Piše: Ivana Stradner

Navršilo se 30 godina od početka jugoslovenskih ratova, najkrvavijih evropskih sukoba od Drugoga svjetskog rata. Iako su neposredno nakon ratova balkanske države iskoračile k demokratskim upravljanjima i integraciji s NATO-om i Evropskom unijom, dosljedno zanemarivanje od strane Zapada doprinijelo je dramatičnom nazadovanju posljednjih godina. Sada ruski predśednik Vladimir Putin koristi svoju priliku i bivše jugoslovenske države su bojno polje za slabljenje NATO-a i EU.

Putinovi napori da gurne Balkan k ivici su dio njegove misije da vaspostavi Rusiju kao globalnoga posrednika moći. Slično strategiji Kremlja na Kavkazu, cilj Rusije na Balkanu je da pojača tenzije kako bi se mogla pozicionirati kao jedini regionalni posrednik i garant bezbjednosti. Istovremeno, ima za cilj da pokaže da ni NATO, ni EU, ni njihove članice, nijesu kredibilni partneri nijednoj od balkanskih zemalja.

Kako Moskva, takođe, nastavlja svoje vojno jačanje u blizini ukrajinske granice, njezina kampanja uticaja na Balkanu služi kao još jedno poprište izazivanja Zapada. Za mnoge na Zapadu, Putinova strategija je zbunjujuća. Neki analitičari vide Balkan kao geopolitičku periferiju; ne razumiju što Rusija dobija intervencijom u regionu. Kako je rekao direktor moskovskoga Karnegi centra: „Balkan nije glavno bojno polje u konfrontaciji između Rusije i Zapada“.

Ali, Balkan ne treba tako olako odbačiti. Rusija sagledava region kao meko podnožje Evrope: njezin rastući uticaj tamo prijeti da joj omogući da postavi strateška vojna sredstva u blizini velike američke baze i pristup Jadranskome moru. Putinov veći cilj je da preokrene odnos snaga u Evropi u korist Moskve, a Balkan je dio te strategije.

Moskva je pokrenula informativne operacije u regionu kako bi rasplamsala etničke tenzije i podstakla proteste, zacementirala poslove s oružjem, ugradila se u kritičnu energetsku infrastrukturu i iskoristila dugogodišnje vjerske i kulturne veze između Ruske i Srpske pravoslavne crkve. Naporima Rusije je neizmjerno pripomogao slab odgovor EU.

Uprkos mnogo godina i milijardi eura utrošenih na pripremu Balkana za integraciju u EU, napori su zastali. EU se nije proširila od svoje apsorpcije Hrvatske 2013. godine; i uprkos obećanjima o članstvu „zapadnobalkanske šestorke“— Albanije, BiH, Kosova, Crne Gore, Śeverne Makedonije i Srbije — za sve praktične svrhe su pregovori zamrznuti. Omeđena izazovima, kao što su Bregzit, pandemija kovid-19, uspon ekstremno desničarskih grupa i evropska migrantska kriza — EU je doprinijela ruskoj ekspanziji na neodređeno vrijeme. Balkan je postao očigledna meta za Putina.

Tokom posljednje balkanske krize 1990-ih, Rusija je bila preslaba da bi vojno intervenisala. Umjesto toga, bila je ograničena na mirovnu misiju nakon rata na Kosovu 1999. godine, iz koje je odlučila da se povuče 2003. godine. Ali nema sumnje da je čak i tada ruska vlada sagledala širenje NATO-a na istočnu Evropu kao značajnu prijetnju nacionalnoj bezbjednosti. Sada, s relativno jačom ekonomijom i armijom, Kremlj vidi priliku da zaustavi napredovanje NATO-a ciljanjem na bivše jugoslovenske države.

Zapadna Evropa je „spavala za volanom” kada je posljednji put izbio rat na Balkanu — ulozi su previsoki da bi ovaj put ignorisala region. Endemska korupcija u balkanskim zemljama razotkrila je pukotine koje je Moskva iskoristila. Kako su bivše jugoslovenske države prešle iz socijalizma u ekonomiju slobodnoga tržišta nakon 1990-ih, kleptokratija i nezakonita privatizacija su zaživjeli. Prema Freedom House-u, sve zemlje zapadnoga Balkana se vraćaju na „djelimično slobodne“. Putin koristi korupciju da zabije ekonomske, etničke i vjerske klinove u balkanska društva kooptiranjem lidera regiona.

