Društvo

MUNIKA NA LOVĆENU - RELIKT PROŠLOSTI

Apr 14, 2022 1 Komentara

(15 riječi)

Pišu: Božidar Proročić  i Veselin Živanović

 

            Munika (Lat. Pinus heldreichii) je crnogorična vrsta drveta iz porodice borova i tercijerni relikt i subendemit Balkanskog poluostrva. Najčešće naseljava strme, kamenite i stjenovite terene i obrazuje čiste i mješovite šume s drugim četinarima i lišćarima. Naučni naziv munika je dobila po njemačkom botaničaru Heldrajhu (Theodor Heinrich Hermann von Heldreich, 1822—1902). No, priča o munici predstavlja jednu od najznačajnnih kako naučno-istraživačkih tako i popularnih priča koja je vezana ne samo za Lovćen, već i druge planine u Crnoj Gori i na Balkanskom poluostrvu na kojima su staništa munike.

Istaknuti Hrvatski botaničar Pavle-Pavao Fukarek (1912-1983) u mnogobrojnim svojim radovima opisao je istorijat otkrivanja munike. O tome ovaj istaknuti naučnik piše: ,,S munikom nije u potpunosti isti slučaj. Od godine 1863. kada se u botaničkoj literaturi pojavio prvi opis ove, u ono vrijeme nove i zanimljive vrste bora na Balkanskom poluostrvu, nije se smanjilo zanimanje za nju do današnjih dana. U toku njenog daljnjeg proučavanja nižu se opisi njenih staništa i osobina po gotovo svim botaničkim časopisima i knjigama, koje se bave proučavanjem flore balkanskih zemalja. Pojavljuju se i veće rasprave i radovi u kojima nalazimo značajne podatke o zanimljivom pridolaženju ove vrste u najvišoj šumskoj regiji visokih planina Balkanskog poluostrva. Među prvima koji su munici posvetilimnogo pažnje bili su znameniti botaničari dr Günther Beck , Franjo Fiala, šumar Geschwind i Karlo Ma1у. U novije vrijeme doprinjeli su mnogo upoznavanju ovog drveta prof. Dimitrov, Stojanov i Stefano, pa dr Müller, dr Markgraf i drugi. Kad bismo htjeli nabrajati sva botanička djela i rasprave koje obrađuju muniku morali bismo sastaviti popis od preko dvije stotine autora i djela. Već time što su ovi podaci porazbacani na toliki broj rasprava i djela, vrlo je teško upoznati se i samo s onim, što je najvažnije ustanovljeno i istraženo za ovu vrstu drveća i što je, možda, najpotrebnije da se zna o njenim osobinama.”

Da bi se temeljito upoznali s ovom vrstom drveća, potrebno je na, prvom mjestu, da se upoznamo s njenim naučnim i narodnim nazivima, a na taj način ukratko i s istorijatom njenog otkrića. Prvi naučni latinski naziv ovome drvetu dao je švajcarski botaničar Christ. On je, proučavajući porodicu borova, našao u herbaru Boissiera primjerke jedne vrste bora, koje je na tesalskom Olimpu sabrao botaničar Th. Heldreich i označio imenom ,,Pinus Pinaster. Ait Crist je odmah vidio da se ovdje radi o jednoj sasvimnovoj vrsti bora i dao se je na njeno proučavanje. Rezultate tih svojih proučavanja objavio je 1863. godine u raspravama švajcarskog prirodoslovnogdruštva u Bazelu (Crist 1). Novu vrstu nazvao je u počast njenog pronalazača Pinus Heldreichü - Christ.U isto vrijeme sakupljao je bilje i sjeme za bečke botaničke vrtove Franjo Malyu na Krivošijama i Orjenu, i ovdje je naišao na velike sastojine jednog, njemu do tada nepoznatog, bora. Sakupivši grančice i šišarke toga drveta, ponio ih je sa sobom u Beč. Za to se zainteresovao poznati botaničar Antoine i uzeo je te grančice i šišarke na proučavanje. Antoine je smatrao da ima pred sobom novu, do tada jošneotkrivenu, vrstu pa joj je dao naučno ime prema svijetloj boji njene kore ,,Pinus leucodermis.” (Antoine ). Nešto kasnije iza članka, koga je o tom drvetu napisao Antoine, piše Crist  da je njegov Pinus Heldreichü samo jedna forma u mladosti ovoga, po Antoine-u opisanog drveta, i smatra, da je to drvo jedna varijacija crnog bora, ispravljajući mu naziv u Pinus Laritio var leucodermis. Iza toga se u upotrebi zadržao Antoineov naziv Pinus leuco­dermis i danas ćemo naći najviše opisa i podataka o tome drvetu pod tim nazivom ( prim. aut riječ je o starim radovima). Tome je možda najviše doprinio u ono vrijeme jedan od najboljih poznavalaca flore balkanskih zemalja dr G. Beck , koji se tim nazivom služi u svim svojim vrlo značajnim radovima. I sam je Beck kod svog prvog susreta s tim drvetom na planini Prenju mislio da je pronašao jednu novu botaničku vrstu. U prvom izvještaju s ove ekskurzije naziva on to drvo Pinus Prenja. No kasnije ispravlja sam taj naziv pošto je ustanovio, da je to isto ono drvo koje je već prije našao Fr.Ma1у na Orjenu.

