Istorija

Cetinje – ponosni vidikovac Crne Gore

Cetinje – ponosni vidikovac Crne Gore

Mar 20, 2016 3 Komentara

(15 riječi)

Za Antenu M piše: Čedomir Drašković

Podsvjesno iz prošlosti često uskraćuje prisustvo savjesti, opterećuje sadašnjost – ugrožava budućnost. Malmudirski karakter (možda) najaktuelnijeg Srbina iz Banjana, crkvene marionete Vučićeve, pokazao se nedostojnim mjesta, odmah poslije hirotonisanja u Cetinjskom manastiru. „Što oće Cetinje, nije Cetinje Crna Gora?“, pokušao je da digne glas. Svaki u znanju skromni siromašak, ali dostojne čovječnosti – zna   da je Cetinje više od pet stotina godina bilo temelj Crne Gore. I ponosni, istorijski vidikovac Crne Gore! Neprestani vojni logor, i crnogorska „Kula karaula“. Da je Cetinje bilo i ostalo gravitacioni centar Crne Gore, i njena metafora slobode. Da je Cetinje bilo svjetlost crnogorska, i uvijek – civilizacijski  snažna baklja narodna. I kad je bilo najteže, Cetinju ništa nije bilo teško…  Zbog toga ne iznenađuju polutanski karakteri velikosrpskih duhovnika, i sličnih ego-manijalnih  ključara i tamničara tekuće kulturološke tmine po Crnoj Gori. Oni to svojim „padrijelom“ ne mogu da dosegnu!. Nemaju istorijski dignitet, niti izvornu domovinsku skopost da to civilizovano razumiju i poštuju. Dobili zadatak od svog beogradskog dominusa, i patrijarh Porfirije i kandidovani Joanikije.  „Dolećeli“ pod komandom, vojnim helikopterom. Kao „dva vrana gavrana“. Isto kao što su ne tako davno takođe „glovo“ isporučili onu civilizacijaku boleštinu, crkvenu limariju na Rumiji. I ovaj put su demonski zaskočili crnogorski narod. Prokrijumčarili se u Cetinjski manastir! Odlakrdijali su svoju zvaničnu beogradsku zadaću protiv Crne Gore, i koliko neozbiljna – gotovo smiješna stvar za istoriju: proizveli Joanikija II. U inat istorijskoj Crnoj Gori i Crnogorcima, i sličan nespokoj njenim časnim, ostalim manje brojnim narodima.  Kako ih je bilo mučno gledati kako se nedostojno sundaju, i krimi-švercerski provlače (kukavički zaogrnuti pancirnim ćebadima?) – pored cetinjskog Veljeg guvna. Desant je uspio, i uspješno su u tom zavjereničkom „klupku“ šmugnuli u Manastir. Koji nikad do sada nije bio utok za izdajnike Crne Gore!

Čega se sve nije nagledalo, i što sve nije nadživjelo Cetinje? Ali ovakve družine – nije nikad!  Politikanski podmuklo krijumčarenje nedostojnih duhovnika… Umjesto da kao glasoviti srpski „čimbenici“, „predahnu“ na istorijsko cetinjsko i crnogorsko Velje guvno. Da se ljudski nadahnu, i ispoštuju istoriju. Gđe je redovno zasijedao Zbor crnogorskih glavara, demokratska i odgovorna Narodna skupština crnogorska. Tu su i mladog Njegoša, Rada Tomova odabrali… I moskovskom caru odatle odbrusili – da mu ne dozvoljavaju (izručenje) vladike Petra I (kasnije Sveca cetinjskog i crnogorskog). Jer su ga oni birali, i samo je njima odgovoran! I oni bolji od ovih su, dakle, znali da pakleno lažu o Crnoj Gori. Ruski car je nadmeno presudio Petru I – da hoće Crnu Goru „da preda Francuzima“. Pa ga je htio malo do Sibira, ili „skratiti“ kao vladiku Vasilija? Da „uče“ Crnogorce slobodi: pokušao davni ruski car…, a prevršio Zdravko Amfilohijev. Nijesu se predavali Crnogorci ni Napoleonovim kohortama, već su ih snažno natrag „zaigrali“, preko Konavala.  Sa tim u vezi je nastala ona čuvena pjesma P. Merimea, i slična Puškinova verzija: „Černogorci, čto takoe…“. Veliki vojskovođa Napoleon Bonoparta se začudio: „Ko su to, ti Crnogorci…, koji su njemu stali na put!?

