Društvo

KATINJSKI MASAKR ZLOČIN BEZ KAZNE

Apr 13, 2022 0 Komentara

(15 riječi)

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

 

Dan sjećanja na žrtve katinjskog masakra (polj. Dzień Pamięci Ofiar Zbrodni Katyńskiej) je poljski državni praznik koji se obilježava 13. aprila. Ovaj praznik je poljski Sejm ustanovio 14. novembra 2007. godine u cilju odavanja počasti žrtvama katinjskog masakra. Sejm je naveo: U čast žrtvama katinjskog masakra, i za odavanje pošte svim ubijenim od strane NKVD-a na osnovu odluke vlasti Sovjetskog Saveza od 5. marta 1940. godine, Sejm proglašava 13. april Danom sećanja na žrtve katinjskog masakra“ (Polj. „W hołdzie Ofiarom Zbrodni Katyńskiej oraz dla uczczenia pamięci wszystkich wymordowanych przez NKWD na mocy decyzji naczelnych władz Związku Sowieckiego z 5 marca 1940 roku, Sejm ustanawia 13 kwietnia Dniem Pamięci Ofiar Zbrodni Katyńskiej). Povodom ovog tužnog memorijala koji se obilježava širom svijeta u Crnoj Gori nastala je knjiga (KATINSJKI MASAKR ZLOČIN BEZ KAZNE autor moja malenkost) koja če biti štampana uz podršku ambasade Poljske u Crnoj Gori knjiga je posvećena svim poljskim oficirima palim za slobodu. Dok će javnost u Crnoj Gori, a i šire biti upoznata sa jednom bolnom i tužnom stranicom istorije Poljske i genocidom koji se desio u periodu II svjetskog rata. Iz moje knjige odabrao sam samo jedan fragment

Pokolj u Katinu (polj. zbrodnia katyńska, mord katyński - ,,Katinjski zločin”; ruski: Катынский расстрел - ,,Katinjsko strijeljanje”) je zločin klasifikovan kao ratni zločin, zločin protiv čovječnosti, zločin protiv mira, komunistički zločin i zločin genocida, koju je NKVD (Narodni komesarijat unutrašnjih poslova, rus. Народный комиссариат внутренних дел, NKVD je naziv za bivšu javnu i tajnu policiju Sovjetskog Saveza koja je direktno izvršavala naredbe Sovjeta, uljkučujući političke progone, tokom ere Josifa Staljina) počinio strijeljanjem u proleće 1940. najmanje 21.768 poljskih državljana (uključujući preko 10.000 oficira Poljske vojske i državne policije), shodno odluci najviših vlasti SSSR-a sadržanoj u tajnoj rezoluciji Politbiroa Centralnog komiteta KP SSSR-a (b) od 5. marta 1940. (tzv. Katinj odluka). NKVD je pogubio žrtve, za koje su ,,smatrali” da su ,,neprijatelji sovjetske vlasti” i ,,tajni agenti”, pucajući im u leđa i potiljak iz malokalibarskog oružja. Tokom 50 godina (1940–1990) vlasti SSSR-a negirale su svoju odgovornost za masakr u Katinju. 13. aprila 1990. zvanično su priznali da je to „jedan od teških zločina staljinizma“. Mnoga pitanja vezana za ovaj zločin do danas nijesu još u potpunosti razjašnjena. Žrtve zločina bili su oficiri, podoficiri i vojnici poljske vojske, dijelom aktivirani, shodno tadašnjim državnim zakonima Poljske, ujedno su bili i rezervni oficiri, i to najviše: naučnici, ljekari, inženjeri, advokati, nastavnici, državni zvaničnici, preduzetnici, predstavnici slobodnih profesija, koje je,  nakon agresije SSSR-a na Poljsku, koju je SSSR dogovorio sa Trećim rajhom, na osnovu Pakta Ribentrop-Molotov, nakon 17. septembra 1939., pod različitim okolnostima, Crvena armija razoružala i zadržala na teritoriji Republike Poljske kao ratne zarobljenike.

