Društvo

Vanredno stanje Jaruzelskog nije slomilo Poljake

Naša mirna revolucija promijenila je dio Evrope

Dec 20, 2021 0 Komentara

(15 riječi)

Eryk Mistewicz (Foto: INM)

 Piše:

 Erik Mistevič (Eryk Mistewicz) – izdavač mjesečnika “Sve što je najvažnije”, autor knjiga, dobitnik poljske nagrade Pulitzer

Kada sam počeo da radim kao novinar, vanredno stanje u Poljskoj se završavalo. Nedjeljnik u kojem sam tada radio nije više puta izašao bez saglasnosti Glavnog ureda za kontrolu štampe, publikacija, nastupa i cenzure. Svaki treći ili svaki četvrti tekst objavljen je uz uplitanje državne cenzure. Poljaci koji pamte vanredno stanje pamte i novine sa praznim prostorima nakon tekstova koji nisu mogli biti objavljeni. I sjećaju se znakova u sredini teksta: [- – – -], što je značilo uplitanje cenzure.

Vanjska cenzura se umiješala kada je Zapadna Evropa bila predstavljena u pozitivnom svjetlu, dovela u pitanje dominantnu ulogu SSSR-a u svijetu, i konačno čak i kada se pokušalo pisati o Katinu, gdje su 20000 predstavnika poljske inteligencije, naučnika, oficira, sveštenika, ubili Rusi nakon što su SSSR i Njemačka zajedno napali Poljsku 1939. Konačno, kada su pokušali da se spomenu Varšavski ustanak 1944. godine, kada su Njemci ubijali Poljake, žene i djecu, oni su palili moj grad, a Rusi su gledali u zapaljenu Varšavu, stajali sa svojim trupama na drugoj strani Visle.

U vanrednom stanju koje su komunisti Vojćeha Jaruzelskog uveli 13. decembra 1981. godine, vlasti su kontrolisale ne samo sadržaj medija, već i pisma i telefonske pozive, prekidajući ih ako bi se razgovor okrenuo na političke stvari. I dan-danas se sjećam glasa u slušalici koji je govorio “Kontrolisani razgovor”. Ali ono što je važno, politika nije bila samo informisanje o demonstracijama i protestima, politika je bila sve što je otežavalo izgradnju „novog, hrabrog svijeta“ na sovjetski način. Politika je bila religija i vjera, istorija je bila politika, posebno istorija koja pokazuje trenutke slave poljske vojske, odnosno velike trenutke Poljske i Poljaka, jer je cilj komunista bio da unište sjećanje i istoriju Poljske kako bi se izgradila zajednica država zasnovana na dominaciji SSSR-a u regionu (i u budućnosti u svijetu) i Savjet za međusobnu ekonomsku pomoć (koji definiše šta Poljska može da proizvodi, a šta ne, i koliko proizvedene robe treba da stigne u Rusiju).

Politika je u to vrijeme bila i postavljanje pitanja u svijetu u kojem su vlasti davale spremne, lake odgovore na gotovo sva, pa i najteža pitanja. Nastavni planovi i programi su izuzeti od svega što bi moglo buditi ponos što ste Poljaci.

Pokušavali su uvjeriti da poljska književnost nije važna, važna je slovenska (slovenska, tj. koja pripada SSSR-u) književnost. Klasični principi ekonomije bili su nebitni, važna je bila “socijalistička ekonomija”.

Sjećam se da je i mene pokušao učiti jedan profesor “socijalističkoj ekonomiji”, ali je odustao, priznavši da mora predavati predmet u koji niko ne vjeruje. Čak je i obrazovanje moralo biti prihvaćeno u skladu sa vjerom partije koja je bila podređena Sovjetima.

Međutim, niko u Poljskoj pod vanrednim stanjem nije vjerovao u socijalizam ili komunizam, uključujući i najvatrenije političke aktiviste. Svi su znali – poljsko društvo je to doživjelo na teži način – da je sistem neefikasan, da umire.

