Marks i Hajdeger o tehnici                                                                   

Suštinska blizina Hajdegerovog i Marksovog mišljenja i susret njihovih temeljnih kategorija za mogućnost jednog novog, budućeg društva – Marksovog (raz)otuđenja i Hajdegerove (bez)zavičajnosti – događa se prije svega u oblasti tehnike. Marks je o tehnici, industriji i proizvodnim snagama raspravljao cijelog svog života. On o svijetu tehnike piše prilično opsežno, prije svega, u ''Njemačkoj ideologiji'', ''Kapitalu'' i drugim djelima. Marks pogađa bit tehnike mnogim svojim mislima. Za Marksa i Engelsa tehnika je radno-industrijsko-proizvodno-stvaralački proces koji zapravo jeste bit povijesne/istorijske čovjekove slobodne i cjelovito rodne suštine, a koji se u kapitalizmu odvija na otuđen način. [1]  

   Marks je ''opsjednut'' razvojem proizvodnih snaga i na njihovim osnovama svjetskog oblika saobraćanja, dakle, materijalnom, ''praktičnom'', modernom, u prvom redu tehničkom proizvodnjom (kao osnovom duhovne proizvodnje), tehnikom koja je od nekadašnje lokalne istorije kao rezultat učinila savremenu svjetsku istoriju sa temeljnim karakteristikama univerzalizacije i socijalizacije. Kritikujući Fojerbahovo stanovište, Marks u ''Njemačkoj ideologiji'' piše: ''I sama...'čista' prirodna nauka dobija svoju svrhu kao i svoj materijal tek trgovinom i industrijom, osjetilnom djelatnošću ljudi. Ova djelatnost, ovaj neprekidni osjetilni rad i stvaranje, ova proizvodnja, do takvog je stupnja osnova osjetilnog svijeta, kako on sada postoji, da bi Feuerbach zatekao ogromnu promjenu ne samo u prirodnom svijetu, nego uskoro ne bi našao ni cijelo čovječanstvo, ni vlastitu mogućnost opažanja, što više, niti svoju vlastitu egzistenciju, kad bi ova djelatnost bila prekinuta ma i za jednu godinu.''[2]

      Tehniku i tehnologiju Marks shvata i prikazuje u ''Kapitalu'' kao čovjekovu apsolutnu cjelinu koja može ''pokriti'' sve sfere njegovih rodnih, slobodnih, suštinskih, generičkih snaga kao bića prakse: ''Darwin je privukao pažnju na istoriju prirodne tehnologije, tj. na stvaranje biljnih i životinjskih organa kao instrumenata za proizvodnju u životu bilja i životinja. Zar istorija stvaranja proizvodnih organa društvenog čovjeka, koji čine materijalnu osnovicu svake pojedine društvene organizacije, ne zaslužuje jednaku pažnju? I zar ne bi ovu istoriju bilo lakše napisati, jer, kako Vico kaže, istorija ljudi razlikuje se od istorije prirode po tome što smo onu pravili mi, a ovu nismo? Tehnologija (die Technologie) otkriva aktivni stav čovekov prema prirodi, neposredni proces proizvodnje njegova života, a s time i društvene prilike u kojima živi i duhovne predstave koje iz njih izviru.'' (podvukao G. S.) [3]

      Na ovom Marksovom tragu promišljanja Kostas Akselos ističe da je upravo tehnika sila kojoj je ''naloženo da korjenito univerzalizuje istoriju, postalo zbivanje, jer je proizvod...Marksova koncepcija apsolutne produktivnosti još nije shvaćena u svoj svojoj širini i dubini. Ne gleda Marks na phisis i kosmos kao na poredak koji se ne bi mogao prekršiti, kao na neki ritam koji nam nalaže šta moramo misliti i šta činiti. On ne vidi svijet kao božansku Kreaciju; odbojan prema svakoj ideji kreacije, Stvaranja, on u hipotezi generatio aequivoca traži jedini legitiman odgovor na tu vrstu pitanja. Ni cjelinu svijeta Marks ne vidi u perspektivi modernog Subjekta kome odgovaraju objekti, kao predmeti njegovog predstavljanja i volje. Marks prosvjetljava drugu jednu eru, koja više nije grčka i kosmocentrička, hrišćanska i teocentrička, niti moderna i egocentrička; planetarnu eru tehnike i produktivnosti, koje prevazilaze svaki subjekat koji konstituira i svaki fiksni objekat, i koje ne prihvataju nikakva ograničenja, ni prirodna ni božija.'' (pod. K. A.) [4]