Srbija se ponaša kao ključni igrač u ekspanziji Kremlja za Balkan. I Vlada i Crkva Srbije održavaju lojalnost Moskvi koja je poduprta stoljećima zajedničkih vjerskih i kulturnih veza — kao i međusobnom izolacijom Srbije i Rusije od savremenih zapadnih sila. Srpska vlada je pozvala na stvaranje „srpskoga sveta“, balkanske varijante Putinova „ruskoga svijeta“, osmišljena da ujedini sve Srbe u zajednički kulturni okvir. Predśednik Srbije Aleksandar Vučić ima neposrednije strateške interese za takvo miješanja Rusije, utoliko što će mu haos u regionu omogućiti da se predstavi kao snaga stabilnosti uoči svoje reizborne kampanje 2022. godine.

Kako bi obezbijedio da izbori prođu u njegovu korist, Vučić koristi to što su se Srbija i Rusija nedavno obavezale da će zajedno raditi na borbi protiv masovnih protesta i „obojenih revolucija“ koje dolaze s Zapada. Rusija uzvraća za ovu lojalnost velikodušnom podrškom srpskoj vojsci.

Od 2018. budžet Srbije za odbranu se skoro udvostručio i prednjači u svim balkanskim državama. Uprkos prijetnjama američkim sankcijama Srbiji, Moskva je 2019. poslala Beogradu raketni sistem S-400 na vojnu vežbu. Kremlj je ove godine dodatno povećao podršku kada je dozvolio Srbiji da nabavi PVO sisteme Pancir-S1M. Srbija je takođe domaćin „humanitarnoga centra“, koji vodi Rusija, a koji služi kao institucija za prikupljanje obavještajnih podataka; nalazi se u blizini kampa Bondstil – primarne baze NATO-a na Kosovu.

Moskva je otvoreno prijetila balkanskim zemljama koje su pokušale da ojačaju svoje bezbjednosne veze s Zapadom. Pokušala je da izbači iz kolosijeka referendum o članstvu u NATO-u iz 2018. u Śevernoj Makedoniji, a njezin ambasador je tu zemlju proglasio „legitimnom metom“ ako bi se tenzije između NATO-a i Rusije povećale (zemlja je postala država članica 2020.).

U suśedstvu, u Crnoj Gori, Moskva je 2016. podržala DIREKTAN DRŽAVNI UDAR (outright coup d’état) neposredno prije njezine uspješne kandidature za pridruživanje NATO-u.

Rusija dobro razumije da je religija na Balkanu oduvijek instrumentalna u podsticanju sukoba. U Crnoj Gori, Kremlj promoviše prorusku politiku preko Srpske pravoslavne crkve koja je omalovažavala koncept različitih crnogorskih i srpskih nacionalnih identiteta i intervenisala u politici u ime Moskve. Radeći kroz SPC, RUSIJA JE IZAZVALA MASOVNE PROTESTE PROŠLE GODINE i zamijenila nekooperativno vladu PRORUSKIM VOĐSTVOM.

Najeksplozivniji lonci Balkana su Kosovo i Bosna i Hercegovina. Iako stanovništvo Kosova čini više od 90 odsto etničkih Albanaca, Srbi tu zemlju vide kao pradomovinu koja sadrži neka od najsvetijih mjesta Srpske crkve. Baš kao što je građanski rat eksplodirao iz tenzija između različitih vjerskih i etničkih grupa početkom 1990-ih, Kremlj sada koristi SPC da destabilizuje tu zemlju i širi region.

Nakon što su se rasplamsale tenzije između Kosova i Srbije, Ruska pravoslavna crkva akcentuje ponavljajuće sporove oko vjerskih objekata; nedavno je izrazila zabrinutost za „sudbinu hrišćanskih svetinja na Kosovu“. Moskva je takođe jasno stavila do znanja da će diplomatsko priznanje od strane Ujedinjenih nacija nezavisnosti Kosova biti nemoguće bez odobrenja Rusije. Putin često navodi Kosovo da opravda rusku aneksiju Krima, tvrdeći da je priznanje zapadnih zemalja otcjepljenja te zemlje od Srbije stvorilo presedan koji legitimiše jednostrano proglašenje nezavisnosti drugih teritorija.

