovječanskom i kosmičkom inspirativnom
Njegoševom tragu.
‘’Slavko
Mandić je jedan od rijetkih crnogorskih publicista i novinara koji ne izigrava
neutralnost ili nekakvu nezavisnost. Ne, Slavko Mandić ne skriva na kojoj je
strani i donkihotovski se bori za svoja uvjerenja, za svoju nezavisnu,
multietničku, građansku i prozapadnu Crnu Goru. Čojsku i sojsku. A ne za, kako precizno dijagnosticira, četničku,
klerofašističku i velikosrpsku.’’ (Šeki
Radončić). I što se to onda zbiva sa našim medijima koji (nimalo) ne hrle na
ovakve promocije ovakvih knjiga ovakvih autora?! Naravno, strahovito kompleksno
je ovo pitanje i za jedan višednevni naučni skup, a kamoli za tekst jedne
kolumne. Ipak, recimo ono najbitnije i dajmo jedan očiti primjer. I to s vrha,
jer od glave riba smrdi!
Mediji su
apsolutno povezani i umreženi sa svim ostalim sferama društva, ponajviše sa
politikom i biznisom, moći i novcem, vlašću i gospodarenjem, lažima i
falsifikatima, ''tamnom stranom crnogorske zbilje'' dakako, kako kaže Slavko, jer ova
strana ove zbilje nije otpočela od danas i od juče. Klerofašistički mediji i
sadržaji te i slične vrste, istorijski revizionizam, velikosrpski nacionalizam
i šovinizam prije svega, umnožavali su se zajedno i uporedo sa jačanjem i
približavanjem klerofašističkih političkih, ''naučnih'' i ''kulturnih''
jurišnika. Oni su postepeno, polagano ali odlučno i vrlo uspješno istiskivali
decenijama sve što je crnogorsko, antifašističko, multivjersko i multietničko,
građansko i civilizacijsko. Ona ranija dugogodišnja državna suverenistička
vlast se time mnogo nije bavila, mislili su da je sve završeno, pa su se uglavnom
bavili punjenjem svojih džepova, koliko i kako, evo u posljednje vrijeme
ponešto od toga i saznajemo. Nijesu im bili neprijatelji oni koji su aktivno se
borili protiv države Crne Gore, njene nezavisnosti i crnogorskog identiteta i
građanskog i multivjerskog i multietničkog identiteta, već oni glasnici koji su
upozoravali da su varvari ne samo na bedemima i kapijama, granicama naše
države, već i među nama! Dobronamjerni i domovini lojalni glasnici su bili
postali problem, oni koji govore o negativnim pojavama, a ne sama stvarnost,
sami problemi i opasnosti koje su se bile nadvile nad zemljom, a od 30. avgusta
2020. njome i zavladale.
Počelo se
odustajati od punog koncepta nacionalnog i građanskog crnogorstva da bi se
udovoljilo zahtjevima onih (veliko)srpskih snaga koje su tobože htjele ''samo''
državni identitet, ali ne i nacionalni crnogorski!? Tako je dio elite oličen
prije svega u vodećim državnim ideološkim predstavnicima počeo da razmišlja
kako da ''većina'' građana na dugi rok počne da prihvata nezavisnu Crnu Goru?! Odmah poslije
referenduma o državno-pravnom statusu iz 2006.g. – kao eho oštre i radikalno
suprotstavljene dvije opcije: ostanka u zajedničkoj državi sa Srbijom ili
obnova pune državne međunarodne nezavisnosti i suverenosti – počele su se
javljati različite ideje o tome šta i kako učiniti da bi suverena država Crna
Gora bila trajna tvorevina i da bi je što više njenih građana prihvatilo.
Veliki prostor bi zahtijevala analiza ključnih odredbi nekih aktuelnih ideja i
predloga po kojima bi zapravo nacionalni Crnogorci kao građani Crne Gore
trebali redefinisati svoj pristup crnogorskom i državnom pitanju, te da se više
fokusiraju na državno nego na nacionalno pitanje iz razloga da bi pripadnici
drugih nacija i manjina u Crnoj Gori ''lakše'' i ''brže'', ''iskrenije'' i
''lojalnije'' prihvatile suverenu Crnu Goru
kao svoju državu (u ovoj verziji zapravo misli se jedino na pripadnike
srpske nacionalne grupacije, tj. građane Crne Gore koji se izjašnjavaju kao
Srbi). Čak se upoređuje današnja Crna Gora kao u praksi federacija različitih
nacija sa Bosnom i Hercegovinom iz vremena devedesetih, odnosno uoči početka
krvavog ratnog sukoba, sa projekcijom da će Crna Gora još više postajati
federacija više nacija i time sve nestabilnija i sklona raspadu kao jedinstvena
zemlja i država, ako etnički Crnogorci ne redefinišu svoj odnos prema suverenoj
državi Crnoj Gori i umjesto svojoj nacionalnoj, daju primat državnoj ideji kao
okosnici zemlje. Kao da Crne Gore može biti bez nacionalnih Crnogoraca kao
njenog stožera u svakom pogledu: i etničko-nacionalnog, i državnog, i
građanskog, i multivjerskog, i multikulturalnog, i multikonfesionalnog! To je
knjaz i kralj Nikola odlično prokomentarisao za sva vremena i vječnost, kao u
biti jednom jedinom uslovu za vječnost Crne Gore: Bez Crnogoraca, ona bi kao
zemlja postojala ali to više ne bi bila Crna Gora!
