Cetinje je permanentna tajna, grad koji obavezuje, čiji je ambijent bremenit metafizičkom poetikom. Visoko iznad Cetinja grob autora“Luče mikrokozme” istovremeno je zemaljsko i nebesko pjesnikovo vječno počivalište. Činjenica da je u temelje Cetinja, simbolično kazano, bila uz kamen položena i knjiga govori dovoljno u kolikoj mjeri moramo biti odgovorni prema našoj kulturi, kaže u intervjuu za Dnevne pisac i velikan crnogorskog slikarstva Dimitrije Popović.

Činjenica da se u aktuelnoj kulturnoj klimi u Crnoj Gori zagovara ideja o rušenju Mauzoleja na Lovćenu govori za sebe sasvim dovoljno. Komentar je, kaže Popović, suvišan.

“Takođe, ponovo se u svrhu politizacije poteže pitanje vezano za takozvane tri relikvije, ruke Svetog Jovana Krstitelja, komadića drveta od krsta na kojem je Isus bio raspet i ikone Bogorodice Filermske ili, kako je nazivaju, Filermose. Zanimljivo je da oni koji se zdušno brinu o ova tri sakralna predmeta uporno ponavljaju ozbiljnu grešku. Naime, oni ne znaju da ikona po svom statusu svete slike u istočnom hrišćanstvu nije niti može biti relikvija. Ova činjenica takođe puno govori sama za sebe”.

lzdvajanja za kulturu iz državnog budžeta, prema ocjenama mnogih, prilično su skromna. Govore li ta izdvajanja o vrijednosti crnogorske kulture ili onih koji odlučuju o tome?

Popović: Generalno gledano, kultura je, nažalost, na izvjestan način, u manjoj ili većoj mjeri marginalizovana. Hronični nedostatak materijalnih sredstava, odnosno novca, u pravilu je izgovor za nepovoljno stanje u domenu kulture. Kada bi politika, kada bi odnosno političari imali u potpunosti svijest o važnosti koju kultura ima za zemlju, za njen identitet, odnosno tradiciju u svoj njenoj kompleksnosti, sasvim je sigurno da bi se drugačije odnosili prema toj sferijavnog života.

Je li potrebno kazati koliko promišljen i studiozno pripremljen program kulturnih vrijednosti koristi afirmaciji zemlje na sceni današnjeg globalizovanog svijeta? Ne treba imati iluziju da će se stranci brinuti o našim kulturnim fenomenima ili izuzetnim ličnostima. Takvo nešto samo može pomisliti naivan čovjek. Više puta sam javno kritikovao odnos prema Njegoševom jubileju kada se proslavljala dvjestogodišnjica pjesnikovog rođenja.

Osim lokalne prigodničarske ceremonije po sistemu “pro domo mea” ništa se bitno nije događalo. To bitno se odnosi na predstavljanje Njegoša u svijetu izložbama, predavanjima, filmovima… To je veliki i ozbiljan posao za koji se ne smiju štedjeti sredstva. Vidio sam u Evropi izvrsne prezentacije kao, na primjer, o Danteu ili Geteu. Takođe sam vidio jednu veličanstvenu izložbu o Kazanovi koju je organizirala Nacionalna biblioteka Francuske u Parizu prije desetak godina. Takvi su projekti skupi, ali su od velike koristi za kulturu zemlje kojoj pripadaju značajne ličnosti. Što se tiče ponovo domaće problematike slično je bilo i sa Lubardinom godišnjicom, sto godina od slikarevog rođenja, kada su takođe zakazale crnogorske institucije kulture.

S druge strane, imate primjere da se političari s pravom ponose kulturno-umjetničkim vrijednostima svoje zemlje, ali uz to treba naglasiti: kada to rade morali bi imati na umu onu rečenicu T. S. Eliota: “Tradicija se ne stvara sama po sebi. Ako vam je potrebna, onda je, gospodo, trebate sticati radom”. Za tako odgovoran rad trebaju i podrška i sredstva koje bi država morala osigurati.

Dakle, očito je da se u Crnoj Gori ne izdvaja onoliko koliko je potrebno za ovakve projekte kakve sam spomenuo. Koliko mi jepoznato, a što bi bilo još i gore, nijesam vidio javno predstavljanje jednog tako ambicioznog, internacionalno važnog projekta koji bi bio ponuđen državi i realizovan izvan granica Crne Gore.

U aktuelnoj kulturnoj klimi u Crnoj Gori, činjenica da se zagovara ideja o rušenj u Mauzoleja na Lovćenu govori za sebe sasvim dovoljno. Komentar je suvišan.

Stiče se utisak da su vrhunskim crnogorskim stvaraocima u Crnoj Gori zatvorena sva vrata osim izlaznih. Ko otvara i zatvara vrata ove države?

Popović: Što se tiče Vaše metafore o zatvorenim i otvorenim vratima, mnogi se crnogorski autori često znaju naći na propuhu. Snalaze se kako znaju i umiju. Za umjetničko stvaralaštvo uslovi nikad nijesu idealni. Naravno, ne treba ovo shvatiti tako da se umjetniku mora sve servirati. Mora se on sam izboriti za mnogo toga. Kad se radi o likovnoj umjetnosti, da bi se nečiji kvalitet prepoznao potrebno je puno faktora, niz okolnosti, društvene klime itd. Naravno, osnovni je preduslov za mogući uspjeh neupitan kvalitet umjetnikovog stvaralaštva.

