IN MEMORIA: DRAGUTIN-DRAGO VUKIĆ 1944-2022
Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
Kažu da
nema života od sjećanja, ali ja ne želim da to tako bude, ne želim da kao
društvo zaboravimo one zaslužne pojedince koji su bili i ostali ponosni i
najljepši ambasadori grada Cetinja u drugim gradovima ali i nesebično vezani za
svoj grad i njegove stanovnike. Zatekla me vijest da je na drugu obalu
vječnosti prešao Dragutin-Drago Vukić pomorski oficir (telegrafista) i vlasnik
Centra ua obuku pomoraca u Baru. Drago Vukić je nakon završetka osnovne i srednje škole
nastavio svoje školovanje na tada prestižnoj Višoj pomorskoj školi u Kotoru.
Nakon završetka školovanja svoj radni vijek je započeo u Prekookenskoj plovidbi
iz Bara kojoj je ostao vjeran do zadnjeg dana života. Po okončanju svog
plovidbenog staža nastavio je svoj posao vezan za Lučku kapetaniju u Baru, a
zbog potrebe usavršavanja i jačanja pomorskog kadra u Crnoj Gori otvara Centar
za obuku pomoraca.
Dragutina-Draga
Vukića sam upoznao 1998. godine u Baru. Svakog ko bi došao sa Cetinja, bilo
zbog pomorskih zvanja ili drugih potreba dočekao bi ovaj neumorni humanista.
Bilo je i ostao čovjek u punom i pravom smislu ove riječi. Ovaj pomorski vuk je
to pokazivao na najljepši način kako svojom dobrodošlicom tako i
gostoprimstvom. Cetinje svoj rodni grad i Bar grad u kome je živio i stvarao
bile su njegove dvije nepresušne inspiracije. Vrata njegovog stana i supruge mu
Dese bila su širom otvorena za sve prijatelje, pomorce, Cetinjane. Barane i
brojne druge. Nesebično je pomogao mnogim generacijama pomoraca da se otisnu na
daleku i često gorku pučinu i koru hljeba. Drago Vukić je bio simbol i dobri
duh vremena koja su nažalost sada daleko iza nas. Grad Bar je ispisao naljepše
stranice pomorske istorije zahvaljujući njemu i brojnim drugim pomorcima koji
su bili boemi sa nikada zatvorenom matrikulom. Ostaće sačuvane brojne lijepe
anegdote, priče i uspomene koje su ga vezivale za more, brodove, Bar i Cetinje.
Sa njim u društvu ste se osjećali posebno i privilegovano. Njegovi Cetinjani i
Barani su ga nazivali ambasadorom grada Cetinja u Baru. Uvjek uz vedar osmjeh
raspoložen da da pomorcima onaj najbolji i najljepši dio sebe gradio je najljepše
životne i pomorske staze i puteve.
Svoju
ljubav prema pomorstvu i pomorskom pozivu prenio je i na svoje ćerke
Ljubicu-Bubu i Milenu. One su se nesebično posvetile proučavanju pomorskih
nauka sa istim onim žarom i ljubavlju prema toj profesiji. Svi mi koji smo bili
njegovi bliski prijatelji pamtićemo ga kao naš svetionik i luču čovjeka sa puno takta i uvažavanja za druge,
spremnog da pomogne,naročito mladim ljudima ali i kao oštroumnog i
pasioniranogposmatrača i pomorskog analitičara društva u kome je živio. Njegovom
smrću izgubio je Bar i Cetinje ali i Crna Gora kritičku slobodnu i nezavisnu
pomorsku misao a najviše je izgubila njegova porodica iveliki broj
prijatelja, poštovalaca koji nisu bili
ravnodušnina njegovu toplinu, brigu za druge, inteligentnu misao i elegantni
humor.Nama, koji smo bili njegovi poštovaoci bio je podstrek, snaga,
inspiracija, a prijesvega prijatelj.Kada nas napusti takav patriota, i čovjek onda, naravno, tugujemo i žalimo, ali
iostajemo sa izvjesnom vjerom da ono što radimo ima smisla. Odlučnijismo i
čvršći kada su takvi ljudi sa nama, ali oni su nam podrška i uzori kad odu sa
ovoga svijeta, svojim zavještanjem, jer jasno vidimo kakotreba živjeti i raditi
i kakvi treba da smo.Vukić je pripadao ljudima koji su znali da nam pruže
utjehu, koji su nas tjerali da vjerujemo da dobročinstvo nije izgubljeno i koji nam pomažu da obnovimo vjeru u
mogućnost jednog ljepšeg i boljeg svijeta.Bez njega više nikada ništa neće
biti kao prije. Stari pomorski vuk je zauvjek otplovio na neko ljepše i bolje
mjesto na neke nove obale a Cetinjanima i Baranima ostavio svoj amanet kako
biti čovjek ma koliko vas pomorske i životne bure i oluje lomile u životu. Hvala mu što je na najljepši i najčasnji način
ispunio neke od najljepših i najtežih stranica profesije koja se zove pomorac.
0 Komentara