Kultura

NAS GOST: ZORAN RAONIĆ, KNJIZEVNIK

Maj 18, 2020 1 Komentara

(15 riječi)

RUKA RUCI

                  

          Babi mojoj, Janji Perkovoj

 

Ova je ruka

Uvijek u pokretu bila

Više davala no uzimala

Branila a ne napadala

Ova je ruka

Planinu hljebnu umijesila

Cijelo jedno stoljeće

Prekopala

 

Sve ratove na svojoj

Domaćinskoj trpezi iznijela

Svu mudrost života

U sklad starački uvezala

Sve viđeno i neviđeno

U zlatoustu nit odaslala

 

Ova smežurana ruka sa prstenom

Što postao je velik i stran

Već je uspomena,

Već živi život drugi

 

Ova bi ruka

Sama sebi mogla

Spomenik da bude

 

Ako se ne posveti –

Valjalo bi je izvajati.

 

 

STRAŽICA

 

Stoji ovaj spomenik malo napušten

Malo narušen i naružen malo

Ali preko njega još nada dolazi u Pljevlja

Ovdje je znamenje sve što na slobodu liči

 

O kad bi neko danas mogao ući u duše

Tih koji su tako zanosno krenuli u boj

Taj bi spoznao svetost ovoga mjesta

I taj bi vidio veličinu ovog spomenika

 

Priča ova ploča i ovaj reljef zbori

I kaže Sloboda ovaj petokraki simbol i znak

Kroz beznađe čudom uokruženo u krik:

„Od Dolova do Pljevalja – potocima krv se valja“

 

Ovdje se za vedrih noći i za tmurnih noći isto

Okupljaju duhovi tih koji su slobode ostali željni

Tu su i duhovi onih što još na javi sanjaju slobodu

A zna se – biće nas dok traje za slobodu bitka

 

Pogiboše mnogi a ni preživjeli više nijesu živi

Ali nam ostade Bitka ali preživio nam je Grad

Neka poživi još samo neki naklon poštovanja

Za njih koji su i živjeli i poginuli za nas

 

Po neki cvijet ovim brdom neka samonikne

Nek šapuću trave i nek' ovo drveće dodirne nebo

Ovdje buja sve iz njihovog pregnuća  - i zato sunce j

Jutrom prvo obasja Stražicu i ponosni monument na njoj

 

 

 

    udarom na umlje

 

Pravim se mrtvim

Mamim te slike

Mutne ishanđalosti

Upinjem se da vidim

Kuda se ide u raj

Kuda u pakao

I ko je od naših

Odista tamo

 

Ali ni ovaj put

Ne da se prevariti

  

     STARI  LISAC ON

 

          

     kad odem

 

na onu stranu

na onaj svijet – što vele –

dođite

 

da vam nešto

došapnem na uho

da vam pokažem put

 

dođite – na ivicu

na onaj roviti

i sklizak brežuljak

 

ali pazite

ne naginjite se

kroz taj vapeći prozor

 

sagnite glavu

raskrilite uši toliko

da vam šapnem tajnu

 

zažmurite čvrato

i slušajte i slušajte

a ja ću a ja ću

 

u starom dobrom

duhu tradicije

po običajnom pravu

 

zgrabiti vas za kosu

za perčin i uvući u had

sve režeći i režeći

 

ko vam je kriv

kad ste zaboravili

kako radi naša

     

  STARA  К(L)OPKA

 

  

   i jesmo i nijesmo

 

ali kao da jesmo

rijeka i sve oko rijeke

brdo nad brdom planina

huk nad hukom buk

vuk i prkosan zjap      

onaj što nad glavama

grakće li grakće

 

nijesmo je svojim

imenom imenovali

zahvalni što tako oni

je okitiše što njeni biše

i ona njima što diše

a nama je ostaviše

pa kud bi više i više

 

i mi sad kazujemo

Tara i Tara i Tara

vazda hvale prepuni

a ona ponosna i sama

znajuči da jesmo

 

AUTARIJATI I TARA

U  RAT  MI  IDEŠ, RIJEKO

  

Da hoćeš

Bih te na konak

Zaustavio

 

Ni kako s tobom

Ni kako ostati

Taro

 

Bojim se

Da mi se nećeš vratiti

Ljepoto

 

U rat mi

Ideš

Rijeko

 

                                  (1992.)