            Tokom tog strašnog pogroma ubijena je grupa od nekoliko hiljada službenika državne policije, (polj. Policja Państwowa), Graničnog zaštitnog korpusa (KOP), (polj. Korpus Ochrony Pogranicza), Granične straže (polj. Straża Graniczna),  i Zatvorske službe (polj: Służba Więzienna). Pored toga, među žrtvama je bilo i preko 7.000 civila, policajci i oficiri bez statusa ratnih zarobljenika, zatvorenih (zarobljenih) na područjima Istočnih pograničnih teritorija okupiranih od strane SSSR-a nad Poljskom. Porodice žrtava zločina koje su boravile na ovim prostorima - njih između 22.000 –25.000 hiljada (koji su zajedno sa porodicama činili preko 60. 000 stanovnika)  - preseljene su u aprilu 1940. u Kazahstan na osnovu rezolucije Politbiroa Centralnog komiteta KP SSSR-a (b) od 2. marta 1940, na zahtjev Lavrentija Berijea (rus: Лавре́нтий Па́влович Бе́рия 1899-1953. bio je sovjetski političar, obavještajac i vojskovođa, najpoznatiji kao dugogodišnji šef tajne policije NKVD koji je zahvaljujući tom položaju postao druga ličnost u državi, odmah iza samog Staljina. Na to je mjesto došao na samom vrhuncu Velike čistke 1938. godine; iako je u kasnijim decenijama njegovo ime postalo simbolom staljinističke strahovlade, Berijin dolazak na čelo NKVD je zapravo označio njeno ublažavanje, mada će Berija tokom Drugog svjetskog rata biti odgovoran za masovne deportacije, Katinjski masakr i druge zločine) i Nikite Hruščova (rus:Ники́та Серге́евич Хрущёв 1894-1971. sovjetski ruski političar, predsjednik SSSR-a. Nakon Staljinove smrti bio je predsjednik partije, a naslijedio je Malenkova na mjestu predsjednika SSSR-a. Odgovoran je za raseljavanje i progone poljskog stanovništva).

            Žrtve pokolja u Katinju sahranjene su u masovnim grobnicama u Katijnu kod Smolenska, Mednoju kod Tvera, Pjatičatki u predgrađu Harkiva, Bikovnija kod Kijiva i brojne žrtve na drugim nepoznatim mjestima koje se kreću između 6.000-7.000 hiljada  (vjerovatno uključujući Kurapati u Bjelorusiji). Strijeljanje je izvedeno u strogoj tajnosti, ali su već 1943. godine otkrivene masovne gorobnice u Katinju kod Smolenska. Ovaj zločin, zbog svoje ideološke motivacije po klasnim, i zaista nacionalnim, razlozima, masovnom karakteru i tadašnjem savezu SSSR-a sa Trećim rajhom, jeste, prema pravnoj ocjeni Glavne komisije za procesuiranje zločina protiv Poljske nacije (polj. Główna Komisja Ścigania Zbrodni przeciwko Narodowi Polskiemu:  - istražno odjeljenje Instituta za nacionalno sjećanje- polj: Instytut Pamięci Narodowej) genocid, zločin protiv čovječnosti i ratni zločin, o kojem se od 30. novembra 2004. godine vodi istraga pod referentnim brojem S 38/04 / Zk. Poljsku pravnu ocjenu zločina odbacuje Rusija, pravni nasljednik SSSR-a. Evropski sud za ljudska prava u Strazburu je 16. aprila 2012. godine u presudi nazvao masakr u Katinju „ratnim zločinom koji su počinile vlasti SSSR-a“. U julu 2012. rođaci žrtava masovnog ubistva u Katinju žalili su se na ovu presudu Velikom vijeću suda, zahtijevajući da ispita da li je Rusija korektno sprovela istragu o Katinju.