Brisel nije uspio da napravi napredak k srpskome priznanju Kosova, baš kao što ni Vašingtonski sporazum predśednika SAD Donalda Trampa iz 2020. nije napravio suštinski napredak u ključnim pitanjima u sporu. KFOR, mirovne snage NATO-a stacionirane na Kosovu, bore se da održe stabilnost…

U Bosni i Hercegovini je u krizi Dejtonski mirovni sporazum kojim je okončan rat 1995. godine. Zemlju i dalje usmjeravaju podjele između bošnjačke, srpske i hrvatske zajednice, a Rusija je ove podjele iskoristila u svoju korist. Rusija je u martu zaprijetila odmazdom ako Bosna uđe u NATO…

Pored Republike Srpske, Kremlj je podržavao nacionaliste bosanskih Hrvata da se zalažu za stvaranje još jednoga entiteta unutar BiH. Visoki međunarodni predstavnik Kristijan Šmit podigao je u novembru uzbunu kada je rekao da su „izgledi za dalje podjele i konflikte veoma realni“.

Krajnje je vrijeme da se zapadne sile probude za prijetnju koju rusko miješanje na Balkanu predstavlja po njihove interese: unca prevencije vrijedi funtu liječenja. Imaju nekoliko opcija na raspolaganju. NATO se mora ponovo fokusirati na region i dati prioritet deeskalaciji. Trebalo bi da pošalje svoj Counter Hybrid Support Team na Balkan, kao što je to uradio u Crnoj Gori 2019. godine, kako bi se borio protiv ruskih kampanja dezinformacija i drugih informativnih operacija.

Članice NATO-a bi, takođe, trebalo da organizuju „koaliciju voljnih“ („coalition of the willing”) da se suprotstave ruskome miješanju u BiH, raspoređujući mirovne misije u strateškim oblastima, kao što je śeveroistočni distrikt Brčko, kako bi spriječile da rizične tačke izmaknu kontroli. Ove snage bi mogle dopuniti mirovne snage pod vodstvom EU (EUFOR), koje su zadužene za održavanje mira i sigurnosti u Bosni — ali čiji mandat mora biti produžen u Savjetu bezbjednosti UN-a, u kojem Rusija i Kina imaju pravo veta. Predśednik SAD Džo Bajden takođe je u junu potpisao izvršnu naredbu o sankcionisanju onih koji ugrožavaju stabilnost Zapadnoga Balkana; EU bi trebalo da se pridruži tim naporima.

Ne može se očekivati da će sve članice NATO-a podržavati Balkan, jer Mađarska i nekoliko drugih zemalja NATO-a služe kao zastupnici Rusije u toj organizaciji. S druge strane, izgleda da Ujedinjeno Kraljevstvo shvata ozbiljnost krize. Obećano je da će održati „stabilnost na Zapadnome Balkanu“ i Rusija je upozorena da ne napravi „stratešku grešku“ u regionu. London bi trebalo da radi na pretvaranju ovih riječi u djelo vodeći „koaliciju voljnih”.

Prije svega, NATO bi trebalo da ubrza pristupanje BiH i Kosova NATO-u. To bi povećalo troškove Kremlja za njegove operacije na Balkanu. Rusija se čvrsto protivila proširenju NATO-a i sada, kako se ukrajinska kriza nastavlja, traži pravno obavezujuću garanciju da će NATO prekinuti vojnu aktivnost u istočnoj Evropi. Integracija BiH i Kosova poslala bi poruku da Balkan neće biti prepušten sam sebi protiv Moskve i da Putin neće određivati budućnost NATO-a.

Kao što je to bilo na početku jugoslovenskih ratova 1990-ih ili uoči Prvoga svjetskoga rata, može biti teško ubijediti svijet u važnost Balkana. Tokom 1990-ih, evropske zemlje nijesu uspjele dovoljno hitno da odgovore na krizu i SAD su bile prinuđene da se umiješaju. Ovoga puta, međutim, SAD su se okrenule sebi i malo je vjerovatno da će intervenisati. Dakle, teret će vjerovatno biti na EU. Ništa manje od stabilnosti Evrope i kontinuirane vitalnosti EU i NATO je u pitanju.