Za Antenu M piše: Mihailo Mandić, Sidnej

“Morate se naviknuti na novu Crnu Goru!”

Ta i slične parole novih pobjednika na vlasti evo već neko vrijeme gromoglasno odzvanjaju našom državom. No, činjenica je da mi odavno živimo u toj ‘novoj’ Crnoj Gori, samo što se o tome nije previše pričalo da se ne bi mnogo talasalo. 

Unutra smo imali vjerski mrak upakovan u  lijepu kutiju čiji je omot bio crnogorska zastava. U toj kutiji su crkvenjaci, uz neshvatljivu toleranciju bivše vlasti, udarnički i nesmetano izgrađivali svoj ‘srpski svet’ - manastire, hramove, brisali naše, a crtali srpske ikone i nove svece, dok smo mi, uglavnom, šutjeli. 

Pored Kosova, kao ‘srca srpstva’, kojeg su napravili tokom samo 300 godina (1346.-1457. i ponovo 1557.-1766. ) njihovog prisustva (od ukupno 3000 godina postojanja Kosova i domicilnog, arbanaškog, stanovništva na njemu, svim silama nastoje da i od Crne Gore, za ovih posljednjih stotinu godina, a pogotovo proteklih trideset, naprave CENTAR ‘srpskog sveta’. 

Čekalo se samo da počnu da duvaju povoljni vjetrovi iz Beograda, pa da se pocijepa taj omot i iz kutije razmile litijaši crnogorskim ulicama. Masa bezumnog svijeta zatrovala je svu ljepotu evropskog puta Crne Gore. Koliku je količinu intelektualne tame skrivala ta kutija vidjelo se po broju kvaziintelektualaca, koji su bezpogovorno kleknuli na njihovo korito. Uz podršku insajdera iz bivše vlasti uvukli su nam se uljezi sa Kosova i iz Hercegovine da završe mračni naum velikosrpstva. Pravnici, doktori, prosvjetari, direktori i sportisti, da ne pominjemo naše kulturne zvijezde koje zavise od beogradskog bakšiša - svi su se jednovremeno skinuli sa aparata civilizovanog svijeta i pridružili ‘odbrani’ svetinja! 

Čijih svetinja i od koga?

Ostalo im je Cetinje kao posljednji branik Crne Gore. Kao što je trebalo uništiti Sarajevo - srce bivše YU da bi se ona rasturila tako treba uništiti i srce Crne Gore, koje još uvijek kuca, ali sve slabije tako da mi se čini da će mu teško biti spasa. 

Zašto ovakva crna slutnja? 

Pa jednostavno zato što se Cetinje, čini mi se, pomirilo sa svojim dođošima sa raznih strana i uljezima. Da nije tako ne bi se našim Cetinjem slobodno šepurili njihovi popovi i njihove popadije. Ne bi im bili tako prijateljski mnogi naklonjeni i prepušteno im mnogo toga crnogorskog da ga razaraju, nego bi im se u svakom momentu i na svakom mjestu ukazivalo kako na Cetinju, a i u ostalim krajevima Crne Gore, nijesu dobrodošli! Ali, liše manje grupe, većinom mladih Cetinjana, ostali su postali ravnodušni i skoro da su se predali i podlegli štokholmskom sindromu. 

Tu su sada i pojačane policijske snage da se ‘raja’, slučajno, ne bi probudila.

I šta nas sada čeka? Koja je sudbina nas Crnogoraca?

U Australiji je ta priča davno završena. Broj domaćeg stanovništva (Aboridžina) sveden je, raznim metodama - represivnim i kulturocidnim, na statističku grešku. 

Tek tada im se posvećuje puna pažnja: otvaraju se medicinski centri za njih, nude mnoge povlastice, tu su izložbeni paviljoni, kulturne manifestacije sa njihovim tradicionalnim nošnjama i narodnim igrama koje okupiraju pažnju posjetilaca. Aboridžini i njihova kultura postali su i promovišu ih kao istinski turistički dragulj.

Aboridžini su jedna od najstarijih civilizacija na svijetu. Ti ljudi imaju smeđu kožu, crnu kosu, više buntovnu nego kovrčavu, i tamne oči, ali ih ima i priličan broj iz miješanih brakova, uglavnom sa Anglosaksoncima, pa ih je teško razlikovati. No, svi oni koji imaju aboridžinsko porijeklo i veoma su ponosni na činjenicu da su “black fellow”.

Smatra se da su australski starosjedioci na kopnu živjeli oko 40 do 60 hiljada godina. Niko ne zna koliko je tačno autohtonih ljudi živjelo na ogromnim prostranstvima kontinenta, ali se računa da je otprilike bilo 250 plemenskih zajednica. 