   Kakvo je Hajdegerovo određenje tehnike? Polje tehnike se i za njega, kao i za Marksa, pokazuje kao jedna bitno-povijesna oblast rodne, stvaralačko-proizvodne biti čovjeka ili povijesne sudbe čovjeka po biti bitka koja se međutim u svom pukom fakticitetu ispostavlja ili pojavljuje kao otuđeni ili neautenični, bezavičajni ili mistifikujući vid ljudske egzistencije. Hajdeger na početku svoje analize konstatuje da ''tehnika nije isto što i bit tehnike...Bit tehnike nije apsolutno ništa tehničko.''[5] Hajdeger u ovoj analizi polazi od razlike između pojave (fenomena) i suštine (biti), što je jedna od temeljnih karakteristika zapadnoevropske tradicionalne metafizike. Pokazuje  se naravno da se od već postojećih metafizičkih pretpostavki ne može tek tako lako pobjeći, tj. da i samo već postavljeno pitanje (tvrdnja) pripada metafizičkoj tradiciji. Radi se o tome da mislilac postane svjestan tih metafizičkih'' zamki i da tek od te samosvijesti može ići dalje u iskušavanju mogućnosti prevladavanja metafizičkog mišljenja, metafizike kao metafizike.

   Hajdeger prihvata da je tehnika ''sredstvo za svrhe''[6] i ''čovjekovo djelo''[7]. Ova se ''uhodana predodžba o tehnici, po kojoj je ona sredstvo i ljudsko djelo, može nazvati instrumentalnim i antropološkim određenjem tehnike.''[8] Ali, ''tehnika...nije neko puko sredstvo. Tehnika je neki način raskrivanja...tj. istine.''[9] Šta to znači? ''Dok tjera tehniku, uzima čovjek udjela u ispostavljanju  kao nekom načinu raskrivanja. No, neskrivenost sama, unutar koje se razvija ispostavljanje, nije nikada čovjekova učimba u takvom stupnju kao što je područje koje čovjek svakad već prolazi kada se kao subjekt odnosi prema nekom objektu.''[10] Tako se dolazi do opasnosti, ''ali gdje postoji opasnost, raste također ono spasonosno'',[11] citira Hajdeger Helderlina i konstatuje: ''...Gdje postoji opasnost kao opasnost, uspijeva, također, već ono spasonosno. To se spasonosno ne uspostavlja odnekud sa strane. Ono ne stoji pokraj opasnosti. Sama je opasnost, ako postoji kao opasnost, ono spasonosno. Opasnost je ono spasonosno  ukoliko donosi to spasonosno iz svoje biti, koja se bit skriveno okreće.'' (pod. M. H.) [12]

   Hajdeger naglašava da tehnika nije opasnost, opasnost je po-stav. Šta je ''po-stav''? ''Po-stav je sabiruće onoga stavljanja koje na čovjeka stavlja zahtjev da ono zbiljsko raskriva kao stanje na način ispostavljanja.''[13] Ili na drugom mjestu: ''Bit je po-stava u sebi sabrano stavljanje, što po vlastitoj bitnoj istini slijedi sa zaboravom, a ta se sljedba prikriva time da se razvija u ispostavljanje svega prisutnog kao stanja, u njemu se smješta i kao ovo vlada.''[14]

   Koji je odnos čovjeka sa ovakvim stanjem ''po-stava'' u kojem ''vlada'' zaborav bitka? ''Kao onaj koji je tako iz/zazvan, stoji čovjek u bitnom području po-stava... Bit moderne tehnike počiva u po-stavu. Ovaj pripada u sudbu/uput raskrivanja. Ove rečenice kazuju nešto drugo negoli one češće glasine da je tehnika sudbina našega doba, pri čemu sudbina znači: ono neumitno nekakva neopoziva procesa. Ako, međutim, promislimo bit tehnike, iskusit ćemo po-stav kao neki uput/sudbu raskrivanja. Tako se zadržavamo već u onom slobodnome sudbe/uputa, koje nas nipošto ne zatvara u neku tupu prinudu da se tehnikom slijepo bavimo, ili, što je isto, da joj se bespomoćno protivimo i proklinjemo je kao vražje djelo. Naprotiv: ako se navlastito otvorimo biti tehnike, naći ćemo se nenadano u nekakvu oslobađajućem nagovoru.'' (pod. M. H.) [15]

   Drugim riječima, po-stav se kao neki uput-sudba raskrivanja mijenja, odnosno iskazuje kao povijesni prostor slobode one bitne sudbe-uputa biti bitka. ''Ako je po-stav bitna  sudba/uput bitka samog, da je čovjek gospodar bitka.''[16] Čovjek nije gospodar bitka, a već smo vidjeli da nije ni gospodar bića, već je pastir i susjed bitka.