 Kako da poštuju istoriju oni, koji se ponašaju kao zavezana vreća istorije? Zbog toga se  neki nabijeđeni, formalno „ugledni“ jadov domaći, revnosni potrčko srpski i Crkve Srbije – nedavno oglasio: „Ko su to neki stalno nezadovoljni Crnogorci“… Poslije takvoga političkoga gužvanja stvarnosti, i malmudirskog čina hirotinije u Cetinjskom manastiru, crkovni premijer Crne Gore Krivokapić našao je najbručnije riječi za sebe, i zvaničnu  promenadu svoje marionetske Vlade: „Crna Gora je moralni pobjednik; to su najznačajnije pobjede“.

Očigledno je, koliko je na djelu klasična izdaja: i boga i naroda. Zbog njih koji „drže kao rešeto, a pamte kao sito“, i koji najlakše – čim im se zaljuljaju lični interesi dobošarski zaciganče: „Izdaja“, „izdaja“… Drugim riječima, zakaliježe  provjerenim lupeškim izmicanjem – „drž'te lopova!“ Gadljivo i gadno je ponaviti te njihove riječi. Najgoru mizeriju – izdaju Domovine danas mnogi (partijski lideri i slični im dnevno-politički „tumači“, i prateći ulični bukači) – pokušavaju da izmetnu i zabašure – u  legitimno i demokratsko pravo!?!  Čak i bogu krivotvore „reference“. Svi se lažno zaklinju: prvi nepošteno „stavili ruku“ na ustav, a ovi drugi se „zavještali bogu“… Jer su im bliže propovijedi „najmudrijeg Srbina“ i „drugog Isaije“ vladike Nikolaja Velimirovića. Koji je (1935. godine, u štampanom autorskom radu) zavještao potomstvu da je „vjera bez nacionalizma beživotna, mrtva stvar“. Adekvatno je pohvalio „svetosavski“ uspjeh Hitlerovog klero-fašizma, te je zbog toga ovaj „srpski Isaija“ odlikovan Hitlerovim „Gvozdenim krstom“Za „matičnu“ državu Srbiju (kao i za njen „matično“ promovisan narod), moral i politika – isto  kao i crkva i moral – sve  se drastičnije, i suštinski udaljavaju od naroda. Prije svega, od izvorne i čiste ideje boga! Civilizacijska i kulturološka trauma, koju već dva vijeka forsira velikosrpski vjerski nacionalizam, teška su srpska i balkanska mora. To više nijesu manipulacije i „demokratsko“ šegačenja sa narodom – to je otvoreno ruganje svemu  zdravorazumskom. Toliko su prećerali sa dreserom „analitičara“ i sličnih rodoljubnih mamlaza vlasti,  da je to ponekad slikovitije od: „Stani…, Kreni… Sad…“, ili skakanje velikih mačaka kroz „vatreni“ obruč: u Medrano cirkusu, naravno. Redovno „posade“ nekog recimo Anđelkovića, koji onda „nezaboravno“ zaživa i „prede“ o „srpskom identitetu“, „srpskom pravu“, „srpskoj ugroženosti“… „Kreativniji“ analitičar (kao D. Anđus, TV B-92, 05. II 22.), dobije cjelovečernji sportski termin za – o svemu i svačemu. O bogomdanom Vučiću i SNS-u, prije svega; o skorašnjim izborima, i frontalnoj odgovornosti prema predragom i jedinstveno zaslužnom Predśedniku Srbije, nego što! Jednako tolkuje i o Crnoj Gori; o Z. Krivokapiću kao o već izgubljenom slučaju srpskom. O Abazoviću i DF kao mogućoj lijepoj novoj srpskoj šansi… Imaju pravo pomenuti TV kanal i njihov stručnjak – da divane po svojoj mjeri i vjeri. Ipak, nijesam mogao ostati imun i na takvo bestijanje: „Primorska…, tamo neka… i crnogorska… Crnogorsko-primorska mitropolija… Zamislite, takve prevare i podvale. Takve izdaje! I takvog zavlačenja za Goleš planinu… U nazivu te najveće srpske mitropolije, Crnogorsko-primorske… u nazivu nema ništa srpsko… Nema pridjeva „srpski“, da se i nazivom vidi da je srpska…“, uskokodakao se ovaj srpski ružni i tužni sportski sveznadar.

