U fokusu

Goran Sekulović

Mićovići i njihovi mentori

Apr 25, 2022 4 Komentara

(15 riječi)

Kad vlast u nekoj državi tvrdi da je vrag (u ovom slučaju to je ona sama) odnio šalu i da se sprema rat, odista joj treba (po)vjerovati. A to danas tvrdi crnogorska vlast i njena vrhovna komanda u liku – dakako kako i dolikuje jednoj klerofašističkoj strukturi – crkveno-intelektualno-političke elite. Kao njihovi glavni predstavnici, braća Mićovići iz ''glave cijela naroda'', na koji se – naravno pravoslavne provenijencije – pozivaju, tvrde da je ''Crna Gora projektovana da bude mala Ukrajina'' (valjda ovo ''mala'' zbog teritorije i broja stanovnika, a količina smrti i razaranja, patnji i stradanja, egzodusa i svakojakog nasilja, ostala je za sada nedovoljno ''izmjerena''). I nije više čak ni važno kako se ko odnosi prema ratu u Ukrajini. Ovo je pitanje koje prevazilazi svako mišljenje, osjećanje, pripadništvo, uvjerenje, dakle, legalno, legitimno, demokratsko i mirnodoposko stajalište o nečemu ili nekome. Svakom građaninu Crne Gore – bez obzira što misli o sopstvenom pripadništvu crnogorskoj naciji i o njenom porijeklu – vrhovni životni i egzistencijalni interes, njegov i njegove porodice, je svakako mir i to po svaku cijenu, jer mir nema alternative. Na dnevnom redu je, dakle, pitanje rata, da li će ga u ovoj zemlji biti ili nebiti. I da li će biti ''famozne'' ''denacifikacije'' (jer sve moramo imati i ''imamo'' kao i Ukrajinci, samo u ''manjem'' obimu!) , koju će dakako ''riješiti''rat kao što vidimo kako ga ''riješava'' u Ukrajini. S tim što treba reći da su Crnogorci piitanje ''denacifikacije'' riješili još 1945.g. kada su upravo jednog od prethodnika današnjeg mitropolita Srpske crkve u Crnoj Gori, mitropolita Joanikija Lipovca, vlasti nakon oslobođenja Jugoslavije 1945.g. strijeljali zbog saradnje sa italijanskim i nacističkim okupatorima i služenja četničkom pokretu.

Vrhovna većinsko-vjerska i većinsko-intelektualna vlast tvrdi da je ova država pred ratom, šta više, da će stupiti u rat kada dobije uskoro manjinsku vladu i  kada ona, po toj tvrdnji, ne bude mogla ništa da (''mirno'') riješi, što će odmah značiti da se objektivno i realno, dakle, sasvim ''razumljivo'' i ''prirodno'' očekuje rat koji će sve to da riješi na najbolji mogući način i koji će postaviti sve na svoje mjesto! Ovo pitanje u svakoj civilizovanoj i demokratskoj, pravnoj i građanskoj, dobro organizovanoj i uređenoj državi prevazilazi svako političko, vjersko, i bilo koje drugo mišljenje i pripadanje. Ono prosto bi trebalo da građane ujedini da shvate što je prava opasnost za sve njih i cijelo društvo, i da svi zajedno zahtijevaju da se prema tim licima i subjektima koji propagiraju rat i oružane konflikte i haose – bilo koje vrste kao ''najvjerovatnije'' i ''neminovne'' posljedice ma kojih legalnih i legitimnih, demokratskih i političkih procesa i događaja koji tim licima i subjektima iz bilo kojih razloga nijesu po volji – primijene mjere i sredstva zakona i pravnih normi. Jer mir, stabilnost i bezbjednost jedne države, nepovrjedivost njenih granica i efikasna kontrola svakog pedlja njene teoritorije, oznaka su i danas  svake uspješne, odgovorne, građanske, demokratske i nadasve civilizovane i dobru svih građana okrenute vlasti.

