U rimskoj Republici bio je uveden institut DIKTATOR: na šest mjeseci, kad to nalažu društvene i državne okolnosti i potrebe, biran je diktator da ‘’sredi stvari’’. I ‘’ni makac’’ dalje, duže i više od toga. No, od spasioca i uslužnika demokratije diktator je postao njen uzurpator, gospodar i okupator. ‘’Ne znam zašto vam ovo pričam…’’, sjetih se da bih ovđe mogao reći čuvene riječi Laneta Gutovića, koje su doduše uvijek kod njega išle na kraju, ali nastavak slijedi pa prosudite…

Evo dobismo novu Vladu oročenu na godinu dana (izgleda su naši problem duplo teži od nekadašnjeg Rima). Ako ćemo u tom svjetlu posmatrati našu perspektivu, s obzirom na istorijsku propast starog Rima, spasa nam nema! Uostalom, ne bi bili u istoriji ni prvi ni posljednji od naroda koji netragom nestaše! I mi imamo varvare s one strane (sjeverne) granice, a pride i unutar zemlje koji nijesu baš zainteresovani za afirmaciju i razvoj Crnogorskog naroda-nacije kao njenog stožera – istorijskog, a nužno i savremenog ako želimo da opstanemo kao u svijetu do sada prepoznatljiva Crna Gora. Nova Vlada ima zadatak, baš poput rimskog instituta diktatora (tako joj se posrećilo i namjestilo zahvaljujući ne malo i novom premijeru, koji je i u staroj Vladi bio u samom njenom vrhu!), da riješi mnogo važnih i teških državnih problema: naime da odblokira sve one zamrznute – pretežno nastale od bukvalne ‘’mrznosti’’ i mržnje ‘’apostolske’’ Vlade prema svemu što je crnogorsko nacionalno, građansko, državotvorno, civilizacijsko, multikulturalno, multietničko i multivjersko!? – i mrtve, sada nepostojeće, dakle, blokirane procese i politike u mnogim društvenim oblastima. Počev od uvida u stvarno stanje državnih finansija i odblokade stranih investicija i razvoja zemlje, osobito njenog sjevera, preko bukvalnog povratka prave, pluralne i stvarne kulture na javnu scenu do oživotvorenja evropskih ambicija i obnove evroatlantskog  povjerenja. 

Neko će reći da sličnosti između starog Rima i sadašnje Crne Gore ne može biti i da ova nova Vlada ne može nikako postati od praktično i bukvalno spasioca zemlje – njene demokratije, njenog evropskog puta i izvlačenja iz duboke kaljuge u koju ju je dovela i uvukla ‘’apostolska’’ Vlada –  njen (novi-stari!?) uzurpator, gospodar i okupator. No, sjetimo se samo 04. i 05. septembra 2021.g. i događaja na Cetinju, kada je Krivokapićeva i Abazovićeva Vlada u odnosu na slobodno i građansko Cetinje i svakako simbolično i u odnosu na cijelu slobodnu i građansku Crnu Goru, to nesumnjivo postala, a nakon 30. septembra 2020.g. nastupili su kao upravo konačni i apsolutni, jednom za vazda, za vjek vjekova, vječni metafizički, božanski, demijurški spasitelji i oslobodioci!? Postavši od onih samoproklamovanih i samoprozvanih ‘’spasitelja’’ vrlo brzo istinski (veliko)državni teroristi iliti ‘’apostoli’’ i ‘’apostolčići’’ koji su za račun tuđe, okupatorske i asimilatorske Crkve i vazda željene i projektovane imperijalne velikodržavne tvorevine napali svoje mirne građane i uzurpirali njihovo pravo na proteste, a čiji izvođači radova koje su u međuvremenu nagr(a)dili sada u međusobnim komunikacijama na viđelo iznose pravu, dakako kriminogenu i uzurpatorsku, nelegalnu, neustavnu i nezakonsku, prirodu njihovih nedemokratskih i antidržavnih rabota. Iz audio-snimaka koji su sada valjda na vještačenju reklo bi se da su na Cetinju, nasuprot policiji, neke velike oružane snage, jer se govori da su građani (označeni kao kriminalci iz više crnogorskih gradova) koji su spremni da policiji pomognu u ustoličenju mitropolita Crkve Srbije u opasnosti – dajući uporedne primjere – da nepripremnljeni i nevični oružju lako izginu.

