Začinjanje ideološko-klasnog i rasnog tipa totalitarizma

   I Marks i Spengler pišu sa sviješću i strašću da je tradicionalna zapadnoevropska metafizička filozofija, odnosno životni i istorijski put, sudbina zapadnoevropskog čovjeka u cjelini, iscrpjela svoje stvaralačke mogućnosti (i nužnosti!). Na dnevnom redu istorijskog menija došle su svjetske, zbiljske, odista (nad)istorijske, praktične, sintetičke teme, teme koje transcendiraju dotadašnje skučene i suprotstavljene istorijske vidike i horizonte, koji su kao takvi, lokalni, ograničavali čovjeka i njegovu duhovnu i materijalnu moć, njegovo pozvanje i pozvanje njegovog bića da svojim proizvodno-tehničko-praktičnim bitkom ovlada silama prirode, istorije, društva i samog sebe. Istorija je postala svjetsko-istorijska, univerzalna i sveprožimajuća osnova-pozornica za novu rolu čovječanstva.

   Život, djelatna, preobražavalačka istorija, sadašnjost, budućnost, ono istinski novo, stvaralački i praktični životni elan, zamijenili su sve prošlo, mrtvo, ukočeno, neaktivno, sve reminiscencije, teorije, spekulacije, kontemplacije. Spengler piše: ''Uvjerenje da je sve što jest također i postalo, da je historijsko u osnovi svega prirodnoga i spoznatljivog, da je u osnovi svijeta kao zbiljskog Ja kao moguće, što se u njemu ozbiljilo, uvid da se duboka tajna skriva ne samo u Što, nego i u Kada i Kako dugo, upućuje na to da sve, ma što inače bilo, mora biti i izraz živog. Čak su i spoznaje i vrednovanja akti živućeg čovjeka.'' (pod. O. S.) [1]

   Ove Spenglerove misli pokazuju još neke njegove dublje sličnosti sa Marksom. I Marks i Spengler su pod uticajem Vikoove ideje da čovjek spoznaje samo ono što stvara. Riječ je o teoriji istorije po kojoj čovjek može saznati i saznaje samo ono što on sam proizvede i oblikuje. Upravo zbog toga se istorija koju stvara čovjek i razlikuje od prirode koju on ne stvara. Za Marksa je istorija, a to znači tehničko-proizvodna preobrazba svijeta, prirode i društva, te socijalnog saobraćanja i ukupnog duhovnog života na tim osnovama, prava prirodna istorija i to je čovjekovo vlastito samosvjesno djelo. Radi se o tome da se to postigne i o ničemu više. Dakle, tek priroda na koju čovjek djeluje u okviru stvaranja svoje vlastite istorijske djelatnosti, industrije, proizvodnje, postaje stvarna, zbiljska, antropološka (iako otuđena) čovjekova priroda. ''Priroda koja nastaje u ljudskoj historiji – u aktu nastajanja ljudskog društva – zbiljska je čovjekova priroda, stoga je priroda kakva postaje pomoću industrije, iako u otuđenom obliku, istinska antropološka priroda.)'' (pod. K. M.) [2]

   Dalje, i Marks ne odvaja nauku, teoriju i duh od života, od živog, materijalnog, čulnog, osjetilnog, zbiljskog, praktičnog čovjeka, jer bi to, kako on kaže, bila, i jeste od početka – laž. ''Industrija je zbiljski historijski odnos prirode, a stoga i prirodne nauke prema čovjeku; ako se, stoga, ona shvati kao egzoteričko otkriće čovjekovih suštinskih snaga, onda se može shvatiti ljudska suština prirode ili prirodna suština čovjeka, stoga prirodna nauka gubi apstraktno materijalni, ili tačnije, idealistički pravac i postaje baza ljudske nauke, kao što je sad već postala – iako u otuđenom obliku – baza zbiljskog ljudskog života.; druga baza za život, a druga za nauku, to je od početka laž.'' (pod. K. M.) [3]

   Sljedeće Spenglerovo razmišljanje pogađa pravu metu kada je u pitanju uporedna analiza njegove i Marksove filozofije, jer stižemo do, mnogi misle, srži Marksovog mišljenja – 11. teze o Fojerbahu. ''...Riječ je ništa manje nego o pitanju je li prava filozofija danas ili sutra uopće moguća. (pod. O. S.) U protivnom bilo bi bolje postati poljoprivrednik ili inžinjer, nešto pravo i zbiljsko, umjesto iznova prežvakavati već potrošene teme pod izlikom 'novog poleta filozofske misli', i radije konstruirati zrakoplovni motor nego neku novu i jednako izlišnu teoriju apercepcije.