Češki botaničar Ed. Formanek,  proučavajući floru Epira, naišao je na planini Pindu na neke borove koji su mu se učinili zanimljivi. Prema mjestu nalaza nazvao ih je imenom Pinus Pindica i objavio je njihov opis. Materijal koji je sabrao Formanek prilikom svojih putovanja, pregledao je dr Vandas  i između ostalog ustanovio da su grančice od Pinus Pindica u herbaru — grančice običnog crnogbora, a nikako neke nove nepoznate vrste. Na istom mjestu, na planini Pindu, sabrao je grančice i šišarke ove Formanekove Pinus Pindica i botaničar Sintenis. Pregledom je ustanovljeno da ovi primjerci Sintenisa potiču od prave munike (Sintenis — Ite r thessalicu m 1896Nr. 962!). Kasnije se je ustanovilo da na istom staništu na planini Pindu raste i crni bor i munika, pa postoji mogućnost da je Formanek zaista našao pravu muniku (što bi odgovaralo i narodnom nazivu koga je zabilježio), ali da je greškom u herbar sabrao grančice običnog crnog bora. Prema tome neki autori uzimaju i ovaj Formanekov naziv kao sinonim za muniku. Botanički naziv Pinus magellensis Schouw odnosi se na jednu vrstu bora krivulja (Pinus montana Mili.), koju je Schouw pronašao na planini Monte Majela u srednjoj Italiji. Među ostalim zabilježio je Schouw da je na planini Monte Polliho u južnoj Italiji našao jednu vrstu bora,  za koju nije znao da li da je pribroji k svojem Pinus magellensis-u ili k crnom boru. Na planini Monte Pollino našao je kasnije Biagio Longo sastojine prave munike, pa su prema tome neki talijanski botaničari (Fiori) smatrali da je munika već prije bila poznata Schouwu, samo što je ovaj nije dobro označio.

            Kasnija istraživanja dr Markgrafa pokazla su da ta vrsta ima dvije jasno istaknute varijacije. Jedna se od tih varijacija ističe i sa nekim razlikama u građi šišarke, a onda i time što je mnogo bržeg rasta. Za naziv vrste uzima Markgraf Christov naziv Pinus He1dreich i pošto je taj stariji od Antoine-ovog, prema tome ima prvenstvo. Varijaciji, koja ima brži rast (apofise, šišarki, plosnate), a koja je utvrđena do sada samo na tri staništa, daje ime var. typica — smatrajući da ona odgovara primjercima koje je Heldreich prvi put našao. Za ime druge varijacije uzima Antoineov naziv — var. leucodermis. Ovu nomenklaturu preuzeo je i Fitscheu u tadašnjem izdanju Beissnerove knjige o četinarima. Prema tome je naziv naše munike, one varijacije, koja ima sporo prirašćivanje i koja dolazi uopštemo u svim staništima - Pinus Heldreichi i Christ , var. leucodermis (Antoine) Mgf.

