Kraj metafizike: Marks, Spengler, Hajdeger (I)

                                   Napomena autora

Studija ‘’Kraj metafizike: Marks, Spengler, Hajdeger'', prošireni je dio doktorske disertacije ''Marksov politički projekat novog društva'' koju sam 20. 05. 2008. godine odbranio na Pravnom fakultetu Univerziteta Crne Gore u Podgorici pred komisijom u sljedećem sastavu: dr Čedomir Čupić, redovni profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu (predsjednik), dr Vučina Vasović, redovni profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu (mentor), dr Milan Podunavac, redovni profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu (član), dr Milan Popović, redovni profesor Fakulteta političkih nauka u Podgorici (član) i dr Vjera Radović, redovni profesor Pravnog fakulteta u Podgorici. Time sam, poslije magistrature iz čiste filozofije,  stekao doktorat pravnih i političkih nauka, iako formalno, doktorat glasi samo na pravne nauke (riječ je o ustaljenom tipu formulacije Pravnog fakulteta). Disertacija, koja je, prije svega, politikološka i u suštini interdisciplinarna tema (filozofija, politikologija, sociologija, politička ekonomija, pravo), odbranjena je na Pravnom fakultetu budući da je, u času kada sam je prijavio, upravo na njemu postojao Odsjek za politikologiju. U međuvremenu je Odsjek prerastao u Fakultet političkih nauka, ali po odluci Senata Univerziteta Crne Gore na njemu se tada, zbog nedostatka odgovarajućih naučno-nastavnih referenci, nije moglo doktorirati. Inače, neuporedivo najveći dio sadržaja disertacije objavljen je u knjizi ‘’Marks nije marksista (Ili: Kako je Marks izgubio titulu koju nikada nije osvojio?’’), ‘’Pobjeda’’, 2009., Podgorica. 

Uvod

   Na kraju evropskog novovjekovnog metafizičkog mišljenja nekoliko najvećih svjetskih filozofa promišljali su položaj i epohalnu bit modernog čovjeka, društva i svjetske duhovnosti u cjelini, kraj istorije i njenu budućnost i sudbinu. Riječ je o originalnim misliocima, koji se među sobom umnogome razlikuju, ali imaju i neke, često i vrlo bitne, sličnosti. Vidjeli su zadatak filozofije na način međusobno bitno identičan i suprotan istovremeno. Zajedničke su im koordinate po pitanju dijagnoze savremene epohe, a različite ''terapije'' koje predlažu za ozdravljenje ''bolesti na smrt'' (Seren Kjerkegor) moderne civilizacije.

   O temeljnom osjećanju otuđenja, bezzavičajnosti, izgubljenosti, bačenosti u svijet savremene ljudske jedinke i ljudske zajednice u cjelini, o postvarenoj i dominirajućoj biti moderne tehnike, o kraju dosadašnje, tradicionalne filozofije-metafizike, čovjekove misli i teorije uopšte, evropske i svjetske duhovnosti i istorije, sudbini (zapadno)evropskog čovjeka, pišu takvi renesansni umovi kao što su Karl Marks, Osvald Spengler i Martin Hajdeger. Svi su se bavili duhom zapadne, otuđene tehnike, a to znači sudbinom racionalizma, nauke, zapadne filozofije i metafizike, sudbinom čovjeka i svijeta kako su ih oni vidjeli. Analize i viđenja ova tri filozofa – koja se nalaze, nesumnjivo, među vodećim svjetskim misliocima – o biti savremenog čovjeka i društva, kao i duha evropske i svjetske istorije, uglavnom međusobno potvrđuju osnovne elemente njihovog mišljenja, odnosno, kreću se onim magistralnim pravcem ideja koji im je zajednički, prije svega kada je riječ o dijagnozi stanja kraja novovjekovne epohe.

''Pravi smisao našeg razgovora sa suvremenom filozofijom Zapada otkriva se u tome da u njezinoj vezanosti za krizu uočimo ono što i nas same još sputava, da u njezinoj pripadnosti neistini staroga vremena također prepoznamo ono istinito što i nas oslobađa za sudjelovanje u pravoj suvremenosti.''[1]

Karl Marks i Osvald Spengler

   U svojim  teorijama koje su jednim dijelom poslužile za začinjanje ideološko-klasnog i rasnog tipa totalitarizma, Osvald Spengler i Karl Marks su krenuli od uviđanja velike civilizacijske baštine kapitalizma, prije svega na planu strahovitog porasta proizvodnih i tehničkih snaga, koje su, međutim, postale okov i ropstvo za čovjekovu stvaralačku i slobodnu energiju.  I Spengler i Marks su osvijetlili ogromnu moć moderne industrije i izuzetan značaj koji ona ima za čovjeka. Za Marksa, ''čitavo bogatstvo postalo je industrijsko bogatstvo, bogatstvo rada, a industrija je dovršen rad, kao što je tvornički sistem izgrađena suština industrije, tj. rada, dok je industrijski kapital završen objektivan oblik privatnog vlasništva.'' (pod. K. M.) [2]

