Piše: Vladimir Jovanović

Staroslavni „Лѣтописъ Црногорски” (prema D. Milakoviću, „Исторiя Црне Горе”, Zadar, 1856, str. 104) bilježi…

„ва лѣто 1697 скупишє сє главари Чєрногорски на зборь на Цѣтинѣ и избрашє сєби за владику и пастира Данила Нѣгуша Сћєпчєвића”.

Ili, novijim pravopisom: „u ljeto 1697. skupiše se glavari crnogorski na zbor na Cetinje i izabraše sebi vladiku i pastira Danila Njeguša Sćepčevića”.

Ako ne još od izbora mitropolita Sava-Savatija Očinića-Kaluđerovića (1692. ili 1694. godine) — definitivno od 1697. poglavare naše Crkve nije birao niko van Crne Gore niti ih je osim Crnogoraca intronizovao. Od 1766. i de iure će se obnoviti autokefalija Mitropolije koju je gospodar Ivan Crnojević utemeljio 1485. godine. 

Dalekosežne posljedice izbora Danila, uključujući i one političke, onomad su razumijevali u Mletačkoj republici, sa kojom se graniči slobodni vladikat Crne Gore; a Mlečani „dugo pamte” — na ovim su prostorima još iz vremena starocrnogorske države Balšića.

O tome čitamo i u knjizi „Spomenici o Šćepanu Malom, ispisao iz Mletačkog arhiva prof. Sime Ljubić, pravi [redovni] član Jugoslov[enske] akademije, dopisni član Srpskog uč[enoga] društva” — štampana je 1870. u Beogradu (Državna štamparija). Izdavač: Srpsko učeno društvo, preteča Srpske akademije nauka i umetnosti.

„Spomenici o Šćepanu Malom” objavljeni su u okviru posebne edicije „Glasnika Srpskog učenog društva, 2-gi odeljak, građa za noviju srpsku istoriju, knjiga druga”. U jednom skrivenijem, donjem podnaslovu tačnije stoji: „Crnogorski spomenici”. Naime, objavljeni dokumenti ne pominju Srbe ni Srbiju, isključivo Crnogorce i Crnu Goru. 

Ljubić u uvodu piše: „Spomenici, koje ovdje pridajemo Stiepanu Malom vojevodi Crnogorskom, nadri-caru Petru III. Ruskom, svi su po meni prepisani bili u Arkivu Mletačkom iz izvornika ondašnjih službenih akta, što su Obći i Izvanredni Providuri i drugi častnici mletački ponajviše iz Kotora upravljali svojoj vladi u Mletke i obratno”. 

Šćepan Mali je između 1767. i 1773. vladar Crne Gore. Prema Ljubiću, „Mletčani onda, najviše s turske grožnje i straha, neprijatelji [su] bili Stiepana i Crnogoraca”.

U „Spomenicima o Šćepanu Malom” je i referat od 20. januara 1769. godine Ivana Zusta, koji je „izvan[redni] Prov[idur] u Kotoru”. On piše kako Petrovići-Njegoši — a prvi je Danilo — i svjetovnu vlast temelje na dostojanstvu nasljedne titule Episkopa Crne Gore („dignità Episcopale del Montenegro”); a „Vladika ili Episkop Crne Gore, respektovan je i poštovan od Grka [tada jedan od uobičajenih naziva za pripadnike istočno-pravoslavne vjere, prim], izuzetan po dostojanstvu” („Vladica o sia Vescovo del Monte Nero, che rispettato e venerato dai Greci, ragguardevole per dignità”). 

Evo zapisa od 20. januara 1769. iz „Spomenikâ o Šćepanu Malom” (str. 99): 

„Prvi u tom dostojanstvu od CRNOGORSKE NACIJE (nazione Montenegrina) bio je Danilo Petrović, stric živog vladike Save. Danilo, pun pobožne ljubavi, znao je veoma dobro da iskoristi novi položaj, pronašao je načine da ujedini svjetovnu sa crkvenom vlašću, i razmišljao je da ona pređe u nasljedstvo njegovoj porodici. Izabravši, dakle, rečenog Savu za koadjutora [vikarnoga episkopa, prim], primijenio je tu maksimu, što je istim primjerom potom sprovedeno i pridruživanjem vladike Vasilija”…

Na gornji citat referencira se godine 1899. srpski istoričar, arhimandrit Ilarion Ruvarac, u svojoj „Montenegrini: Prilošcima istoriji Crne Gore” (Zemun, str. 133).