 

PRIMORSKE PLANINE LOVĆEN I ORJEN KAO STANIŠTA MUNIKE

 

            Na Lovćenu se nalazi stanište munike s arealom širenja prema drugim lokalitetima i to: pored Lovćena i Štirovnika, Kuk, Bižaljevac, Vuči do, planinski prevoj na Zlataricama. Muniku na Lovćenu otkrio je 1868. godine botaničar T. Pichler  i pri tome zabilježilo da to drvo ovdje sačinjava prostrane sastojine, a mještani da sijeku i snose njegovo drvo za ogrijev u Kotor. U tačnost ovoga navoda posumnjao je Beck. On je, vjerojatno na temelju istraživačkog izvještaja Pančića koji je za planinu Lovćen od borova zabilježio samo crni bor, smatrao, da je ovo stanište pogrešno zabilježeno. Prošlo je zatim dosta vremena dok je ovo pitanje razjašnjeno. Tek Adamović ispravlja nepotrebnu sumnju Becka, pošto se sam uvjerio da na toj planini sigurno raste munika. Adamović, međutim, nije više tu našao neke prostrane sastojine, nego samo još oko 200—250 stabala munike na vrlo strmim padinama planine, koje su gotovo nepristupačne ljudskoj nozi. Ovaj srazmjerno mali broj stabala, i još k tome na jednom od vrhova planine, koji leži van uobičajenih planinskih puteva, mogao je vrlo lako umaći pogledima istraživača. Ove navode ja kasnije potvrdio i Jozef Rohlena.

Kako se Lovćen naseljava od XIII vijeka, a intezivnije od XV vijeka, velika je vjerovatnoća da je munika imala širi areal rasprostranjenja. No, kako munika predstavlja izuzetno kvalitetnu sirovinu, velika je vjerovatnoća da je sječena za potrebe brodogradnje u Boki Kotorskoj, ali i za izvoz van nje što je u prošlosti dovelo do degradacije i uništenja njenog staništa. Danas se munika veoma dobro širi na čitavoj planini Lovćen, ne postoji mogućnost od ugrožavanja njenog staništa od unesenog crnog bora (Lat. Pinus nigra). Takođe, u planovima za pošumljavanje Lovćena trebalo bi na muniku ozbiljno računati zbog nepovoljnih klimatskih uslova na planeti. Kako munika ima izuzetnu veliku sposobnost da trpi sve ekstremne vremenske i klimatske uslove, njenom sadnjom i rasprostranjenjem bi se za područje NP ,,Lovćen” dao veliki dorinos jačanju i očuvanju postojećih i budućih ekosistema.

            Na planini Orjen nalaze se klasična staništa u kojima se Franjo Maly prvi put susreo sa sastojinama ovoga drveta. Antoine, prema pričanju F. Maly-a, označava ova staništa s nazivom ,,Krivošije” distrikt Risano (Risan), na planini Bijeloj Gori i Orjenu, gdje munika čini lijepe sastojine i odatle prelazi i u Crnu Goru. Dr Vandas nešto kasnije spominje staništa na Gubaru, a prema njemu Fiiala i Beck označavaju daljnja staništa na grebenima Prase, Vučijeg zuba i Gnjile grede. Beck, osim toga navodi Jastrebicu, Štirovnik, Subru i jugozapadne obronke planine, otkuda munika prelazi sve do Konjskog u Hercegovini, dok se na drugoj strani protežu njene sastojine sve do Nenovog polja u Crnoj Gori. Adamović dodaje spomenutim staništima još i Pazuu, Zubački Kabao, Svitavac i Bugainju gredu, a A. O1iva Dobrošticu i takođe (pismeno) staništa na Maloj subri, Orjenskoj lokvi, Borovniku i Crljenoj gredi. Prema tome, staništa munike pokrivaju sve grebene i kose ove planine. Ova staništa su, sigurno, među svima jedna od najzanimljivijih i mjima bi bilo vrijedno posvetiti posebnu pažnju kod istraživanja. (P. Fukarek 1941)

Narodni naziv toga drveta na prostorima šireg Balkana je različit. Pančić je prvi zabilježio njegov naziv -— ,,munika”, s napomenom da narod u Crnoj Gori pod tim imenom to drvo vrlo dobro razlikuje. Naziv ,,munika” najčešće je kod nas u upotrebi. Iz Pančićevih radova prenesen je u stručne knjige, te je tako taj naziv došao u stručnu upotrebu. Tom nazivu slični su još neki lokalni nazivi, primjera mulika (Sandžak) i muljika (Orjen). Iz iste osnove potiče naziv i moljika i moljevina, koje je zabilježio Beck. Naziv munika ili još bolje munjika, koji se takođe čuje, da se vrlo lako dovesti u vezu s munjom — gromom. Nije isključeno da je narod tim nazivom nazvao to drvo želeći istaknuti česte udare gromova u ovo istaknuto i smolom bogato drvo.