   Zbilja je kukavan životni sadržaj još jednom i malo drukčije izložiti mišljenje o pojmu volje i psihofizičkom paralelizmu, kako je to činilo stotine prethodnika. To može biti 'poziv', ali to nije filozofija. Valja šutjeti o onome što ne zahvaća i ne preinačuje cijeli život jednog doba do najdublje njegove osnove. (Podvukao G. S.) A što je još jučer bilo moguće, danas, u najmanju ruku, nije više nužno.''[4]

   I Marks, dakako, poručuje da je došlo istorijsko doba i nužno vrijeme za čovjeka u kojem on svojom filozofijom više ne treba da misli i spekuliše o ''pojmu volje i psihofizičkom paralelizmu'', te o sličnim drugim tradicionalnim, klasičnim metafizičkim pojmovima. Ako ostane i dalje na tome, filozof ostaje kao filozof i u najboljem slučaju uobličava i formuliše jednu interpretaciju svijeta među drugim postojećim interpretacijama svijeta. Ne radi se o tome. O tome dalje treba ćutati, jer to nije na dnevnom redu istorijske nužnosti čovjeka kao čovjeka, to ''ne zahvaća i ne preinačuje cijeli život jednog doba do najdublje njegove osnove.'' Treba govoriti i djelati! u duhu, biću, smislu i smjeru upravo onoga što ''preinačuje'', što ''izmjenjuje'' svijet, dakle, jedne prave, nove, '' 'nefilozofijske filozofije' budućnosti''[5] (koja će biti ''posljednja zapadnoevropska''[6]) i njenih i svjetskih, zbiljskih, istorijsko nužno na-došlih, bitnih problema i pitanja. Marks je pisao: ''Filozofi su svijet samo različito interpretirali, radi se o tome da ga se izmijeni.'' (pod. K. M.) [7]

   Spengler, kao i Marks, ne želi više da se bavi tradicionalnim filozofskim pitanjima, da spekuliše o spoznajnoj teoriji ili pak o ontološkim kategorijama bitka. On želi, poput Marksa, da svijet izmijeni, a ne da ga interpretira, želi filozofiju koja će postati ''pripremno mišljenje'' (Hajdeger) za praktično istorijsko ozbiljenje svijeta i čovjeka kao autentičnih i slobodnih subjekata. ''Izvanjska zbilja bila je za prošlo mišljenje spoznajni proizvod i povod etičkih vrednovanja; za buduće je, prije svega, izraz i simbol. Morfologija svjetske povijesti nužno postaje univerzalna simbolika.'' (pod. O. S.)[8] Spengler, poput Marksa i Hajdegera, misle buduću misao, tvore buduće mišljenje. U tom mišljenju svijet više neće biti ''spoznajni proizvod'', neće se, kako bi rekao Marks ''interpretirati'', neće biti ''povod etičkih vrednovanja'', već će se čovjekovom samoproizvodnom, materijalnom, tehničkom, apsolutno-produktivnom, osvajačkom praksom mijenjati, izmjenjivati i izmijeniti.

   Spengler – iako zasniva svoj socijalizam na nacionalno-rasnoj osnovi – smatra da ne treba previše govoriti o rasi. ‘’Biološkom i anatomskom rasizmu nacista Špengler suprotstavlja svoje u isti mah i vitalističko i aristokratsko shvatanje rase i ‘krvi’: ‘Ko god suviše govori o rasi, nema je. Nije važna čista rasa, nego rasa snažna, koju narod nosi u sebi.’ Rasa je osećanje zajedničke istorijske sudbine, kaže nam Špengler, koji uz to odbacuje pretenziju nacionalsocijalizma da od Nemaca stvori jedan 'narod od 80 milona aristokrata' (D. Alevi).''[9] Boljševizam je imao, pak, pretenziju da stvori jedan narod od desetina i desetina miliona radnika.

   Špenglerov antikapitalizam je tipično desničarski, dok je Marksov tipično ljevičarski. Špengler nipošto ne dovodi u pitanje privatnu svojinu na sredstvima proizvodnju, dok je Marksu ovo presudno. Ipak, ovo su bitne sličnosti između dva totalitarizma koji su se pozivali (svako na svog autoriteta!) na Spenglera i Marksa. No, to je samo jedan od elemenata koji tvore ideološko-nacionalno-rasni, s jedne strane, i ideološko-klasni osnov totalitarizma, s druge strane.