Visoke cijene, redovi u prodavnicama, nedostatak zaliha… A u isto vrijeme, tada je zavrnut šraf političke korektnosti koji je afirmirao komunizam i socijalizam. Jasno je pokazano kako se govori i misli, kakvo razmišljanje i govor vodi u nevolje, do gubitka posla ili – uz uporno ponavljanje nemudrih misli – odlaska u zatvor. Čak su i trudnice i stari ljudi slati u centre visoke sigurnosti.

 

Vanredno stanje je uključivalo kartice za hranu koje su dopuštale kupovinu strogo ograničene količine mesa, šećera, maslaca i votke, sa čuvenim "prodavnicama iza žutih zavjesa", u koje su mogli ući samo predstavnici poljskih komunističkih aktivista (i stranih diplomata u Poljskoj ). Zato je pomoć Poljacima, predvođenim vjerovatno svim narodima Slobodne Evrope, bila toliko važna. Do danas susrećem mnoge Francuze, Austrijance, Skandinavce, Holanđane, Špance i Britance za koje je poljska revolucija solidarnosti, fešta koju je tako drastično završio Vojćeh Jaruzelski, bila važno generacijsko iskustvo. Organizovali su pomoć Poljacima, punili su im automobile sirom, konzervama, ali i štampačima i papirom za nezavisne štamparije. Jer, s jedne strane, Poljskoj je jednostavno sve to nedostajalo, a s druge, to je način na koji je diktiralo srca naroda Slobodne Evrope u to vrijeme. I s pravom, revolucija solidarnosti nije dobijena zahvaljujući mecima, već upornosti Poljaka i pomoći slobodnog svijeta. Hvala vam puno, Prijatelji slobodnog svijeta, na pomoći u to vrijeme, koja je tada poslata poljskim župama i bila je važan signal da nas se neko sjeća. Pobijedili smo zahvaljujući vama.

Vanredno stanje je značilo i proteste – uprkos prisustvu vojske na ulicama, milicije koja juri učenike i studente, učesnike vjerskih obreda (za razliku od, na primjer, Francuske, sveštenici u Poljskoj su uvijek bili bliski narodu, branili najugroženije i one u potrebi; sveštenici i Crkva stali su na stranu naroda – a ne vlasti). To pucanje na radnike. I ubistva djece antikomunističkih aktivista, komunistička milicija koja je ubijala sveštenike, mučila biskupe, pisce i intelektualce.

Vanredno stanje je još jedna tačka u dugoj istoriji zemlje, istoriji kaljenja Poljaka. Ako ponekad čujem pitanja zašto se Poljaci jednostavno ne mire sa životnim uslovima koje stvaraju drugi, podizanjem djece, liječenjem porodice, radom ili vođenjem biznisa, ponavljam svojim francuskim prijateljima: upoznajte poljsku istoriju. Prošli smo kroz mnogo toga, kao i druge zemlje Centralne i Istočne Evrope koje su nekada bile pod nogama totalitarnih režima 20. veka, a nedavno i Sovjetske Rusije. Znamo Uniju koja se sprovodi na silu. Poznato nam je birokratsko “bla, bla, bla”i cenzura misli, pokušaj kontrole riječi. Možemo pokrenuti Geštetner, primati poruke bez propagande, zaobići mainstream TV emisije.

Imamo dosta hrabrosti u sebi, što je pokazao, na primjer, kapetan Vitold Pilecki, koji je dobrovoljno otišao u Aušvic i odatle prenio svjedočanstvo o genocidu koji su počinili Nijemci, izvještaj koji je ostao bez reakcije Zapada. Imamo snagu jedinstva i osjećaj solidarnosti sa svim oštećenima i onima u potrebi, sa drugima, koji posljednjih godina dočekuju veliki talas Ukrajinaca koji bježe od rata na Krimu i Donbasu, ili Bjelorusa koji traže utočište od despota Aleksandra Lukašenka koji se brutalno borio sa svojom nacijom. Vanredno stanje Jaruzelskog nije slomilo Poljake. Pobijedili smo. Bila je to revolucija koja je u isto vrijeme promijenila dio Evrope.

„Tekst je istovremeno objavljen u mjesečniku “Sve što je najvažnije” u okviru projekta koji se realizuje u saradnji sa Institutom narodnog sjećanja Poljske“.