Na Cetinju je o4. i o5. septembra 2021. godine – ostvaren jedinstven otpor crnogorskog naroda, da odvažnim i civilizovanim protestima građana Cetinja i Crne Gore osujete novu velikosrpsku okupacionu torturu: hirotonisanje mitropolita „srpskog sveta“ u Cetinjskom manastiru. Otpor je bio iskren, izvorno slobodarski. Zbog toga i veoma snažan. Slobodoumni i odvažni, goloruki narod Cetinja, i Crne Gore (onih koji su djelimično, zbog blokade Cetinja uspjeli da se priključe):  očekivano i uobičajeno – kukavički su još jednom obmanuti. Neočekivanim demonskim preletom dostojnika Crkve Srbije – helikopterom Vojske Crne Gore!? Na pogon „Zdravka slobodara“, i „dobrom“ voljom ministrice  Injac: još jednim srpskim fenomenom  „a iz Bosne“. Što vrijeme bude odmicalo, septembarski građanski otpor 2021. na Cetinju – spontano i kulturološki će se sjediniti sa istorijskim značajem Rovačke republike, i Božićnog ustanka crnogorskog naroda (1918. i početkom 1919. godine). U vezi sa navedenom izjavom premijera Krivokapića da je „Crna Gora moralni pobjednik“ – povodom onakvog skrnavljenja, hirotonije velikosrpskog mitropolita Mićovića u Cetinjskom manastiru, vladika Crnogorske pravoslavne crkve g. Mihailo je kratko (i istorijski pouzdano) zaključio: „Odnos Vlade Zdravka Krivokapića prema Crnoj Gori i njenim građanima je – veleizdaja!“ (Nije prva g-dine visoko preosvešteni Mihailo: CPC i Vi na njenom čelu, žrtva ste višedecenijske tragične pronevjere zvanične Crne Gore – od strane njenih vodećih institucija!).

Srbi se roguše kao „mali Rusi“, pa bi sa Crnogorcima kao sa Bjelorusima. Srpska duhovna „makija“ i politički makijavelizam vlasti, prostački utrpavaju neku svoju viziju stvarnosti u imaginarnu srpsku „balkaniku“. Koja uvijek zjapi „načertanijevski“ bajata i prazna, sa odvratno uneređenim novijim memorandumskm grotlom SANU. Koliko god mogu – čine mučninu štetu okolini, a na domaćem terenu variraju i potpaljuju gungulu. Obavezno „začine“ ovi opasni začinjavci pravoslavne Trabunije na Balkanu – sa dežurnim „izdajnicima“ naroda, ali i šmekerski prevagnu, zahvaljujući (uvijek pri ruci) časnim kosovskim zavjetnicima i osvetnicima. To je „stvaralačka“ preokupacija srpske i pozicije i opozicije u primarnom lovu na - glasače. 0strašćena, nemilosrdna borbi za vlast! Za traumatizovani srpski narod, i međunacionalno ugroženu balkansku perspektivu – toliko sanjani i slavljeni beogradski 05. oktobar 2.000. godine dugoročnije i suštinski nije donio ništa novo. Poslije ubistva reformskog premijera Đinđića – nastavili su poznati ideološki „konzervansi“,  sa novim ambicioznim generacijama iz starih nacionalističkih korijena…