   ''Nadolazak bitka'' podrazumijeva čovjekovo prisustvovanje i zadržavanje u onom slobodnome sudbe/uputa biti bitka što se otkriva odgovarajućim otvaranjem biti bitka samog čovjeka. No, gdje je danas – u povijesnom po-stavu u kome se ogleda bit tehnike i bitni uput-sudba samoga bitka – bit čovjeka, budući da u svijetu bića, podvlači Hajdeger, ''...ne susreće čovjek danas baš nigdje više sebe sama, tj. svoju bit. Čovjek tako odlučno ide na ruku po-stavu da ga ne razabire kao neki nagovor, da sam sebe kao nagovorenog previđa i s time previđa, također, svaki način na koji on bitno ek-sistira u području nekog pririjeka, te zato nikada ne može sresti samo sebe samoga.'' (pod. M. H.) [17]

   I Marks dakako smatra da čovjek ne srijeće samog sebe, da ''sebe ili još nije stekao ili je sebe već ponovo izgubio.''[18] Čovjek, vidimo, srijeće sebe kao bezavičajno, otuđeno biće. Po-stav, po Hajdegeru, prikriva, otuđuje od čovjeka raskrivanje, istinu samu, njegov izvor, iskon, njegovu autentičnost i zavičajnost. Dakle, po-stav nije suština, bit čovjekovog rodnog stvaralačkog procesa: radno-proizvodne kreacije. Po-stav ne traje kao ono ''vazdatrajno''. Na pitanje šta traje kao ono ''što zapravo traje'', Hajdeger odgovara: ''...Samo ono s-vjed-ovno traje. Ono prvotno što iz ranosti traje jest ono što s-vjed-uje.'' (pod. M. H.) [19]

   Nada, ipak, postoji. Jer, ''ako bit tehnike, po-stav, jest krajnja opasnost i ako istodobno Holderlinova riječ kazuje istinu, onda se gospodovanje po-stava ne može iscrpsti u tome da samo prikriva sve svijetljenje svakog raskrivanja, sve sijanje istine.''[20] Hajdeger zaključuje da je ''bit...tehnike u jednom visokom smislu dvoznačna. Takva dvoznačnost upućuje nas u tajnu sveg raskrivanja, tj. istine. S jedne strane, po-stav iz/zaziva u ono odredišito ispostavljanja, koje zakriljuje svaki gled u stjecaj raskrivanja i tako iz temelja ugrožava odnos prema biti istine. S druge strane, stječe se po-stav sa svoje strane u s-vjed-ovanje koje čovjeka pušta da u tome traje, neiskusan dosad, ali ubuduće možda iskusniji, da bude u/potreban za instinstvovanje biti istine. Ono nesuzdrživo ispostavljanja i ono suzdrživo spasonosnog prolaze jedno uz drugo kao u gibanju zvijezda dvije zvjezdane putanje. Ali, taj njihov mimohod je ono prikriveno njihove blizine. Gledamo li u dvoznačnu bit tehnike, tada razabiremo konstelaciju, zvjezdano gibanje tajni. Pitanje o tehnici je pitanje o konstelaciji u kojoj se stječe raskrivanje[21] i skrivanje, i ono bivstveno istine.''[22]

   Ovu konstelaciju opasnosti i onog spasonosnog, Hajdeger u biti na isti način saopštava i sljedećim riječima: ''Ako postoji opasnost kao opasnost, stječe se okretom zaborava istinstvovanje bitka, stječe se svijet...Da se svijet zgodi kao svijet, da stvaruje stvar (imenuje način kako stvar prebiva), to je pitanje dalekog nadolaska bitka samog....(podvukao G. S.) Ako se u opasnosti stječe okret, može se on zgoditi samo neposredovano; jer bitak nema uza se nešto sebi ravno...Okret (u) opasnosti stječe se nenadano. U okretu se nenadano rasvjetljuje čistina biti bitka. Ovo naglo seberasvjetljenje jest bljeskanje...U po-stavu kao bitnom uputu-sudbi bitka prebiva još neko svjetlo bljeska bitka. Po-stav je, premda zastrt, još gled,[23] ne nikakva slijepa sudba u smislu neke potpunoma zastrte kobi.''[24]