   Uz Spenglerovu kritiku prethodno iznesene nacističke pretenzije, ovdje treba istaći i poznatu Marksovu kritiku vulgarnog, egalitarnog, grubog komunizma (očigledno teorijskog preteče boljševizma i svakog drugog ''socijalističkog'' i ''komunističkog'' totalitarizma te vrste), koji želi da od svih ljudi napravi radnika, otuđenog čovjeka,  Dakle, ne da ukine i prevlada to otuđenje, radnika kao radnika, već da sve pojedince pretvori u radnike. Ali, nekoliko Marksovih ''nezgrapnih kategorija'' (K. Akselos) bilo je dovoljno da se začne zlo sjeme ''proleterskog'' totalitarizma.

   Kada se pojavio nacizam sa Hitlerom na čelu, Spengler piše novu knjigu ''Godine odluke'' u kojoj kritikuje novi pokret čijem je ustoličenju i sam doprinio. On ističe da je pojam rase protivrečan, jer ‘’ko kaže rasa, kaže selekcija.’’[10] Za njega ‘’savršen cezarizam jeste diktatura, ali ne diktatura neke stranke, nego jednog čoveka nasuprot svim strankama, a naročito nasuprot njegovoj sopstvenoj.’’[11]

   Iako je Spengler živio u doba kada je staljinizam još uvijek uobličavao svoj totalitarizam – mada će vrlo brzo biti na vrhuncu svoje moći – ipak je protivrečno da je on nacizam napadao zbog mnogih sličnih osobina sa boljševizmom, ali ne i zbog diktature ‘’jednog čoveka’’, koju je, s obzirom da je stalno propagirao potrebu za ''vođom'', očigledno, smatrao aristokratskom vrijednošću, dakle, poželjnom i pozitivnom. Međutim, svakako je indikativno da je Spengler nacionalsocijalizam kritikovao upravo zbog njegovih sadržaja koji su bili slični sa boljševizmom – dosluha s masama, plebejstva, vladavine svetine. Zato ga je i imenovao kao ''brat od strica'' boljševizma.[12] ''Kao i ovaj, i on je logičan rezultat, poslednje poglavlje demokratskog kretanja. Daleko od toga da je lek za dekadenciju, on je samo jedna od njegovih manifestacija.''[13]

   Kao prefinjeni mislilac, Spengler se sa političkom praksom nacizma – bez obzira što ju je u osnovi ne samo naslutio, već i ‘’dozvao’’ – nije u potpunosti slagao. Spengleru su u ‘’noći dugih noževa’’ nacisti (one koje je on ‘’doveo na vlast’’) ubili neke političke prijatelje, a on je umro 1936. ne dočekavši najgroznije i najužasnije strahote i zločine nacizma.   ‘’Svi politički tekstovi koje je Spengler napisao između 1918 i 1933. uviru u…nadu: da Nijemci uskoro dobiju tog mesijanskog vođu koji će ih izbaviti od njihova poniženja. Kada se on, kojemu je svim svojim djelom i svim svojim snagama pripremao ideološko tlo, doista i pojavio u realnom liku, Spengler je – slikovito rečeno – podigao nos: on ga je zamišljao otmjenijim, manje proleterskim, manje demagoškim, a svakako ne kao kaplara i boema. Spengler je požurio distancirati se knjigom ‘Godine odluke’.

   Dok su mase slavile, on je odabrao unutarnju emigraciju. Spengler je ipak bio visoko obrazovan, načitan i poznavao je povijesnu znanost te povijest kulture i umjetnosti kao malo tko drugi. Pisao je stilom koji je njegovo djelo uzdignuo u svjetsku književnost. Njegove detaljne analize u području morfologije kulture sadrže krajnje suptilna i profinjena razmatranja. Sada mu se samome osvetila njegova mržnja prema kulturi njegova doba, koja je uvijek imala i  nešto od mržnje prema samome sebi. Dio je njegove tragike i to što je morao dopustiti da mu neki nacionalnosocijalistički recenzent ‘Godina odluke’ predbacuje da očito ne želi prepoznati svoje vlastite ideje koje mu se sada prikazuju u krvi.’’[14]

   Marks i Spengler su spoznali i kritikovali ograničenu bit buržoaske, liberalne, privatno-vlasničke demokratske epohe. ''Špenglerova kritika ne može...da ne podseti na Marksovu, utoliko što i ona primenjuje distinkciju između baze i ideološke nadgradnje. Liberalna demokratija je samo fasada iza koje dejstvuju prave snage, životne snage, to jest volja za moć, ali i sile kapitalizma.''[15]

   Za Marksa je kapitalistička država, odnosno kapitalistička demokratija upravljački organ buržoaske, kapitalističke klase, a za Spenglera je ta ista demokratija samostvoreno oruđe, plaćena stranka buržoaske, kapitalističke klase. U suštini isti odijum i protest, bunt protiv liberalne demokratije i države kao oličenja neslobode imamo kod Marksa, Engelsa i Lenjina. Engels je pisao o tome da dok god imamo (kapitalističku i uopšte bilo koju) državu nemamo slobodu i obrnuto – kada se uspostavi sloboda, nestaće potrebe za državom.