 Uzaludno se podśećamo da bi politika trebala biti časno zanimanje. U Srbiji Milošević, Koštunica, Tadić, Vučić – nakalemljeni na naci-duhovnost crkvenih velikodostojnika Justina Popovića i Nikolaja Velimirovića. U Crnoj Gori iz tog Miloševićevog šipražja  startovali – „mladi, lijepi i pametni“. Pa njihove mijene, i nedovršene promjene – do „svetosavskih“ litija – kao regionalnog i konačnog crkvenjačkog „podnebesja“ Sa tim u vezi, spremno se oglašavaju srpske klikonoše: „Litije predstavljaju ogromni događaj srpskog naroda“. Kako-tako, vrijeme teče i donosi promjene. Stranačke barjačiće, marame, kravate…, simbole i prepoznatljive oznake i značke – „značajke“ za formalnu i vizuelnu  demokratsku promjenu. Često, samo novi dizajn za staru masku. Nova stranačka konkurencija, bolje reći koketerija – iz jedinstvenog  srpskog žilišta. „Demokrate“ se kicoše parolom „Mir je naša nacija“; napadno (poput starlete) glume dopadljivost, budućnost, humanost – čine se „šaramantni“.  Ali se lako emotivno zatalasaju, i otkriju političkom neiskrenošću i kulturološkom nezrelošću.  Abazovićeva URA je najodgovornija što je Crna Gora u malo vremena prepunjena – blamiranom stvarnošću, i devastiranim institucijama. Teško je povjerovati da „potonja“ Abazovićeva pamet o Manjinskoj vladi (u bilo kom smislu) može promijeniti isflekanu kecelju dosadašnjeg „malog od kužine“. Poslovično se ponavlja da „preskakušu noć ugrabi“. Isto kao što mu i nadređenog kolegu iz vrha njihove štetno montirane i dementno nepouzdane vlasti – čeka još grotesknija sudbina političkog „smilja – nesmiljenog“. Vojvoda Mandić djeluje najdosljednije: ostavlja utisak stabilnog i istrajnog protagoniste svoje nepopustljivo retrogradne stranačke ideologije. Vjerovatno, da bi marketinški i zavjerenički jače udario: „DF će da blokira Crnu Goru, ako bude prekrajana izborna volja građana“. I da je to istina (što apsolutno nije tačno): ULICA je ipak samo „ulica“; trajno nikad nikome nije dobra donijela. Najmanje naivnom narodu. Uličnom „demokratijom“ samo jača postojeće nepovjerenje, i kapitalizuje se još veća mržnja – kao jedini profesionalni uspjeh političkih lidera. Izabrani predstavnici naroda trebaju biti njegovi institucionalni reprezenti, a ne utrenirane vođe za demonstraciju „žive sile“ tj. svađalačko i ratoborno gomilanje naroda na ulicama. Otkud pravo DF-u Mandića vojvode da na bilo koji način: „blokira Crnu Gori“!? On i njegova družina  trebalo bi da su civilizovani reprezenti naroda, a ne nasilnici na ulicama… Njihovu imaginarnu „većinsku volju“ treba da usaglašavaju sa (takođe privatizovanom) UROM…

Sa krstaškim pustahijama u mantijama, kao i sa njihovim patronima iz tzv. sekularne oligarhije svaki pokušaj konstruktivnijeg dijaloga je besmislen. Sa politički isključivim i provincijski nadmenim, svako očekivanje kulturno kompetentnog čina – završava neuspjehom. Odnosno, u ovom slučaju tolerisanjem, čak i „demokratskim“ popularisanjem „ravnogorskog nepokleka“! Danas to počinje sa navodno naivnim gomilanjem šarolike politikanske površnosti, primitivnim inatom i bučnim razmetanjem dokoličara. To ideološko raslojavanje naroda, i društveno varvarenje političkih elita, u osnovi se svodi na njihov mizerni pilićarski pragmatizam… Sljedeća, tj. treća moćna politička poluga, „kandžirepa“ satanizma („Velikog brata“) – za zloupotrebu velikog prirodnog potencijala, „narodna volje“ – su više nego kooperativni mediji. Kako bi to bilo divno, idealno, da su političari i popovi ono što bi trebali biti: utočište ljudskosti! Jer ljudskost nije relativna; poštenim ljudima ništa nije relativno! A ne (kao u zadnjim decenijama, ponovo): Ljudskost u kandžama najgore faktografije zla?