   Gajo Petrović ističe da je glavno pitanje Hajdegerovo upravo ono ‘’o nadolasku bivstvovanja’’[25], (pod. G. P.)  dok je Marksovo – ‘’kako je, ako uopće jest, prava revolucija moguća?’’[26] Hajdegerova misaona pozicija nije pasivna, kontemplativna, iš-čekujuća, sudbinski povezana i stopljena sa fatalističkim neprozirnim usudom bitka koji se dogodio još dok se i nije dogodio. Po-stav nije potpuno zastrta kob čovjeka, već sadrži u sebi i svjetlo bljeska bitka. Šansa za ''okret'', za ''seberasvjetljenje'', za ''rasvjetljenje čistine biti bitka'', postoji i dalje.

   ‘’Čekanje ovdje nije shvaćeno u uobičajenom smislu nekog u osnovi pasivnog stanja, nego u onom smislu u kojem se ono može uzeti kao najintenzivnija djelatnost kako bismo izišli u susret bivstvovanju u njegovom nadolaženju. U vrijeme Sein und Zeit-a Heidegger bi s indignacijom odbacio svaki pokušaj da se njegovo mišljenje promatra kao priprema za nešto što nije mišljenje; sada on eksplicitno karakterizira svoje mišljenje kao pripremno mišljenje...U svojim kasnijim radovima Heidegger provodi razliku između autentičnih i neautentičnih društvenih situacija i perioda povijesti, naravno, ne u ovoj terminologiji.

   Dok je epoha neautentične (samootuđene) povijesti nazvana epohom metafizike (ili platonizma, nihilizma etc.), on izbjegava da dade određeno ime epohi autentičnog (razotuđenog) ljudskog bivstvovanja. Ali on insistira da je epoha autentičnog, nemetafizičkog bivstvovanja prethodila epohi metafizike, i da predstoji epoha postmetafizičkog autentičnog bivstvovanja. Posmatrajući naše vrijeme kao vrijeme velikog zaborava bivstvovanja, on vjeruje da nadolaskom bivstvovanja možemo doći u susjedstvo bivstvovanja. Drugim riječima, on u tim radovima zastupa ideje kakve je u Sein und Zeit-a ismijavao'' (pod. G. P.) [27]

   U Hajdegerovim kasnijim radovima, dakle, primjećuje se ‘’promjena u cilju mišljenja, od cilja razumijevanja smisla bivstvovanja ka cilju pomaganja bićima da postignu istinsko bivstvovanje (ili pomaganja bivstvovanju da dođe do bića). Drugim riječima, problem bivstvovanja transformiran je u problem o nadolasku bivstvovanja…U manje hajdegerovskoj terminologiji, čisto teorijski problem određivanja smisla bivstvovanja transformiran je u praktički inspirirani problem ispitivanja ne samo smisla bivstvovanja, nego i mogućnosti realiziranja tog smisla, mogućnosti autentičnog bivstvovanja čovjeka, jedinog bistvujućeg putem kojeg i u kojem bivstvovanje kao takvo može postati istinito.’’ (pod. G. P.) [28]

   Domašaje i granice ljudske djelatnosti na planu uočavanja opasnosti u u/potrebi svijeta tehnike i njenog eliminisanja, Hajdeger ovako vidi: ''Ono bitstveno tehnike ugrožava raskrivanje, prijeti s mogućnošću da sve raskrivanje iznikne u ispostavljanje i da se sve predoči samo u neskrivenosti stanja. Ljudska djelatnost ne može nigda sama odagnati opasnost. Ipak ljudski promišljaj može promisliti da sve ono spasonosno mora biti više, ali istodobno srodne biti kao i ono što ugrožava.''[29]

   Gajo Petrović povodom ovih Hajdegerovih misli piše: ''...I u svojim kasnijim radovima Heidegger insistira da čovjek ne može nasilno prouzrokovati nadolazak bivstvovanja ni odlučno utjecati na njega, da on mora biti sposoban da strpljivo čeka na taj dolazak. Ali Heidegger također naglašava ulogu mišljenja bivstvovanja u pripremanju nadolaska bivstvovanja.'' Hajdeger ne govori o društvenim oblicima niti pak o načinima, sredstvima ili metodama pomoću kojih bi se olakšalo ''nadolaženje bivstvovanja'', tj. autentičnog bivstvovanja, ''osim možda za vrijeme kratkog perioda nesretnog izbora, iskustva koje mu je možda sugeriralo da je uputno držati se po strani od bilo kakvih društvenih oblika borbe za bolju budućnost.'' (pod. G. P.)[30]