 

 

     STARA  SLAVA

 

Na Liticu

Stati pa gledati,

Kako kraj pasjeg

Laveža i koca,

Svilobrk mamin

U krv oblači

Oca,

Kako pritura modričke

Na još svježe uboje.

 

Baš kao nekada i

Otac

Svome ocu

Što je.

 

 

   RATOVANJE  LUDOM  RATOVANJE

 

U hladovini čarne bukve

Ratnik spava kao u sred mira.

Nad njim puška i šlem

I maska i porcija i čuturica,

I sve što živu ratniku treba.

Nad njim vjeverica i ptičice nad njim,

Orao nadlijeće, i gavran nadlijeće,

A tamo su avioni i bombe, projektili,

Dva - tri carstva koja se šire

Jedno ka drugome, jedno u drugome,

I carevi, naravno, tu i tamo, živi.

 

Ratnik sanja o miru bilo kakvom,

Mir samo mir nad glavama da vlada.

Taj sanja o kolibi koja ne kisne,

Domu od blata, palati od pruća,

Sanja o dragani u svojoj slobodici,

Sanja o srećici, o njoj koja se još

Prije rata u mlađahnim snima začela -

Tamo gdje su vile gdje su maštenija,

Dok nije znao za zlobu rata ni težinu puške,

Granate, rakete, nit’ gavrana mrazomornog,

Nad bukvom, nad njima kad slavuji su pjevali.

 

San ratnički dopre i mimo bojišta,

Mimo grobišta, da potraje, da buji

U dušama momačkim i djevojačkim,

U cvijeću i potocima u gori čarnoj,

Na planini na rijeci na nebu i na zemlji,

O tome možda sad ratnik ovaj sanja.

Nemojte ga buditi, ne dirnite mu rame,

Baksuzno je kažu bilo čiji san prekinuti!

 

A mislite li da bukva ova granata ne sanja,

Ova ponosnica listava u sijaset treptaja,

Ona koja zna i nebo i zemlju, i onim

I ovim svijetom ovladala vila gorska.

Ljepotica ova sanja san o ratniku ovom,

Onom ratniku, bilo kom, o svakom.

 

Bukva sanja o srećniku mlađahnom,

Onome koji je bacio pušku i carstvo,

Ratniku što je mahovinu kraj bukve

Uzeo za rajsko mjesto, za gozbu,

Za sunčev sjaj, za mjesečev san,

Za zvjezdanu revoluciju.

 

Uzeo za ležaj svoje dragane i svoj.

 

 

   Ono si

 

Bio

Što jeste

Prvi odjek

Prvi udarac

Lopate po poklopcu

Mrtvačkog ti sanduka

 

Jesi onaj roj

Misli i djela

Koji u javu

Prisutne gospode

Saspe lopata grobarska

Sred tišine kojoj

I uzdah je krik

 

Bićeš ono

Što od tebe ostane

Kad rulja okrene leđa

Nepobusanoj vječnoj kući

I posebno kad zasjede

Za masnu i slasnu trpezu

Zgotovljenu za tvoju dušu

Koja već je daleko

I ne mrsi se više

 

Bio si što jesi

Al’ ne na nebesi

    

    HAJDE RECI

   

PORUKA IZ SVEVREMENA

 

Stiže mi poruka glasna i jasna

Ito na na pametni telefon

Pa kaže: B. B. – Mirna

Rogušić – nazovimo je tako –

Pridružila se Viberu Andrid - u!