Najgore su one hajkačke nacionalističke „buvare“, koje neumornom „demokratskom“ vardanjom i „gnjida“ karakterom – bez srama i stida – dokazuju prvijenstvo da raspolažu narodnom voljom. Počev od panjkanja i ogovaranja neistomišljenika kao najgorih neprijatelja – „daljinskim“ i prostačkim omalovažavanjem, ličnim i stranačkim denuncijacijama. Na pr., o Vučićevom protivkandidatu na sljedećim izborima, penzionisanom generalu Ponošu, kao do sada svakodnevno o Đilasu. Dr V. Jankoviću, takođe.  Povremeno se i posebno pušta posebna jalova rika „lava“ kad su u pitanju žene. Mediji, NWO, pravni zastupnici, društveni aktivisti „satraše“ se da odbrane pravo žena u bračnim razmiricama.  Kad su se nedavno se „oglasila“ ona tri-četiri kvintala Šešelja, u svom  razvratnom stilu: na Cetinje i Cetinjanke, a posebno na demokratsku ličnost balkanskih prostora, Draginju Vuksanović-Stanković – beznačajno demokratske reakcije, a nigđe nikoga – institucionalno? Što se g-đe Stanković tiče, ona bi – u etičkom i politićkom smislu – mogla da bude uzoran primjer, i za Srbiju i za Crnu Goru. Majka joj je iz Srbije, dakle izvorna Srpkinja; a g-đa Stanković-Vuksanović samo odvažno, dosljedno, i vrlo ubjedljivo zastupa principe civilizovanog društva. Slobodnog, multietničkog, građanskog, tolerantnog. U ličnom i u društvenom poimanju etičkog i etničkog. (Toga nažalost nema u radikalskom – SNS miljeu Srbije). Cetinje i Crna Gora nikad nijesu bili ljudski paušal i istorijska improvizacija. Uvijek je Crna Gora imala protiv sebe velikih i opasnih protivnika, ali nikad ovoliko prevrtljivaca i „apstinenata“, i tragi-komičnih političkih „malih mrava“ i „velikih brava“…

Za razliku od Srbije, Crna Gora nije nikad iznevjerila i izdala. Srbija je to činila redovno, i uvijek glasno priželjkivala potpunu propast Crne Gore. U tragičnim pohodima Omer-paše Latasa na Crnu Goru, na primjer. Ostavila je (čak zvaničnog!) saveznika Crnu Goru „na ćedilo“: brže-bolje izmičući, i potpisujući mir sa Turcima (u iluzorno) zajedničkom oslobodilačkom ratu 1876 – 1878. godine. (Srbija je bila angažovala čak i slavnog ruskog generala). Izdala je Crnu Goru i pod Skadrom, u I balkanskom ratu. U II balkanskom, na Bregalnici, podmuklim manevrom pokušala je žrtvovati „bratsku“ vojsku. Nevjerovatna podvala je bila i beogradsko poturanje izmišljenog, tzv. Tajnog ugovora Crne Gore sa Austrijom, uoči početka I sv. rata. Zbog takve gnusne međunarodne blamaže, Crna Gora je prva objavila rat Austro-Ugarskoj! Iako enormno iscrpljena u balkanskim ratovima, mobilisala je 54.000 vojnika i oficira, i uglavnom ih angažovala od Romanije, Sokolca, Javora… da štite Srbiju od najezde austro-ugarske armade! Uslijedila je i velika Mojkovačka bitka,  kojom je omogućeno bezbjedno srpsko odstupanje preko Albanije. Poslije svega toga, ostavili su „Srblji vitezovi“ Crnu Goru u stravičnom krkljancu problema. Opstruirali su i privremeno  izvlačenje crnogorske vojske iz Crne Gore… Spala je Crna Gora na biološki minimum: od ratnih pogibija, do enormne okupatorske odmazde, preko tragično nerodnih godina, i nezapamćeno umiranja od gladi! A onda, odmorna i na Crnu Goru nameračena srpska vojska, preko Kalmakčalana ulazi borbeno. Dalje, sve mirnije i bezbjednije, preko Makedonije i Kosova – „srpska vojska pobjedonosno oslobađa Crnu Goru“!? Ušteđeli su na municiji: „oslobodili su Crnu Goru“ bukvalno – bez metka! (Izgubivši rat, austro-ugarska vojska se žurno povukla). Umjesto dotadašnjeg „bratimljenja“ i očekivanog ujedinjenja – Crnu Goru je zadesio najhaotičniji i najbrutalniji tip neprijateljske okupacije.

