Kultura

Zoran Vulević

U V E L I L I S T

Mar 11, 2022 3 Komentara

(15 riječi)

Dok su jednog cetinjskog, novembarskog dana, Njegoševom ulicom vitlali združeni kolutovi opalog lišća što za trenutak zaogrnu rijetkog prolaznika, pa on izgleda kao zarobljenik lisnatog stoga, naišla je ta žena. Crnina na njoj je još više isticala blijedo i izmučeno, ali odvažno, otmenom smirenošću obilježeno lice koje me je namah privuklo, jer je svojim izrazom pristajalo okolini toliko da pomislih, kako bez njega ovaj jesenji prizor i ne bi bio potpun. I da su takva lica, u stvari, njegov sastavni dio, jedan od onih obaveznih detalja koji upotpunjuju sliku sumornog jesenjeg dana.

Njeno lice je izražavalo dostojanstvenu tugu, tako karakterističnu za ožalošćene Crnogorke. I uvijek mi se činilo da su one tada bile najprivlačnije. Snagu da tako ponosno nose svoju nesreću sticale su kroz burnu istoriju svog naroda i same joj dajući upečatljiv doprinos. Naviknute na česte gubitke najbližih u neprestanim borbama Crnogoraca za slobodu, ćuteći su podnosile svoju muku. Njihovo lice je poprimalo pomalo uvošten, ali životnom snagom i nekom samo njima svojstvenom, prkosnom ženstvenošću, obilježen izraz. Ta sjenka jedva primjetne tuge na njihovom licu počela se navlačiti još u najranijem djetinjstvu, kada su je prvi put zapazile na licima svojih majki. Te  heroine s urođenim prezirom prema svakoj javno pokazanoj slabosti,  što je odražavalo njihovo shvatanje života prenošeno generacijama, uvijek su bile pouzdan oslonac Crnogorcima, njihova snaga i utjeha. Taj neobičan pečat tradicionalnog obilježja Crnogorki, utisnut na njihovom licu, sličan onom kod aristokratkinja kojima život nije bio baš naklonjen, javljao se i u ovim mirnodopskim vremenima kada su bile u žalosti. Takav izraz imalo je i lice žene koja mi je dolazila u susret.

            Ali, kada me ugleda njeno lice iznenada i samo na tren prekri jedan drugi, gotovo beznadežan izraz, koji mu je pristajao koliko i muškom licu plačna grimasa. I ma koliko bio kratkotrajan otkrivao je svu veličinu njene prikrivane patnje. Taj obeshrabrujući izraz, kao neka nepoželjna maska, munjevito je prekrio onaj tradicionalni, snagom karaktera održavani i svijetu namijenjeni izraz,  ali je istom brzinom i nestao, čim su se naši pogledi sreli, jer se žena uplašila da sam tu promjenu na njenom licu mogao zapaziti. I kao što hitrim zatvaranjem vrata sprečavamo da pogled nenadnog gosta dopre do neurednog dijela našeg stana, što bi nas moglo predstaviti u drugačijem svijetlu, onako kako ne bi smo željeli, tako je i ona, žena kojoj crnina pristoji kao noći tama, brzo vratila licu raniji izraz skrivajući svoju ranjivost, istovremeno blago podižući glavu i malko pućeći usne. Ta smjena izraza na njenom licu bila je tako munjevita da pomislih kako sam u ovakvom doživljavanju stvari možda pretjerao, pogotovo što sam i sam bio pritisnut tugom zbog smrti prijatelja koji je  kao politički osuđenik (kriv zato  što  se pri povratku sa neke zabave, u malo “veselijem” stanju, slobodnje našalio prolazeći pored panoa sa likom Predsjednika) umro u jednom od komunističkih zatvora novijeg doba,  pa sam opsjednut time i nesvjestan takve potrebe, potražio baš na ženinom licu sliku trenutnog stanja sopstvene  duše.

            ''Što li je podstaklo tako naglu i značajnu promjenu na njenom licu?'', nastavih brzo da razmišljam. ''Možda sam je podsjetio na izgubljenog sina ili brata s kojim se nekog ovakvog dana  srela baš na ovom mjestu? Možda, ne znam. Ali, ako je tako, zašto sam baš ja morao biti uzrok njenog nemira  i uz to, što mi je posebno smetalo, nepoželjan svjedok  njene  javno  pokazane  patnje''. I  bilo mi  je  iskreno  žao  zbog toga.

            Dolazila mi je u susret odozgo, od Francuskog poslanstva, malo ubrzanijim, ali odmjerenim korakom, još jednim finim obilježjem njene otmenosti. Prolazila je podno šširokih  krošnji  vremešnih lipa,  poređanih s obije strane ulice i nagnutih kao da nešto šapuću jedna drugoj. Njihove ispreplijetane, kao zagrljene grane, uveliko su izgubile svoj lisnati dekor, pa se pod ovaj prirodni svod, što se tako zašštitnički nadvio nad ovim dijelom Njegoševe ulice, sve do njenog kraja,  više nije moglo skloniti od kiše. I nigdje taj prizor  koji nam daruju cetinjske lipe  nije privlačniji nego na ovom mjestu, od Crnogorske banke do reprezentativnog zdanja Francuskog poslanstva,  po mnogima  najljepšem  dijelu ovog  starog  grada.