 

U Atlasu Dendroflore BiH (Čedomil Šilić 2005) daje se sljedeći opis:

 

Habitus – do 30 m visoko drvo, s promjerom debla do 1 m. Krošnja ovalno-piramidalna ili pira-midalna; deblo snažno, često pri dnu sabljasto savijeno, grane u pravilnim pršljenima.

 

Kora – u mladosti glatka, bjelkastosiva (leuco-dermis), u starijoj dobi postaje pepeljastosiva i karakteristično ispuca na jasno omeđene, mnogokutne pločice, slične panciru.

Korijenov sustav – jako razvijen, s brojnim i snažnim ograncima, koji duboko prodiru u pukotine vapnenačkih stijena.

 

Pupoljak – dugi do 2 cm, bez smole.

Iglice (četine) – tamnozelene, krute, oštre, koncentrirane na vrhu grančica u obliku zbijenih kitica, 6 – 9 (– 11) cm duge i oko 1,5 mm široke.

 

Cvjetovi – jednospolni; muški u obliku resa, grupirani; ženski češeri rijetko pojedinačni, većinom po 2, 3 ili 4 zajedno, tamnocrveni.

 

Češeri (šišarke) – 7 – 8 cm dugi i oko 2,5 cm debeli, s plosnatom ili piramidalnom, žućkastosmeđom apofizom. Češeri prve godine imaju karakterističnu tamnoljubičastu boju. Slični su crnoborovim (u stadiju zrenja).

 

Sjeme – eliptično, oko 7 mm dužine, pjegavo, s oko 25 mm dugim krilcem, koje obuhvaća sjeme.

Biologija – jednodomna, anemofilna, heliofilna, kalcifilna vrsta.

 

Vrijeme cvjetanja – V - VI

 

Razmnožavanje – sjemenom.

 

Stanište – najčešće naseljava strme, kamenite i stjenovite terene subalpskog pojasa, te u tom pogledu nema premca. To su mjesta gdje surovost planinskog klimata dolazi do najvećeg izražaja. Obrazuje čiste ili miješane sastojine s drugim četinarskim i lišćarskim vrstama.

 

Opšta rasprostranjenost – endemična vrsta središnjeg i zapadnog dijela Balkanskog i južnog dijela Apeninskog poluostrva.

 

Rasprostranjenost u susjedstvu – pored Crne Gore, BiH, Srbija i Makedonija.

 

Napomena – taksonomija vrste P. heldreichii Christ još nije potpuno razjašnjena. Može se reći da se u okviru isprekidanog areala munike razlikuju dva taksona: var. heldreichii (syn.: P. h. Christ var. typica Markgr.) (teritorij ex Jugoslavije, Albanija, Grčka) i var. leucodermis (Antoine) Markgr. (teritorij ex Jugoslavije, Bugarska, Grčka i južna Italija).

Uobičajeno je mišljenje da se munika nalazi najčešće na krečnjačkim strmim, više k jugu eksponiranim padinama, s plitkim i relativno suvim  zemljištima,  kao i relativno suvljim vazduhom, ali iz prostog razloga što na takvim staništima  njeni najopasniji konkurenti  (smrča, jela i molika) ne mogu uspiješno da se razvijaju jer su prilagođeni  hladnijim i vlažnijim staništima.  Istraživanja su pokazala da se munika  može uspješno razvijati i na vlažnijoj podlozi, ali  se tu uspiješno razvijaju i  skiofitne vrste koje joj polako smanjuju količinu svjetlosti te se polako munika gubi u takvim uslovima, ali istovremno se može  razvijati na terenima sa silikatnim supstratom  na sekundarnim staništima u području dodira krečnjačke i silikatne podloge. Munika vrsta s relativno velikom ekološkom amplitudom, bar što se tiče  uslova vlage i temperature (velika količina padavina i velika suša; jako niske zimske temperature, jako visoke ljetnje temperature; sušni  krečnjački, porozni teren), a donekle i  karaktera geološke podloge. Munika je vrsta s najmanjim zahtjevima  u Evropi i  s izraženim pionirskim svojstvima. Međutim  munika je ograničena  u svom odnosu prema svjetlosnim uslovima. Munika je izuzetno heliofilna vrsta  i  njena ekološka valenca  je strogo ograničena na uslove velike svjetlosti. Upravo njena heliofilnost  je ograničava u njenoj ekspanziji. Munika je tercijerni relikt i endemska vrsta ograničenog, isprekidanog  i malog prirodnog areala koji se  prostire u srednjem i zapadnom Balkanu i  južnom dijelu Apeninskog poluostrva. Endemi su  tipovi organizama  koji su ograničeni u  raprostranjenosti na jednu manju, prirodnu geografsku cjelinu. Subendemi su rašireni na  većim geografskim cjelinama (balkanski poluendemi). Relikti su  izolovani ostaci iz starijih izumrlih  kompleksa paleoflore  koji su preživjeli do danas. Najčešće su to tercijerni relikti  - Tercijar je geološki  period u  istoriji naše planete koji pokriva vremenski period od nestanka dinosaurusa do početka posljednjeg ledenog doba  tj od 65 miliona godina do  prije 2 miliona godina. U to vrijeme u  Evropi je vladala  topla i vlažna klima tropskog tipa, nakon čega je nastalo ledeno doba.  Tercijerni relikti su uspjeli da prežive to ledeno doba  kao: Amphoricarpus neumayeri, Moltkia petrea, Corylus collurna, Pinus heldreichii, Acer heldreichii, Paeonia mascula, Taxus baccata.