Sada možete besplatno

Da je zovete i da joj

Šaljete poruke

 

Ništa čudno

Da žena nije umrla

Prije nekih pola godine dana

 

Obradovah se kako sam onda

Bio krivo informisan

O smrti drage gospođe B. B.

A onda se javi sumnja:

 

Poruka je poslata

Na treći dan Vaskrsenja

Pa je moguće da je divna

Gospođa B. vaskrsla

 

Sumnja da je dama

Telefon odnijela u grob

I da se otuda javlja

Za sada ne izgleda realno

 

Tako meni gotovo pa ateisti

Pametni telefon unese sumnju

U sopstvenu pamet i razum

Zbrku u oba od svjetova

 

Sada sve vidim ovako ili onako

Ali da nijesam vjernik

Sam sebi više ne vjerujem

 

Ipak mora da tu ima nekakav Đavo

 

  

KUĆA SRED KUĆIŠTA

 

Ne nije ovo napuštena kuća

Srušena kuća pustinja nedohoda

Ne ni srušena ni napuštena

 

Preživjela je u ruševinama

Unutrašnja radost utroba njena

Ostalo ono što je srce i duša i duh

 

Tu je radost rađanja i plač je tu

I pjesma i priča i ljubav ljubavi

Tu je sve što kućna vrata zatvaraju

 

Kuća je samo pokazala sebe

Njome svi da bi se radovali

Čovjek i ptica i lisica i puž i rosa

 

To prostorom rastočila se tjeskoba

Svaki putnik i slučajnik svaki da svrati

Sve živo i neživo da se posluži po volji

 

Kući nije da bude zatvorena

Kuća ne postoji ako je zaključana

Ključ je samo mjera duše domaćina

 

 

DOK TE U PROZORU IMA

 

Iz bogataške kuće

U raspadanju, u plaču,

U jauku vremena i vjetra,

Iz uzdaha obamrlih dana,

Još jedan pogled proviruje

Sa najvišeg mjesta,

Iz okvira koji podrhtava,

Dok u srči bezvremen lije.

 

Kroz jedini neoburdan prozor

Virucka razuzdana raskoš davnina

I taj zabrađeni, smrknuti

Pogled zaumlja, čemerike

Iz vremena koje oslijepilo je.

Gleda i ne vidi – ne vidi da gleda.

 

Zuri u ništa taj

Suvonjavi poslednji pogled, sa

Prozora sa kog se nekada vidjelo sve,

I u koji se tada iz rablja

Nije dalo ni gledati.                         

 

 

          TAMOONA  I  TAMOON

 

One dvije blese

I noćas se tuku!

Ili miluju – ko zna,

S njima nikad nijesi načisto.

 

Oni plaču dok se vole,

I grohotom smiju sred tuče,

Snaga njihove strasti

Ko zna kad je veća -

Kad se vole ili kada mrze.

 

I koliko god da bila uzbudljiva

Ova noć noža i kandže, i krika,

Njima će svanuti sasvim običan dan,

Neće žaliti noć – ko je tu – prekostao je,

Na kraju uvijek – mirna Bosna.

 

Ali pseto njino nikad nije mirno,

Po svu noć laje i laje i laje,

Zemlju grize, u nebo dira,

Pa se buni pa se ljuti pa cvili -

Ono plaća cijenu svega.

 

O, Bože

Svakome li daš

Pseto!

 

         

          ČEKAJUĆI  MIĆUNA

                         - U slavu pljevaljskog Barda Šiljka

 

    Slivamo se

    Na književno veče

    Nove zvijezde

 

    Više je radoznalih

    Nego znanih

    I svi bi na slobodnu

    Stolicu kraj mene –

    Uostalom

    U drugom je redu

 

    Čuvam je za Mićuna

    Kazah jednome pjesniku

    I on ne razumjede

    Ili se naljuti

    Pa ode u zadnje redove

 

    Meni se igra dopade

    Pa na mnoga pitanja

    Odgovaram isto -

    Mićunu čuvam mjesto!

