U fokusu

Pismo Zoranu Markoviću ( o Pljevljima)

Maj 20, 2020 3 Komentara

(15 riječi)

Poštovani gospodine Markoviću, ne znam o Vama ništa, ali Vaše "Pismo Pljevljima", objavljeno ovih dana u nekim crnogorskim medijima, dovoljno mi je da Vam se na ovaj način obratim. Kao da se poznajemo, jer sam u Vašem pismu prepoznao iskrenost i poštenje. Svakako, i  brigu i molbu Pljevljacima da se odupru onima , i onome, koji, I čime, pokušavaju da grad pretvore u nešto što on nije.Svakako, moram reći, i hrabrost da se obratite na taj način. Samim tim, moja podrška Vama, ako je to važno, podrazumijeva se. 

I neću o tome, samo ću iznijeti neke moje asocijacije na Pljevlja. Naravno, ja sa tim gradom nemam intimni odnos kakav Vi imate i zato se obraćam Vama. Pljevlja su meni samo zavičajni grad, ali ja nijesam Pljevljak (još manje Plevljak). Rođen sam u Obardima , u opštini Pljevlja, tu sam živio deset godina, a onda se moja porodica preselila u Nikšić. Kasnije sam živio(studirao) u Beogradu, malo u njemu i radio, pa u Boru, a  od 1973.godine sam u Podgorici. 

Nikad se nijesam u potpunosti identifikovao sa mjestom, ali , u tom smislu, jedino mogu biti Obarđanin, a i to na određeni način. Pljevljak, dakle, nijesam, ili samo zbog činjenice da je moje  rodno selo u toj opštini. Svako mjesto u kome sam živio, dok sam u njemu, bilo je moje. Bio sam i "Beograđanin", i "Boranin", po svojoj mjeri, jer sam u njima živio. Bilo mi je žao napustiti i Beograd i, samo nakon sedam mjeseci, i Bor. A moram reći, ne mogu reći ni da sam Nikšićanin, kako to mnogi nameću kao nekakav identitetski obrazac(to mi ne bi ni priznali "pravi Nikšićani"), iako , zaista, uvijek se lijepo osjećam kad idem u taj grad. Tamo mi je roditeljska kuća, tamo su grobovi moje majke i oca. U Nkišiću sam završio osnovnu školu i gimnaziju. Imam u tom gradu školske drugove sa kojima se uvijek rado vidim. Valjda, imam "pravo" da budem I Nikšićanin. Što se Podgorice tiče, samo ću reći, da nikad nijesam prihvatio sve što "podrazumijeva" Podgoričanin( dosta toga mi smeta), ali nema grada gdje bih živio osim u Podgorici. Dakle, grad mi je mio, radujem se svemu što je u njemu bolje.Toliko o tome. 

Opet o Pljevljima, Moj "odnos" prema tom gradu sam gradio na osnovu đedovih priča o vremenu kad je bio mlad , kad je, kako bi on rekao, i kako Obarđani govore, silazio u grad, u čaršiju,zatim, na osnovu onoga što sam čitao i slušao o "starim" Pljevljima, ali I na osnovu iskustva iz mog ranog djetinjstva. Pljevlja su u mojoj predstavi bila grad u pravom smislu, sa svojim duhom, svojom čaršijom, kafanama, pjesmama,korzoom.Veljko MIlatović je , kažu, govorio da su u Crnoj Gori bila samo dva grada- Kotor I Pljevlja. Pa I jeste tako. Naravno, Kotor je , u urbano-arhitektonsmom smilu, neuporediv sa pljevaljskim ćepencima , ali, po načinu života, i Pljevlja su bila grad. To su lijepo opisali Pljevljaci  Vuko Dragaševuić i Branko Banović.

