Počeću oštroumnom rečenicom iz jedne od sjajnih kolumni uvaženog akademika dr Gorana Sekulovića: “Sudbina Crne Gore je borba neprestana, kao jedina konstanta crnogorska.” Što će reći da  je narod koji je kroz istoriju stvorio tu vitešku i ponosnu sliku o sebi, primoran da je u kontinuitetu potvrđuje i brani, sudbinski određen da traje vječno! Zar i Belveder, vidikovac s koga “puca” prelijep pogled na Skadarsko jezero, u simboličkom smislu istovremeno i nije mjesto s koga, takođe, “puca” pogled na našu svijetliju budućnost, ma koliko povreneno ona bila ugrožavana od strane onih koji mrze sve što je crnogorsko. Ako ta dva jedinstvena belvederska “pucnja” doživimo kao jedan koji nam uporedo otkriva svu ljepotu Crne Gore i heroizam njenih stanovnika zbog svega što se na tom čudesnom mjestu događalo u istoriji i u ovom vremenu, onda Belveder zaista i za sva vremena ostaje simbol svega najljepšeg što ovu zemlju karakteriše. Belveder je tako postao i ostao simbol “borbe neprestane” crnogorskog naroda za slobodu i odbranu dostojanstva svoje države. Tu svoju izuzetno značajnu istorijsku ulogu za stvaranje slobodne, antifašističke, građanske i sekularne Crne Gore nadmoćno je potvrdio i početkom septembra protekle godine, kada je naš većinski slobodarski narod ustao da odbrani sve te civilizacijske vrijednosti za koje se uvijek zalagao i hrabro borio. Zato, ponekad, u svojoj imaginaciji, Belveder i doživljavam kao neustrašivo, ogromno živo biće, koje zaštitnički bdi nad Cetinjem i Crnom Gorom ne dozvoljavajući da ih iko ugrozi. A to mi, makar na kratko, donosi mir i spokoj žestoko narušen od strane prethodne, sramotne vlasti koja je sve činila da Crnu Goru uruši.

Pohrlili su tih nezaboravnih dana početkom prošlog septembra, patriote i rodoljubi iz svih krajeva Crne Gore, pa i izvan nje, ka Belvederu i Dvorskom trgu na Cetinju! Sjećam se čovjeka iz Nikšića koji je sa svojim sinom koji se naredne sedmice ženio, došao da brani Crnu Goru, ako bude trebalo i po cijenu života, svog i svoga mladoženje sina. Ili mladog kršnog, takođe Nikšićanina, već ponosnog oca četvoro đece, spremnog da se žrtvuje za svoju domovinu. Naravno, bilo je sličnih primjera i iz drugih gradova Crne Gore. Tih dana su se i kompletne porodice mogle vidjeti na ta dva sveta cetinjska i crnogorska mjesta, bez obzira što se znalo da rizik od sukoba, ni slučajno, nije bio mali. Naše Crnogorke su bile posebna priča. Toliku hrabrost i privrženost svojoj državi su pokazale, da će zauvijek  ostati  naše heroine, naš ponos i naša snaga! E, sad zamislite nezamislivo: sve te ljude, ili dio njih, svejedno, odane patriote i privrženike svojoj državi proglasiše teroristima. I ko ih tako imenova? Oni koji upravljaju tom istom državom, ma koliko izgledalo paradoksalno. Oni koji služe interesima tuđe crkve i države!  Normalan čovjek da zaćuti od nevjerice da se tako nešto događa! Zar su mogli i na trenutak pomisliti da silom i represijom mogu slomiti slobodarski duh Crnogoraca i svih drugih koji vole ovu državu, stvaran i očeličen njihovom hiljadugodišnjom borbom za slobodu. Pokazali su na taj način da ne poznaju mentalitet većinskog dijela svog naroda. Njihova brojna nepočinstva su činjena zarad ostvarenju istog cilja – izdaje i uništenja Crne Gore zbog čega će, prije ili kasnije, morati polagati račune.

A Belveder će uvijek ostati simbol nepobjedivosti Crne Gore! Zato u poneđeljak, devetog maja, svi putevi i vode ka tom ponosnom crnogorskom  Vidikovcu! Jer to je dan kad čitav progresivni svijet slavi pobjedu nad fašizmom, pa naravno i većinska Crna Gora! Čija je sudbina borba neprestana, kao jedina konstanta crnogorska!