   Kapitalistička klasa, buržoazija, je ona progresivna snaga koja je ''u svojoj jedva stogodišnjoj klasnoj vladavini stvorila masovnije i kolosalnije proizvodne snage nego sve prošle generacije zajedno. Podvrgavanje prirodnih sila, strojna proizvodnja, primjena kemije u industriji i zemljoradnji, parobrodarstvo, željeznice, električni telegrafi, pretvaranje čitavih dijelova svijeta u oranice, pretvaranje rijeka u plovne, čitava stanovništva koja su nikla iz zemlje – koje je ranije stoljeće slutilo da su takve proizvodne snage drijemale u krilu društvenog rada'' [3] 

   Spengler je takođe oduševljen kosmopolitskim karakterom privrednog i industrijskog razvoja kapitalizma: ''...Nastaje taj fantastični saobraćaj koji prokrstari kontinente za nekoliko dana, koji u plovećim gradovima prelazi preko oceana, buši planine, tutnji u podzemnim labirintima, prelazi od starog, odavno u svojim mogućnostima iscrpljenog parnog stroja na plinski stroj, te se od cesta i pruga uzdiže  do leta u zraku; stoga se izgovorena riječ trenutačno prenosi preko svih mora; stoga izbija to častohleplje rekorda i dimenzija, divovske hale za divovske strojeve, ogromni brodovi i lukovi mostova, lude građevine koje se uzdižu do oblaka, basnoslovne sile koje su zbijene u jednu točku, odakle se pokoravaju ruci djeteta, tutnjeća, uzdrhtala, brujeća djela od čelika i stakla, u kojima se sićušni čovjek kreće kao gospodar i konačno osjeća prirodu pod sobom''[4]

   Spengler smatra da sve što postoji, pa tako i privredni život, postoji kao izraz temeljnog svojstva čovjeka kao duhovnog bića, odnosno duhovnog središta svijeta, mišljenog i kao priroda i kao istorija.[5] Dosljedno tome za njega je, u kontekstu odnosa poslodavac-radnik, proizvodna aktivnost moguća – za razliku od socijalističke teorije koja je ''htjela vidjeti  samo rad ovoga posljednjega i jedino za radnike zahtijevala riječ 'rad' ''[6] – ''samo suverenim i presudnim djelom onoga prvoga.''[7]  

   Ali, Spengler ispred poslodavca-kapitaliste stavlja inženjere i drugi stručni kadar: ''Glasovita izreka o jakoj ruci koja zaustavlja sve kotače, pogrešno je zamišljena. Zadržati – da, ali za to ne treba biti radnik. Održavati u gibanju – ne. Organizator  i upravljač predstavljaju središte u tomu umjetnu i složenu carstvu stroja. Sve na okupu drži misao a ne ruka. Ali je upravo stoga još važniji jedan lik, koji će tu stalno ugroženu građevinu održavati, nego sva energija poduzetnih ljudi-gospodara koji omogućuju da gradovi iz zemlje izrastu i koji mijenjaju sliku krajolika, lik koji se obično zaboravlja u političkoj svađi: inženjer, znalački svećenik stroja.

   Ne samo razvojni  stupanj nego i postojanje industrije ovisi o postojanju stotine tisuća nadarenih, strogo školovanih glava koje vladaju tehnikom i dalje je razvijaju. Inženjer je potajno njezin pravi gospodar i njezina sudbina. Njegovo je mišljenje kao mogućnost ono što je stroj kao zbiljnost.'' (pod. O. S. ) [8]

   Poput Marksa, koji je afirmisao civilizacijsku, progresivnu, globalnu i kosmopolitsku ulogu buržoazije na planu privrednog, industrijskog  i gradskog razvoja modernog čovjeka, i Spengler uviđa mogućnosti i potencijale koje ima moderna industrijska mašina za razvoj čovječnijeg i duhovnijeg svijeta. ''Strojevi postaju u svom obliku sve čovječniji, sve asketičniji, mističniji, ezoteričniji. Oni obavijaju zemlju tkivom finih sila, struja i napona. Njihovo tijelo postaje sve duhovnije, sve tajanstvenije. Ti kotači, valjci i poluge ne govore više. Sve što je odlučno povlači se u sebe. Stroj se osjećalo kao đavolsku stvar, i s pravom.On u očima vjernika ima značenje svrgavanja Boga. On čovjeku izručuje svetu kauzalnost i biva šutke, neodoljivo, s nekom vrstom sveznanja koje gleda naprijed, od njega stavljen u pokret.''[9]