Od evropskog doseljavanja u Australiju, koje je započelo 1788. godine, kada je prva grupa od 759 engleskih kažnjenika stigla u zaliv Botany i podigla prvo naselje Evropljana, do polovine 20. vijeka u petstotinjak pokolja širom zemlje ubijene su na hiljade Aboridžina. To tvrde naučnici, koji su dosad evidentirali 250 mjesta pokolja Aboridžina na kojima je pobijeno oko 6.200 ljudi ( inače “pokoljem” se smatra svaki zločin u kojemu se ubije najmanje šest ljudi ).

U mnogim dijelovima Australije, njeni prastanovnici potpuno su iskorijenjeni, ubijani ili nasilno iseljavani s vlastite zemlje.

Tek je 1992. godine premijer Paul Keating održao jedan od najznačajnijih govora u modernoj Australiji, priznavši počinjene zločine: 

“Mi smo im oduzeli zemlju i uništili njihov tradicionalni način življenja, donijeli smo im bolesti i alkohol. Mi smo počinili ubistva, oduzimali djecu aboridžinskim majkama i provodili diskriminaciju”.

Korak dalje 2008. godine otišao je tadašnji premijer Kevin Rudd, koji se u ime države izvinio Aboridžinima, priznavši da je od tridesetih do sedamdesetih godina prošlog vijeka čak 40.000 djece oduzeto starosjediocima i smješteno u crkve na preodgoj.

Danas vidimo mješavinu različitih naroda, jezika, religija i kultura, što stvara posebnu državu u kojoj koegzistiraju ljudi različitih nacionalnosti i religija. 

No uprkos svemu, tih 700.000 starosjedilaca i dalje je na dnu gotovo svake ekonomske i socijalne ljestvice u zemlji.

Da rezimiram - njihovi gospodari im, ipak, nijesu ukrali njihovu istoriju, ne kradu im njihovu umjetnost, njihove svece ne proglašavaju svojima, njihovo pismo i jezik im ne negiraju. Ne prisiljavaju ih da se odriču svoje istorije i svog identiteta. 

Ne diraju im zastavu već se gordo vijori uz australsku.

Kako se krenulo na Crnu Goru sa svih strana i svim raspoloživim sredstvima - sve smo bliže činjenici da ćemo sanjati aboridzinske privilegije! 

Da li će “naša braća” imati prema nama toliko samilosti i ostaviti nas turistima da uživaju u tradicionalnim ljepotama nekada slavnog naroda ili ćemo nestati poput Asteka, Inka, Maja ili Huna, Ilira, Avara, Dardanaca, Dokleata, Etruraca, Hazara, Ligura, Sabinjana, Skita, Vikinga ili nekih drugih od preko 70  značajnih naroda ili plemena koji su nestali kroz dugi vremenski period? Pa, ni na prostoru Crne Gore nema više Bukumira, Macura, Kriča, Malonšića, Mataguža, Mataruga (pleme) i Španja tako da se svijet ne bi mnogo uzbudio da sa mape nestanu i Crnogorci. Uostalom, na Mirovnoj konferenciji u Parizu, nakon završetka Prvog  svjetskog rata 1918. godine, 32 nacije su jednoglasno izbrisale Crnu Goru sa mape svijeta i jedino se Francuska nedavno javno izvinila za taj zločin.

Nama su skoro sve oteli - naše za njihove svece proglasili, našu za njihovu nošnju pokazuju, mjesto trube guslama se diče, s’ jezikom se javno posprduju, fašizam nam demokratski nude i još samo da nam žute trake stave! Specijalci njihove države uz podršku njihove policije i njihove Crkve Srbije manastir nam pred nosom otimlju, po narodu metke i suzavce na sramotu naše Crne Gore prosiplju. 

Oće li se iznjedriti jedan među srpskim vođama koji će, poput Branta ili Australca Ruda, kleknuti i zamoliti Crnogorce za oproštaj zbog zločina koje su nam činjeli tokom 1918-1926. nad učesnicima Božićnog ustanka 1919. i crnogorskog ustaničkog otpora okupaciji i aneksiji Crne Gore, koji je, u različitim fazama i raznog inteziteta, trajao de facto od 1919. do 1929. godine. U vrtlogu tog pakla i smrti stradalo je nekoliko hiljada ljudi, više od četiri hiljade crnogorskih građana je bačeno u tamnicu, a stotine žena i đevojaka obešćašćeno. Strijeljali su ne samo muškarce, već i žene i djecu, ugašeno hiljade crnogorskih domova, popaljeno preko 6.000 kuća, poharan veliki broj imanja, doživjelo je konstantna hapšenja, zatvaranja i mučenja preko 4.000 muškaraca, žena i djece itd, te i prisilni odlazak u egzil više od 3.000 Crnogoraca. Riječju, zaveden je režim strahovlade koji predstavlja sramotu za Evropu i za XX vijek. Mnogo jada za malu Crnu Goru.