 

    Neko me pogleda prezrivo

    Neko tužno

    Neko ozbiljno

    Neki zgranuto

    Znajući da je Bard

    Zvanično umro

 

    Mlađi se smijulje sredovječni ćute

    Starci bježe kao đavo od krsta

    Vjerujući kako sam „otišao“ ja

    A najlakše bi onima što ne znaju ništa             

                                                                    

    Sala se prepuni a ona stolica

    I dalje nekako u žarištu pažnje

    Sama kao da govori - kao da kaže:

    Eto Mićuna, samo što nije stigao

 

    A ja sam nekako siguran:

    Da Mićun nikud nije ni odlazio

 

 

 

    SVADBENA  IGRANKA

                        Draganu Kolundžiji, Pjesniku, Prijatelju

 

Pa što se čudiš

Zašto poskočih kao soko

I zašto tako nasrćem na vokale

A znaš da nijesam sklon igranci

 

Kako ne vidje

Kad smrt me dokopa za vrat

Za dušu za žilu kucavicu za život

Pa stiska pa primotava pa priteže

Pa priteže priteže

 

A ja joj se ne dam

Imam načina i za nju

Imam uhodane rituale –

Pa poganulju smjesta dokopam  za

Izvorište za žicu za pipke hobotinjave duge

Pa se hrvem s njom i hrvem i davim i koljem

A da niko ne vidi i ne čuje ništa

 

Lupim je po turu po zubima

Tresnem o ledinu mrku

Otjeram tamo gdje nikog nema

Postiđelu učinim nemoćnom i iznemoglom

Za dugo i zadugo odbijem i otuđen

Da smrt se počne sama sebe stidjeti

 

I zato produžite veselje

Nastavite kako i dolikuje

Ja sam na svadbi vidite li

Pjevam li pjevam

Igram li igram

 

Svi vide i svi se dive

Mojoj volji za životom

 

Na sopstvenu smrt zaboravili

 

 

PROLJEĆE  U  TRAVI

 

Povrijeđen ravnodušnošću

Mrava prema mojoj malenkosti

Prepuštam se još samo zubu vremena

 

Neka me u sutone mrske

Kao prah razvijava

Visovima koje u snu prohodih

 

I ko zna kud sve dohodih

Ali ne odoh dalje

Od ovog prizora

 

 

USEINE SLUGA

     (Svakako ne onaj bega Ljubovića)

 

Kafana restoran kafanica

Restorančić pa imitacije zafrkancije

Na mnogo hektara uz rijeku niz rijeku

Uz vrijeme – niz vrijeme

Do u nevrijeme

 

Krkanluk na veliko i malo

Piće i zabiće i za najgoleme trbušine

Ima i za ponijeti i za smeće i splačine

Za ose i strševe za muve i bumbarove

 

Isparava isijava prejed izobilje

Neka vrsta raja u pustoj zemlji u divljakuši

Vodopadi veliki i mali talasi hladni

Staze i bogaze ima da biraš kočije

Volj ti konjina volj ti ono ni kljuse ni ždrebe

Samo da vuče da grebe dok uđe u selfi

U etar u vjetar da ode do kuće  ili Amerike

Satelita i mita

 

Ima da ima za konje i ljude nedorasle

Za sve zadužen zdepasi trbušast sluga

Pleše kao mlada igra kako ko kasa

Podiže i spušta uveseljava i umiljava

Uzjahuje i s konja i kočija skida

Mrske skorojeviće posebnog soja

Nevješte slojeve višeg reda

I tako svaki dan

 

U previše urbanoj divljini

U odveć divljoj urbanosti

Useine sluga manje srećan

No onaj iz „Bega Ljubovića“

Gricka svoj vjekovima osaho hljeb

 