Dakle, očito manipulatorski i zloupotrebom prema golorukom patriotskom narodu iz svih krajeva Crne Gore primijeniti onakve represivne mjere i još se, upravo na ustoličenju kao novog premijera, time i dalje dakle hvaliti na sva zvona – čini se da je preveliki i preteški teret i za Abazovića, bez obzira što ima podršku međunarodne zajednice. Čak i da prizna odgovornost za greške i lose činjenje na Cetinju, on neće moći, bez obzira na sadašnju funkciju, izbjeći posljedice novopokrenutih istraga. I ne treba i ne može i ne smije! I ne samo on, već i svi drugi u sada već bivšoj vlasti, koja je čak bila spremna (‘’šta je to desetine života zarad ustoličenja’’, kako reče u noći između 4. i 5. septembra jedan bivši ‘’apostol), zarad slijepog i izdajničkog služenja tuđoj crkvi i tuđoj vlasti i fizički žrtvovati svoje građane. Do toga srećom nije došlo, čemu zahvaliti treba najviše građanima Cetinja i drugih gradova koji su tih dana bili u prijestonici, ali i policajcima koji su od antidržavnih gospodara i okupatora poslati na Cetinju sa praktično odriješenim ovlašćenjima samo da riješe novonastalu situaciju i efikasno sprovedu helikoptersko ustoličenje, jer u takvim (ne)prilikama nerijetko dolazi i do tragičnih posljedica.

Ako išta ima pozitivnog u ovom proteklom vremenu od evo skoro dvije godine od izbora 30. avusta 2020., to je da se dešavaju i u Crnoj Gori političke promjene. A one uslovljavaju sve: i demokratiju, i pravnu državu i fakat da nema više nedodirljivih, i ekonomsku dinamiku, i veće slobode ma koliko to izgledalo na prvi pogled apsurdno i paradoksalno (ali ne slobode dakako zahvaljujući ‘’apostolskim osloboditeljima’’, upravo potpuno nasuprot tome), i istinsku kulturnu polimorfnost (kulturu koju su ‘’apostoli’’ pokušali zacementirati, mislili su za vazda, u jednu jedinu svetosavsku formu i sadržaj), i medijsku pluralnost i građansku ravnopravnost i vjersku trpeljivost i etničku i nacionalnu toleranciju – mada je sve ovo navedeno posljednje pod takvim znakom pitanja od zemana apostolskog, naročito za građansku orijentisanu Crnu Goru i nacionalne Crnogorce ali i pripadnike drugih nacionalnih i vjerskih zajednica u zemlji, da bi mogli sasvim s pravom postaviti pitanje čemu promjene kada se dešavaju takve i njima slične antidemokratske i anticivilizacijske pojave?! Sve je ovo nažalost tačno, ali da nije tako, zar bi bilo potrebe, mogućnosti, prostora i neminovnosti za ‘’borbu neprestanu’’?!  Sjetimo se još Njegoša: ‘’Bez budala tupoga pogleda,/ Bi l' umovi mogli blistat sv'jetli?’’ Borba neprestana je jedina konstanta crnogorska. Ona je jedino i mogla i može da održi Crnu Goru i Crnogorce, kako juče tako i danas i sjutra – ‘’jednu slamku među vihorove’’! Imajmo uvijek na umu, dakle, moderan princip demokratskog i jedino produktivnog i održivog trajanja savremene države: stalnost političke promjene! Zato ne dajmo nikada nikome blanko političko-izborne propusnice! Slobodno mišljenje, (pr)ocjenivanje, opredjeljivanje, zauzimanje i formulisanje stavova, na kraju i glasanje i prihvatanje promjena kao vrhovni aksiom, neizbježne su pretpostavke za svaku demokratiju – koja ima bezbroj definicija, ali je čini se ova Pekićeva najrazumljivija, najljekovitija, najdalekosežnija i najučinkovitija: Demokratija je kad im vidimo leđa!