Plansko rasljavanje i asimilacija Crnogoraca nastavljeni su u jesen 1945. godine kada je u  Vojvodinu tokom procesa Agrarne reforme i kolonizacije naseljeno ukupno 6.681 crnogorska familija sa ukupno 38.450 Crnogoraca. Koliko je žestok pritisak na Crnogorce i njihov nacionalni identitet očit je iz činjenice da se taj broj nakon 75 godina i ko zna kolikog broja novih useljavanja smanjio čak i na malo više od 38.000, prema popisu stanovništva u Srbiji 2011. godine. Žestinu anticrnogorske histerije pokazuju podaci iz popisa stanovništva u Srbiji koji je pokazao da je 1981. u Srbiji živjelo  147.046 nacionalnih Crnogoraca da bi taj broj 1991. spao na 118.000 građana, a već 2002. godine i taj broj se prepolovio pa ih se kao nacionalni Crnogorci izjasnilo njih oko 69.000 dok su se 2011. godine u Srbiji kao nacionalni Crnogorci izjasnili oni najhrabriji - malo više od 38.000 građana. 

No glavna krivica nije u njima već u nama. Aboridžani i kada nemaju nikakvih fizičkih odlika po kojima bi se prepoznavali kao istinski Aboridžini, i te kako su ponosni na svoje aboridžinsko porijeklo, pa i kada imaju zelene ili ljubičaste oči i kada su bijelog tena srećni su što su “black fellow”! 

Kod nas to nije slučaj. Držeći se parole kako je to ‘sve isto’ i kako među nama nema razlike preko noći odreknu se svog nacionalnog identiteta i ujutro osvanu kao najveći negatori  Crnogoraca!

Propaganda kojom negiraju Crnogorce kao narod i naciju dostiže svoju kulminaciju. Nalazeći opravdanje u lažnoj tvrdnji da Srbijom vladaju Crnogorci stvara se nezadovoljstvo u srpskom narodu i podgrijavaju sve metode koje vode našem nestanku.

Srpski izvori iznose činjenice koje ukazuju da u najnovijoj srpskoj Vladi nemamo ni jednog jedinog Crnogorca. Isto je bilo i u vrijeme dva mandata Vojislava Koštunice, a slično je bilo i u vrijeme vlade Mirka Cvetkovića, koji je, doduše, imao dva ministra rođena negdje u Crnoj Gori  - Žarko Obradović u Beranama, i Bogoljub Šijaković, ministar vjera, u Nikšiću, ali nacionalnih Srba, dok je kod Ivice Dačića isto tako vlada bila bez ijednog jedinog Crnogorca.

Da sumiramo - u vladama Aleksandra Vučića - nijedan Crnogorac. Ni u prošloj, ni u ovoj! Dakle, u posljednjih šest Vlada samo dva ministra vodila su porijeklo iz Crne Gore i to kao nacionalni Srbi!

Ista situacija je i sa zvučnim direktorskim pozicijama (Pošta Srbije, Telekom, Kontrola letenja, EPS, Srbijagas) gdje takođe nema Crnogoraca.

Vlasti Srbije ne kriju šovinizam prema  Crnogorcima, već ga sa najviših pozicija javno promovišu i podstiču.

Koliko smo daleko od Kristalne noći?

Gostujući na televiziji, ministar zdravlja u Vladi Repubilke Srbije Zlatibor Lončar na pitanje da li ima Crnogoraca u zdravstvu, odgovorio je da vodi politiku da Crnogoraca ne bude u njegovom resoru, a kritikovao je i ponašanje pojedinih direktora srpskih preduzeća porijeklom Crnogoraca, koji, kako je kazao, još nijesu naučili srpski jezik!

Na kraju je sočno slagao kako u Crnoj Gori nema ni jednog direktora ili bilo koga da se izjašnjava kao Srbin! Upravo svjedočimo nevjerovatnoj i nezamislivoj intelektualnoj, edukativnoj, finansijskoj i svakoj drugoj okupaciji crnogorske Vlade formirane pod vođstvom okupatorske Srpske pravoslavne crkve u kojoj nema niti jednog jedinog nacionalnog Crnogorca!

Ništa neobično, ako se sjetimo šta je Dobrica Ćosić, književnik, član SANU, bivši predsjednik države, „otac srpske nacije“, napisao:

„Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“

-„Laž je srpski državni interes.“

-„Laž je u samom biću Srbina“.

-„U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina.“

-„Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž…“

Kako se izboriti sa ovolikom količinom beskrupoloznih laži, mržnje i otvorenih prijetnji?

Može li to Crna Gora?

Mogu li to Crnogorci?

Mogu li to zajedno Crnogorci i i oni Srbi koji teže građanskom društvu i civilizovanom svijetu?