  Munika je rasprostranjena na mediteranskim i submediteranskim planinama Balkanskog poluostrva i južne Italije. Nalazi se   na prostorima Bosne, Hercegovine, Crne Gore, Srbije, Kosova, Makedonije, Bugarske i Grčke i, naravno, južne Italije.  U vertikalnoj rasprostranjenosti  obično zauzima pojas od 1.000 do 1.900 m nad morem, ali javlja se i niže na 720 mnv u Grčkoj i više od 2.000m, napr 2.500 m na Olimpu. Zbog svoje rijetkosti, nalazi se na  međunarodnoj  IUCN (International Union for Conservation  of Nature) crvenoj listi  ugroženih vrsta  iako s niskim rizikom ugroženosti. Takođe je munika zaštićena državnim zakonodavstvom - nalazi se na listi zaštićenih vrsta. Rješenjem o stavljanju pod zaštitu pojedinih biljnih i životinjskih vrsta koje je  donio Republički zavod za zaštitu prirode (Službeni list RCG 76/06, od 12. Decembra 2006.)Koliki je značaj munike govori činjenica da je 1975. godine održan  Simpozijum o munici , u organizaciji Instituta  za šumarstvo i drvnu industriju Šumarskog fakulteta u Beogradu. Šume munike imaju  veliko značenje  i zbog toga što čine rijetkost u šumskoj vegetaciji. Zatim zbog svoje zaštitne uloge u sprječavanju erozije. Munika je poznata i kao izrazito pionirska vrsta, te je, pored toga što uspijeva na  takvim  terenima  koji su uz ostalo redovno i bezvodni,  praktično postala jedina vrsta koja dolazi u obzir za pošumljavanje, iako se u praksi to ne sprovodi.