Poslije velikosrpskog cunamija 1918. godine, i ruskog 1946. godine, u toku je veliko talasanje milionskog srpsko (ruskog)  „sveta“ na Crnu Goru. Sredstva se ne biraju: „Dvije trećine građana Crne Gore pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvi“, na nivou njihovih uobičajenih laži – zvanična je srpska statistika. Pa, s tim u vezi, na Cetinju 04. i 05. januara 2021. godine, povodom pomenute promocije novog velikosrpskog crkvenog dostojnika na Cetinju: čak i borna kola, i mnogo dugih cijevi! A policijskih snaga na nevelikom prostoru Cetinja, kao da su vršili regionalnu mobilizaciju…  Hoće da Cetinju nametnu sudbinu  Jerusalima! „Tako su htjeli poštovani građani“: nedostižni su lideri srpstva u svom osnovnom i univerzalnom zanatu, varanju.   

Jedan od najnemilosrdnijih zavojevača na Crnu Goru, Omer-paša Latas  zastao je sredinom XIX vijeka sa vojskom na Belvederu. Na Kruševu ždrijelu – gđe su bile septembarske barikade protiv nesčastivog ustoličenja. Bio je ovaj slavni turski vojskovođa zaokupljen ratnom operacijom, u svom velikom muširskom (maršalskom) šatoru, kad mu je obezbjeđenje najavilo čudnog „gosta“: jednu „manitu“ babu? Iznenađen, rekao je da je puste u šator. Tada su žene od 30 – 40 godina u Crnoj Gori izgledale kao izmoždene starice (između ostalog: „Žene su tainile što pretekne đeci, i ostane domaćinu“). Ova otresita i odvažna „baba“ iz svog ubogog zavežljaja izvadila je – hleb! Kad ga je bilo, crnogorski hleb je uglavnom spravljan od rumetina, kukuruza; mljevenog u ručne „žrvnje“. Čim se ohladi, hleb je postajao neugodno tvrd, a drugi dan – „kao kamen“. Na pitanje što hoće, što je došla, ona je energično rekla: „Čestiti pašo, došla sam da se pobijemo lebovima“! (Ličanin M. Latas je iz Like pošao u Bosnu kao 24-godišnjak, gđe je boravio dvije godine. Prešao je u islam – te postao Omer, i  kao učitelj crtanja prebjegao u Bugarsku, u Vidin  a zatim u Carigrad). Mislila je ta viteška i tragična Crnogorka da obijesnog pašu – ljudski i duboko tragično – prozove i „izazove“ na jedinstveni ljudski „megdan lebovima“? Već je bila izgubljena šansa za vojničku odbranu Cetinja… Zbog toga, crnogorska „zvrsdovnica“, naspram pašinog „simita“…

Preneseno je da je paša u svojim memoarima zapisao – da je zbog susreta sa tom „manitom babom“ i mučeničkim lebom crnogorskim, prelomio: - Žao mi je bilo da prolijem i tu zadnju kap slobodne slovenske krvi na Balkanu… Izvjesno je da je u tom smjeru bio i stav (uvijek dominantnih) velikih sila. Raspakovan je pašin šator, i Turci su se vratili sa Belvedera. Kao i prije pet-šest generacija svojih predaka, i ovaj put su Crnogorci i Crnogorke davali zadnju odbranu na   Belvederu! Da životima  brane svoj ponos, svoju istoriju, svoju prošlost i svoju budućnost! Srpski lažni jevanđelisti su ga kukavičkom prevarom „nadlećeli“ političkom šklopocijom Zdravka Krivokapića. Naravno, Krivokapić i njegovi „eksperti“ nijesu dostojni ni toga jednoga trenutka ljudskosti, i trenutne empatije velikog turskog vojskovođe.   