   Lenjin je analizirajući Marksove i Engelsove misli o državi i demokratiji pisao: ''Obično se pojmovi ''sloboda'' i ''demokratija'' smatraju za identične i često se jedan upotrebljava umesto drugog. Upravo tako rasuđuju vrlo često vulgarni marksisti (na čelu s Kauckim, Plehanovom i komp.). U stvarnosti demokratija isključuje slobodu. (podvukao G. S.) Dijalektika (tok) razvoja je ova: od apsolutizma ka buržoaskoj demokratiji; od buržoaske demokratije ka proleterskoj; od proleterske ka nijednoj.''[16] Ova krajnje simplifikovana ''receptura'' za ''razvoj'' demokratije i slobode mogla je da posluži i poslužila je obilato nedemokratskom i diktatorskom društvenom biću onih autoritarnih ‘’socijalističkih’’ država u svijetu koje su se pozivale na Marksa.[17]       

   Jovan  Džon Plamenac, uz odavanje priznanja i poštovanja Marksu za njegova izvanredna naučna analiziranja istorijskih i društvenih odnosa i kretanja, ipak, primjećuje da on nije, do kraja, uvidio sve moguće konsekvencije autoritarnih političkih obrazaca i praksi (samovlašća, voluntarizma, diktature, ugnjetavanja, eksploatacije…),  samo u klasnom, već i u besklasnom društvu.‘’Šteta je što Marks, koji je bio jedan od najoštroumnijih političkih posmatrača, nije jasnije video svetlo koje neka njegova zapažanja bacaju na njegovu teoriju države...Niko...nije bolje od Marksa razumeo fenomen koji će, kasnije i u svom mnogo sirovijem obliku, postati poznat kao fašizam...U bonapartizmu nalazimo samo neznatne početke nove vrste neliberalnog i populističkog cezarizma, koji niti je buržoaski, niti proleterski. Niko nije bio tako pronicljiv kao Marks u opisivanju ovih početaka i zbog toga još više treba žaliti što nije jasnije video njihov značaj za svoju teoriju. On je video da avanturisti koji ne pripadaju nijednoj klasi, suprotstavljajući klase jedne protiv drugih, otimaju državu i upotrebljavaju je za promociju interesa koji nisu klasni. On je, isto tako, video da moderna birokratska država, zbog svoje veličine, može biti nadmoćna u odnosu na sve društvene klase. Ono što on  nije video jeste da moderna država, kada deklasirani avanturisti steknu kontrolu nad njom, može biti upotrebljena  za stvaranje besklasnog društva, u marksističkom smislu klase, a da ni najmanje ne ublaži ugnjetavanje čoveka od strane čoveka...Ako pod besklasnim društvom podrazumevamo društvo u kojem ne postoje klase u marksističkom smislu klase, moramo priznati da u takvom društvu može biti isto toliko ugnjetavanja koliko i u klasnom društvu i da u njemu mogu postojati grupe čije je interese isto toliko teško pomiriti koliko i interese različitih klasa.’’. (Dž. Plamenac: ‘’Izabrana djela’’, tom II,‘’Čovek i društvo’’,’’CID’’, ‘’Pobjeda’’, Podgorica, 2006.,  drugi deo, str. 383/384)

   Uporedna analiza Marksovih i Spenglerovih stavova pokazuje da su se pojedine Marksove konkretne kategorije, koje je on predlagao kao put i sredstvo za ostvarenje novog društva, istorijski pokazale pogrešnim, anahronim, konzervativnim i kontraproduktivnim. Marks je dodjeljujući istoriji ulogu svjetskog sudije, a proletarijatu ulogu realizatora istorijskih presuda – upotrebljavajući time Istoriju i čovjeka kao sredstvo jedne u civilizacijskom, društvenom i demokratskom smislu apsolutno nekontrolisane političke moći i vlasti (njihov bitak se istorijski iskazao i iskazuje se kao volja za moć, volja za vlašću, za gospodarenjem, vladanjem nad ljudima, što pokazuje da tzv. ''novo društvo'' koje se pozivalo na Marksa nije svojim učenjem transcendiralo kapitalizam, već je često ''padalo'' i ispod njegovih dostignuća) – postao začetnik ideološko-klasnog tipa totalitarizma.

   Sa druge strane, određene sličnosti i još više bitne razlike između Marksovih i Spenglerovih promišljanja pokazuju da je Marks bio na visini istorijskih zadataka i teorije i prakse koji su čovjeku – prije svega, zapadnoevropske sudbine bitka – u novovjekovnoj epohi nužno i usudno dati i postavljeni.