U ovom smislu ono što bi se najmanje moglo očekivati, to je odgovarajuća reakcija policije i tužilaštva, jer ovo prevazilazi slobodu izražavanja i slobodu uvjerenja o određenim društvenim i političkim pitanjima. S obzirom da na djelu imamo rat u Ukrajini, sa očiglednim nepojamnim tragičnim posljedicama, dakle, ''ugled'' i ''ogled'' za ono što neko tvrdi da predstoji našoj zemlji, već postoji i lako je viđeti i uporediti što nam ta lica žele, snuju, misle, predviđaju, rade, očekuju...

A oni  i ''objašnjavaju'' zašto  su ''zabrinuti''. Kažu da struktura nove manjinske Vlade je bogom dana za rat u Crnoj Gori. Jer, njena jedna trećina su predstavnici manjina što je, dakle, za početak sasvim dovoljno za konflikt! Vrlo jasno se ovim poručuje što zapravo oni misle o manjinskim narodima uopšte kao dijelu građanstva u našoj zemlji. Ne misle ništa dobro! To je očito, jer samo postojanje manjina je dokaz da je u jednoj zemlji moguć rat – takvu poruku oni šalju javnosti. Ili pak da eto manjine mogu da postoje, ali da što manje ili po mogućnosti nikako ne budu predstavljene u bilo kojim političkim organima, u Vladi nikako i ponajmanje! Dakle, manjine mogu tu biti i jesu samo nužno zlo, koje se trpi (dok se može i mora trpjeti, tj. do neke izglednije i povoljnije geopolitičke situacije!?), al' kad ''prekipi'' zna se kako se s njima postupa! Moljevićevsko-mihajlovićevsko-četnička ideologija je neizmjenjivo u samom srcu ove politike. To bi trebalo da je jasno svim manjinama! Što se tiče SNP-a i njegove trećine u strukturi manjinske Vlade, ni oni nijesu Mićovićima po volji, jer imaju neke ''socgrađanske'' osobine, a to je nedopustivo, već se isključivo mora gajiti nacionalni, tj. nacionalistički, svesrpski i velikosrpski šovinistički svetosavski (ne)duh, kao jedino trajno i adekvatno rješenje i lijek za ''malu Ukrajinu''.

Konačno, trećina manjinske Vlade su, kažu Mićovići, onikojima ćesrpskinarod, njegovakulturaiistorijabititeškopodnošljive. Valjda misle na zasad u Vladi samo jednu suvrenističku partiju ''tog tipa'', kako bi oni hćeli da projektuju ''kostur'' političkog bića Crne Gore. Po toj ''logici'' odista nema mjesta za najveću građansku i suverenističku partiju u zemlji, DPS, jer tvrde ovi oci klerofašizma da su ove i slične partije antisrpskog usmjerenja i za aparthejd srpstva i Srba u Crnoj Gori!? Toliko je ovo besmisleno i apsurdno da ne zaslužuje čak ni komentar, ali se mora komentarisati jer na ovoj opasnoj laži leži njihovo skoro glavno pogonskog gorivo za ratne pripreme. Ono što bi se zaista moglo reći za ove i slične partije u našoj zemlji na koje se ''žale'' Mićovići, to je da – sasvim suprotno od njihovih lažnih tvrdnji i optužbi – očito nijesu bile dovoljno državotvorne i u demokratskom i civilizacijskom smislu nacionalno i građanski crnogorske. Iste ove tvrdnje, ovi istaknuti klerofašisti već praktično dugo, godinama i godinama, ističu, a država nije ništa učinila da njihovo po mir i stabilnost u zemlji izuzetno opasno zlo sjeme  na vrijeme uoči, prepozna, odstrani, sankcioniše i civilizacijskim, političkim, državnim, pravnim i demokratskim argumentima i sredstvima osvijetle i objelodane, razobliče i ogole pred domaćom i međunarodnom javnošću. Nasuprot tome, jedan od čelnika ovih partija, koji će biti i član nove manjinske Vlade, htio je da prethodnike i začetnike sadašnjih pozivanja na rat u ''Maloj Ukrajini'' uvede na zadnja vrata zgrade Parlamenta, kada već nijesu mogli ''mirno'' da uđu na njegova glavna vrata, poslije ponoći i poslije dugog vremena neučestvovanja u radu Parlamenta, a htjeli su te noći samo da ''nadoknade propušteno'' i da pošalju jednu poruku: da se policija povuče a da oni dođu da rade svoj redovni posao!?