Čini se da je
sljedeća rečenica čuvenog istoričara Erika Hobsbauma najbolja karakteristika i
ovog prethodnog i svih sličnih političkih predloga: ''... Sistem se slomio zato
što su... sami režimi izgubili veru u ono što su nameravali da učine.''
Pokazalo se bjelodano da su negativni i krajnje destruktivni po državno i
nacionalno biće Crnogoraca i Crne Gore politički događaji posebno od 2015.g.
naovamo, direktna posljedica nesumnjivog – nakon Referenduma od 2006.g. – u
dijelu vlasti nepovjerenja u sopstvene snage i gubljenja vjere u moć i
sposobnost da se postepeno, ali do kraja i kvalitetno, na trajan i
civilizacijski način, realizuje i ostvari sve ono što je podrazumijevao
rezultat demokratskog Referenduma o državno-pravnom statusu zemlje, prije svega
članstvo u NATO i u EU na spoljnjem i očuvanje, obnova i razvoj crnogorskog
identiteta i punu afirmaciju pravne, socijalne i ekološke države Crne Gore na
unutrašnjem planu. Ono što sam predviđao u knjizi „NATO i EU: Crna Gora, Istok
i(li) Zapad” (2014.g.), a svakako i mnogo ranije, nažalost se i obistinilo.
Krajnje neadekvatnom politikom u sferi crnogorskog identiteta i borbe za pravnu
državu, trulim i kontraproduktivnim kompromiserstvom osobito sa SPC-om, i prethodno
datim i sličnim političkim predlozima i razmišljanjima koja su potekla, prije
svega, iz vlasti i naučnih krugova njoj bliskih, stvorilo se povoljno tlo za
anticrnogorcizam i po nacionalnoj i po državnoj ravni i Crna Gora se našla ''na
otvoreno burno more bez obala.'' Rezultat je bila pobjeda velikosrpskih
nacionalističkih i šovinističkih klerofašista na državnim parlamentarnim
izborima 2020.g., od kojih se Crna Gora neće još zadugo moći oporaviti i
osloboditi, jer su prosrpske i proruske maligne snage i dalje u punoj snazi na
javnoj sceni u svim sferama, od politike preko kulture do medija.
Porazna aktuelna medijska slika ima svoju predistoriju: dok se jedan dio
vlasti (o)bogatio preko mjere, drugi je razmišljao kako da udovolji rušiocima
države (da bi je što lakše srušili!), a treći je i javno dugo godina gradio
dilove svake vrste sa Srpskom pravoslavnom crkvom, i tada i kasnije i danas
glavnim objediniteljem i komandantom svih frontova protiv Crne Gore! Sve je to
imalo direktne posljedice po svim osnovama u jačanju krajnje perfidnih i
retrogradnih sadržaja klerofašističkih medija, ali i u obezglavnjivanju i
gubljenju vrijednosne orijentacije i svih ostalih medija (sjetimo se samo
ukidanja više tv stanica procrnogorske građanske orijentacije!?) Kako se, prije
svega DPS-ovska, ranija suverenistička vlast ophodila prema čak i zvaničnim
listovima prosvjetno-državne crnogorske orijentacije za prosvjetne radnike ali
i posebnim glasilima za najmlađe (o toj identitetskoj šteti po ovu državu i
njenu budućnost gotovo ne smijemo i da mislimo!?), na jotovanoj verziji
crnogorskog jezika, mogu i neposredno da svjedočim. Jer, mediji nijesu samo
tzv. komercijalni mediji, kada se unište svi osnovni mediji jedne države, javni
servisi, lokalni mediji, periodična glasila, stručna štampa... – a mi smo
upravo to uradili ili smo u posljednjim etapama tog zlog posla – ono što se
desilo na promociji knjiga Slavka Mandića i u sličnim prilikama, ne treba da
nas čudi, ali da i te kako zabrine i opomene svakako! Osnovni uslov za to je
kultura sjećanja.