Ne smijemo zaboraviti ni veliki Belvederski protestni zbor iz juna 1936. godine. Godinama ponižavani i maltretirani, i u svakom smislu uništavani narod crnogorski, pošao je tada ka Cetinju. Da protestuje, da traži razgovor, da traži pravdu. Žandarmerija i vojska Kraljevine Karađorđevića nije dozvolila ojađenom i teškom okupacijom izmoždenom narodu da uđe u svoje Cetinje. Ispriječili se „palilulci“, brutalnije od davnog turskog moćnika. Pa su „junački“ potegli na „braću“, na grupisani nenaoružani narod. Ubili šestoricu, na desetine teško ranili, a veliki broj utamničili. Postoji podatak da je u tom protestnom Belvederskom događaju na crnogorskoj strani bilo do 2.000 učesnika.

Tadašnji Beograd je imao 15-tak hiljada stanovnika, a Zetska banovina se prostirala do Đakovice, Prijepolja, Foče… Odnosno, penzijski fond Beograda bio je znatno veći od penzijskog fonda Zetske banovine?! Dalje, od 150 miliona zlatnih maraka ratne reparacije za Crnu Goru (poslije I sv. rata), zvanični Beograd je proslijedio, tj. „odobrio“ samo pet miliona Preci „ugroženog srpskog naroda“ su razbojnički otimali i svu humanitarnu pomoć – koja je crnogorskom narodu upućivana poslije rata: od nekadašnjih saveznika Rusije, Francuske, SAD.  

 Ne treba zaboraviti ni brojne patriotske dragulje iz pojedinačnog ili porodičnog miljea – vezano za dolazak učesnika septembarskih protesta na Cetinju. Pošto je Prestonica bila u saobraćajnoj blokadi, mnogo je naroda (civilizovanih, multietnički i multi konfesionalno tolerantnih građana, u pravom smislu te riječi) ostavljeno na „pola puta“. Onemogućeno im da dođu na Cetinje. Tih dana je bio zatvoren i veliki „Grand hotel“ – da bi onemogućili dolazak  i rezervaciju konačišta slobodnim ljudima. I pored toga, nije mali broj onih koji su ranije dolazili, privatno smiještani, a bilo ih je koji su „noćili“ u svojim kolima. Poneko je na dan protesta stizao pješke. Poput, recimo, dvije sestre iz Mojkovca, koje su sa nešto društva nastavile put. Noću, i „prijeko“, dijelom i bespućem prema Rijeci Crnojevića – nadajući da bi neko iz tamošnjih sela mogao naići sa kolima. Iznad Rijeke ih je kolima stigla poznata novinarka. Slično, na Belvederskoj barikadi primijećena je već skoro srednjovječna žena, poznatu ljekarku iz centralnog dijela Crne Gore. Na pitanje: - Otkud Vi na barikadi, odgovarila je: „Pa đe bih drugo; došla sam sa mlađim bratom, moram i o njemu da brinem… Ili, starija žena iz jedne śeverne crnogorske opštine, energično kaže odraslim sinovima: „Ajte sinovi, spremajte se da idemo!“ Na njihovo  pitanje – đe da idu: „A da đe, tamo đe nam je mjesto: na Cetinje!“, istorijski je odgovorila još jedna svevremena Crnogorka. Kamera je na Cetinju zabilježila i jednog dosta vremešnog muškarca – sa crnogorskom zastavom: śedi na klupi, sa uzdignutim barjakom. „Uspio sam nekako da dođem od Kotora. Star sam, ne mogu mnogo; ali mogu ovako da śedim, i sa ovim barjakom da dajem podršku ovoj našoj lijepoj mladosti, u borbi za našu Crnu Goru… Onog sumornog jutra Krivokapićeve „vladavine“, ranog 05. septembra, sa već punim zrakom suzavca i ne mnogo prisutnih protestanata na Trgu (bili su na barikadama), iznenada sretnem Veljka, dobro mi poznatog već srednjovječnog Cetinjanina. Koji dvadesetak godina živi daleko od Crne Gore, u Zapadnoj Evropi. Sin školskog mi druga; uvijek mi je sa njim prijatan susret. To jutro me je oduševio: „Nijesam mogao da izdržim: morao sam da dođem, i usprotivim se sa mojim Gradom i mojim narodom ovom sramotnom nasilju što nam čine!“