U mojoj predstavi iz djetinjstva Pljervlja su bila grad gospode. Obarđani su ponedjeljkom silazilili u grad, na pazar. I često su se vraćali , a da ne prodaju stoku. Jer, ponuda je bila velika, a grad , dugi niz godina, bez radništva, pa je Pljevljacima moglo biti da biraju.Nigdje se nije osjećala, pa I potencirala, razlika između "građana" i "seljaka",kao u Pljevljima.Moglo bi se, štaviše, govoriti da je bilo i nekog prezira "građana" prema "seljacima". Mladi iz tog grada, pa i svi oni koji su  željeli da napuste Pljevlja,  bili su okrenuti ka Beogradu ili Sarajevu. Titograd, Podgorica, dugi niz godina nakon Drugog svjetskog rata, nije ih zanimala. U glavni grad Crne Gore su išli samo lokalni kadrovi, kad bi bili unaprijeđeni.  Inače, o relaciji Pljevlja-Crna Gora, u istorijskom, političkom, kulturološkom smislu, pisao sam u časopisu Matice crnogorske Matica, a nedavno je taj prilog objavio i novi Crnogorski portal.Ovdje ću samo kazati da neki aktuelni problemi u "odnosu" Crne Gore I Pljevalja imaju  svoj korijen u prošlosti, ali i nekom širem aktuelnom kontekstu. 

Poštovani Zorane,  Vi ste opisali ono što se , kao ružno, događa ovih dana u Pljevljima. Nema se tome šta dodati. Pljevlja su , najkraće rečeno, u duhovnom , kulturološkom smislu, nema sumnje, doživjela retrogradnu "tranziciju". Pretvaraju se u nešto drugo od onoga šta su bila. Da ne ponavljam Zoranove riječi. Možda je najbolje to izrazio, ima već nekoliko godina, jedan moj poznanik, mogu reći, i prijatelj, upravo Pljevljak, kad je rekao, to sam dobro zapamtio,  da su Pljevlja počajničena , aludirajući na obližnje Čajniče I palanačko-violentni  duh susjedne varošice na granici sa Bosnom.Pa , jeste, poslušajte šta se pjeva u pljevaljskim kafanama, šta se uzvikuje na pljevaljskim ulicama, kao da si u Čajniču. A u nekom prošlom vremenu, Pljevlja sui mala i svoje balove, dame su nosile šešire, u kafanama se pilo i mezetilo, bez počajničene halabuke i šenlučenja. 

A sjećam se I priče nekih Pljevljaka, mladih novinara ( koje sam sreo u Novinarskoj školi na Muu kod Kotora). Kaže ovako- prepiru se Prijepoljac I Pribojac koji je grad veći, ljepši. Najposlije, Prijepoljac, kao krunski argument,  kaže Pribojcu, ma mi smo za vas Pljevlja. 

Da, da, ima istine u tome. A danas – u Pljevljima se na ulične proteste (a kreće se od Crkve) izlazi se  sa sjekirom , a  na ovdašnjim fasadama (bar su tako prenijeli neki mediji) neki "junak" se osmjelio da našvrlja ( u vrijeme takozvanih litija) "Smrt Crnogorcima".

I kako da mi Pljevlja sada ne budu dalja, kad to vidiš i čuješ. Imam u Pljevljima rodbinu, rođake , tamo su i neki dragi Obarđani, u Pljevljima je moj prijatelj Isak, iz Pljevalja je moj prijatelj, veoma uvaženi, Vuko Dragašević, pa moram i zbog toga da imam više obzira. I do sada sam kroz Pljevlja samo prolazio, na  putu za Obarde  i u povratku, a sada, poslije svega ovoga, a naročito nakon "Smrt Crnogorcima", biće mi neugodno  i da prođem. Srećom, i ne moram, jer postoji alternativni put do Obardi.

A nadam se da Pljevlja , ipak, nijesu ono kako ih "predstavljaju" pojedinci I grupe, da Pljevlja imaju svoje "svetinje" (može i bez znaka navoda) koje treba da čuvaju.Da Pljevlja ne mogu biti nešto drugo od onoga kad se u njima pjevalo "Moćevčiću, mali Carigrade" . Grad u kome se , valjda, i danas , "jorgan šije od behara", čiji tamburaši svuda, u Crnoj Gori, i šire, sviraju na prestižnim zabavama. Grad sa Stražicom, Breznicom , Ćehotinom,  sa čaršijom u kojoj su fenjeri paljeni prije više od sto godina. Grad-sa ljudima.

Ilija Despotović