Izvori i literatura: 1. Christ H. — Uebersicht der Europäischen Aibietineen (Pinus Lin.) — Naturf. Gess. Basel III. (1863), str. 549. 2. Antoine F. —• Pinus leucodcrmis Ant. — Österreichische Botanische Zeitschrift XIV(1864), str. 366. (Isto u posebnom izdanju (1865) sa 2 fotografije).3. Christ M. —• Beiträge zur Kenntniss europäischer Pinus-Arten Flora. N. F. 1867,str. 83. (Regensburg).4. Beck Dr. Q. — Flora von Südbosnien -und der angrenzenden Herzegowina — Annai.d. naturh. Hofmus. II. 1887, str. 60 (38).5. Formanek Dr E. — Zweiter Beitrag zur Flora von Serbien, Makedonien und Thessalien —• Verhandlungen des naturforsch. Vereines Brunn 1896, str. 9 i 20.6. Vandas Dr. C. — Reliquiae Formanekianae Brunae 1909, str. 533.7. Novak Dr. F. — Pinus pindica a Pinus magellensis —• Rozpravy II. Tfidy ČeškeAkademie. Ročnik XLIV (1934) č. 18.8. Adamović Dr. L. —• Die Panzerföhre in Pindus Gebiete. — Österrechicsche Botan.Zeitschr. 1906, str. 487.9. Schoiuw J. — Les Coniferes d Italie, sous les raports geographiques et historiques.Ann. d. Se. Nat. (Bot.) Ser. III T. III (1845), str. 233.10. Longo B. — Intorno al Pinus leucodermis Ant. Annali di Botanica Vol. V. Fase. 2(1907), str. 115—131, sa nekoliko fotografija.11. Fiiori Adriano — II Pino Laricato — L'Alpe — Rivista forest. Italiana. Ann. XVIII(1931), str. 40-12. Markgraf Dr. F. — DiePanzerkiefer — Mitteilungen der Deutschen Dendrolog;-schen Gesellschaft 43 (1931), str. 250.13. Fitschen J. — Handbuch der 'Nadelholzkunde, Berlin 1930, str. 402.14. Boissier E. — Flora orientalis. Vol. V. 1884, str. 697.15. Maire R. et Petitmengin M. — Etude des Plantes Vasculaires recoltees en Grece(1904). Nancy 1907, str. 234.16. Pančić Dr. J. — Flora kneževine Srbije — Beograd 1874, str. 638.17. Petrović S. D. — O šumskom drveću u Južnoj Srbiji. — Šumarski List (1934),str. 47118. Košanin N. — Geološki i geografski momenti u razviću flore Južne Srbije. — Zbornik radova posvećen J. Cvijiću — Beograd 1924. 19. Adamović Dr. L. —• Die Panzerföhre im Lovćengebirge. — Magyar, botan. Lapok1908, str. 200. 20. Rohlena J. —• Fünfter Beitrag zur Flora von Montenegro. — Aus dem botan. Inst.d. Böhm. Univers, in Prag II — 433. Sitzungsber. 1911 (1912) str. 113. 21. Rohlena J. — Ueber der Verbreitung der Pinus peuce Gris. in Montenegro. Allgemeine Botanische Zeitschrift 1907, str. 75. 22. Bošnjak Dr. K. — Prilog poznavanju durmitorske vegetacije. — Acta BofanicaVol. X. (1935) str. 23. 24. Fukarek P. — Picea omorika Panč., njena vrijednost u šumarstvu i pitanje njenogareala. Šumarski List 1935, str. 504. 24. Hassert Dr. K. — Beiträge zur physischen Geographie von Montenegro. Ergänzungsheft Nr 113 zu i»Petermans Mitteilungen« 1895, str. 166.25. Reiser Otmar — Materialien zu einer Ornis Balcanica. Bd. IV. — Montenegro. 1896,str. 28. 26. Pavle Fukarek, Hrvatski šumarski list, broj 8-9 (1941), PRVI PRILOG POZNAVANJU MUNIKEILI SMRČA, str 348. 26. Vukićević, Emilija (1982), Dekorativna dendrologija (2. izd.), Beograd: Privredno finansijski vodič, str. 104—105 27.  Mirko, Vidaković (1982). Četinjače : morfologija i varijabilnost. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. 28 Ćedomil Šilić, (1990), Atlas drveća i grmlja, Sarajevo, Svjetlost. 29. Dinić, A., Janković, M. (2006) Šume Munike Erico-Pinetea Ht 1959 Erico-Pinetalia Oberdorf. 49 emend.Ht 1959, Pinion heldreichii 1946. u: Škorić D.M., Vasić O. [ur.] Vegetacija Srbije, Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti, 2(2): 155-170. 30.  Janković, M. (1992) P. heldreichii Christ. u: Jovanović B. [ur.] Pinus L., Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti, Sarić, M. (ed.): Flora Srbije 1: 194-208. 31. Jovanović, B. (1991) Dendrologija. Beograd: Naučna knjiga. 32. Martinović, Ž., Markišić, H. (2002) Priroda Rožaja. Rožaje: Centar za kulturu, 310-311. 33. Ostojić, D., Kisin, B., Dinić, A., Milošević, Z. (2013) Novo nalazište stabala munike (Pinus heldreichii Christ) na Zlatiboru (Murtenica) - predlog za zaštitu staništa. Zaštita prirode, vol. 63, br. 1-2, str. 5-15  34. Pančić, J. (1871) Šumsko drveće i šiblje u Srbiji. Glasnik srpskog učenog društva, Beograd, 30. 35. Šoljan, D. (2011) Munika, četinar koji opstaje. Sarajevo: Fondeko svijet.36. Tošić, M. (1960) Još neki podaci o rasprostranjenju Munike (Pinus heldreichii Christ) u Srbiji. Šumarstvo, Beograd, XIII, 7-8, 383-388. 37.Atlas dendroflore (drveće i grmlje)BiH, 2005, Dr. sc. Čedomil Šilić, 2005, Matica Hrvatska