Nije ova „zombi“ faza srpskog imperijalizma jedini zvanični problem Crne Gore. Kao da zvanični američki predstavnik i posrednik g. Eskobar, nije u komunikaciji sa glavnim identitetskim i entitetskim problemom Crne Gore, i Balkana? Srpskom klero-nacističkom agresivnošću! Nego suštinsko i trajno podređuje trenutnom, pa u toliko i efemernom! Korupcija jest izražen i odvratno štetan i veoma složen problem, ali ipak tehnički i privremeni. U odnosu na dva vijeka srpskog maltretiranje i ugrožavanje normalnog života Crne Gore! I ne samo Crne Gore. Očekivati je da Zapad treba da ima poseban senzibilitet prema pozitivnom  ekonomskom, socijalnom, prosvjetiteljskom  procesu društvene „reformacije“ (još od XVI v.), u odnosu na rigidnu, reakcionarnu crkvenu kontra reformaciju. Crkva Srbije je – u sinhronoj saradnji sa civilnom vlasti – upravo u takvom srednjevjekovnom angažmanu. Koji je već tradicionalni vinovnik, čestog političkog i ratnog haosa na Balkanu.

Knjaz Danilo je jedna od ubjedljivo državotvornijih ličnosti zvanične Crne Gore. Počev od odnosa prema crkvi, tj. početaka stvaranja sekularne države. Osim toga, koliko god se olako potencira fama o njegovoj „strogosti“, bio je prije svega – pozitivna i principijelna ličnost. Suštinski, veoma je „poštovao mučeni crnogorski narod“, a „prezirao je glavare“ tradicionalne „interesdžije“.  Uviđajući koliko „vlast (tj. glavarstvo) kvari ljude“. Ova složena maxima je još više zakomplikovana kad su vlast i politika postale razuđene profesije. Počelo se poslovično ponavljati da dodatno i – „budale kvare vlast“. Zar ove zadnje, etički neprincipijelne koalicije za formiranje vlasti na nivou Crne Gore, i na Cetinju – nije u startu negativno selektiranje? Što se desilo moralu, i građanskom pozitivizmu? U kakvu to glavarsku glavu može da stane da poslije Cetinja i Belvedera iz septembru 2021. godine, samo nekoliko mjeseci kasnije – na Cetinju treba da bude prihvaćena politička i društvena kontra reformacija Crkve Srbije! Sa onima  koji su unakaradili slobodnu i građansku Crnu Goru – i dalje „u napredak“? Da „spašavaju“ Cetinje…, zahvaljujući koalicionoj „računici“ Socijaldemokratske partije!?!

U kultnim emisijama storije „Hej Sloveni“ (principijelno: o istini i savjesti) uvaženog Senada  Pećanina, predśednik (suverenističkog) SDP simulira učešće – stilom porazno praznog stranačkog, tj. liderskog demagoga. Konkretno, jedino „pljucka“ i „bljucka“, kao zaveslajima prema (dežurnom krivcu!), suverenističkom „Milu i DPS“. Olako negativno selektiranje DPS, a „prelako“ neki Belvederci sa (mahom) litijaškim  založnicima! Za dobro Cetinja?! Što se tiče „gospodskoga kastora“ (po  S. Strahimiru Kranjčeviću), mogao je Konjević da ne „morališe“ pominjući književnika Milorada Popovića. Popović je sve stekao sam: samoinicijativno i samoniklo, svojim cjeloživotnim i nesebičnim radom. Uporno je gradio sebe kao čovjeka sa stavom, a: Stav rađa djelo, a djelo je – čovjek! Vrlo konkretan i ubjedljiv kružni tok ljudskosti (ili neljudskosti). Nije Popović demagoški „hajduk roblja svezanoga“(dakle onaj koji bezočno manipuliše sa narodom). Poput, listom partijskih i stranačkih lidera. Naprotiv! Njegov stil je  klasični: nije izgleda, kao mlad slučajno počeo sa boksom. I kasnije dokazuje da mu je blisko etičko preispitivanje u duhovnim dvobojima, slično konkretnom starogrčkom „pesničenju“… Direktno i ravnopravno, za realno i mentalno, tj. jasno ishodište. Kada se, dakle, „hajdučki“ usprotivi – to je protiv „hajduka roblja svezanoga“. Goni takve „jazbece“, i sa razlogom im ne da mira ni u njihovim jazbinama.