Iz kruna div-drveća

Što zatvaraju nebo

Gledne kadikad

Po zračak uzavrelog ljeta

Bar da provjeri

Da li koga žuljaju

Krvave konjske žvale

Dal’ koga jede crni

Useinov kruh

 

 

    MALO I VELIKO SRCE

 

Kažu stručnjaci

Da blizu je dan

Kada će čovjeku

Početi ugrađivati

Umjesto njegovog

Srce svinje

 

Blizu je dan

Kada će krenuti

Veliki pokolj

Mladih roktala

A sve da bi spasili

Da bi iz mrtvih vratili

Neke ljudske svinje

 

 

 

 Zoran Raonić

BIOBIBLIOGRAFSKA BILJEŠKA - CV

   Zoran Raonić je rođen 19. marta 1956. godine u Đurđevića Tari. Školovao se u Tari, Pljevljima, Nikšiću i u Životu). Živi u Tari i u Pljevljima. Piše poeziju, haiku, prozu, eseje, satiru. Bavi se sakupljanjem narodnih umotvorina. Autor je sljedećih knjiga: Vilino kolo (poezija), MRZ Pljevlja 1995. godine; Četiri mijene (haiku), MRZ Pljevlja, 1996; Dioba vatre (poezija), MRZ Pljevlja, 1997; Drugi krug vatre (poezija), Narodna knjiga, Beograd, 1998; Mjesec u krilu (haiku), Svitak, Požega, 2000; Iza brane (pjesme), Obod, Cetinje, 2001; Oko Pjesme (pjesme), Svitak, Požega – Dalma Pljevlja 2007, drugo, prošireno izdanje 2011. godine; i Neko doba (pjesme), Matična biblioteka „Ljubomir Nenadović“, Valjevo, 2009. Objavio je i knjigu najkraćih priča Behar u znijarniku, Alma, Beograd, 2009. godine. Tara i Tarani, monografija, koautorstvo sa dr Vukajlom Mišom Gluščevićem, Istorijski institut Crne Gore, Podgorica, 2014. godine, Niz jezik se oklizujući (aforizmi, epigrami, haiku aforizmi), Pljevlja, 2015, Zbornik iz Taranovine (priče), Pljevlja 2016, Tako se priča (Narodne umotvorine iz Potarja i pljevaljskog kraja), Pljevlja, 2017, Priče (izbor najkraćih priča), Beograd, 2018, Voćka čudnovata – Knjiga pljevaljskog aforizma, (koautorstvo sa Miloradom Joknićem), Pljevlja 2018, Haiku (izbor haiku pjesama), Beograd 2019, kao i zbirku pjesama AUTARIJAT-SKI DANI, Đurđevića Tara, 2020, a pripremio je za štampu i antologiju: CRNOGORSKA HAIKU POEZIJA, (koautorstvo sa dr Blagojem Vujisićem). Raonić je zastupljen u mnogobrojnim zbornicima, zajedničkim knjigama, hrestomatijama, a ima ga i u tridesetak antologija, od kojih su posebno značajne antologije svjetske haiku poezije na francuskom, engleskom, grčkom, ruskom i  našem jeziku. Poezija mu je prevođena na engleski, grčki, ruski, njemački, španski, makedonski i bugarski jezik. Za poeziju je dobio niz nagrada i priznanja, među kojima su i Zlatna struna, na Festivalu poezije Smederevska pesnička jesen, 2007. godine, nagrada „Stevan Sredojević Polimski“, nagrada za Najljepšu pjesmu Sopotnice, nagrada Društva za borbu protiv pušenja, a dobitnik je i Nagrade za idiličnu poeziju (Za pjesmu Kako je građen Most na Tari), časopisa Yellow Moon, na Novom Zelandu. Dobitnik je Povelje za njegovanje jezika književnog, književnih novina Svitak, nagrade Autor sa otiskom, sarajevskog časopisa Diogen pro kultura, kao i nagrade Hadži-Dragan (Todorović). Za haiku poeziju je dobio niz regionalnih i svjetskih priznanja, među kojima je Selektorska nagrada i Nagrada „Macuo Bašo“ za haiku niz na Festivalima haiku poezije u Odžacima, nagrada za haiku godine časopisa „KO“ u Japanu i nagrada Kosamakura, takođe u Japanu.. Dobitnik je druge nagrade časopisa AKT za najkraću priču, Treće nagrade „Milutin Uskoković“ za pripovijetku, a za satiričnu priču mu je pripala nagrada Kočićevo satirično pero, kao i nagrada Banatsko pero, za aforizme. Za 2019. Godinu, u konkurenciji skoro tri hiljade pjesnika iz cijelog svijeta, dodijeljena mu je ugledna međunarodna nagrada „Nadži Naman“, koju dodijeljuje ugledna istoimena fondacija u Libanu.