Da li dominatne političko-društvene teme, u kojima je posljednjih godina jedan od glavnih aktera Crkva, ukazuju na to da naše društvo zatvara oči pred razumom ili samo dajemo previše medijskog prostora onima koji to čine?

Popović: U ionako ostrašćenim odnosima u podijeljenom crnogorskom društvu plasiranje ideje kao što je spomenuto rušenje Mauzoleja te kada takvu ideju podstiču i crkveni velikodostojnici, onda se postojeći problemi dodatno i opasno produbljuju. Takode, ponovo se u svrhu politizacije poteže pitanje vezano za takozvane tri relikvije, ruke Svetog Jovana Krstitelja, komadića drveta od krsta na kojem je Isus bio raspeti ikone Bogorodice Filermske ili, kako je nazivaju, Filermose. Zanimljivo je da oni koji se zdušno brinu o ova tri sakralna predmeta uporno ponavljaju ozbiljnu grešku. Naime, oni ne znaju da ikona po svom statusu svete slike u istočnom hrišćanstvu nije niti može biti relikvija. Ova činjenica takođe puno govori sama za sebe.

Kad ćete doći u Crnu Goru i kojim povodom?

Popović: Nedavno sam bio u Crnoj Gori. Imao sam u Crnogorskoj akademiji naukai umjetnosti prezentaciju grafičke mape “ Diptih za Dostojevskog”, koju je izdala ova institucija. Tom sam prilikom sa Sinišom Jelušićem, na predavanju povodom organizovanog omaža Dostojevskom, govorio o svojim preokupacijama o problemima bitnim za piščevo djelo kao što je pitanje permanentne binarne opozicije koja se odnosi na boga i demona, odnosno na dobro i zlo u ljudskom biću. Ove sam godine, takode za Crnogorsku akademiju nauka i umjetnosti, uradio grafičku mapu “Triptih za Dantea”, upovodu sedamsto godina od pjesnikove smrti. Danteovim “Paklom” sam se dugo bavio i uradio ciklus radova inspirisan ovim pjesnikovim prvim mističnim putovanjem. Takođe sam ove godine uradio grafičku mapu nazvanu “Kralj”, posvećenu stogodišnjici smrti kralja Nikole. Trenutno radim na oblikovanju skulpture princeze Ksenije, koja bi trebalo da bude dovršena do ljeta 2022. godine i postavljena u javnom prostoru na Cetinju.

Da li će Vaše naredno djelo poteći iz pera ili iz četkice?

Popović: U mom slučaju i riječ i slika imaju ravnopravan status. Ova se dva izražajna medija na izvjestan način prožimaju. Slika izaziva riječ kao što riječ inicira sliku. Početkom sljedeće godine će biti objavljena moja knjiga likovnih eseja “Slikarstvo i mržnja”, s podnaslovom “Od Leonardove Meduze do dadaističke Mona Lize”. Takođe, krajem godine treba biti objavljena knjiga mojih odabranih proza i knjiga stihova. Na likovnom planu namjeravam dovršiti ranije započeti ciklus o modi pod nazivom “Mitmode”. Moda me posebno zanima kao estetski i društveni fenomen, kao svijet spektakla toliko karakterističan za naše doba.

Šta su Cetinje i Crna Gora za Dimitrija Popovića?

Popović: Cetinje je moj rodni grad i, u izvjesnom smislu, permanentna tajna. Više puta sam pisao ili govorio o specifičnosti ambijenta grada, o njegovom genius loci, o istoriji i mitu kojima je prožet.

Činjenica da je u temelje Cetinja, simbolično kazano, bila uz kamen položena i knjiga govori dovoljno u kolikoj mjeri moramo biti odgovorni prema našoj kulturi. Cetinje je grad koji obavezuje. Još sam iz dana moje mladosti osjećao ono što sam kasnije prepoznao kao jedan od glavnih principa stvaranja. Taj je princip proizašao iz cetinjskog pejzaža. Naime, grad je opkoljen brdima i planinama s dominantnom planinom Lovćen. Taj kameni obruč potiče simboličku misao o čovjekovoj ograničenoj spoznajnoj moći i stvara potrebu da se razmakne, raskine, da se vidi što je tamo “s one strane”, da se kroz umjetnost dosegne tajanstveni svijet koji egzistira iza lica ove pojavne, takozvane konkretne stvarnosti.

S prozora moje rodne kuće vidi se Lovćen s Njegoševim grobom. Ta mi je spoznaja iz tih dana moje mladosti budila u svijesti misao s nekom porukom mračnog metafizičkog značenja. Smrt živi iznad života. Dominira nad čovjekovom egzistencijom. Visoko iznad Cetinja grob autora “Luče mikrokozme” istovremeno je zemaljsko i nebesko pjesnikovo vječno počivalište. Ambijent Cetinja je bremenit metafizičkom poetikom.