            Ta smirujuća slika usnulih drvoreda s razgranatim svodom nad kojim tromo promiču tamni, otežali oblaci, spremni da se svakog časa rasplaču, dok smežuravo požutjelo lišće kao paperje nehajno leluja svuda oko nas, lagano tonući kroz prozračno sivilo, pokreće u nama osjećaj naglašene, uvijek slično doživljene, prijatne,  prosto uzvišene  sjete koja godi i miluje duh. Neobično spokojstvo izazvano slatkom raznježenošću koja nas obuzima  u tim  brojnim kišnim danima, razumljivo samo rođenim Cetinjanima, nije ništa manje prijatno od one spontane veselosti u vrijeme ljetnih dana, uljepšanih opojnim mirisom lipa koji ni najjači parfemi na prepunom korzou moderno odjevene cetinjske omladine  ne mogu nadjačati. Tom prozračnom sivilu karakterističnom za ovaj grad  u ovo doba godine, takav ton daju okolna, bjeličasta brda često pritisnuta sumornim nebom, koja što jesen više odmiče i sama dobijaju tamniju nijansu, pa pred samu zimu zrak i nije više tako prozračan. Sav taj prizor, to neveselo ali odvažno lice prirode, što na poseban način nadahnjuje i podstiče duh, ličilo mi je na lice žene s kojom ću se uskoro mimoići. I postade mi svejedno u koje ću od njih biti zagledan,  jer su na mene ostavljali   istovjetan utisak.

            Kada bih se ovim putem vraćao kući, često sam osjećao blago uzbuđenje  našavši se pred “malim gradskim parkom”, kako sam volio da zovem ovaj primamljivi dio Njegoševe ulice,  ali sada su ga  pratila i  neobična razmišljanja izazvana ženinim prisustvom. Ne vidjeh sada u tom jesenjem prizoru samo ono što čula zapaze, već kroz utisak preko njih stvoren i ženinim prisustvom obogaćen, doživjeh ga kao izraz trenutnih osjećanja ogromnog, čovjeku nedokučivog nebeskog bića, koja ono iskazuje kroz godišnja doba kao stanja duše. I da možda, nastavih dalje da istrajavam u tom zanosu, tu beskrajnu dušu, to nebesko ogledalo kosmičkog bića, tvore i djelići duša svih ljudi svijeta (koji se od tijela, po malo, odvajaju još za života, pripremajući ih  tako za konačan rastanak sa njim i bijeg u slobodu) čija većinska osjećanja, zajedno sa svim onim već odbjeglim dušama  ona i ispoljava. I da je ogledalce žene što ide prema meni, samo jedno od mnogobrojnih koja čine to grandiozno ogledalo i kao takvo, iako neizmjerno mali, ipak dio duše tog ogromnog bića, tog beskrajnog stjecišta duša svih ljudi svijeta.

            I baš prije nego prođoh pored nje, snažni nalet vjetra pokrenu opalo lišće istovremeno siromašeći grane za još jedan dio požutjelog dekora, pa prostor oko nas ispuni mnoštvo tih nježnih vjesnika života i smrti  koji kao da su padali sa neba. Ali, novi nasrtaj vjetra rasprši tu gustu, lebdeću zavjesu, raznoseći je u brojne uskovitlane prstenove, što se bez reda razletješe svuda okolo, razbijajući se o sve na što bi naletjeli. Zatim su, propadajući meko, nastavljali put prema zemlji, čim je snaga koja ih je nosila počela da popušta. Nekoliko tih združenih kolutova zaogrnuše u letu uspravnu figuru žene  i ona malo zastade u hodu.

            Taj prirodni ogrtač, što njenom licu pristajaše kao da ga je svojom voljom odabrala, održa se na njoj samo koji trenutak. Ali, i to bi dovoljno da, podstaknut malopređašnjim, još ne sasvim posustalim mislima, doživim ženu  s kojom tek što se mimoiđoh, kao dio tog lisnatog spleta što se oko nje obavio, sa životnim tokom njemu sličnim i istovjetnim konačnim ishodom. I pomislih, gledajući kako se njen ogrtač raspada da ona, ta otmena, gospodstvena žena  kojoj tako lijepo pristoji crnina, izlazi iz kuće samo onda kada stanju njene duše odgovara vrijeme koje napolju vlada. I vidjeh je, okrećući se za njom, kako nježnim pokretom uzima sa svog ramena uveli list  tu zastao i kako ga, lagano savijajući prste, zaštitnički prekriva. Primijetih i da ga nije odbacila, već da ga, prinoseći licu, pažljivo zagleda.

Nikada neću biti načisto da li mi se to samo učinilo  u ovom žalosnom danu ispunjenom tugom za prijateljem, ili je to bilo zaista tako, tek do mene kao da dopriješe, jedva čujne, šuštanjem lišća  prigušivane riječi:

            “Druže, druže moj!” 

I dalje za njom okrenut, vidjeh je kako u hodu  ponovo otvara šaku i mjerka uveli list mekano polegnut na njenom dlanu. I pomislih odjednom, da smo nas dvoje možda bili opsjednuti sličnim mislima, tako bliskim našim neveselim dušama. I da je možda i ona, od trenutka kada se trgla ugledavši me, analizirala moje lice. Iskreno sam se nadao ako jeste, da joj je zbog toga bilo lakše.

            Šapat krošnji što se zanjihaše  postade glasniji. Neke grane se nevoljno razdvojiše stvarajući prostor kroz koji promakoše prve kapi kiše.

            Prilazeći obližnjoj zgradi, u čijem sam prizemlju stanovao, i dalje pod utiskom ženinih riječi, prošaputah tiho:

”Druže, druže naš!“

 

 

(Iz knjige priča i novela Dioba duše)