   Zoran Raonić je učesnik brojnih književnih manifestacija: Festival poezije Smederevska pesnikča jesen, Pjesnička riječ na izvoru Pive, Tara bez granica, Mostovi spajaju ljude, Durmitorski pjesnički vijenac, Plavski književni susreti, Slovo sa Lima, Književni sisreti u Sjenici, Na pola puta, Pjesnički Maraton Bijela – Herceg Novi, Haiku festival u Odžacima, Dani humora i satire „Vuko Bezarević“, Zavičajni susreti pisaca u Pljevljima, Beogradu, Kotoru, Podgorici, Herceg Novom, kao i na još oko 150 književnih večeri i raznih drugih prograna, u mnogim mjestima. Autorske književne večeri je imao u Pljevljima, dva puta (MRZ-Dalma, Festival humora i satire „Vuko Bezarević“), Priboju (Dom kulture i Gimnazija) i u Beogradu, dva puta (Kuća Đure Jakšića u Skadarliji i Udruženje Pljevljaka). Dugogodišnji je član Savjeta manifestacije Dani Vuka Bezarevića, a bio je i član žirija za nagrade „Vuko Bezarević“, „Tipar“, „Svitanje“ i još nekoliko žirija za đačke radove.

   Raonić je sarađivao i sarađuje sa preko 70 listova i časopisa. Pripovijetke su mu objavljivane u Mostovima, Međaju, Odzivima, Pobjedi i još nekim publikacijama, najkraće priče u mnogim listovima i časopisima, kao i u nekoliko desetina zbornika i panorama najkraće priče.   Aforizmi su mu objavljivani u mnogim listovima i novinama: Jež, Žulj, Aforizam, Pobjeda, Republika, Danas, Politika, Osten (na makedonskom), Minimaksimus i sl. Zastupljen je u Antologiji crnogorskog aforizma Rijetke čestice, u Antologiji balkanskog aforizma, na našem i makedonskom jeziku (u Beogradu i Skoplju), Biseri balkanskog aforizma (Beograd), Našite prijateli (Skoplje), Antologija aforizama i aforističara: Ex-JU aforizam (Sarajevo), Bravure duha, Naši dani, Čudnovata voćka, Antologiji aforizama Ex-JU Bravure duha, itd. Aforizmi su mu prevođeni na više stranih jezika. Zastupljen je u Antologiji crnogorskog epigrama Nezvanična verzija, dok mu je haiku uvršten u više desetina antologija i prevedan na 17 jezika, objavljen u velikom broju antologija i najznačajnijih listova i časopisa kod nas i u svijetu. Zastupljen je i u Antologiji haibuna Balkana.

    Od antologija za klasičnu poeziju izdvajaju se: Pesme o majci, Durmitorski pjesnički vijenac, Odbir (izbor poezije pljevaljskih pjesnika), Trag u vremenu (antologija nikšićkih pjesnika), 105 PISACA (iz savremene crnogorske književnosti za djecu i mlade. Zdravica ljubavi (antologija ljubavne poezije), Sto pjesnika Književne zajednice jugoslavije, Pismo (antologija portreta Udruženja književnika Crne Gore), Jezerski vrh, Izbor nikšićkog pjesništva, i slično.