Mi se danas
čudimo ''tradiciji'' evo ovih dana završenog ''Međunarodnoig sajma knjiga...''
u Podgorici na kojemu nema crnogorskih autora, izdavača i promotora, ali
zaboravljamo da je onaj ključni dodatak te ''tradicije'' – Sajam knjiga i obrazovanja
– dodat i uveden od strane nekadašnjeg ministra prosvjete iz redova DPS-a
Predraga Boškovića, a potvrđen i nastavljen od njegovog nasljednika iz redova SD-a Damira Šehovića. U otvorenom pismu koje sam uputio ovom
prvom kao odgovorni urednik lista povodom ukidanja ''Prosvjetnog rada'', mjesečnika
na jotovanom crnogorskom – glasilu crnogorskih prosvjetnih, naučnih i kulturnih
radnika, naveo sam da nije odlučio da postane i Sajam obrazovanja uistinu
crnogorski Sajam knjiga kojega organizuje glavni grad Podgorica, već dakle onaj
drugi Sajam od kojega se organizatora u crnogorskoj javnosti prije ne tako
davno pojavila i prva knjiga koja otvoreno govori o ''svijetlim'' i
''pozitivnim'' tekovinama ravnogorskog četničkog pokreta Draže Mihailovića
(vrlo brzo poslije toga Draža je i u ''Rječniku crnogorskog književnog i
narodnog jezika'' CANU postao ''prvi antifašista Crne Gore'')! Tada se o tome u
vlasti ne samo ćutalo već vidimo zlu se aktivno išlo u susret, bodreći i
omogućavajući ga!? Ne samo da se nije htjelo viđeti što se iza brda valja, već
mu se radosno smiješilo i dočekivalo ukidanjem otvorenih i do kraja crnogorskih
medija a otvaralo široko polje i u medijskoj, i u prosvjetnoj, i u naučnoj i u
kulturnoj sferi (pogledajmo danas ko je rektor i ko je u Upravi državnog
Univerziteta?!) za sve što nije ne samo crnogorsko, već i za prije svega i
jedino ono što je
ujedno i anticrnogorsko i anticivilizacijsko naravno. Oni što iz najboljih
namjera sada predlažu da se takvi i slični sajmovi i skupovi zabrane, ipak
nijesu u pravu: moraćemo tolerantno i demokratski, civilizacijski (ali i
odlučno i kristalno jasno kao istinski Crnogorci poput Slavka Mandića što su vazda i radili), na javnoj sceni i
medijski prije svega voditi dugotrajnu, ali svijetlu borbu za svoj sopstveni
opstanak svake vrste na ovom malom a velikom parčetu zemlje koja je naš jedini
dom u ovo vrućem, prevrelom dijelu Kosmosa, kipućem i ekološkom, i istorijskom,
i političkom, i medijskom, te jedino (nadamo se!?) na taj način trajati i
pretrajavati u skladu sa Njegoševskom ''borbom neprestanom'' i maksimom ''neka
bude što biti ne može!'' A biće, dakako, i crnogorsko i Crne Gore!
6 Komentara
CuUtdugqB Postavljeno 17-08-2023 23:36:58
Choose supplements produced in labs and certified by third party authorities like the U buy cheap cialis discount online We opted to go for IVF
Odgovori ⇾IKWuuH Postavljeno 15-07-2023 09:52:59
cialis 20mg price com 20 E2 AD 90 20Bula 20Do 20Viagra 20Feminino 20 20Is 20100mg 20Viagra 20Safe bula do viagra feminino Anne Hathaway forgot an important essential for her Dec
Odgovori ⇾emitySiny Postavljeno 04-05-2023 04:31:01
In the organ of Corti from Sox2 haplo, ОІ catenin GOF cochlea, we found many Lef1 supporting cells in the apical turn, some of which were arranged as foci within the pillar cell region Supplemental Figure 6, J L buying cialis online safely
Odgovori ⇾OKBet Postavljeno 13-10-2022 04:58:35
Your blog has piqued a lot of real interest. I can see why since you have done such a good job of making it interesting. I appreciate your efforts very much. OKBet
Odgovori ⇾Fanito Postavljeno 21-05-2022 01:34:43
Kolumna koja opominje... opominje... opominje...! Predstoji nam mukotrpna borba za emancipaciju našeg društva i države koju ćemo sigurno dobiti zahvaljujući i Vama uvaženi Gorane Sekuloviću i ljudima poput Slavka Mandića! Što druga strana bude primitivnije delovala i postupala, samo će ubrzati ostvarenje našg cilja. A to je evropska, građanska i sekularna Crna Gora. SREĆAN NAM DAN NEZAVISNOSTI! DA JE VJEČNA CRNA GORA!
Odgovori ⇾Bisera Postavljeno 19-05-2022 23:00:51
Bravo To smo.mi naše licemjerje i naši kvazi mediji
Odgovori ⇾