Godinama su iznošene vrlo slične tvrdnje poput današnjih koje iznose Mićovići i koje su zapravo bile uvod u sve što nam se dešava od 30. avgusta 2020.g., a na koje nadležni državni organi nijesu uopšte reagovali. Bilo je tu laži i laži, pozivanja na sukobe, ucjena, prijetnji državi da ako bude radila svoj posao – npr. ukloni nezakonito izgrađenu tzv. limenu crkvu na Rumiji – da će doći do oružanog sukoba, rata, itd., itd. Zapravo, u ovim suverenističkim, građanskim partijama koje su bile na vlasti do zadnjih parlamentarnih izbora, bili su – činjenjem ili nečinjenjem, ali je rezultat isti! – pravi mentori braće Mićović i njima slične bratije. To se lako moglo viđeti u svakom segmentu odnosa države prema Srpskoj crkvi na jednoj, i Crnogorskoj crkvi na drugoj strani, povlađivanju agresorske i imperijalne, nasilne i asimilatorske uloge SPC, neadekvatnom tretiranju odnosa SPC-a prema krucijalnom nacionalnom kulturno-vjersko-istorijsko-identitetskom blagu ove zemlje, nacije i države. Svi ti falsifikati, sve te laži, sva ta podmetanja, sve je to i bilo i ostalo nekažnjeno i odomaćeno kao da je ''naše'', a zapravo sa tim se razaralo i razara crnogorsko multivjersko i multietničko, građansko i državno biće. Godinama i godinama ne čineći skoro ništa ili ništa dovoljno efikasno u zaštiti državnih i nacionalnih interesa (osim prema SPC-u i CPC-u, tu je i odnos prema crnogorskim institucijama, posebno prema Dukljanskoj akademiji i ono što je najvažnije istinskim crnogorskim multietničkim i multivjerskim naučnim, kulturnim i identitetskim baštinskim projektima, itd.) praktično su im omogućili da danas budu vlast i da zapravo oni i dalje vrše vlast i nakon izglasavanja nepovjerenja Krivokapićevoj Vladi. Dakle, ne samo da su poslije smjene vlasti od 20. avgusta 2020.g., štićenici dojučerašnje suverenističke vlasti, tj. njihovih mentora, postali nova vlast, već su to i danas, odnosno Mićovići i ostala elita klerofašističke vlasti su postali i jesu bili i ostali mentori i one stare Krivokapićeve i ove nove,manjinske Vlade.

Jer, nije ovđe samo riječ o formalnoj vlasti, riječ je o preovladavajućoj, većinskoj, suštinskoj, institucionalnoj čak, prirodi današnje duhovno-intelektualno-identitetske atmosfere i javnosti u Crnoj Gori. Za tu njenu, našu!, anticrnogorsku determinantu, koja se upila u sve pore društva iz kojih danas na sve strane palaca svojim otrovno zlokobnim jezikom, osim iz bivše suverenističko-građanske državne vlasti na čelu sa DPS-om, mentori su poglavito i iz vrha i većinskog sastava – koji se konstituisao i konstituiše na osnovu upravo takvog dubinskog i autentičnog anticrnogorcizma (čast izuzecima, ali se ni od njih niko nije javno ogradio od npr. dodjeljivanja nagrade ''Miroslavljevo jevanđelje'' djelu koje brutalno negira Crnogorce i njihov identitet s obzirom da je baš njihov kolega predsjedavao Žirijem) – Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, tj. iz njoj kompatibilne vladajuće društveno-istorijsko-naučno-identitetske sfere. Nikada se nijesu u CANU jasno i glasno suštinski odredili prema već zaboravljenom ''Riječniku crnogorskog narodnog i književnog jezika'' đe piše da je Draža Mihajlović prvi antifašista Crne Gore. Za predstavnike manjina koji su u Parlamentu s pravom ustali protiv Riječnika u narednom izbornom mandatu na državnom nivou su pitali a u njegovoj i sopstvenoj besmislenoj odbrani ''đe su sada ti ljudi'', jer nijesu bili ušli u sastav Parlamenta, a danas će pak činiti sastav manjinske Vlade, što samo pokazuje njihovu akademsku i svaku drugu kratkovidost i ''naučno'' zalaganje ne za vrijednosti stvarno građanske Crne Gore, već za politikantsko kalkulisanje najgore vrste i dakako u krajnjem služenje velikosrpstvu i neočetništvu. To mentorstvo ova dva godinama uvježbavana plana vlasti, kvazidržavnog i kvazinaučnog, koje je funkcionisalo ''besprekorno'' u svojoj antidržavnoj, antinacionalnoj i antidemokratskoj jalovosti i sterilnosti, moglo se viđeti na mnogim stranama i poslovima koji su nakon 30. avgusta 2020.g. samo u osnovi nastavili svoj dakako još radikalizovaniji i sada sasvim otvoreni klerofašistički put. Uostalom, čemu više skrivanja. Rat u Ukrajini je samo dobro došao povod da se javnosti potpuno jasno i konačno obznani ono što oni koji su vrlo pametno, lukavo i mudro, strpljivo, sistematski i sistemski, strateški, iskoristili dobru volju, znanje, usluge i benevolentnosti svojih mentora da brzo i kvalitetno uče i da sada oni mentorišu novoj, naravno sada sasvim njihovoj vlasti u oba segmenta – zapravo već poodavno snuju i kuju!