    Na desetine književnih stručnjaka i stvaralaca bavilo se njegovim djelom. Sam je napisao veći broj eseja o pojedinim piscima, djelima i knjigama, pogotovo onima haiku žanra. Raonićeve stvaralačke portrete priredili su časopisi: AKT, Haiku Moment, Školjka, LETNI ČASI (Slovenija).

  Zoran Raonić

  Skerlićeva 14, poš.fah 67

  84210 Pljevlja

Tel. o67-650-244

 Imail: haiku@t-com.me

 

 

Zoran Raonić: AUTARIJAT-SKI DANI

Izvodi iz Recenzija:

Lirski subjekt nastoji da  uđe u duše onih koji su tu bili, u daljem ili bližem vremenu, da prenese njihove unutrašnje drhtaje koji vape da do čitaoca pređu preko zlatnih struna poezije. Ovdje je preko sugestivnih lirskih slika ostvarivano preplitanje sna i jave, mašte i stvarnosti, predočavano sjedinjavanje sa atomima predaka i naglašavana želja da se sačuva kosmos u ljudskom biću i oko njega. Pojmovi svjetlosti i tame ovdje dobijaju sugestivna simbolična značenja, što je ostvarivano putem raznovrsnih stilogenih sredstava.

U ovoj poeziji preko metafore ostvarivano je spajanje slike i ideje kao i dvije stvarnosti, konkretnog podatka i pjesničkog shvatanja tog podatka, a odlikuju je slikovitost i zvučnost, kao i misaona i emotivna zgusnutost.

                                                                      Mr Isak Kalpačina

 

    Zbirka „Autarijat-ski dani“ je potvrda neobičnog pesničkog talenta koji se potvrđivao sve ubedljivije od prve zbirke „Vilino kolo“ 1995. pa do jedne od najnovijih „Oko pjesme“ 2007, koja spada u najznačajnije pesničke knjige prve decenije ovog veka na našem jeziku.

To upućuje na zaključak da su ove pesme nastajale i dozrevale u jednom dužem vremenskom periodu, kako je pesnikovo životno i stvaralačko iskustvo raslo i sazrevalo. Upravo to je rezultiralo odmerenošću i skladom koji estetski doživljaj ove poezije čini besprekornim i sigurnim i u tradicionalnoj, ali i u savremenoj pesničkoj vokaciji. Snažno doživljene emocije, čiste slike i briljantni jezički obrti urodili su stvaralačkim plodovima visoke mere, kojom Zoran Raonić kompletira i učvršćuje svoju stvaralačku biografiju.

                                                                                     Mirko Ikonić

 

   Tara kao iskon duha, vir života i mit stvarniji od jave, za pjesnika je raskošna sudbina i tragika, beskrajno sazviježđe kome se moli i nazdravlja... U stihovima ispisanim oblicima slapova i bukova, pjesnik bježi od moći Vile sa Tare jer se boji da će mu oduzeti krila kojim želi da uzleti i pobjegne od svijeta laži.

   Čitajući pjesmu po pjesmu, kao čisti i zgusnuti slap po slap te magične rijeke, shvatio sam, na kraju, da i poetska delta ovog nenametljivog i ponosnog crnogorskog književnika ima dosta ekvivalenata sa autarijatskom duhovnom sudbinom i njihovim nomadstvom. I zato je književnik Zoran Raonić podjednako sugestivan i prkosan, decentan i (i)lirsko-epičan, svoje ognjište našao u hramu autarijatskog bratstva, darujući njegovoj skriptoriji pjesničku sagu solarne topline, korica od keramike i metala, pečatiranu kapljicama sa srebrnog nakita ličnih mitova, suzama rijeke stražarice bez povratka i vrtlozima iz klepsidre sjutrašnjeg dana.

                                                              Boris Jovanović Kastel