Najnovija knjiga pjesama ''Na oltaru ljubavi'' - dr. Vesne Oborine, je njena nova zbirka lirskih pjesama, bogata tako jakim osjećanjima , razigranim i raznovrsnim bojama života, kao rijeka koja teče, koja ima svoje izvorište, svoj tok, svoje virove, valove, jačinu, mirnoču i svoj kraj.

Izvor njene inspiracije da piše i slika trebalo bi da se nalazi u centru njene logike, razumnog shvatanja i racionalnog razmišljanja. (mozgu)

Ali ne. Izvor Vesnine  kreativnosti i sposobnosti stvaranja, ne nalazi se tamo. Bogato izvorište njene kreativnosti nalazi se u njenom srcu jer iz srca izvire i teče burna rijeka života,  tako raskošna i bogata, tako duhovna i emotivna, da je jedino pjesma mogla sve da obuhvati i nacrta riječima sve ono što srce nase doktorke osjeća..

Zbirka poezije ''Na oltaru ljubavi'' nastajala je skoro stidljivo, postepeno, iskreno iz duše,  godinama,  jer se radi o intimi jedne dame koja hoće da svu svoju ljubav prema najbližima,  prenese u bezvremenskom okviru, jer je jaka ljubav ujedno stanje uma i duha i kao takva vječna i bezkonačna.

Ova 14 po redu knjiga,  naše darovite pjesnikinje Vesne Oborine, trebala je da bude predstavljena podgoričkoj kulturnoj publici prije tri godine, ali zbog opšte situacije sa pandemijom korona virusa u svijetu, ona će biti predstavljena večeras a u čast sjećanja na njenog preminulig supruga Veljka Oborine. Stihovi ove lirike su napisani da bi se prinijeli na oltaru ljubavi za vjek i vjekov, sa  jedinom željom autorke da se preko njih oprosti od svojih dragih roditelja ali i od svog muža koji su napustili nasu dimenziju i otišli u neku drugu.

Vesna je htjela preko svojih pjesama da ih sačuva za sebe  ali i za druge drage osobe od zaborava vremena koje neumitno teče u beskraju. Da ih voli, da ih slavi i sanja. Da bude zahvalna Bogu što ih je imala u svom životu. Nekoga manje (oca se ni ne sjeća jer je poginuo u ratu, kad je bila mali roze zamotuljak), majku koju je voljela bezgranično i čija joj je ljubav pomogla da bude srećna i ispunjena u životu, a nekoga više kao što je njen suprug Veljko, kome posvećuje nebroj pregršt  stihova od vremena kada ga je upoznala, pa rasla i jačala zajedno s njim u Mostaru, postala majka i uspješna ljekarka a prije svega dobar čovjek. Iselili su se zajedno iz toplog gnijezda koje su savili u miru i milosti, kad je započeo rat u Jugoslaviji i preselili se u Podgoricu, započinjajući život ispočetka i nanovo. Kad joj je majka umrla mislila je da je svijet stao na trenutak. U tren su se izmješale san i stvarnost i iz boli koja postaje neizdržljiva zbog shvatanja da je više nema, da je život prolazan i nemilostan,  jedini lijek njenoj napaćenoj duši bila je pisana riječ, čudnovata i čarobna da liječi i donosi olakšanje. Tako je počela pisati pjesme . Objavila prvu stihozbirku. Pisala je o sebi, o svojoj duši, teskobi, tuzi, snovima, strepnjama, boli zbog smrti majke.

Kasnije je pisala pisma neznanom ocu, ali i stihove pune ljubavi ostavila je za svog Veljka jer ne prihvata s lakoćom činjenicu da ga je zauvjek izgubila. Njegovo fizičko odsustvo je bolno ali za pjesnikinju on je i dalje tu. I dalje priča s njim u snovima. Vidi ga u smijehu djece na ulici, čuje mu glas u zamoru lišća pored rijeke, osjeti ga u mirisu trave i drveća i lijepo se ispriča sa njim kad stoji na terasu sa šoljom kafe u ruci. Šalje mu poruke po vjetru a pozdrave i šaptaje kao obećanje da je još u njenom srcu i da će tu i ostati.

O Vesninoj najnovijoj zbirci, pisali su svoje recenzije, profesorica iz Mostara, Alma Fazli Obad i crnogorski poznati književnik i književni kritičar Veselin Brnović. Oboje kažu da se radi o izuzetnim lirskim ostvarenjima koje su posvećene njenim najmilijima, koji više ne obitavaju u ovoj našoj realnoj stvarnosti. (Majka, otac i suprug Veljko).

Neizmjerni bol koji Vesna osjeća za dragocjenim gubitcima, služi kao inspiracija da se tka takva vrsta lirike. Prof. Obad tvrdi da je pjesnikinja umjerena u svemu pa i u zalosti jer zna da napravi balans izmedju bola i ljubavi i na svom oltaru u svom hramu da ih prinese čiste i iskonske bez obzira da li se stihovi odnose na roditelje ili supruga.

Stihovi su podeljeni u tri ciklusa. Prvi posvećen roditeljima i nazvan ''Vama koji mi pokloniste život '' i drugi ciklus posvećen suprugu Veljku ''Bio si i otišao''. Suze teku za njim ali nema ko da ih izriše  jer nema više srce duse njene. On je na nekom drugom mjestu i tu je čeka.

Treci ciklus ,,Qvo vadis homini'' u zbirci, iako različit po motivima i poetskom izrazu ipak se skladno stapa u cjelovitosti književnog djela. Tu se izmedju ostalih strofa i slika nalaze i stihovi iz Vesnine zbirke ''Requiem''-1999 god. gdje se kao glavni lik u ovim Vesninim pjesmama pojavljuje grad Mostar, koji stalno prati sve bitne dogadjaje u njenom životu i koji ne zauzima manje prostora i u njenom životu ali i na njenom oltaru ljubavi. Grad Mostar iz vremena prošlosti i sadašnjosti,  iz  godine gospodnje 1992, koja bese ko zna cija, samo ne Gospodnja, jer tad je Mostar ranjen od ljude-neljude, koji se u vukovi pretvaraju. Jačina njene ljubavi prema rodnom gradu izviru u riječima da ubiti čovjeka je isti grijeh kao i zapaliti kuću.

U svojoj prvoj zbirki pjesama , ''Requiem'' , koja nalazi svoj odraz i u trecem ciklusu ove najnovije knjige ''Na oltaru ljubavi'', pjesnikinja Oborina kao boginja ljubavi i mira, na sav taj jad i bol koji se dešava u njenom Mostaru, ne baca prokletstvo i strašnu anatemu, ne zove na krv i osvjetu, već s dubokom nostalgijom i sjetom, sa ranjenom dušom, moli za mir i spokojstvo, za vječni počinak svih nevino stradalih i prognanih, pa čak i za njihove krvnike.

Bez tolike i takve humanosti i čovjekoljublja, kao najviše moralne kategorije, Oborina i ne bi bila pjesnikinja dubokog senzibiliteta, koja se od svih životnih iskušenja brani ljubavlju, a ne osvetom i mržnjom.

Na kraju ovog izlaganja o novoj Vesninoj zbirki ''Na oltaru ljubavi'', možemo da kažemo da se radi o jednom uspješnom književnom ostvarenju, uprkos nekim teoretskim neravninama i književno-versifikacijskim neprincipijelnostima, da je knjiga  emotivna autobiografija u stihu sa univerzalnim odjecima, nježna i puna nade.

                                                                              Prof. Valentina Sasovic