Što se tiče poruka mitropolita Srpske crkve u Crnoj Gori, one su gotovo iste kao one Nikolaja Velimirovića o komunizmu, antijevrejstvu, antievropejstvu i antimodernizmu. Riječi Mićovića da "dugo vremena borba Pravoslavlja sikono borcima u mnogo čemu podsjeća na borbu Pravoslavlja s ateizmom, komunizmom, sa bezbožnim ideologima našeg vremena. I ta borba traje, evo, preko stotinu godina, otkad je to zlo došlo nama iz Evrope, iz protestantske Evrope – to zlo bezbožništva, ateizma i komunizma'' iste su riječi koje je upućivao Velimirović, obožavalac Hitlera (koji ga je 1934.g. i odlikovao) i nacizma, osnivača desničarskog svesrpskog i velikosrpskog svetosavlja i fašističkog pokreta ''Zbor'': ‘’Ati, Srbine, štamisliš, dve zaraze spopale su tvoju krv – izrailjska i evropska… Sva moderna gesla evropska sastavili su Židi, koji su Hrista raspeli: i demokratiju, i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vera, i pacifizam, i sveopštu revoluciju, i kapitalizam, i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihova đavola.’’ Da su ''suverenistički'' mentori Mićovića bili na vrijeme svjesni zle prirode ovih istorijskih njihovih mentora čiji je jedan od nesumnjivih predvodnika Velimirović, ne bi sami postali to što su svojim nedovoljno državnim i pravnim vladanjem postali (''Država je pravo, pravo je Država'' – srpski akademik prof. Živojin M. Perić), ne bi mogli zaslužiti suštinski isto takvo ime spram odnosa prema Mićovićima sa praktično istim posljedicama. Da su na vrijeme u prosvjetne i kulturne, naučne institucije i u školske udžbenike pretakali duh istinskog civilizacijskog hiljadugodišnjeg dukljansko-zetsko-crnogorskog nacionalnog, građanskog i državnog habitusa, ne bi se moglo desiti da državu i dan-danas pobjeđuju i kao vlast – i formalna i  suštinska!? – vode anti modernističke, arhaične i stvarnom biću ove zemlje protivne političke stranke, koje danas obećavaju da će u novoj, manjinskoj Vladi raditi na ozakonjavanju i pravnom utemeljenju jedne praktično okupatorske i uzurpatorske kvazivjerske i parapolitičke organizacije u našoj zemlji.

I zaista "nema više šale’’. Jer, stalni rat i ''ubrzani konflikt’’ je instaliranu samoj strukturi jedne ovakve ideologije, čije korijene treba tražiti još od Načertanija Ilije Garašanina i ''Crneruke’’, zatim velikosrpskog šovinizma i četništva sve do tzv. ‘’Velike Srbije‘’ u ratovima devedesetih i evo iste takve aktuelne koncepcije  ‘’srpskog sveta’’. Toga bi konačno morali postati potpuno svjesni svi, i kući i vani, i u Evropi i u međunarodnoj zajednici.